Laza Lazarević

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.
Ovo je već bajato,ali ne mogu da ne odgovorim.Tužno je koliko se domaći pisci zanemaruju.O L.Lazareviću,kao piscu,imam veoma pozitivno mišljenje;piše vrlo nežno,osećajno-vidi se da je imao duboko razumevanje za ljude.Samo jedna primedba:ne sviđa mi se kako je opisivao odnose svojih junaka sa njihovim majkama. :roll:
 
ZELIM DA SE PRIKLJUCIM MALOJ,ALI ODABRANOJ GRUPI KOJA CENI NASE STVARAOCE!LAZA LAZAREVIC JE GENIJE NASE KNJIZEVNOSTI!VISE MI SE SVIDJA NJEGOVA POEZIJA NEGO PROZA.SMATRAM DELO'SANTA MARIJA DE LA SALUTE'NAJLEPSOM ODOM ISKRENE LJUBAVI.DELITE LI MISLEJNJE?NADAM SE DA CE SE BROJ CLANOVA UVECATI.
POZDRAV SVIMA! :D
 
Tvrdo sam odlucio do da raskrstim sa njome.To moram uciniti, kako ti rece , radi sebe, radi nje, radi tebe , radi kuce...Pa dobro , dakle.Nemoj misliti da nemam za to kurazi- boze moj!To ce biti dobro delo!Oh, kad bi saznala moja mati na kako se veliko delo spremam, ona bi se molila bogu da mi da snage. A sta je istina ,njojzi ucinila sirota Ana?
 
(Pismo Lj. N. Hristica, suraka Laze K. Lazarevica, vratu Nikoli Hristicu)
Beograd, 31. decembra 1890.
Dragi brate,
I tako juce predadosmo zemlji ostatke najboljeg rodjaka, najprisnijeg prijatelja, najboljeg lekara, najslavnijeg pisca I najdostojnijeg coveka. Nikad ga vise neces videti ni veselog pri casi vina, ni briznog kraj bolesnicke postelje, ni umiljatog drustvu, niti srdacnog u familijarnom krugu.Sve je to proslo zanavek!
Nema povratka! Osmejak na njegovom licu sigurno je hteo reci: umirem spokojno, nisam nikome ostao sta duzan a zaduaio sam sve, nisam nikoga vredjao a uvrede nisam vracao, radio sam da zaradim ali nisam globio nikoga, sam siromah, pomagao sam sirotinji, rodjen sa neznatnim imenom stvorio sam ime kojim ce se moje potomstvo I zemljaci diciti. Naposletku, sta moze covek vise I ocekivati!

Sumnjam da je iko u taj par plakao za Lazom- ,ne, svaki je plakao za jednim idealom, koji se pojavio, pa se nakratko izgubio. Zacelo, ako se ideali mogu ostvariti, on je bio ostvaren u lazi, kao coveku. Iz crkve je krenusmo se poslednjem prebivalistu Lazinom. – Obican sprovod se kod crkve rastura, ali ovde nije bilo tako. Pored vojske I rodjaka dugacak niz kola pratio je mrtvacki sanduk, a trkaliste je bilo prepuno pesaka, ne gledajuci na hladnocu I klizavicu.
 
Malopre okupan, kraj case vina , kroz dim od duvana, ljuskan njezinim slatkim pricanjem - gledao sam je i mislio.Mnogo sam mislio , mnogo!I mnogo sam hteo da kazem, i kazo bih mnogo da me nije , ne znam zasto , stid!Da sam mogao, da sam smeo, ja bih joj kazao....kazao bih joj: slatka moja majka!
 
