Za sve domaće jugonostalgičare iliti titoiste, podsetnik!

Medju trupama austrougarske vojske koje su se s narocito velikom zestinom ustremljivale na srpske vojnike nalazila se i 42. domobranska divizija iz Zagreba. Pri drugom prelasku preko Drine, 2. septembra 1914. godine, ona je puna tri dana kao fanatizovana naletala na rovove srpske vojske na Adi Kurjacici, nastojeci da se prebaci na desnu obalu Drine i da dejstvom dolinom Jadra potpomogne akcije trupa juzno od Loznice i severno od Lesnice. Ona je nanela velike gubitke jedinicama Drinske divizije II poziva, koje su joj se ovde suprotstavile. Na srpskoj strani palo je 9 oficira, 6 podoficira i 550 vojnika...
U sastavu ove austrougarske divizije, jurisao je na srpske polozaje, i Josip Broz, kasnije nazvan Tito, u to vreme pripadnik 10. cete 15 pukovnije. Sta je tada sve doziveo i preziveo, on o tome nije nikad hteo da govori, nista nije kazao cak ni svom biografu vladimiru Dedijeru. "Cinjenica je", izjavice Dedijer posle njegove smrti, "da je Tito izbegavao da mi govori na pitanja o svom ucescu u Prvom svetskom ratu. On pominje kako je bio u 25. domobranskoj pukovniji i onda preskace prvih sest meseci rata i govori o Petrovaradinu..."


broz je pozvan na sluzenje vojnog roka 1913 godine, kada je napunio 21 godinu.radio je u becu, pa je vojni rok sluzio u becu (austrija) , u sastavu 4 armije, 2 (beckog) korpusa, 13 divizija,26 pesadijska brigada, 25 puk. sa tom jedinicom je upucen u galiciju. imao je cin starijeg vodnika.1914 godine je bio u rumi i petrovaradinu, na putu za galiciju.nema veze sa cerom, sabcem, macvom...i generalom pocorekom..
tito je imao dovoljno vremena i dovoljno mogucnosti da ispuni svoju biografiju i praznine u njoj, ali nije imao razloga za tim
 
broz je pozvan na sluzenje vojnog roka 1913 godine, kada je napunio 21 godinu.radio je u becu, pa je vojni rok sluzio u becu (austrija) , u sastavu 4 armije, 2 (beckog) korpusa, 13 divizija,26 pesadijska brigada, 25 puk. sa tom jedinicom je upucen u galiciju. imao je cin starijeg vodnika.1914 godine je bio u rumi i petrovaradinu, na putu za galiciju.nema veze sa cerom, sabcem, macvom...i generalom pocorekom..
tito je imao dovoljno vremena i dovoljno mogucnosti da ispuni svoju biografiju i praznine u njoj, ali nije imao razloga za tim

ma on je bio nas briznik :lol:
mada niko ga nije terao i njegove sunarodnike da se dobrovoljno prijave u pohod a ne kako mnogi pricaju da su to morali...

nadam se da si procitao ceo tekst.
 
u ovom tekstu su opisane borbe hrvatskih i bosanskih divizija i vojske u prvom svetskom ratu u Srbiji.
ko ovo pročita shvatiće zbog čega su nastale ustaše. među hrvatima se borio i sam J.B. tito u 42 vražjoj diviziji!
ovde nema ničeg uvredljivog i prenapumpanog pa molim sve da ovo pročitaju.

http://www.srbijazemljaheroja.com/info_74.html

kada bi ja ovdje postavio desetak linkova na kojekakve proustaške i antisrpske web stranice (meni osobno gadiljive), proglasilo bi me se provokatorom i to bi bilo sasvim točna kvalifikacija

ali za bilo kakvu ozbiljnu raspravu staviti ovakvu glupost za uvod u temu..... nije ni čudo da se ovaj podforum pretvorio u lakrdiju ..
 
kada bi ja ovdje postavio desetak linkova na kojekakve proustaške i antisrpske web stranice (meni osobno gadiljive), proglasilo bi me se provokatorom i to bi bilo sasvim točna kvalifikacija

ali za bilo kakvu ozbiljnu raspravu staviti ovakvu glupost za uvod u temu..... nije ni čudo da se ovaj podforum pretvorio u lakrdiju ..

јел ти читаш уопште текст?:lol:
по чему знаш да је лакрдија?
слепац
 
u ovom tekstu su opisane borbe hrvatskih i bosanskih divizija i vojske u prvom svetskom ratu u Srbiji.
ko ovo pročita shvatiće zbog čega su nastale ustaše. među hrvatima se borio i sam J.B. tito u 42 vražjoj diviziji!
ovde nema ničeg uvredljivog i prenapumpanog pa molim sve da ovo pročitaju.

http://www.srbijazemljaheroja.com/info_74.html

jel ja uopće čitam tekst...????

pa da si imao barem solidnu trojku u srednjoj školi, ako si ju uopće završio, znao bi da je tu nadrobljeno toliko gluposti koje nemaju veze sa mozgom, a kamoli sa ozbiljnom povijesnom raspravom

... ali tebi nije bilo niti do ozbiljne, niti do povijesne, a bogami niti do rasprave... da, da, sory, pa naravno.
 
