Nasuprot ovome stoji socijalni model po kome je potrebno menjati stavove i prilagoditi okruzenje osobi koja ima odredjene potrebe.
U tom slučaju ništa nije problem i ni za šta ne treba dijagnoza već smo svi dozvoljeno ludi
to je simpatično, ali svodi samu tu priču o disleksiji na još veću banalnost nego što sam ja opisivala kod imitacija.
A sad, možda teorija obrazovanja u budućnosti i pokušava nešto, ja kako vidim obrazovanje a i vaspitanje postaju sve teži i sve lošije obavljan zadatak.
I da, nije "politički korektno" ali bez definicije problema nema ni odgovarajućeg rešenja. Stvarno ne znam gde se tu onda umeće model po kome se obrazovanje prilagođava individui, koja je >> glupa << (uz niz drugih izraza...) ako nije ni smislilo program za takve jer nije politički korektno. A ako pak jeste smislila, šta? Nazvala ih je pritajenim genijima, kao ovde što zovu navodno disleksičnu decu?
Mnoga deca ne budu dobra u nižim razredima, jednostavno im ne ide ovo ili ono. Pa zamislite, tu ponegde upadne i srpski (čitanje). Ima li u mozgu centar za biologiju, da damo i za to kakav medicinski izraz?
Posle ili upišu privatne fakultete pa prođu bolje nego ovi "pametni", ili ne urade ništa, a neki se čak i uozbilje i uvežbaju pa detinjstvo deluje kao jedan čudan početak razvoja vrlo bistre i sposobne osobe.
I dalje ne vidim kako ovo pomaže bilo kome. Samo diskusija.