oziman
Veoma poznat
- Poruka
- 11.563
Covek nema slobodu volje kojom bi mogao da nacini nemotivisan izbor. Njegova delatnost pokretana je motivima. Ako nema motiva nema ni delatnosti.
Ako negde ima nekog delovanja to delovanje moralo je biti podstaknuto jednim od ova tri pokretaca.
1) uzrok (neorganska priroda)
2) nadrazaj ( biljke)
3) motiv (zivotinje)
Covek nema slobodu nad svojom voljom, a onaj ko misli da je ima u zabludi je, a to je veoma lako i pokazati :
"Mogu da cinim sta hocu !" Ovo je recenica koju ce svako izneti u odbranu svoje "slobode".
Ali odgovor na to jeste:
"Mozes da cinis sta hoces ali nemas tu slobodu da hoces sta hoces. Ako hoces mozes, ali nemas tu slobodu da hoces."
Sve ce biti mnogo jasnije na primeru:
Ako hocu mogu evo sada da ostavim sve i odem u daleki svet ili da recimo izadjem na ulicu i dubim na glavi. Ako hocu sve to mogu, ali da bih nesto od toga hteo.. moram imati dovoljno jak motiv. Bez toga niti cu otici u daleki svet, niti cu dubiti na glavi. Pa gde je tu sloboda ako ona zavisi od motiva koji opet ne zavise od mene?
To je isto kao kada bi bilijarska kugla rekla da ona moze da miruje na stolu, ili da ode u rupu u desnom uglu, ili u levom, ili pak da moze da izleti izvan stola. Sve to bilijarska kugla moze.. ali samo ako pridodje neki spoljni uzrok.
Primecujete li neverovatnu iluziju koja se otklanja ovim prostim misljenjem ?
Onaj ko o ovome razmisli mora se nasmejati zabludi koja je ovako prosta a koju sve do Sopenhauera nismo primetili.
Da zakljucimo da ono sto dospe u nase opazanje kao volja nije u nasoj vlasti. Sloboda je na taj nacin stavljena tamo gde i pripada, u inteligibilni svet stvari po sebi . A nuznost je ostala tamo gde je uvek i bila, u empiriskom svetu pojava.
Sa druge strane ono sto dozivljavamo kao volja jeste nasa najunutrasnjija sustina ..ali transcendentna sustina.
Tako da sto vise uspevamo da se okrenemo svojoj unutrasnjoj sustini izvan pojave, sto vise uspemo da transcendiramo opazajni svet , to cemo se vise pribliziti inteligibilnoj slobodi koju u opazajnom svetu nikako ne mozemo naci. A jedini nacin da se inteligibilna sloboda pokaze u ovom svetu jeste put koji vodi negaciji volje ali to je druga tema.
Ako negde ima nekog delovanja to delovanje moralo je biti podstaknuto jednim od ova tri pokretaca.
1) uzrok (neorganska priroda)
2) nadrazaj ( biljke)
3) motiv (zivotinje)
Covek nema slobodu nad svojom voljom, a onaj ko misli da je ima u zabludi je, a to je veoma lako i pokazati :
"Mogu da cinim sta hocu !" Ovo je recenica koju ce svako izneti u odbranu svoje "slobode".
Ali odgovor na to jeste:
"Mozes da cinis sta hoces ali nemas tu slobodu da hoces sta hoces. Ako hoces mozes, ali nemas tu slobodu da hoces."
Sve ce biti mnogo jasnije na primeru:
Ako hocu mogu evo sada da ostavim sve i odem u daleki svet ili da recimo izadjem na ulicu i dubim na glavi. Ako hocu sve to mogu, ali da bih nesto od toga hteo.. moram imati dovoljno jak motiv. Bez toga niti cu otici u daleki svet, niti cu dubiti na glavi. Pa gde je tu sloboda ako ona zavisi od motiva koji opet ne zavise od mene?
To je isto kao kada bi bilijarska kugla rekla da ona moze da miruje na stolu, ili da ode u rupu u desnom uglu, ili u levom, ili pak da moze da izleti izvan stola. Sve to bilijarska kugla moze.. ali samo ako pridodje neki spoljni uzrok.
Primecujete li neverovatnu iluziju koja se otklanja ovim prostim misljenjem ?
Onaj ko o ovome razmisli mora se nasmejati zabludi koja je ovako prosta a koju sve do Sopenhauera nismo primetili.