macemacece:
Malopre okupan, kraj case vina , kroz dim od duvana, ljuskan njezinim slatkim pricanjem - gledao sam je i mislio.Mnogo sam mislio , mnogo!I mnogo sam hteo da kazem, i kazo bih mnogo da me nije , ne znam zasto , stid!Da sam mogao, da sam smeo, ja bih joj kazao....kazao bih joj: slatka moja majka!
Rekosmo da Laza nije pisao pesama, vec da je radio samo na pripovednoj prozi. Pa ipak, u Lazinim pricama je dobar deo u samoj stvari – poezija, a ne proza. U njima je mnogo recenica gde su i reci i mesta tim recima birani pazljivije no sto to rade stihovni pesnici, trudeci se da zadovolje zahteve ritma, metra i pesnicke ornamentike; u njima su zadovoljeni zahtevi: arhitektonski, slikarski, muzicki, ritmicki, kao sto se, doduse na drugi nacin, zadovoljavaju posebno u svakoj od tih umetnosti. I cesto, na toplim i osecajnim mestima, i recenica naoko vrlo prozaicna ima svoje opravdanje, kao deo celokupna sklopa, jer upravo ona dopunjuje ili uokviruje poeziju ranijih recenica. A kad, na primer, Marica kaze: “Mitre, brate, gospodaru moj!”, ili Anoka : “Petrija sestro, oprosti mi!”, to uzbudjuje kao najjace mesto kod nekog najboljeg liricara; I kad invalid kaze ocu gazda-Blagoju: “Drzi, tata! Ja nemam druge ruke!”, to je jako kao najjaci izraz u kojoj odlicnoj tragediji. Zato se Laza nikada i ne moze citati a da se ostane u normalnom raspolozenju: od prvog do poslednjeg reda osecate da ste u nekom cudnom uzbudjenju, u nekoj vatri, da ste prikovani za knjigu i da ste gluhi i slepi za sve oko sebe.

Jer. Zivanovic
 
- Pricala mi je mnogo.Pola kroz suze, pola opet , namrgodivsi se i sevajuci njenim blagim i ozbiljnim ocima.Svoje je price zapocinjala svojom filozofijom o zivotu , obrazu o sreci, o sudu i tako dalje , a sve se to , opet, svrsavlo jednim velikom bogom.-

- Mnogo sam o tome mislio , i sad mi se cini da sam tada i na njoj video onaj isti izraz lica, onu istu tisinu duse, ono pouzdanje , pouzdanje u- boga!
 
NEDULE:
ZELIM DA SE PRIKLJUCIM MALOJ,ALI ODABRANOJ GRUPI KOJA CENI NASE STVARAOCE!LAZA LAZAREVIC JE GENIJE NASE KNJIZEVNOSTI!VISE MI SE SVIDJA NJEGOVA POEZIJA NEGO PROZA.SMATRAM DELO'SANTA MARIJA DE LA SALUTE'NAJLEPSOM ODOM ISKRENE LJUBAVI.DELITE LI MISLEJNJE?NADAM SE DA CE SE BROJ CLANOVA UVECATI.
POZDRAV SVIMA! :D

Pomešao si Lazu Kostića i Lazarevića.
8)
 
Blagoje je jos donekle govorio :"Sve ce to narod pozlatiti!"Posle je okrenuo na :"Sve ce to tebi Bog platiti!".Naposletku se propije i tu skoro umre.A njihov sin primi izdrzanje iz invalidskog fonda i - prosi!
Mozete mu, ako hocete, udeliti.
Ovo je moj prilog!
 
После тога ја још седим и не дижем се од стола. Палим још једну и још једну цигару; а она ми прича. Прича се увек морала свршити "моралом" који она уосталом не интерпретише и не гура ми га под нос. Није бар никад рекла нешто налик на "ова басна учи", али је зато ипак волела да снажнија места истакне и понавља. - Волела је, на пример, да прича како арханђел није послушао Бога, те узео душу неке самохране бабе, а поштедео мајку ситне деце. Тада га Бог шаље, те му "са дна мора" доноси и разбија камен, и унутра су два жива црва. - А ко се за њих стара? - пита Бог. - Ти, Господе! - одговара арханђел. - Ту се цакле очи моје матере. Она, као врстан, поштен, одушевљен адвокат, дигнутим, звонким гласом и испруженим кажипрстом понавља тежину "морал" приповетке:

- Чујеш - каже, - ко се стара за ова два црва? - а арханђел се узврдао, поцрвенео, гледа преда се: - Ти, Господе! Ко него ти?
 
Vojnik se zahvaljivaše neprestano sa:"hvala braćo!", "hvala braćo!" ali mu glas postajaše sve viši i više zagušljiv.Te dve reči počeše dobijati odsudan ritam, kao u slepca na vašaru, i on kao da sad prvi put oseti, sa svom snagom nepoklebljivog uverenja , da je bogalj i prosjak.I najzad prosuše se tihe, krupne suze, kao majska kiša.
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top