U stoljećima stradanja i patnji, silom razdrobljen i obespravljen, da izbjegne progone i tamnice, hrvatski narod mora prikrivati međusobnu svezu izmedu dijelova istoga hrvatskoga naroda kojima gospodare Turci i Mletčani. Zbog pokrajinske pocjepkanosti i političkih nedaća hrvatski pisci zovu svoj jezik slovinski, ilirski, dalmatinski, dubrovački, bosanski, hercegovački, slavonski. Nazivaju ga još i naški (mi, naši, našinci) i ljudski, a svoj hrvatski narod naš narod (natione nostra) i ljudski narod. Marko Marulić u svoj Juditi svjedoči, da je naški isto što i hrvatski: u naslovu kaže, da je knjiga “u versih hrvacki složena”, a u predgovoru, daje “stumačena našim jezikom”. Nu i u najtežim razdobljima svoje povijesti Hrvati su isticali i svoje narodno hrvatsko ime.
Evo nekih potvrda iz Rječnika JAZU (III., 714.-71 5.)
ubrovnik “Hrvatskih ter kruna gradov se svih zove” (Ivan Vidali, 1564.); “Jerolim dika i poštenje svega naroda hrvaskoga” (Angelo Dalla Costa); “Da bi vršiti mogal hrvackim jezikom misu” (S. Kožičić, 1516.); “Ja pop Zubina hrvacke (u značenju: glagoljske) knjige” (1437.); “U našu (odiću) hrvacku nikoliko jur vrimena bih priobukal” (H. Lucić); “Pitaj Livanjca: ‘Kako govoriš?’ kazat će ti: ‘Hrvatski”’ (M. Pavlinović). Za sv. Jeronima, “koji je, kako tvrdo vjeruju svi stari naši, preveo Sveto Pismo is grčkoga, hebrejskoga i kaldejskoga u latinski i materinski svoj hrvatski jezik, pače njegov životopisac is XV. vijeka veli o njemu, da je Jerolim novi testament iz hrvatskoga u latinski tumačio”, govorilo se:
“Jerolim je naš Dalmatin, on je dika, poštenje i slava i svitla kruna hrvatskoga jezika” (V. Mažuranić, Prinosi za pravno-povjestni rječnik hrvatskoga jezika, 410.). Na Hrvatskom saboru u Podgradu kod Benkovca “indikacije desete, miseca lipnja, lita Gospodnjega 1370.” građanin Filip is Zadra tražio je, da mu sabor prizna u znanosti poznatu hrvatsku slobodu (more seu libertate nobilium Charvatorum; Croatorum jura) i dobio ju je. Šest stotina i dvadeset godina kasnije, 8. ožujka 1990., u Benkovcu tik Podgrade, nedaleko Šopota gdje su nađeni ulomci spomenika na kojima je urezano ime hrvatskoga vladara Branimir i nekoga njegova bana (dux Cruatorum), na hrvatskom narodnom zboru i dogovoru napadnuti su Hrvati, koji su za sebe na svojoj zemlji također tražili hrvatsku slobodu. Goloruke su ih napali vatrenim oružjem i kamenjem. U vijeću, tri dana pred odlučujuću bitku na Mohačkom polju (1526.), kancelar kralja Ljudevita II. Jagelovića Stjepan Brodarić savjetovao je kralju:
“Exprectamus coruatas viros bellicosos” (Čekajmo Hrvate, muževe hrabre).
Ni istarski Hrvati nisu se stidjeli svoga hrvatskoga imena. Iz Istarskoga razvoda, glasovite pravne isprave o razmeđivanju posjeda, koju je godine 1275. općina plominska pokazala zainteresiranim notarima, doznajemo, da su se izvan područja tadašnje hrvatske države razvodi međa već godine 1125. pisali i hrvatskim jezikom (
“pred notare listi postaviše keh ta gospoda izibra, jednoga latinskoga a drugoga nimškoga, a tretoga hrvackoga, da imamo vsaki na svoj original pisat po vsi deželi”). Istranin Juraj Slovenjanin, magistar pariškoga sveučilišta, svjedoči da je Istra domovina Hrvata (“Istria patria Chravat”). Starješina franjevačke provincije Bosne Hrvatske Franjo Glavinić, glagoljaš, u Istri rođen (Kanfanar 1585.) u Istri i umro (Trsat 1652.), u svojim je djelima pored slovinskoga imena (za njega je to isto što i hrvatsko ime) najčešće isticao ime svoga hrvatskoga naroda kojemu je pnipadao dušom i tijelom: pisao je
“za naš hrvacki kraj” svomu “Hrvackomu puku”, život svetih “prenio je i složio na hrvatski jezik”. I u Istri se za glagoljsko pismo govorilo, da je to hrvatsko pismo. Prezime Hrvatin, singularni lik množine Hrvati (ARj III, 713.), bilo je veoma rasprostranjeno po nekadašnjoj franačkoj Istri, koja je bila izvan sastava srednjovjekovne hrvatske države; to prezime zadržalo se u Istri i danas oko Labina, Pazina, Buzeta i u zaleđu Poreča, i to u velikom broju (P. Šimunović, Naša prezimena, Zagreb 1985., 312.). Oslobođenje Istre od tuđinskoga jarma i njezino priključenje Hrvatskoj “bila je stoljetna čežnja svih istarskih Hrvata” (Ernest Radetić, Istarski zapisi, Zagreb 1969., 7.).
U Poljičkom statutu izričito se kaže, da je napisan hrvatskim jezikom (
“da se bolje razumi arvacki”). Jezik “Spomenika Gornjih Poljica” (Split 1981.), koje je izdao prerano umrli Marko Mišerda, također je hrvatski (arvaski, pismo hrvacko, naš jezik arvacki, slavni, arvatski jezik). Dmine Papalić je u Poljicima našao jedan primjerak ljetopisa “Kraljevstvo Hrvata” pisan hrvackim pismom.
Bosanski muslimani bosančicu imenuju hrvatskim pismom (Zato mi hotismo. . . knjige pisati turske, a dvoje horvatske...); Hrvatin se zvala stara gradska četvrt u Sarajevu; “Pokrajina od Travnika k sjeveru, gdje je Banjaluka i Gradiška, zove se Hrvaska”;
“ljudi našega naroda u Carigradu zajednički nose ime Hrvati”; “rivoltini delle maniche alla croata di damasco — nosi Bošnjak Muslimanin”; Ferhat beg je “sanžak kliški, i hrvatski i primorski” (Mažuranić, Prinosi, 3 18., 408.-409., 412.). U Enciklopediji Jugoslavije (Zagreb 1955., 1.144.) Muhamed Hadžijahić piše: “Od dosada poznatih djela naše aljamiado-književnosti prvim se smatra ljubavna pjesma
CHIRVAT-TÜRKISI (hrvatska pjesma) nekog Mehmeda, nastala u Erdelju oko 1588-89” (pjesma je napisana ikavicom). Predstavnici crnogorskih plemena
Paštrovića, Grbljana i Brajića sami su sebe u Turskoj zvali Hrvati i hrvat-baše (“Dubrovnik”, 6-1987., 19.) U Crnoj Gori ima i toponim Rvaši.
