14 godina od hrvatske zločinačke akcije "Bljesak"

masnuci

Aktivan član
Poruka
1.149
Godisnjica hrvatske zlocinacke akcije "Bljesak"

14 godina od hrvatske zlocinacke akcije "Bljesak"



- Prvog maja 1995. godine hrvatske oružane snage izvršile su agresiju na srpsku oblast Zapadna Slavonija, u sastavu RSK, u vrijeme kada je ova oblast bila pod zaštitom UN ( Sektor Zapad). Zaštitne snage UN, na vrijeme upozorene od hrvatskih generala, povukle su se na bezbjedna mjesta, prepuštajući svoje štićenike na milost i nemilost hrvatskim agresorima.
Agresor ko agresor, nemilice je tukao po štićenicima UN svim raspoloživim, dozvoljenim i nedozvoljenim, sredstvima. Narod Zapadne Slavonije, pamteći stradanja Srba u Jasenovcu, koji je bio u sastavu ove oblasti, zloglasnom ustaškom logoru iz Drugog svjetskog rata i u obližnjoj Pakračkoj Poljani, također zloglasnom novoustaškom logoru iz 1991. godine, krenuo je u egzodus spašavajući gole živote. Na putu prema "mostu spasa" do rijeke Save, sustizale su ih avionske bombe, maljutke iz helikoptera, topovske granate i snajperski meci. Ranjenici su gaženi tenkovskim gusjenicama ili dokrajčivani noževima.

Od oko 15 000 Srba, koliko ih je u vrijeme agresije živjelo u srpskoj Zapadnoj Slavoniji, za samo 36 sati ubijeno je ili nestalo 283 ljudi, od čega 57 žena i 9-ero djece. Hrvati su pokupili i pokopali 168 ubijenih Srba, najviše pod oznakom "nepoznat", koji ni do danas nisu ekshumirani i identifikovani. Za preostalih 115 sa spiska nestalih još ni leševi nisu pronađeni. Civili koji nisu mogli ili nisu željeli napustiti svoja ognjišta, ako su imali sreću da prežive, smješteni su u logore za civile, a za to vrijeme pravoslavne svetinje i srpska imanja su opljačkana, opustošena i uništena. Uskoro su i ovi civili, uz pomoć zaštitinih snaga UN i humanitarnih organizacija, preveženi u RS i SRJ, od kojih se za sve ove godine, po podacima UNHCR, vratilo samo 782 ljudi, dok su se ostali rasuli po cijelom svijetu.
Oko 1.450 pripadnika Srpske Vojske Krajine je zarobljeno, većina na prevaru uz pomoć zaštitnih snaga UN. Nakon zarobljavanja hrvatski sudovi su osudili velik broj Srba za svakovrsne ratne zločine, od kojih još uvijek 18-orica izdržavaju dugogodišnje kazne zatvora u zloglasnoj kaznionici Lepoglava.

Hrvatski generali: Stipetić, Agotić, Markač, Džanko, Mareković, i brigadir Galješević, koji su, po nalogu Tuđmana, Šuška i Bobetka, isplanirali i izveli akciju pod zvučnim nazivom "Bljesak", još su na slobodi, ovjenčani slavom hrvatskih nacionalnih heroja. Glavne među njima Tuđmana, predsjednika države, Šuška, ministra odbrane i Bobetka, načelnika Glavnog stožera HV, smrt je, po svoj prilici, “spasila” od izvođenja pred Haški Tribunal.
Sve navedene činjenice poznate su i Haškom Tribunalu, koji još ni istragu nije otvorio za ovaj zločin. Ali je zato taj isti sud, već 25. jula 1995. godine optužio Milana Martića, tadašnjeg predsjednika RSK, zbog toga što je 2. i 3. maja 1995. godine "ne pridržavajući se zakona i običaja ratovanja, za odmazdu izdao narađenje vojnim snagama RSK da ranatiraju Zagreb", usljed čega je poginulo 7 civila.

Uz dužno žaljenje svih ratnih žrtava, već osam godina postavljamo ista pitanja:

- Ko to i zašto pravi razliku između civilnih žrtava u Zagrebu i Okučanima i po kom kriteriju Haški Tribunal procjenjuje ko i kada krši "zakone i običaje koji regulišu vođenje rata”?

- Zar smo mi Srbi agresori i u državi u kojoj smo bili konstitutivan narod?

