Praksa zavere !!!

evo neki zanimljiv tekst na temu Zavera...

Skrivena Tiranija

Uvodna beleška:

Bendzamin H. Fridman je bio jedan od najinteresantnijih i najfascinantnijih ljudi 20-tog veka. G-din Fridman, roden 1890. godine, je bio uspešni njujorški jevrejski poslovni covek i, u jednom trenutku, glavni vlasnik “Vudberi Soup Kompani”. Posle judeo-komunisticke pobede 1945. godine, prekinuo je sve veze sa postojecim jevrejskim organizacijama i proveo ostatak zivota ulazuci najveci deo svog, nikako zanemarljivog bogatstva od bar 2.5 miliona dolara, u posao razotkrivanja jevrejske tiranije koja je progutala Sjedinjene Drzave. G-din Fridman je dobro poznavao ono šta je govorio pošto se ranije nalazio na najvišim polozajima u jevrejskim organizacijama i njihovim mahinacijama uz pomoc kojih su ovladali našom nacijom. Bio je prijatelj Bernarda Baruha, Semjuela Untermajera, Vudrou Vilsona, Frenklina Ruzvelta, Dzozefa Kenedija i Dzona F. Kenedija, kao i mnogih drugih ljudi koji su oblikovali naše vreme. Ovaj govor je odrzan pred patriotskom publikom, 1961. godine, u hotelu Vilard u Vašingtonu, u organizaciji Konde MekGinlijevog patriotskog casopisa iz tog vremena, “Komn Sens”. Mada se ovaj dalekosezni i improvizovani govor u vezi nekih detalja odnosi pre svega na vremenski period u kojem je dat, suštinska poruka g-dina Fridmana – njegovo upozoravanje Zapada – je sada za nas vaznija nego ikada ranije. --

M&B

BENDZAMIN FRIDMAN ...


Ovde, u Sjedinjenim Drzavama, imamo situaciju da Cionisti i njihovi religiozni
istomišljenici u potpunosti kontrolišu našu vladu. Iz mnogih razloga,
kojih je previše i koji su previše slozeni da bi sada u njih ulazili, Cionisti i
njihovi religiozni istomišljenici vladaju ovim Sjedinjenim Drzavama kao da je ova
zemlja apsolutna monarhija, a oni njieni vladari. Mozete reci da je ovo
prenaglašena izjava, ipak, dopustite mi da vam pokazem šta se dogodilo
dok ste vi spavali.


Šta se dogodilo? U leto 1914. godine je izbio I Svetski rat. Ovde je prisutno nekoliko ljudi mojih godina, koji se toga secaju. U tom ratu su se na jednoj strani nalazili Velika Britanija, Francuska i Rusija, i na drugoj Nemacka, Austro-Ugarska i Turska.

Nemacka je za dve godine pobedila u tom ratu, ne samo formalno, vec i stvarno. Nemacke podmornice, koje su iznenadile svet, su pocistile ratne brodove sa Atlantskog Okeana. Vojnici Velike Britanije su ostali bez municije, sa zalihama hrane za nedelju dana – posle cega je usledila glad. U to vreme je došlo do pobune u francuskoj vojsci. Pri odbrani Verdena na Somi je poginulo 600.000 Francuza u cvetu mladosti. Ruski vojnici su kupili svoje igracke i zaputili se kuci, bez zelje da se dalje igraju rata, i bez simpatije prema caru. Italijanska vojska je takode napuštala rat.

Na nemackom tlu nije ispaljen nijedan metak. Nijedan neprijateljski vojnik nije prešao granicu i ušao u Nemacku. Ipak, Nemacka je ponudila Engleskoj mirovne pregovore. Ponudila je Engleskoj mirovne uslove koje su pravnici nazvali “status kvo ante bazis”. Ovo je znacilo: “Nazovimo rat završenim, i neka sve bude kao što je bilo pre nego što je rat poceo”. Engleska je u leto 1916. godine ozbiljno razmatrala ovu mogucnost. Nije imala izbora. Morala je ili da prihvati ovaj uslovni mir koji joj je Nemacka velikodušno nudila ili da nastavi rat i dozivi potpuni poraz.