Poslednja izmena:
mislim da sam nasao

Optužbe Hrvatske za genocid koji su Srbi, navodno, pocinili nad Hrvatima tokom versko-gradjanskog rata na prostorima bivše SFRJ, više su nego licemerne. Pripisujuci genocidnost Sdrbima, današnje hrvatsko rukovodstvo sa Stipom Mesicem i Ivom Sanaderom na celu, ima pored ostalog za cilj da prikrije ocigledne i istorijski neoborive cinjenice o zlocinima Hrvata nad Srbima ne samo tokom sukoba u poslednjoj deceniji proteklog veka, vec i o istorijskoj mržnji i dokazanim zlocinima pocinjenim nad Srbima pre i u vreme ratnih sukoba koji su obeležili dvadeseti vek

U Prvom i Drugom svetsko ratu, nijedan narod u Evropi, a i u ostalim delovima sveta, nije bio toliko izložen zverskim zločinima koje su hrvatske vojne formacije počinile nad srpskim civilnim stanovništvom. Srbija je, naivno i na svoju štetu – ponajviše zahvaljujući svojim političarima, olako ptrelazila preko pogroma kojima je bio izložen njen narod tokom oslobodilačkih ratova koje je vodila protiv raznih zavojevača. A u tim zavojevačkim vojnim formacijama koje su tokom 20. veka dolazili sa zapada, redovno su se nalazili prema Srpstvu zločinački indoktrirani Hrvati. Mnoštvo neopozivih svedočanstva o tome ostavila su oba svetska rata i sukobi novijeg datuma koji su rezultirali genocidnim akcijama “Bljesak”, “Oluja”, “Medački džep”… No, krenimo redom.

Monstruozni zločini[

Kada je 1914. godine Austrougraska krenula u rat protiv Srbije, kolone zločinačke vojske prešle su preko Drine i Save, uverene da će za samo nekoliko dana baciti Srbiju na kolena. Tu vojsku su, poznato je, najvećim delom činili Hrvati, koji su posle poraza na Ceru, povlačeći se prema Drini i Kolubari, počinili nečuvena zverstva nada mirnim civilnim stanovništvom u selima i varošima Mačve i Podrinja. A to civilno stanovništvo predastavljali su stari, žene i deca. Narod na tim prostorima, više nego desetkovan, bio je žrtva ljudi koji su na razne načine pripremani za odiozan odnos prema svemu što je srpsko. Mada to hrvatski političari decenijama demantuju, te njihove demantije neopozivo demantuje zagrebačka štampa koja je prosto huškala svoje ljude – pripadnike austrougraske vojske, da nemilosrdno tamane Srbe. Evo nekoliko konkretnih primera.

Neposredno posle atentata u Sarajevu nad princom Ferdinandim i njegovom suprugom Sofijom, u hrvatskom “tisku” ne prestaju izlivi mržnje prema Srbima, posebno izraženim u listovima “Hrvatska” i “Hrvatski dnevnik”. Tako, na primer, list “Hrvatska” u broju 794 od 29. juna 1914. godine piše: “…I u našem krugu, na našem tijelu nalazi se sva sila krpuša i spodobi Srba i Slavosrba, koji nam prodaju grudu i more, a eto i kralja ubijaju! S njima moramo jednom za uvijek obračunati i uništiti ih. To nek nam bude od danas cilj”. Isti list, u istom broju, donosi i sledeće: “Ubojice, ime ti je Srbin! I jesi Srbin, prokleto ti sjeme i pleme, što ga vetar natrunio po našem hrvatskom tlu, da radja zločin i zlobu, sije neslogu i razbojnički prolijeva krv… Srbi su ljute zmije od kojih si tek siguran onda kada im satareš glavu”. Sličnim sadržajima hrvatskom puku se obraća i “Hrvatski dnevnik” u broju 146, koji pored ostalog piše: “ Kad god se bude spominjalo jedinstvo Srba i Hrvata, svakom će Hrvatu zasjati pred očima krvavi lik nadvojvode Franje Ferdinanda što su ga ubili Srbi. Oba zločina su fanatični Srbi, sinovi onog kletog plemena, koje svuda sije mržnju, klanje i ubojstva, koje gramzeći za vlašću podlo obara pred sobom sve, umišljajući da će time zastrašiti hrvatski narod…”

S tim i takvim porukama krenuli su hrvatski korpusi, divizije i pukovi na Srbiju. O tome kako su se proveli na Ceru, Drini i Kolubari, veoma je dobro poznato. Decenijama su, medjutim, u ime “bratstva i jedinstva”, prećutkivane sve strahote kroz koje je prolazilo stanovništvo onih mesta kroz koje su prolazili hrvatski delovi austrougarske vojske. O tome postoji niz dokumenata iz domaćih i stranih izvora kojima se nikako ne može da porekne autentičnost. Pored brojnih izjava stanovništa koje je bilo izloženo nečuvenim pljačkama, paljevinama i masakrima, govori veliki broj vojnih izveštaja koji neopozivo potvrdjuju postojanje zločina. Posebno su, pri tome, dragocena svedočanstva Švajcarca dr Arčibalda Rajsa, kriminologa, koji je na licu mesta, u Podrinju i Mačvi, prikupljao podatke o zločinima austrougraske vojske. Pored ličnog uvida i razgovora sa preživelim stanovništvom, on je obavio razgovore sa velikim brojem austrougraskih zarobljenika, medju kojima je bilo najviše Hrvata. Dr Rajs je pored istraživanja zločinstava počinjenih nad civilnim stanovništvom, sakupio i mnogo podataka o postupcima sa srpskim vojnicima koji su dopali u zarobljeništvo svojih neprijatelja. Prostor ne dozvoljava da se opišu svi zločini počinjeni nad spskim stanovništvom , zbog čega ćemo se ograničiti samo na nekoliko najupečatljivijih, koji ilustruju sveukupnu bestijalnost, odnosno nečuvena zločinačka iživljavanja Hrvata, pripadnika austrougarske vojske.