- Zar smo mi ratni zločinci i kad nas ubijaju i kad nas protjeruju sa naših vjekovnih ognjišta i kad nam, i kad smo pod zaštitom UN - a, uništavaju istorijske, kulturne i duhovne spomenike?

- Zar se mi Srbi ne želimo vratiti u svoj zavičj i zar ne želimo sakupiti kosti naših mrtvih i dostojno ih sahraniti po našim pravoslavnim običajima?

- Zapitajmo se takodje zasto vecina medija u Srbiji danas ili nikako ili sasvim povrsno izvjestava o ovom stradanju i tragediji svoje prekodrinske brace?

U crkvi Svetog Marka u Beogradu juče je služen parastos poginulima u akciji hrvatskih snaga. Prema podacima Dokumentacionog centra Veritas, 283 osobe vode se kao nestale tokom akcije Bljesak. I pored višegodišnjih pokušaja da saznaju gde su posmrtni ostaci njihovih najbližih, porodice ubijenih i nestalih i dalje su bez odgovora. Među njima je i Bogdan Ostrolučanin, iz Okučana, mesta u zapadnoj Slavoniji. Njegov dvadesettrogodišnji sin poginuo je u Bljesku, ali njegovi posmrtni ostaci nikad nisu ekshumirani niti identifikovani.

"Već 11 godina niko ništa ne preduzima. Pre četiri godine hteo sam sam da presmestim njegove ostatke, ali su mi rekli da je to skupo i da nikada ne može da se zna sa sigurnošću da je to moj sin. Ja sam išao na DNK-analizu, obratio se Crvenom krstu, ali ništa se nije desilo", kaže Ostrolučanin.

Prema rečima Čede Marića, predsednika Udruženja porodica nestalih, u Slavoniji postoji sedam masovnih grobnica u kojima, možda, ima mnogo više posmrtnih ostataka od zvanično navedenog broja. Marić navodi da na rešaavnju tog pitanja treba da rade komisije iz Srbije i Hrvatske. "Dosta je zastoja u saradnji te dve komisje, pa posle 2002. nije izvršena nijedna ekshumacija, a vodi se da je u Hrvatskoj 2.567 nestalih osoba. Nisu nam jasni razlozi zašto nije ništa učinjeno po pitanju rešavanja sudbine nestalih i sudskoj obradi onih koji su počinili zločine", kaže on.

Četiri godine pre Bljeska, krajem 1991, u zapadnoj Slavoniji ubijeno je više destina srpskih civila, a 52.000 ih je izbeglo iz ukupno 192 srpska sela koja su spaljena i opljačkana.
Zbog ratnih zločina tokom akcije Bljesak Tribunal je pripremao optužnicu protiv Franje Tuđmana, predsednika Hrvatske, danas pokojnog. Pre dve godine Hag je obelodanio optužnicu protiv Mladena Markača i Ivana Čermaka koji su se predali. Hrvatsko tužilaštvo istraživalo je prijavu protiv generala Mladena Kruljca, ali nije podignuta optužnica. Povodom 10. godišnjice akcije Oluja, u avgustu prošle godine, predsednik Hrvatske Stjepan Mesić Kruljca je unapredio u čin general-pukovnika.
 
Poslednja izmena:
Godisnjica hrvatske zlocinacke akcije "Bljesak"

14 godina od hrvatske zlocinacke akcije "Bljesak"



- Prvog maja 1995. godine hrvatske oružane snage izvršile su agresiju na srpsku oblast Zapadna Slavonija, u sastavu RSK, u vrijeme kada je ova oblast bila pod zaštitom UN ( Sektor Zapad). Zaštitne snage UN, na vrijeme upozorene od hrvatskih generala, povukle su se na bezbjedna mjesta, prepuštajući svoje štićenike na milost i nemilost hrvatskim agresorima..

je je pogotovo srpska oblast. :worth:
 
Akcija "Bljesak"

1. svibnja 1995, hrvatske vojne i redarstvene snage munjevitom su akcijom Bljesak oslobodile okupirana područja zapadne Slavonije. U samo 31 sat oslobođeno je oko 500 četvornih kilometara teritorija koje je zaposjeo srpski agresor i uspostavljen je nadzor nad autocestom Zagreb-Lipovac. Akcija Bljesak počela je 1. svibnja u 5,30 sati, a završena je već idući dan, 2. svibnja u popodnevnim satima. Bljesku su prethodile terorističke akcije pobunjenih hrvatskih Srba na putnike na autocesti Zagreb-Lipovac.