Dok se ovo dogadalo, Cionisti u Nemackoj, koji su predstavljali Cioniste iz Istocne Evrope, su otišli u britanski ratni kabinet i – bicu kratak pošto je ovo duga prica, mada bih hteo da kazem da posedujem sve dokumente koji mogu da dokazu svaku recenicu koju iznosim – rekli: “Poslušajte nas. Još mozete dobiti ovaj rat. Ne morate da odustanete. Ne morate da prihvatite mirovne uslove koje vam Nemacka sada nudi. Mozete dobiti ovaj rat ako u njega udu Sjedinjene Drzave kao vaš saveznik”. Sjedinjene Drzave u to vreme nisu bile u ratu. Bili smo odmorni; bili smo mladi; bili smo bogati; bili smo mocni. Engleskoj je receno: “Dacemo vam garancije da ce Sjedinjene Drzave uci u rat kao vaš saveznik, da ce se sa vama boriti na vašoj strani, ako nam obecate da ce posle vas i Palestina pobediti u ratu”. Drugim recima, Cionisti su izneli sledecu ponudu: “Uredicemo da Sjedinjene Drzave udu u rat kao vaš saveznik. Palestina je cena koju morate platiti pošto pobedite u ratu i porazite Nemacku, Austro-Ugarsku i Tursku.” Engleska je imala isto toliko prava da nekome obeca Palestinu, koliko bi Sjedinjene Drzave imale pravo da u ime nekakvog razloga obecaju Irskoj Japan. Potpuno je besmisleno da Velika Britanija, koja nikada nije imala nikakve veze, nikakve interese i nikakva prava na ono što je poznato kao Palestina, time plati Cionistima za to što ce oni omoguciti da Sjedinjene Drzave udu u rat. Ipak, Velika Britanija je u oktobru 1916. godine dala takvo obecanje. Ubrzo posle toga – ne znam koliko mnogo ljudi ovde se toga seca – Sjedinjene Drzave, koje su bile gotovo u potpunosti pro-nemacki orijentisane, su ušle u rat kao britanski saveznik.

Kazem da su Sjedinjene Drzave bile gotovo potpuno pro-nemacki orijentisane zato što su ovdašnje novine kontrolisali Jevreji, bankari su bili Jevreji, sva sredstva masovne komunikacije u ovoj zemlji su kontrolisali Jevreji; a oni, Jevreji, su bili pro-nemacki orijentisani. Oni su bili tako orijentisani zato što su mnogi od njih došli iz Nemacke, i isto tako su zeleli da vide da Nemacka pobedi Cara. Jevreji nisu voleli Cara, i nisu zeleli da Rusija pobedi u ovom ratu. Ovi nemacko-jevrejski bankari, poput Kuna Leba i drugih velikih bankarskih firmi u Sjedinjenim Drzavama, su odbili da daju Francuskoj i Engleskoj i jedan dolar. Stali su sa strane i rekli: “Dok god su Francuska i Engleska povezane sa Rusijom, ni jednog centa!” Oni su, zato, sipali novac u Nemacku, borili su se na nemackoj strani protiv Rusije, pokušavajuci da poraze carski rezim.

Ovi isti Jevreji su sada, kada su uvideli mogucnost da dobiju Palestinu, otišli u Englesku i skllopili spomenuti sporazum. Tada se sve promenilo, kao kada se svetlo na semaforu promeni iz crvenog u zeleno. Tamo gde su sve novine bile pro-nemacke, gde je ljudima govoreno o trgovinskim i svim drugim teškocama koje Nemacka ima boreci se protiv Velike Britanije, Nemci iznenada više nisu bili dobri momci. Oni su bili nitkovi. Oni su bili Huni. Oni su ubijali medicinske sestre iz Crvenog Krsta. Oni su odsecali ruke bebama. Nisu bili dobri momci. Ubrzo posle toga, g-din Vilson je objavio rat Nemackoj.