"Da bismo tu za nasu temu tako vaznu zabludu posebno i najasnije rasvetlili zamislicemo sad nekog coveka koji, stojeci negde na ulici, sebi kaze: ,,Sada je sest sati uvece, radni dan je zavrsen. Sad mogu da prosetam ili da idem u klub, mogu takode da se popnem na kulu da gledam Sunce kako zalazi, a mogu da idem i u pozoriste, takode mogu da posetim ovog ili onog prijatelja, mogu cak da izadjem kroz kapiju u daleki svet i da se nikada ne vratim. Sve je samo na meni i imam punu slobodu za to, a ipak sada necu da ucinim nista od toga, nego isto tako dragovoljno idem kuci, svojoj zeni".
To je isto kao kada bi voda rekla: ,,Mogu da pravim visoke talase (da! naime, u moru i po oluji), mogu silovito da pojurim (da! naime, u koritu bujice), mogu da se obrusim peneci se i kipteci (da! naime, u vodopadu), mogu slobodno da se popnem u vazduh kao zrak (da! naime, u vodoskoku), konacno, mogu prosto da prokuvam i isparim (da! pri 80C°), no ipak necu uciniti nista od toga, nego cu dobrovoljno ostati mirna i bistra u jezercetu ravnom kao ogledalo".
Kao sto voda moze sve to samo onda kada nastupe odredjeni uzroci za jedno ili za drugo, isto tako onaj covek koji premislja sta moze, ne moze nista drugo, osim pod istim uslovom.
Dok ne nastupe uzroci, to mu je nemoguce, a onda on to mora, isto kao i voda, sve dok je smestena u odgovarajuce okolnosti.
- Okrenimo se opet onom zamisljenom, u Sest sati deliberirajucem [promisljajuce] coveku i zamislimo da je on primetio da sada ja stojim iza njega, da filozofiram o njemu i da poricem njegovu slobodu u svim onim njemu mogucim radnjama; lako bi se moglo desiti da on, da bi mene pobio, izvede neku od njih, ali onda bi upravo moje poricanje i njegovo delovanje na njegov duh protivrecenja bilo motiv koji ga je na to prisilio. Ipak, ono bi ga moglo pokrenuti na jednu ili drugu od laksih medju gornjim radnjama, npr. da ode u pozoriste, ali niposto na poslednji, naime, da odluta u daleki svet: za to bi motiv bio suvise slab.
Sopenhauer
Isto tako pogresno mnogi misle da cim u ruci drze napunjen pistolj njime mogu i da se ustrele. Ono najmanje sto je za to potrebno jeste mehanicko sredstvo za izvodenje, a glavna stvar je neki nadasve jak i zbog toga redak motiv koji ima ogromnu snagu, koja je pak neophodna da nadvlada uzivanje u zivotu, ili, tacnije, strah od smrti; tek nakon sto je takav motiv nastupio, on zaista moze da se ustreli, a i mora, jer inace znaci da je neki jaci protivmotiv, kada je takav uopste moguc, sprecio taj cin.
Mogu da cinim ono sto hocu; mogu, kada hocu, da sve sto imam dam sirotinji i time i sam postanem jedan od njih kada hocu! Ali ja nisam u stanju da to hocu, jer suprotni motivi imaju nada mnom i previse vlasti a da bih to hteo. Nasuprot tome, kada bih ja imao neki drugi karakter, i to u toj meri da budem svetac, onda bih to mogao hteti; ali tada ne bih mogao izbeci da to hocu, dakle, morao bih to da ucinim. I sve to izdrzava potpuno dobro sa onim ,,mogu da cinim ono sto hocu" samosvesti, u cemu jos i danas neki filozofasteri bez misli misle da vide slobodu volje i u skladu s tim nju cine vazecom kao cinjenicu svesti."
Sopenhauer
Da zakljucimo da ono sto dospe u nase opazanje kao volja nije u nasoj vlasti. Sloboda je na taj nacin stavljena tamo gde i pripada, u inteligibilni svet stvari po sebi . A nuznost je ostala tamo gde je uvek i bila, u empiriskom svetu pojava.
Sa druge strane ono sto dozivljavamo kao volja jeste nasa najunutrasnjija sustina ..ali transcendentna sustina.
Tako da sto vise uspevamo da se okrenemo svojoj unutrasnjoj sustini izvan pojave, sto vise uspemo da transcendiramo opazajni svet , to cemo se vise pribliziti inteligibilnoj slobodi koju u opazajnom svetu nikako ne mozemo naci. A jedini nacin da se inteligibilna sloboda pokaze u ovom svetu jeste put koji vodi negaciji volje ali to je druga tema.