U akciji Bljesak sudjelovalo je oko 7200 hrvatskih vojnika i policajaca. Oslobađajući zapadnu Slavoniju, poginula su 42 pripadnika Hrvatske vojske i policije, a 162 su ranjena. Tijekom akcije Srbi su srušili i zrakoplov Rudolfa Perišina, pilota koji je u vrijeme najjačih napada na Hrvatsku 1991. zrakoplovom MIG-21 prebjegao u Austriju.
Hrvatskim snagama pokušalo se suprotstaviti oko 5500 pobunjenih Srba koji su najviše nade polagali u 18. korpus tzv. srpske krajinske vojske. No, taj je korpus razbijen, a većina njegovih pripadnika pobjegla je u susjednu BiH. Srpski gubici procijenjeni su na oko 350 do 450 mrtvih te oko 1000 do 1200 ranjenih.

Pokušavajući podići moral poraženih srpskih pobunjeničkih postrojbi, ratni zločinac Mile Martić hvalio se kako je osobno zapovjedio osvetu raketiranjem Zagreba, Siska i Karlovca, 2. i 3. svibnja. U tim zločinačkim napadima poginulo je i ranjeno više civila.

Akcijom Bljesak i pobjedom nad postrojbama pobunjenih hrvatskih Srba Republika Hrvatska dokazala je da ima oružanu silu koja je sposobna osloboditi okupirane dijelove hrvatske države. Pripadnici Hrvatske vojske i policije pokazali su visoku profesionalnost, a što su potvrdili i pojedini strani diplomati tijekom obilaska oslobođenih područja.
 
Svedok 654/95-6 navodi:

"... 2. maja izjutra sam video da su mnogi Srbi krenuli u konvoju iz Okučana u pravcu Gradiške na Savi, odakle su dolazile vesti da Hrvati u selu Novi Varoš napadaju konvoje. Čuo sam da je prethodne veče- ri, kada je konvoj bio napadnut, bilo dosta žrtava.

Ja sam 2. maja oko 17.30 časova krenuo u pravcu Gradiške.

Na ulazu u Novi Varoš sam video mnoštvo polupanih automobila, traktora i kamiona. Na putu je ležao veliki broj ubijenih civila. Istovremeno, našu kolonu su napadali Hrvati koji su se nalazili s leve strane puta, u pravcu našeg kretanja, u šumi Prašnik. Zbog toga je naše kretanje bilo usporeno, pa je kolona morala vrlo često da se zaustavlja i pod borbom da se probija dalje. Naše probijanje kroz Novi Varoš je trajalo sve do sutradan 3. maja, tako da smo u Gradi- šku na Savi stigli tek oko 19.00 časova. Za sve ovo vreme smo često morali da se zaustavljamo - na pojedinim mestima smo zadržavani i po nekoliko sati.

Ja sada ne bih mogao tačno da procenim koliko je u No- voj Varoši bilo ubijenih civila. Među usmrćenima sam video i malu decu od nekoliko meseci, koja su ubijena ležala pored svojih mrtvih majki. Izbrojao sam troje male dece ubijene pored svojih majki, a bilo je svakako više. Ali, ja ovaj prizor nisam mogao da gledam, pa sam izbegavao da obraćam veću pažnju.

Mada zbog toga nisam ni bio u stanju da bliže zagledam žrtve, među poginulima sam iz sela Rajića prepoznao Bosanac Branka, Kosovac Simu, Đurašinović Iliju, Pravica Stevu, Bajić Milana i Milašinović Milana, a iz Bjelovara Tešanović Vukašina iz Banja Luke i izbeglicu koga sam znao pod nadimkom "Rumeni".
 
Svedok 618/95-5 navodi pred istražnim sudijom:

"... Odmah kada smo ušli u selo Novi Varoš, video sam veliki broj leševa mrtvih civila, koji su bili ubijeni prethodne noći pri pokušaju proboja prema Bosanskoj Gradišci. Leševi su ležali na asfaltnom putu i pored puta duž celog sela Novi Varoš sve do kanala Strug. Prema mojoj proceni, na ovom delu puta moglo je biti preko stotinu leševa: žena, staraca, a mislim da je bilo i dece. Dok smo prelazili ovaj deo puta, bilo je sporadičnog granatiranja od strane Hrvata prema nama. U momentu kada je naišla velika kolona civila, Hrvati su otvorili najjaču vatru iz pešadijskog i drugog oružja iz napuštenih kuća u selu i obližnje šume. Ja nisam bio u situaciji da vidim šta se dešavalo pozadi u koloni, a kasnije sam čuo da su mnogi od njih tom prilikom poubijani...