Cionisti u Londonu su poslali depeše u Sjedinjene Drzave, sudiji Brandaisu, sa porukom: “Obavite posao sa predsednikom Vilsonom. Mi dobijamo od Engleske ono što zelimo. Sada vi obavite posao sa predsednikom Vilsonom i omogucite da Sjedinjene Drzave udu u rat.” Eto kako su Sjedinjene Drzave ušle u rat. Mi u tome nismo imali nikakvog drugog interesa; nismo imali više prava da budemo u ratu nego što bi imali da veceras budemo na mesecu umesto u ovoj sobi. Apsolutno nema nikakvog razloga da I Svetski rat bude naš rat. Mi smo uvedeni u njega – ako mogu da budem vulgaran, mi smo usisani u njega – taj rat je sluzio samo zato da bi medunarodni Cionisti mogli dobiti Palestinu. To je nešto što nikada nije receno ljudima u Sjedinjenim Drzavama. Oni nikada nisu znali zašto smo ušli u I Svetski rat.

Pošto smo ušli u rat, Cionisti su otišli u Veliku Britaniju i rekli: “Evo, ispunili smo naš deo dogovora. Trebalo bi da imamo nešto napismeno na osnovu cega ce se znati da cete ispuniti vaš deo dogovora i dati nam Palestinu kada pobedite u ratu.” Oni nisu znali da li ce rat trajati još jednu ili deset godina. Zato su poceli da rade na nekoj vrsti potvrde dogovora. Ta potvrda je dobila oblik pisma, koje je bilo napisano šifrovanim tekstom (koji je bio tezak za odgonetanje), tako da niko ne bi znao o cemu se tu radi. Ovaj tekst je nazvan Balfurovom Deklaracijom.

Ta Balfurova Deklaracija nije bila ništa drugo nego obecanje Velike Britanije da ce platiti Cionistima ono što je dogovoreno za omogucivanje ulaska Sjedinjenih Drzava u rat. Tako je ova velika Balfurova Deklaracija, o kojoj ste culi toliko mnogo toga, ustvari falsifikat koliko i novcanica od tri dolara. Mislim da njoj ne bi trebalo davati veci znacaj od pomenutog.

Tako su poceli svi problemi. Sjedinjene Drzave su ušle u rat. Porazile su Nemacku. Znate šta se desilo. Kada se rat završio, i Nemci otišli u Pariz na Parisku mirovnu konferenciju 1919. godine, tamo je bilo 117 Jevreja, u vidu jevrejske delegacije koju je predvodio Bernard Baruh. Bio sam tamo: trebalo bi da mi je to poznato. Šta se onda dogodilo? Jevreji su na toj mirovnoj konferenciji, kada je Nemacka isecena i kada je cela Evropa izdeljena, da bi svakoj naciji koja je tako trazila, bio dat izvesan deo evropske teritorije, rekli: “Da li bi mogli da dobijemo Palestinu?” I oni su tada prvi put pokazali Nemcima ovu Balfurovu Deklaraciju. Nemci su tako po prvi put shvatili: “Oh, znaci, u tome je bila igra! Zbog toga su Sjedinjene Drzave ušle u rat.” Nemci su po prvi put shvatili da su porazeni, natovarene su im uzasne ratne odštete, zato što su Cionisti zeleli Palestinu i bili spremni da dodu do nje po svaku cenu.
 