General Pavle Jurišić Šturm je prvi obavestio Vrhovnu komandu i svetsku javnost o zvesrtvima i pljačkama vojske koja je krenula u pohod na Srbiju. Drugog dana rata, naime, u Operativnom izveštaju broj 403 od 13. avgusta 1914. godine, izveštava pored ostalog o stanju u Šapcu: “Sve se patrole slažu u tome da je saobraćaj preko Save pomoću čamaca vrlo živ. Drži se, da prenose pljačku na njihovu obalu. Neke su kuće zapalili. Žene i dece teraju iz varoši, ne dajući im da šta od stvari ponesu. Iz Loznice javljaju da neprijatelj pali sela”. Nedelju dana kasnije, 21. avgusta Komanda treće armije javlja iz Osečine: “1. Austrijska vojska počinila je u našim krajevima strahovita zverstva. Kod mehane Krivajica nalazi se jedna grupa od 19 osoba (ljudi, žena i dece) povezani jedno za drugo konopcem i potom poklani i užasno unakaženi… Svuda po selima nalaze se grupe pobijenih i unakaženih, većinom dece i žena; 2. Pored već nadjenih osakaćenih leševa, nadjena je još jedan grupa od 12 osoba vezanih, pobijenih i unakaženih žena i dece”. Sutradan, 22. avgusta komandant Treće armije izveštava o zverstvima 13. (zagrebačkog) korpusa i 42. domobranske divizije: “…Na celom putu (Krupanj – Zvornik) kojim je marševala Moravska divizija II poziva, saznao sam o strahovitom zverstvu koje je na svom putu neprijateljska vojska počinila: deca i žene nisu ni malo štedjeni, no su ih ubijali ili zverski unakažene ostavljali…”

O stravičnim dogadjajima po kojima će prva ratna godina u Srbiji biti upamćena, dr Arčibald Rajs, stručnjak za sudsku medicinu, u knjizi “Šta sam video i preživeo u velikim danima”, navodi da je “… austrougarsko ratovanje u jesen 1914. po zverstvima koja su izvršili njeni pripadnici, udarilo svoj pečat celom ratu…” U nizu autentičnih podataka, uz navodjenje mesta vremena, imena i formacijskih naziva jedinica, dr Rajs piše i sledeće: “Bilans rada Austro-Madjara do 25. septembra je ovaj: u Šapcu je razoreno ili ozbiljno oštećeno 2.500 kuća; 1500 gradjana poginulo ili bilo odvedeno od neprijatelja; 537 porodica nestalo je… U Mačvanskom srezu: 457 kuća razorenih, 359 osoba ubijenih, 371 osoba odvedena od kojih je mnogo pobijeno usput. U Azbukovačkom srezu: 182 osobe ubijene, 228 zapaljenih kuća i 42 osobe odvedene. U Jadranskom srezu: 741 kuća razorena, 1738 porodica u bedi i mnogo iskasapljenih osoba… Lešnica: i tu se zbili grozni prizori za koje pošten čovek jedva može da veruje da su istiniti. Kada su doveli 109 prnjavorskih stanovnika, njihovi vojnici su već bili iskopali grob. Povezali su ih zajedno sa užetima i okružili grupu bodljikavom žicom. Onda su vojnici opalili jedan plotun. Cela grupa se skotrljala u raku. Izvesno je da mnogi nisu bili smrtno pogodjeni. Oni su živi sahranjeni…”

Na kraju, umesto bilo kakvog komentara, zaključak prepuštamo dr Arčibaldu Rajsu koji kaže: “Ovo je jedan mali pregled onoga što su učinile trupe onih koji su sebe proglasili za Kulturtregere. Prelazeći danas, posle 14 godina, u mislima sve što sam video i čuo u Šapcu i dalje, obuzima me srdžba i ja se pitam: da li su krivci ispaštali? Zar nema onih koji su bili dželati srpskog naroda i koji, zaštićeni mestom rodjenja, uživaju danas sva prava i slobode kao sunarodnici ovog istog naroda koji su hteli da unište sa jedinstvenom svirepošću?”

To, nažalost, nisu bili jedini zločini počinjeni nad Srbima u toku 20. veka. Dvadesetak godina kasnije, naime, na pomolu je bio Drugi svetski rat koji je nagoveštavao novi zločinački pir Hrvata nad Srbima. Počev od 1941. godine, usledili su još stravičniji zločini.

http://internetnovineserbske.spaces.live.com/blog/cns!E927C3A9FB9FF104!4788.entry
 
ok...jugoslavije vise nema, svi sretni i zadovoljni, srbi imaju jasenovac,a hrvati pariraju u svojoj stampi sa bleibuirg-om, svaki cigo svoga konja fali... i sta sada. kako se dizu brojevi u jasenovcu, dizu se brojevi u bleiburgu.. cemu prepucavanja? srbi nisu tuzili hrvate zbog jasenovca.....bez obzira sto zlocini protiv covecnosti ne zastarevaju....koliko se secam srbija je podnela tuzbu ligi naroda protiv nemacke, austro-ugarske i bugarske posle prvog svetskog rata, zbog ratnih zlocina, pa se nije nista desilo. ista stvar je bila posle ubistva aleksandra. nitko od srpskog rukovodstva nije imao ....... da pritisne do kraja.
i kakve veze to ima sa titom. tito nije stvorio jugoslaviju. stvorio ju je srpski kralj sa velikim zadovoljstvom. ne zbog svog dobrog srca nego zbog normalnog stratesko-politickog interesa. isto vazi i za drzavu SHS. ona je mogla da bira izmedju italije i srbije, jer liga naroda nije htela da je prizna, a nije imala vojsku da se brani.