Kasnije sam saznao da su u koloni civila ubijeni Nikola Stanić i Lauroš Željko iz Okučana, a da su B. R. i M. Lj. ranjeni...".
 
Svedokinja 715/95-4 navodi:

"... Ja sam bila u Okučanima i 1. maja 1995. godine, kada je Hrvatska vojska napala Zapadnu Slavoniju, ja sam u svom putničkom vozilu oko 19.00 časova odvezla u Gradišku moju kćerku i decu. Kada sam se vraćala prema Okučanima, srela sam dugu kolonu srpskog stanovništva koja je napuštala područje Okučana.

Oko 21.00 časa sam stigla u Okučane i pošto se tada čula pucnjava u neposrednoj blizini, ponovo sam krenula kolima sa rođa- cima, koje sam povela prema Gradiški. Kolona je bila izuzetno duga jer su se u istoj kretali traktori sa prikolicama, zaprežna vozila i automobili. U toj koloni su bili većinom stari ljudi, starije žene i deca. Najže- šća vatra je bila kod sela Novi Varoš pa sve do kanala Strug. Hrvatski vojnici su nemilosrdno tukli po koloni. Ljudi koji su bili na traktorima i na prikolicama, padali su po kolovozu i njihova tela su ostajala pored puta ili na prikolicama ili na zaprežnim vozilima. Na putu je ostalo izuzetno mnogo poginulih žena, dece i staraca. Oni koji su ostali živi, nastavljali su dalje prema reci Savi. Na putu su ostajali traktori i vozila, od kojih su neki bili zapaljeni pa su goreli.

Koliko je tamo ubijeno Srba čija su tela ostala, ja to stvarno ne bih mogla da kažem, ali znam da ih je bilo mnogo. Vatra koju su otvarali hrvatski vojnici bila je veoma ubitačna, jer su gađali sa veoma kratkog odstojanja.

Posle izvesnog vremena, ja sam na Hrvatskoj televiziji videla da je taj deo puta između Okučana i Gradiške bio potpuno čist. Kada sam ja prolazila par dana pre toga u koloni, taj put je bio potpuno zakrčen vozilima i telima ubijenih Srba. Vozila koja su ostala, bila su sva izrešetana. Sve su to u međuvremenu sklonili i očistili.
 
Pripadnici Hrvatske vojske i policije pokazali su visoku profesionalnost, a što su potvrdili i pojedini strani diplomati tijekom obilaska oslobođenih područja.

Daj bre bedniche bolje ti je da cutish.
Kako su pokazali "profesionalnost" ????..................tako sto su ubijali babe i dede ?!
Chuj , strani diplomati...................................pa moraju da hvale svoju akciju !!!
P.S
Bice vam vraceno sa kamatama !!!
 
Saslušani svedok 439/95-21, inače sveštenik srpske pravoslavne crkve, koji se 1. maja 1995. godine zatekao u svojoj kući u Okučanima, navodi:

"... Na dan 1. maja, ja sam svojim kolima odvezao u Banja Luku svoju suprugu, decu i dve žene iz Okučana.

Sutradan, 2. maja u 07.30 časova, krenuo sam kolima natrag prema Okučanima. U Gradiški sam primio Milku Kesić iz Okučana, koja je sela na prvo sedište sa moje desne strane. Prešao sam preko mosta Savu i kanal Strug. Ulazeći u selo Novi Varoš iznenada je na moj automobil ispaljen mitraljeski rafal iz kuća sa desne strane.

Milka Kesić je bila odmah smrtno pogođena i mrtva se naslonila na moju stranu. Ja sam bio pogođen na 9 mesta, ali nastavio sam da vozim automobil, sve dok on nije stao. Pod neprekidnim dejstvom kuršu- ma, uspeo sam da izađem iz automobila i trčao sam još oko 200 m prema centru sela, gde sam pao.

Neposredno ispred sebe sam video užasnu scenu. Mno- štvo vozila je bilo ispreturano, a veliki broj civila pored njih ležao je ubijen na putu. Jedan broj izbezumljenih je tumarao među kolima, izložen vatri iz pešadijskog oružja. Mnoga vozila su gorela. U kućama, sa obe strane puta, bilo je žena, dece i staraca, koji su uspeli tu da se sklone.