Ovo nas dovodi do sledeceg interesantnog momenta. Kada su Nemci shvatili pomenuto, oni su se, prirodno, pobunili. Oni do tada nikada ni u jednoj svetskoj zemlji nisu imali vecu slobodu nego što su je imali u Nemackoj. Vi ste tamo imali g-dina Ratenaua, koji je na polju industrije i finansija bio mozda 100 puta vazniji od Bernarda Baruha u ovoj zemlji. Imali ste g-dina Balina, koji je posedovao dve velike parobrodske linije, “Nort Dzerman Lojd” i “Hamburg-Amerikan Lajns”. Imali ste g-dina Blajhrodera, koji je bio bankar porodice Hoencolern. U Hamburgu ste imali Varburge, velike trgovacke bankare – najvece na svetu. Jevrejima je bilo sasvim dobro u Nemackoj. U to nema nikakve sumnje. Nemci su ovo osecali kao pravu rasprodaju.

To je bila rasprodaja koja je mogla da se poredi sa sledecom hipotetickom situacijom: Pretpostavimo da su Sjedinjene Drzave bile u ratu sa Sovjetskim Savezom, i da smo mi pobedili, i da smo onda rekli Sovjetskom Savezu: “Napustimo sve ovo. Nudimo vam mirovne pregovore. Zaboravimo celu tu stvar;” I onda iznenada Crvena Kina ude u rat kao saveznik Sovjetskog Saveza; i sa njima umešanim u rat mi dozivimo poraz; potpuni poraz, sa ratnim odštetama kakve ljudska mašta nije u stanju da zamisli. Zamislite zatim da posle tog poraza mi shvatimo da su to bili Kinezi u ovoj zemlji, naši kineski drzavljani, za koje smo mi sve vreme mislili da su lojalni gradani koji saraduju sa nama, da su nas oni prodali Sovjetskom Savezu i da je Crvena Kina zbog toga ušla u rat sa nama. Šta bi onda mi u Sjedinjenim Drzavama osecali prema Kinezima? Mislim da niko od njih ne bi smeo ni da proviri na ulicu. Ne bi bilo dovoljno odgovarajucih ulicnih svetiljki da se pobrinu za njih. Zamislite samo kako bi se mi osecali.

Nemci su tada upravo tako dozivljavali ove Jevreje. Oni su bili tako ljubazni prema njima: od 1905. godine, kada je propala prva komunisticka revolucija u Rusiji, i Jevreji morali da beze iz Rusije, svi oni su otišli u Nemacku. Nemacka im je ponudila utocište i imala sasvim pristojan tretman prema njima. Oni su, kao odgovor na to, pustili Nemacku niz reku, bez ikakvog razloga osim cinjenice da su zeleli Palestinu kao takozvanu “jevrejsku drzavu”.

Nahum Sokolov, i svi drugi veliki lideri i velika imena o kojima danas mozete citati u vezi sa Cionizmom, su 1919., 1920., 1921., 1922. i 1923. godine u svim svojim clancima pisali – i štampa je bila puna njihovih izjava – da su osecanja koja Nemci imaju prema Jevrejima takva zahvaljujuci cinjenici da su Nemci shvatili da je do pomenutog velikog poraza došlo zbog jevrejskog nastojanja da ukljuce Sjedinjene Drzave u rat. To su priznali i sami Jevreji. Nije bilo u pitanju to da su Nemci 1919. godine otkrili da je caša jevrejske krvi ukusnija od “Koka-Kole” ili “Minhenskog Piva”. Nije bilo u pitanju nikakvo religiozno osecanje. Nije postojao nikakav osecaj usmeren protiv ovih ljudi samo zbog njihovog religioznog uverenja. U pitanju su bili potpuno politicki razlozi. Rec je bila i o ekonomiji, i o svemu drugom, jedino ne o religiji. Nikoga u Nemackoj nije bila briga za to da li je neki Jevrej otišao svojoj kuci i stavio zavese preko prozora i rekao: “Šema Izrael”, odnosno, “Oce Naš”. Niko se u Nemackoj nije više brinuo za to nego što bi bio slucaj u Sjedinjenim Drzavama. Ovo osecanje koje se kasnije razvilo u Nemackoj je nastalo zbog jedne stvari: Nemci su smatrali Jevreje odgovornim za svoj tezak poraz.

Dalje na LINKU
 

Back
Top