Sta uce o sebi i drugima deca bivse Jugoslavije
RAT KNJIGAMA
AIM
Samo smo "mi" ispravni i dobri, dok se nad nama redjaju tragicne nepravde. To porucuje
u pismenom zadatku u jednoj beogradskoj gimnaziji, petnaestogodisnja Dusica L. srpska
izbeglica iz Hrvatske, pozivajuci se na stradanje svoje porodice na pocetku ovog rata.
Njena profesorica knjizevnosti dala joj je odlicnu ocenu jer "nosi istoriju u srcu". Sada
Dusica jos cvrsce veruje u fatalna desavanja, od kojih njena nacija-zrtva ne moze pobeci.
Njen vrsnjak u Hrvatskoj, na casu istorije uci "da mira sa Srbima nema", jer su se oni
"zanosili suludom politikom genocida." Oni su "klali, strijeljali, vesali, masakrirali,
pljackali, palili, odvodili u brojne sabirne logore." A ministar prosvete, Enes Karic, u
Vladi BiH, kroz predgovor nastavnih planova porucuje: "Obrazovanje mora da uci nasu
decu kako da budu efikasna u svetu koji ih neprijateljski okruzuje, to jest, kako da budu
mocna da se vlastitim snagama odupru iskorenjivanju i istrebljivanju."
"Tito, to smo svi mi, mama, tata, ja i ti"
O "sveprisutnom neprijatelju" danas malisanima sirom bivse Jugoslavije predaju
nastavnici koji su odrasli sa pesmom "Tito, to smo svi mi, mama, tata, ja i ti." Isti, koji su
do juce predavali o bratstvu i jedinstvu "nasih naroda i narodnosti", marksizmu i
samoupravnom socijalizmu - jedinom ispravnom putu u svetlu buducnost. I sasvim su
retki slucajevi otpora novom trendu, poput onog kada je profesorica sociologije na
Skopskom univerzitetu u Makedoniji, odbila da pise udzbenik za srednju skolu, iskreno
priznavsi da ne moze i ne zna pisati drugacije, nego sto je pisala, ili mislila u
tridesetogodisnjoj nastavnickoj karijeri.
Pre nego sto se zemlja raspala ucilo se da se treba cuvati ratnih "osvajaca i klasnog
neprijatelja". Opasnost je vrebala u "drugima". A onda su "drugi" otkriveni unutar "nas".
Izbio je rat, a u ratu su se nasli i udzbenici nacionalnih predmeta. Na prvi pogled,
najbezbolnije su "obracun sa starim vremenima" izveli Slovenci. Prvi ministar za
skolstvo Slovenije, dr Petar Vencelj, odupro se retkim ali snaznim zahtevima da se
trenutno menja i odstrani sve sto je bilo jugoslovensko. Ipak, treba znati da deset godina
uoci raspada zemlje, slovenacki ucitelji nisu radili po zajednickim jugoslovenskim
programima, a izbacili su i "ideoloske starudije". Makedonci su takodje pricekali, uveli
su nove programe, a udzbenici su ostali stari, sto je dovodilo ponekad do smesnih
situacija - ucilo se o "socijalizmu kao svetskom procesu", i kada je bilo jasno da se
socijalizam svuda urusava.
U BiH je sada marksizam "jedan smer u filozofiji sa svim njegovim zabludama i
promasajima". Osmoskolci tamo uce o Oktobarskoj revoluciji "kao komunistickoj
diktaturi, koja je nameravala ucvrstiti i prosiriti svoj koncept vlasti nasiljem i
represalijama." A pre par godina Oktobarska revolucija je bila "kamen temeljac na kojem
pociva i zapocinje najnovije doba istorije ljudskog drustva."
"Radnicko samoupravljanje i drustvena svojina otvaraju puteve brzem razvoju", ucilo se
do nedavno u Hrvatskoj. Danas, u udzebnicima stoji:"Partijsko komunisticko jednoumlje
postalo je u celokupnom drustvenom zivotu nadredjeno i svemocno. Ako bi neko izrazio
bilo kakavo neslaganje s tim novim stanjem bio bi progonjen".
Za jedanaestogodisnjaka u Srbiji, novo doba jos uvek pocinje pre 70 godina, sa
Oktobarskom revolucijom. U novom dobu "veci deo covecanstva i dalje zivi u
kapitalistickom drustvu, a drugi deo , u koji spadamo i mi, izgradjuje socijalisticko
drustvo". Ili, "u kapitalizmu se proizvodi radi sticanja profita uz visok stepen
iskoriscavanja radnika i siromasnih seljaka", a fasizam je nacin "za gusenje snaznog
radnickog pokreta."
U Makedoniji, vecina prosvetnog kadra je marksisticki obucena pa se i danas na stari
nacin definise drzava kao aparat sile, kojom vladajuca klasa upravlja drustvom. Nisu
nestale ni stare kategorije, kao sto su - klasa i eksploatacija.
U udzbeniku istorije za sesti razred, koji je doziveo dvadeseto izdanje, a izdavac je
Republicki zavod za izdavanje udzbenika Crne Gore, mali Crnogorci ce procitati da zive
u "Socijalistickoj republici Crnoj Gori", da je to "nase socijalisticko drustvo", itd.
Od majke - maceha
Novi ucenici od starih nastavnika sada uce da su u bivsoj zajednickoj drzavi bas njihovi
narodi bili ekonomski eksploatisani, ili nacionalno guseni. Jugoslavija je svima od majke
postala maceha.
U Srbiji, na primer, uz cas geografije ce ucenik Osmom razreda dobiti i politicku lekciju
da jos u prvoj Jugoslaviji ( nastaloj 1918.) Hrvati i Slovenci nisu bili naklonjeni Srbima te
da su "oslobadjanjem od Austro-Ugarske, spasavali svoje etnicke teritorije od Italije i
Austrije. Iako u ratu porazeni, svrstali su se medju ratne pobednike i stekli uslov za
kasnije stvaranje samostalne nacionalne drzave." Ni Jugoslavija od 1945. godine nije
bolje prosla jer, "rukovodstvo Komunisticke partije i Federacije, u kojima su glavnu rec
imali hrvatski i slovenacki politicari, nije dozvoljavalo nikakvu autonomiju
Srbima...Uprkos tome, Slovenci i Hrvati bili su nezadovoljni i prvom i drugom
Jugoslavijom, mada su na jugoslovenskom trzistu bili povlasceni."
Malom Hrvatu je danas objasnjeno da je Jugoslavija "po uzoru na sovjetski model postala
centralisticka drzava komunistickog tipa sa nasledjenom srpskom prevlascu. Prigusivano
je nacionalno izrazavanje nesrpskih naroda. Do rukovodecih polozaja Hrvati su tesko
dolazili, jer su bili stalno sumnjiceni kao neprijatelji naroda i zeleo im se natovariti teret
krivice ustaskih zlocina, dok se njihovo sudelovanje u narodnooslobodilackom pokretu
namerno precutkivalo."
 