Iz jedne kuće, daleko od mene oko desetak metara, izašao je neki civil, koji se tu bio sklonio, i pritrčao mi u pomoć. Preneli su me u obližnju kuću i pružili mi prvu pomoć. Ne znam koliko sam tu ležao. Neki civili, koji su bili u blizini, uspeli su da me odnesu do nekog automobila kojim sam prevezen u bolnicu u Banja Luku.

Ne mogu da kažem koliki je broj ubijenih ostao u selu Novi Varoš. Samo mogu reći da je tu bio veliki broj žena, dece i staraca. Nije mi poznato šta je kasnije bilo sa žrtvama koje su ostale u selu Novi Varoš. Oni koji su pristizali otuda posle mene, pričali su da su Hrvati spalili njihove leševe.

Među ranjenima sam video V. R, M. M, kao i mnoge druge čijih imena trenutno ne mogu da se setim, a znam ih dobro iz viđenja.

Među ubijenima, od poznatih sam video Dojić Momčila, suprugu Dojić Momčila, Dejanović Ostoju i nekog Vukašinovića...".
 
Svedok 439/95-13 navodi:

"... Kada je počeo napad, ja sam ostao na mestu zvanom Kućerine da bih pomogao preostalim civilima. Moj sin je oko 11.00 sati otišao jednim autobusom u pravcu Gradiške, a moja supruga oko 14.00 sati traktorom sa jednim komšijom. To je bilo 1. maja.

Kada smo se provlačili kroz obruč Hrvatske vojske, bili smo u situaciji da prolazimo neposredno pored njih. Tada sam uočio da je među njima bilo i stranaca, jer sam jasno čuo da govore nemačkim jezikom, koji poznajem jer sam pre rata bio četiri godine na radu u Austriji. Čuo sam i neke druge strane jezike koje nisam razumeo. Te vojnike, koji su bili u sastavu Hrvatske vojske, video sam u selu Lađevac, kada su se helikopterima spustili na igralište pored železničke pruge i nakon toga krenuli u čišćenje ovog sela. Ovi vojnici su se spustili sa dva velika helikoptera i, prema mojoj proceni, bilo ih je oko 70.

Nastavljajući izvlačenje, stigli smo u mesto Benkovac. Tu sam primetio grupu od 5 hrvatskih vojnika, pa smo se sakrili pored reke Sloboština. Sa tog mesta smo videli kako ovi vojnici zaustavljaju konjsku zapregu na kojoj su se nalazili muškarac i žena. Prema mojoj proceni, to su bili stari ljudi. Jedan od tih vojnika se popeo na zapregu, prišao ovoj ženi, zaklao je nožem i zatim povalio u kola. Drugi vojnik je to isto uradio sa muškarcem koji je sedeo na kolima. Vojnici su zatim okrenuli konje i kola i poterali ih u pravcu Okučana, odvezavši leševe sobom. Ovaj događaj se zbio 2. maja oko 06.30 sati ujutu. Nismo smeli da reagujemo, jer se na nekoliko stotina metara od nas nalazila veća jedinica Hrvatske vojske, koja je posmatrala ovaj prizor i odobravala ponašanje vojnika koji su, vrišteći i pucajući u vazduh, zaklali ove civile.

Tražeći način da se izvučemo i stignemo do Save, prolazili smo kroz više sela. Videli smo da su neka od njih, kao što su Rajčići, Rađenovci, Trnakovci, Bijela Stena, Vrbovljani, Čovac i Gređani bila spaljena - kuće su još uvek gorele.

U svakom od ovih sela smo pored zapaljenih kuća čuli vrisak žena, koje su verovatno ostale pored svojih kuća.

Pošto nismo uspeli da izbegnemo hrvatske vojnike koji su se nalazili na sve strane, bili smo primorani da se vratimo i ponovo krenemo u pravcu sela Rajići. Kada smo stigli do Jovića reke, koja prolazi kroz selo, sakrili smo se ispod podvožnjaka.

Tu smo čuli kako se jedna žena svađa sa hrvatskim vojnicima, ne dozvoljavajući im da izvedu njenu stoku. Po glasu bih rekao da znam ko je bila ta žena.

Sa tog mesta sam takođe mogao da vidim svoju kuću. Čuo sam svog psa kako laje, a ubrzo zatim pucanj i njegovo skičanje.