Na Kosovu koje ima paralelno skolstvo nepriznato od zvanicnih vlasti, djak Albanac uci
da je ostajanje Kosova u okviru Titove Jugoslavije, u stvari, bila "aneksija Kosova od
strane Srbije i Jugoslavije 1945." U geografiji za Osmi razred osnovne skole, gde se do
90 -te ucila Jugoslavija, po tekstu objavljenom 1994, sada se uci Kosovo. U ovoj knjizi
se, doduse, ne pominju nikakvi atributi Kosova. Ono nije ni pokrajina, ni republika, ni
drzava. Ali na geografskoj karti, granice Kosova su iscrtane debljim, drzavnim linijama
prema Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji i Albaniji.
Drugi svetski rat dobio je nove "tonove," u zavisnosti od toga na cijoj strani je ratovao
narod ciji je pripadnik autor. I od toga kako proslost tumaci dnevna politika.
U Sloveniji, bitke iz drugog svetskog rata se ovlas pominju, u kontekstu ratnih nevolja
ljudi. Sasvim se jos malo govori o istoriji Balkana, a partizanski pokret tek je jedan od
mnogih tog vremena. Interesantno je da u Bosni i Hercegovini, pod kontrolom Vlade
Alije Izetbegovica, bez obzira na negativne konotacije prema bivsoj Jugoslaviji i
komunistickom sistemu, najnoviji udzbenici dosledno naglasavaju pozitivnu ulogu
partizanske borbe, Komunisticke partije Jugoslavije i samog predsednika Josipa Broza
Tita. Naglaseno je kako su partizani tokom drugog svetskog rata spasili Muslimane,
praznik drzavnosti datira iz tog rata. Kada je rec o kosovskoj alternativnoj skoli, sada se
uce kao "pozitivni junaci" i pripadnici komunistickog antifasistickog pokreta, ali i licnosti
iz drugih struja otpora, kao sto je bio KNDS (Albanski Nacional demokratski Komitet),
koji je u toku rata imao znacajne veze sa zapadnim saveznicma.
Tito je najvise kritike pretpreo u Hrvatskoj. On je "imao velike slabosti kao rukovodilac i
kao covjek. Kao rukovodilac bio je sklon osobnoj vlasti, zatvarao je svoje protivnike,
suradjivao je i u likvidaciji svojih suboraca, podrzavao je nacionalni unitarizam, protivio
se hrvatskoj drzavotovrnoj ideji, onemogucavao je demokraciju i pridonosio kultu vlastite
licnosti. Kao covjek je bio veoma sklon lagodnom zivotu". U cijelom udzbeniku ni o
Hitleru ni o Pavelicu, njegovom saradniku, nema slicnih recenica. Hitler je opisan samo
kao "..svemocni gospodar ... diktator i ... kancelar". A Pavelic je opisan kao "hrvatski
kandidat... opunomoceni poglavnik". U Hrvatskoj, inace, postoje nepodeljene simpatije
za ustaski pokret i Nezavisnu drzavu Hrvatsku, kod mnogih cinovnika hrvatske drzavne
vlasti i politicara, pa se to oseca u gradivu istorije. Cest je obicaj autora udzbenika da se
postojanje jedne zlocinacke drzave i organizacije opravdava drzavotovornom svijescu i
teznjom za samostalnom drzavom, pa se cini da su oni koji su se tome suprotstavljali i
zasluzili to sto ih je snaslo. Uceniku izgleda da su ustase bili oni koji su zasluzni za
stvaranje hrvatske drzavnosti, a da su partizani bili nacionalne izdajice. Tako, podredjena
velikim silama, NDH "pristaje na mnoge kompromise kao sto su izdrzavanje njemacke
vojske, besplatan izvoz ruda i drva... Osnivaju se prijeki sudovi, koncentracioni logori u
kojima stradavaju Zidovi, Romi i Srbi - zbog svoje prijasnje politike".
U Srbiji je zadrzana manje vise nepomucena slika o Titovim partizanima. Uneto je
oprezno da su se i cetnici borili protiv okupatora, dok se ranije ucilo da su bili "domaci
izdajnici", poput hrvatskih ustasa. Gradjanski rat koji je buktao u Srbiji paralelno sa
borbom protiv Nemaca ocigledno je jos "vruca tema". Drugi svetski rat vise nema ono
mesto koje je nekad imao, a voljom srpskog naroda objasnjeni su istorijski dogadjaji.
Ideji jugoslovenstva je "udeljena" u udzbeniku istorije Osmog razreda jedna lekcija:
"Ideja nije bila do pocetka 20. veka rasirena u Srbiji, jer su pobedama u prvom i drugom
srpskom ustanku stvoreni uslovi za samostalni nacionalni i kulturni razvoj." Nacionalna
istorija zauzima, prema istrazivanju Centra za antiratnu akciju u Beogradu, 73 odsto
gradiva.
Kada je rec o vremenu NOB-a, kako smatra Bozidar Ancevski, savetnik u Pedagoskom
zavodu u Skoplju, ne treba dizati spomenik jednoj, kako se danas gleda na taj problem,
promasenoj stvari i promasenom projektu, ali u jednoj prosvetnoj valoraziciji ne treba
mehanicki brisati cinjenice. I u Makedoniji se oseca "povratak sebi". Srednji vek, i
Vizantija dobili su vise mesta. U istoriji je veci naglasak stavljen na doba anticke
Makedonije.
Genocidi, mitovi i ratnistvo
Istorija uceniku u sadasnjoj Jugoslaviji izgleda kao beskrajan niz ratova i revolucija, uvek
oslobodilackih, pravdenih i pobednickih. Pravi stimulans za ratnicko raspolozenje.
Udzbenici su prepuni surovih opisa stradanja srpskog naroda. Strucnjaci bi rekli da se
deci u svest na taj nacin usadjuje zedj za osvetom. Drugi su uvek "zlotvori", "tudjini",
"okupatori". Biti zrtva uzviseni je i ocekivani ideal - istorijska poruka. U udzbeniku za
Sedmi razred osnovne skole pise da je Srbija "podigla svoj ugled", posto je u prvom
svetskom ratu imala 1.200.000 zrtava.
Termin genocid se, inace, na ovim prostorima upotrebljava cesce nego pozdrav na ulici.
Pravo je cudo da je uopste neko na Balkanu preziveo, sudeci po tome koliko je
"genocidiran". A jos uspeva i da ratuje.
Osmogodisnjak u Srbiji uci da mu je narod genocidiran, jer su Srbe fasisti "nemilosrdno
ubijali, pokrstavali, proterivali sa svojih vekovnih ognjista." Autor udzbenika istorije u
BIH, Fahrudin Isakovic, tvrdi da je u novim udzbenicima "mnogo prostora posveceno
genocidu cetnika nad Bosnjacima u vreme drugog svetskog rata, jer mi nismo smeli
objaviti ono sto smo znali o tom genocidu. Na genocid je ukazivano, ali ne u realnom
svetlu. Kada se uzme broj stanovnika BiH, Muslimani su se na listi zrtava genocida nasli
na prvom mestu."
Novi preradjeni i "dopunjeni" udzbenici istorije i geografije, ali i citanke, za crnogorske
osnovce pravi su ratni vodici. U njima krv prsti na sve strane, sevaju jatagani, prolama
jeka oruzja i ratnih truba...Prema njima, ni crnogorski preci nisu, izgleda, nista drugo
radili osim ratovali. Tek u predasima krvavih ratova i vekovnih stradanja ponegdje je
napisana po koja knjiga, uradjena freska, ili ispevana narodna pesma, u kojoj opet "nasi"
junaci "sijeku Turke na buljuke".
"Al udari crna ruka iz topova, iz bacaca, iz bazuka, i polomi gradu rebra, kosti, bez
pardona i milosti." Ovu pesmu napamet uce deca od desetak godina u Hrvatskoj, kao
"mirotvorni" obrazac. Koncentracioni logor iz drugog svetskog rata, Jasenovac, u kojem
je stradalo vise desetina hiljada ljudi, uglavnom Jevreja i Srba, u novom udzbeniku
spomenut je jednom, dok su stradanja od partizana visestruko uvecana i posveceno im je
puno vise prostora.
Nove generacije sve su dalje jedna od druge. Dok dete u Srbiji uci o "kuvanju zivih Srba
u kotlovima Jasenovca", a petovekovnu vladavinu Turske spoznaje kroz "uprezanje
slovenskog stanovnistva u jaram, da bi Turcima vuklo plug", u Bosni i Hercegovini
Turska imperija se tretira kao "sinteza teritorija i naroda koje su Osmanlije zauzele, poput
Rimskog ili Vizantijskog carstva, koji su imali u svom okrilju vise naroda." Takodje,
Austro-Ugarska vlast nad Bosnom ne tumaci se vise kao kolonijalna, jer "kolonijalne sile
ne ulazu u napredak jedne zemlje, a ovde su vrsena ulaganja." A prvi svetski rat su
zapoceli "velikosrpski hegemonisti pod formom zajednice jugoslovenskih naroda."
Zasto se "moralo" ratovati?
Stice se utisak da su se autori udzbenika, sa manje ili vise strasti, prepustili dnevnopolitickom
kursu u svojim nacionalnim drzavama. Dr Ivo Peric, autor hrvatskog
udzbenika iz istorije, na primer, prosle, nedavne i akutno danasnje dogadjaje (vezane za
hrvatsku drzavnost) opisuje kao apsolutnu, bezuslovnu, samorazumljivu, nicim sputanu
istinu. Nevinu, neukaljanu i cistu poput jutarnje rose. A Miodrag Milosevic, autor
udzbenika iz geografije za Osmi razred u Srbiji priznaje da je o "srpskim zemljama" van
SR Jugoslavije pisao na osnovu podataka objavljenih u listu "Vojska" i rezimskom
dnevniku "Politika".
Kako su to, prema razlicitim udzbenicima, zaratili narodi Jugoslavije?
Vec je desetogodisnjaku objasnjeno u Srbiji da su Srbi izbaceni iz hrvatskog Ustava, da
su proglaseni nacionalnom manjinom i da su time obespravljeni, a da se "preko katolicke
crkve i njenih fanatizovanih vernika vodi borba protiv pravoslavlja i Srba". Dalje, "srpski
narod se naoruzao, a JNA, tada vojska zajednicke drzave, pokusala je da ga zastiti...Posto
su napadnuti i ugrozeni, Srbi su morali da se zastite od novih stradanja i unistenja. Srbija
i Crna Gora su se borile za Jugoslaviju "sto je izazvalo gnev i osvetu inicijatora i
inspiratora Novog svetskog poretka koji su resili da kazne neposlusne."
Ucenici sestog razreda u Crnoj Gori koriste preradjeni udzbenik geografije u kojem
.............
 