Celo područje po kome smo se kretali, moglo je da ima prečnik od oko 25 km, ali smo mi, probijajući se, prešli oko 150 km za tri dana, koliko nam je bilo potrebno da stignemo do Save i pređemo na njenu drugu stranu...".
 
Ni poslije skoro 14 godina, niko nije odgovaro za pokolj srpskog naroda Zapadne Slavonije, niti su pronadjeni nestali Srbi cija tijela ostase na krvavom putu.
Dzelat je oprao cestu i pokusao da sakrije zlocin ali nije uspjeo da izbrise sjecanja na rodjake, prijatelje i poznanike.
Zaboraviti znaci klati ih ponovo...
 
Poslednja izmena:
Nakon kompromisnog dogovora između američkog potpredsjednika Al Gorea i
hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana u Copenhagenu, 12. ožujka 1995. godine, kojim je
hrvatska strana prihvatila daljnji boravak snaga UN-a na području Republike Hrvatske, uz
uvjet novog mandata, okončan je mandat UNPROFOR-a, te je donesena odluka o novom
mandatu i preimenovanju UN snaga u UNCRO (United Nations Confidence Restauration
Operation in Croatia). Međutim ni novi mandat UN postrojbi nije pridonio ostvarivanju mirne
reintegracije na području UNPA zone Zapad. Usprkos nazočnosti mirovnih snaga UNCRO,
tijekom travnja 1995. godine, došlo je do serije incidenata u UNPA zoni Zapad – kršenja
sporazuma o slobodnom prometu autocestom, napadi na putnike, pljačke i ubojstva – što je bilo povodom vojno-redarstvene akcije Hrvatske, nazvane «Bljesak».
Tom su akcijom, dana 1. svibnja 1995. godine, u kojoj su sudjelovale hrvatske vojne i
redarstvene snage, oslobođena okupirana područja zapadne Slavonije. Oslobođeno je oko 500 četvornih kilometara teritorija zaposjednutog od strane srpskih pobunjenika i uspostavljen je nadzor nad autocestom Zagreb – Lipovac. Akcija «Bljesak» počela je 1. svibnja 1995. godine u 5,30 sati, a završila je već idući dan, 2. svibnja u popodnevnim satima, nakon čega je područje bivšeg UN sektora «Zapad» reintegrirano u teritorijalni i ustavno – pravni sustav Republike Hrvatske.
Teritorij bivšeg UN sektora «Zapad» obuhvaćao je pet općina, vojno-redarstvenom akcijom «Bljesak» obuhvaćeno je područje tri općine i to istočni dio općine Pakrac, zapadni dio općine Nove Gradiške i istočni dio općine Novske.

Na cijelom prostoru zapadne Slavonije, prema popisu stanovništva iz 1991. godine,
ukupno je živjelo 322.593 stanovnika. Od toga je bilo 79.375 osoba srpske nacionalnosti,
208.550 osoba hrvatske nacionalnosti i 34.468 osoba koje su se izjašnjavale kao Jugoslaveni, ili kao pripadnici drugih naroda. Gotovo cjelokupno stanovništvo hrvatske nacionalnosti protjerano je sa područja koje je bilo pod srpskom kontrolom još 1991. godine, prilikom srpske agresije na RH. Do 1995. godine na prostoru zapadne Slavonije ostalo je oko 35. 000 osoba srpske nacionalnosti; oko 10. 000 ostalo je u dijelu bivšeg UN Sektora Zapad koji je bio pod hrvatskom kontrolom, 25.000 nalazilo se na dijelu bivšeg UN Sektora Zapad koji je bio pod srpskom kontrolom. Oko 45. 000 Srba preselilo je na druga područja bivše Jugoslavije.
Tokom vojno-redarstvene akcije «Bljesak» i neposredno nakon nje, od 25.000 osoba srpske nacionalnosti, koliko ih se nalazilo na području bivšeg UN sektora Zapad, dijelu pod srpskom kontrolom, ostalo je oko 2000 osoba srpske nacionalnosti.
Iako je vojno-redarstvenom akcijom «Bljesak» u teritorijalni i ustavno – pravni sustav
Republike Hrvatske vraćen teritorij okupiran 1991. godine od strane pobunjenih Srba, te je
Republika Hrvatska na taj način stvorila uvjete za povratak oko 45 000 prognanih osoba
nesrpske nacionalnosti, što je izvan svake osude, neosporno je da su pripadnici Hrvatske
vojske tokom akcije oslobađanja počinili zločine protiv civilnog stanovništva srpske
nacionalnosti, bilo onog koje je odlučilo ne napuštati Republiku Hrvatsku, bilo onog koje je
zbog straha i panike odlučilo napustiti RH. Namjera ovog izvještaja je da ukaže na nepotrebne i po meñunarodnom pravu nedopuštene civilne žrtve koje su, voljom aktualne hrvatske vlasti, od državne do lokalne, pojedinih generala, postrojbi ili vojnika i civila – pojedinaca, mogle, a nisu, bile spriječene. Nesporna je činjenica da se velika većina pripadnika Hrvatske vojske koji su sudjelovali u oslobađanju okupiranog teritorija ponašala profesionalno, pridržavajući se svih međunarodno prihvaćenih pravila o ponašanju prema civilima i ratnim zarobljenicima, no isto je tako neosporno, uzmemo li u obzir, što i je cilj ovog izvještaja, osnovne, međunarodnim pravom određene postavke da oružje ne smije uzrokovati «nepotrebne patnje» (podrazumijeva se nanošenje ozljeda koje izazivanju povećane, pretjerane ili nepotrebne patnje) ili nediskriminativno djelovati (znači da oružje bez razlike pogađa civile i borce, a proizlazi iz prirode sustava određenog oružja ili iz načina njegove uporabe) da su tokom akcije zabilježena djelovanja pripadnika Hrvatske vojske kojima su nepotrebno ugroženi životi civila.