lekcija "Bivsa jugoslovenska republika Hrvatska" pocinje ovakvim "geografskim"
podatkom: "Pre ustaskog genocida 1941-1945. u Hrvatskoj je zivelo vise od milion i po
Srba, koji su cinili oko 30 odsto ukupnog stanovnistva". Sledi istorijat o genocidu, da bi
tek kasnije na red dosli elementarni geografski podaci o Hrvatskoj. Tu je, svakako, i
podatak da su Srbi u ovoj drzavi 1990. godine proglaseni za nacionalnu manjinu "pa su
stvorili svoju drzavu Republiku Srpsku Krajinu". U lekciji o Hrvatskoj, trecina prostora
posvecena je tzv.Republici Srpskoj Krajini. Slicnom "geografskim" cinjenicama pocinje i
lekcija "Bivsa jugoslovenska republika Bosna i Hercegovina".
A evo sta o ratu koji traje uce deca u Bosni i Hrecegovini: "Na dan priznavanja od strane
Evropske zajednice, 6. aprila 1992. godine doslo je do otvorene vojne agresije koje su na
nasu zemlju izvrsile Srbija i Crna Gora uz pomoc bivse JNA i teroristickih formacija
Srpske demokratske stranke (SDS) Bosne i Hercegovine...Za ostvarivanje plana "Velike
Srbije" unisteno je sve sto nije srpsko. Unistena su najveca kulturna blaga bosnjackog
naroda, a sam narod sa tih etnicki cistih prostora nasao se u izbjeglistvu po cijelom
svetu."
U hrvatskom udzbeniku pise da su "Srbi poceli sve otvorenije zagovarati ideju Velike
Srbije, koja bi obuhvatila Bosnu i Hercegovinu te velike delove Hrvatske do linije
Virovitica - Karlovac - Karlobag. U svom porobljavalackom ekspanzionizmu velikosrbi
su se zanosili i suludom politikom genocida, a to je znacilo da proteraju ili pobiju Hrvate,
Muslimane i ostale nesrpske narodne skupine s tih prostora, te da na njima ostave i nasele
samo Srbe. Dalje se navodi sve ono sto se moglo procitati u novinama proteklih godina -
dolazak "plavaca", medjunarodno priznanje Hrvatske, prijem u Ujedinjene Nacije i tako
dalje. Desno od teksta je slika H. D. Gensera, uz koju stoji recenica: "Veliki prijatelj
samostalne i suverene hrvatske drzave".
Autor hrvatske citanke za peti razred osnovne skole naveo je "titovsku" pesmicu o Franji
Tudjmanu koju je napisala casna sestra Anka Petricevic. U udzbeniku istorije, inace, Tito
se spominje dvanaestak puta, Pavelic oko dvadesetak, a najmladji medju njima, Franjo
Tudjman- sedam puta. U srednjoskolskom udzbeniku iz istorije pise da je Franjo
Tudjman "covjek kome je slobodna i samostalna Hrvatska bila zivotna preokupacija, koji
je za Hrvatsku mnogo radio i mnogo propatio. Osim toga, kao covjek velikog znanja i
iskustva, a ujedno i jaka licnost, cvrsto je drzao politico kormilo u svojoj ruci, ne
dopustajuci nikakva odstupanja i zastranjivanja. Franjo Tudjman je autoritet, uvazavan je
u Hrvatskoj i postovan u inozemstvu".
Slobodan Milosevic jos nije usao u udzbenike na hrvatski nacin, ali jeste usla svojevrsna
oda srpskom rukovodstvu kroz tumacenje cuvene Osma sednica na kojoj je zadobio
apsolutnu vlast. Pocetak razbijanja Jugoslavije smesten je u 1964. kada su "stvoreni svi
uslovi za ostvarivanje pripremljenog i dobro smisljenog scenarija inspirisanog i
potpomognutog i nekim stranim akterima za razbijanje jugoslovenske zajednice". Ali, sve
se menja sa "spasilackom" 1987. godinom. "Na Osmoj sednici Centralnog komiteta
Saveza komunista Srbije pobedila je koncepcija koja se zalagala za demokratizaciju
drustva, reviziju postojeceg Ustava, zastitu Srba i Crnogoraca na Kosovu i Metohiji i za
uspostavljanje jedinstvene Srbije na citavoj njenoj teritoriji".
A evo kako maturanti u Bosni uce o Milosevicevom dolasku na vlast, to jest o Osmoj
sednici: "Nakon Titove smrti 1980. godine sve se otvorenije trazi ukidanje ustava iz
1974. godine kao glavne prepreke ponovnom uspostavljanju velikosrpske hegemonije u
Jugoslaviji. Kada to ne ide, otvoreno se od sredine osamdesetih godina izlazi sa idejom o