http://www.hho.hr/adminmax/files/documents/Bljesak - izvjestaj.pdf
 
Episkop Slavonski Lukijan

IZVJESTAJ EPISKOPA SLAVONSKOG
Svetom Arhijerejskom Saboru SPC o hrvatskoj agresiji na Zapadnu Slavoniju

Dva mjeseca nakon ustaskog upada u Jasenovac i Zapadnu Slavoniju, znaju se mozda i konacne tragicne brojke: do 1991. je na toj teritoriji zivjelo 150.000 Srba, a do 1. maja 1995. - 21000. Osam hiljada ih je tada izbjeglo, sedam ostalo i Pakracu i okolini, a stradalo je oko 6000 ljudi. Poginulo je 450 boraca, 2.850 zena i djece, a 1.500 se vodi kao nestalo.

U ranim jutarnjim casovima, 1. maja 1995. godine, izvrsile su snage Republike Hrvatske agresiju na Republiku Srpsku Krajinu na prostoru Zapadne Slavonije. Napad je izveden sa svih strana uz ucesce tri puta jacih snaga (15 000 "zengi") uz sadejstvo tenkova, artiljerije pa cak i avijacije. Nasi su imali 2 tenka i 4 topa. Iznenadenje je bilo tim vece, jer su snage RH preuzele punktove UN i odatle napale, osim toga, vlada RSK je bila ispostovala sve odluke UN, onako kako je naredio predsednik Srbije Slobodan Milosevic, koji je stajao iza svih tih odluka.

Sto se tice spremnosti za rat, Zapadna Slavonija kao najistureniji deo RSK okruzena sa tri strane Hrvatima bila je tesko odbraniva. Od vrha RSK je poruceno da u slucaju ratnih sukoba nase jedinice prime prvi nalet, a da ce zatim kroz dva casa doci kompletna tehnika i pomoc u ljudstvu. Casovi su prolazili ali niko nije dosao. Nasi su se lavovski borili, jer su ocevi branili svoju decicu, ili odrasli sinovi svoje ostarele roditelje.

Negde oko 10 casova otisao sam da vidim kako se drzi Pakrac. Nasi su vratili Hrvate na polazne polozaje i cak usli i oslobodili veci deo grada. Vodile su se ulicne borbe. Hrvati su se povlacili. Nasi su ocekivali pomoc u artiljeriji. Zaista, u povratku iz Pakraca sreo sam dva topa, ali oni nisu stigli do cilja, jer je vec iza toga bio presecen put Okucani - Pakrac, sto znaci da je Pakrac sa svojih 11 sela i 7000 ljudi, zena i dece ostao u obrucu. Isto se desilo i sa selom Paklenica kod Novske. Nasi su dugo odolevali, ali pomoc nije stizala ni iz ostalih delova RSK, ni iz RS, ni iz Jugoslavije. Branioci su ginuli ne zaleci svoje zivote za najmilije. Ali uzalud.