potrebi rusenja Jugoslavije i stvaranja Velike Srbije. Na Osmoj sednici CK SK Srbije
pobedjuju ekstremne velikosrpske snage koje, predvodeci "antibirokratsku revoluciju", u
stvari razbijaju federalne osnove SFRJ."
Posle svega, na kakvu buducnost, ratnom progandom zahvaceni prostori mogu da
racunaju? Sudeci po onome sto danas o sebi i prvim susedima uce, deca na prostoru bivse
Jugoslavije odrastaju kao buduci ljuti ratnici, osvetnici za "vekovne nepravde" i poslusni
vojnici svojih rezima.
Antrfile
Bosanski lonac
Na teritoriji koju pod svojom kontrolom drze Karadziceve snage uglavnom se uci po
istim programima kao u Srbiji, a koriste se i udzbenici koje stampa Zavod za udzbenike
Srbije. Prosvetni kadar u skolama je, kako saznajemo, desetkovan, to jest u ratu
nacionalno "ociscen" , iskljucivo srpski. Kao domovina predaje se danasnja Jugoslavija.
NOB, revolucija i Tito su potpuno izbrisani, uci se istorija Srba. Iako su formalno na toj
teritoriji izjednacene sve tri religije, hrvatska, islamska i pravoslavna, predaje se samo
pravoslavlje. Predmet nije fakultativan, ocenjuje se. Navodno, ne insistira se da deca
drugih ispovesti prisustvuju ovim casovima.
Kakva je vaspitna klima na tom podrucju, moze se zakljuciti iz "tolerantne" izjave,
profesora geografije na Uciteljskom fakultetu u Bijeljini, Steve Pasalica, koji je nedavno
doktorirao na analizi predloga podele Bosne i Hercegovine sa aspekta geografije. Po
njemu je reka Drina "trn u oku Muslimanima i Hrvatima, koji su pre rata svoje granice
videli upravo na ovoj reci. Istovremeno, Drina je strateska kicma srpskog naroda. Zato su
Muslimani tu bili najbestijalniji. Zeleli su da pocepaju srpski narod duzinom njegove
kicme".
Slicno je i na podrucju pod kontrolom Hvatskog vijeca obrane, dakle onom koje egzistira
kao drzavna tvorevina "Herceg- Bosna". Tu se primenjuje obrazovni model drzave
Hrvatske, njeni planovi i programi, udzbenici, jezik. "Herceg-Bosna" izdaje cak i svoja
svjedocanstva.
Najzad, na podrucju pod kontrolom legalne i medjunarodno priznate
bosanskohercegovacke vlasti, obrazovanje tece sa mnogo poteskoca. Skolski objekti su
gotovo unisteni, a kadrovski potencijali svedeni na rizicnu granicu, tako da je Vlada BiH
bila prinudjena doneti odluku o tome da nastavu mogu izvoditi i oni koji nemaju sve
formalne pretpostavke za to, poput nesvrsenih skolaraca. Sluzbeni jezik, prema
nahodjenju, moze biti bosanski, srpski, ili hrvatski. Najzucnije rasprave u Sarajevu, vode
se oko unosenja veronauke u obrazovni sistem. Ranije se religija izucavala samo pri
verskim ustanovama, a sada je dobila mesto i u skolama kao fakultativni predmet. Iako je
zakonski omoguceno da ucenici pohadjaju kurs veronauke po svom izboru, za sada
postoje uslovi i izvodi se nastava samo iz islamske veroispovesti. Katolicka crkva je
otvorila svoju skolu (i osnovnu i gimnaziju i medicinsku) jer smatra da mali Hrvati treba
da idu u te skole, a ne u gradjanske. Stoga i ne organizuje veronauku za decu izvan
"svojih" skola. Sto se pravoslavaca tice, gotovo svi svestenici su napustili deo Bosne pod
kontrolom Vlade Alije Izetbegovica, pa srpskoj deci nema ko da predaje. Bilo kako bilo,
po skolama na ovoj teritoriji "rade" samo hodze.

........................hiljadu izgovora
 
Dolazak na sahranu nekom političaru ujedno je i politički interes dotičnih zemalja i to se ne može upotrebljavati kao presudan faktor za ocenu o tom čoveku.Moramo videti kakav je Tito bio za života pa da o njemu na osnovu toga sudimo a ne ko mu je sve došao na sahranu.
Sahrana Kralja Aleksandra je za poređenje na primer bila isto toliko velika i značajna i mnogi su državnici bili tamo prisutni pa čak i Gering.To ne govori toliko o Titu ili Aleksandru koliko o Jugoslaviji kao strateški značajnom činiocu na tom delu Evrope.
 

Back
Top