Oko 17 casova, videlo se da od pomoci nema nista te je pocela evakuacija zena i dece, prema Bosni (RS) jer je linija odbrane pocela popustati. Ja sam trcao do radija da ohrabrim branitelje i sprecim paniku, do komande da vidim hoce li doci pomoc, u Dom zdravlja gde je stizalo mnogo ranjenika, u podrume-sklonista da umirim majke i decu.

Za to vreme su moji svestenici spasavali civilno stanovnistvo a pre svega decu i zene iz svojih parohija. Prilikom evakuacije jedini put je bio kroz sumu Prasnik putem koji su Hrvati drzali pod svojom vatrom. Svestenik iz Okucana je na tom mestu za dlaku izbegao smrt zadobivsi sest rana. Selo za selom je padalo, a narod se povlacio prema Okucanima pa prema Bosni. Pomoc, videli smo, nece doci. Ustase su ulazile u Okucane. Negde oko 22 casa rekao nam je komandant poslednje odbrane da je i osoblje Doma zdravlja potvrdilo da mozemo poci za Bosnu jer vise nece biti ranjenika. To je znacilo da ce oni drzati otstupnicu boreci se dok ne izginu. Krenuli smo. Cim smo izasli iz Okucana opazili smo na putu mnostvo isprevrtanih traktora koje su vozili zene i decaci. Tela izmasakrirane dece i zena lezala su svud okolo, na stotine. Po nama je otvorena besomucna paljba. Smrt i pakao. Stigosmo do mosta na Savi i smestili se kod tamosnjeg svestenika u Gradiski. Svu noc su se cule detonacije iz pravca Okucana, da bi tek sutradan zamuknule. Znalo se sta to znaci. Nasi su se borili do poslednjeg. Hrvati su jos uvek tukli izbeglice prema mostu cak i avionima. Jos samo po neki retki srecnik je do 14 casova, 2. maja, presao most, a onda su se pojavili hrvatski tenkovi i most zatvorili.

Putem od Gradiske do Banja Luke zbegovi. Narod ocajan. Oko 8.000 izbeglih, uglavnom zene i dece, 7.000 ostalo u Pakracu odakle se jos cuju detonacije jer se nasi ne predaju, nego se jos nadaju pomoci. Oko 6.000 ljudi nema. Jos 10 dana iza toga cule su se borbe sa Psunja.

Ja sam sa Njegovom Svetoscu i episkopom backim otisao jos jedino gde sam mogao: kod Milosevica, zeleci da on pomogne da se Zapadna Slavonija proglasi zasticenom zonom UN. Odgovor je bio da je to dugacka procedura i da nema potrebe za brigom, jer je, rece, "autoput otvoren i narod se evakuise uz pratnju snaga UN" i sve tece po planu"(!)

Dok je Zapadna Slavonija dozivljavala svoju agoniju, Beograd je svecano proslavljao 1. maj. Dve nedelje iza toga niko nije presao most niti je ijedna medunarodna organizacija uspela proci tim putem Gradiska-Okucani-Pakrac, jer je "lov" na ranjene, zene i decu, koji su se jos krili po sumama i mocvarama jos trajao. Za to vreme Hrvati vodom i samponima peru put kroz sumu Prasnik da bi uklonili tragove svog zlocina. Tu sliku su prenele cak i TV stanice.

Tako je Slavonija dozivela svoj najveci polom. Ovde su, jos u 9. veku misionarili Cirilo i Metodije, ovo je bila jedna od eparhija koju je osnovao Makarije Sokolovic. Pocetkom ovog veka tu je zivelo oko pola miliona Srba od kojih je 250 000 zavrsilo u Jasenovcu. Ostali su (1991.) bili "etnicki ocisceni" iz 286 sela, a poslednjih 65 sela umrlo je 1. maja 1995. godine. Nad Jasenovcem se opet vije ustaska zastava. Dok je Zapadna Slavonija nestajala u krvi svoje dece Beograd se zabavljao prvomajskim programom i sportskim utakmicama. "Sve ide po planu" kako rece predsednik Srbije povodom masakra i poloma u Zapadnoj Slavoniji gde zivi zavide mrtvima, a zavidim im i ja.




(Clanak je objavljen u: "Svetigora" obraznik za vjeru, kulturu i obrazovanje, broj 40 jul-avgust 1995.god.)
 

Back
Top