Od Dostojevskog sam naucila da zivim
Malo sto je moglo navesti da ce Ivana Zigon postati glumica. Stidljiva, nekomunikativna i povucena kcerka Jelene i Steve Zigon bila je sve, samo ne izrazita atraktivni izdanik ove glumacko-rediteljske porodice. Mozda je jedan dogadjaj iz prvog razreda osnovne skole ukazivao da naizgled povucenoj djevojci cuci neki talenat, neka snaga i agresivnost da postigne ono sto zeli.
Tada je Ivana odusevljeno dojurila kuci i vec sa vrata saopstila mami: "Poljubila sam ga"! "Kako upitala je majka? "Katic ga je drzao", ponosno je odgovorila kcerka! Po zavrsetku redovnog skolovanja i srednje muzicke, Ivana se kolebala da li da krene na muzicku Akademiju ili upise na katedru za ruski jezik i knjizevnost, jer su muzika i Dostojevski bili dvije njene velike ljubavi. Odluka da ipak pokusa da upise na pozorisnu Akademiju bila je iznenadjenje za sve. Uz oceve sugestije njeni monolozi Nastasje Filipovne, Julije i Zute otvorili su joj vrata beogradskog Fakulteta dramskih umjetnosti od prve.
- Ta ambivalentnost je oduvijek postojala u meni. Znala sam da sam u sustini raznovrsna, ali samoj sebi nisam dozvoljavala veliki stepen slobode. Uostalom, ponekad vas ogranicavaju najljepse stvari, ograniceva vas ljubav, sputava vaspitanje, ne dozvoljavaju uslovi zivota ili vrijeme u kojem zivite. Sada, narocito poslije uloga: gospodjice Julije, Lize Dulitl, imam utisak da sam o poslu kojim se bavim i slobodi na sceni naucila vise nego svih ovih godina unazad.
Uloga, koja je najvise "legla" Ivani bila je Nastasja Filipovna iz "Idiota" Dostojevskog. Sa njom je usla na Akademiju, diplomirala, sa njom je zaokruzila svoje glumacko bivstvovanje. Kao djevojcica sama je naucila ruski jezik da bi citala svog omiljenog pisca Dostojevskog u originalu.
Od svoje trinaeste godine Dostojevski je mene poceo da uci da zivim. On me je naucio da nema niceg fantasticnijeg od realnosti zivota, ali i nista dramaticnijeg od njegovih strasti.
TREND: Nije nimalo cudno sto si se opredjelila za ruski repertoar. Sigurno je to uticaj oca, koji je studirao u Svojetskom Savezu. Da li su porodicni razgovori bili presudni da se opredijelis za glumu?
Nikako. Mi smo jedna intelektualna porodica, koja zivi prirodno, neizvjestaceno. Nemamo pretenzija da budemo izrazito kulturni. Ja cak mislim da sam nedovoljno obrazovana, da sam nevaspitana cak.
Ne poznajem pravila bon-tona. Ja, naprimjer ne umijem da jedem sa "escajgom". Ne, to ne znaci da jedem rukama, vec da se nisam potrudila da naucim da pravilno drzim viljusku. Pogresno postavljam noz, ne umijem da isjecem meso, jelo mi ispada iz tanjira... To je znak da se moji roditelji nisu brinuli o tome. Meni je drago zbog toga. Pustili su me da zivim onako kako meni prija. Dobro je sto su bili takvi, imala sam slobodu da sama osvojim sve svoje prostore.
TREND: Sto jos Ivana ne umije?
Ne umijem da se ponasam, ne umijem da ostavim utisak stalozene osobe. Ili gledam u pod, smjeskam se i stidim, ali sam suvise provokativna. Jednostavno, mozda nisam otkrila formulu sa kojom vecina ljudi dobro vlada u zivotu.
TREND: Rodjena si 2. februara 1968. vodolija, podznak lv. Kazes da ne voli ogledala. zasto?
Ima jedna prica u mom zivotu: godinu i nesto nisam se pogledala u ogledalo. Volim sto mi se to desilo jer to je isto iskustvo. Gledati se od rodjenja do smrti u ogledalo normalna je stvar i covjek zaboravi koliko je to neprirodno, zapravo, osim odraza u vodi! Izgleda da je kod mene bio u pitanju neki zakasnjeli pubertet i ja svoje "cijenjeno lice" nisam moga da smislim. Nisam ga gledala, ali sam uz pomoc prijatelja koji su me fotografisali pokalo pocela da se privikavam na njega. Prvo sam ugledala oko, onda sam polako presla na celo, nos, usta, onda sam se ugleda cijela i shvatila sam sto je to, a moglo bi da se primjeni i na sve druge stvari za koje smatramo da su normalne. Ne kazem da sam shvatila koliko je lijepo gledati se u ogledalu, nego koliko je to cudno. Ogledalo je kao jedna cudna sprava u kojoj covjek vidi nesto sto ne postoji: sebe! Sad bi na pricu o ogledalu trebalo da se nadoveze ljepota. Ljepota je u Ivaninoj porodici, narocito sa mamine strane, bila nesto sto se podrazumijevalo. Ivanina baba po majci bila je cuvena cetinjska ljepotica Vjera Martinovic, kcerka jos cuvenijeg crnogorskog enerala koji je bio jedan od ucesnika balkanskih ratova.
- Uopste ne mislim o tome kako izgledam, jer znam da to nije bitno, ali mi je prijatno cuti da neko misli da sam lijepa.
TREND: Koliko te gluma obogatila?
- Rijetko kada u zivotu prozivis stvari koje se glumcu desavaju svakodnevno na sceni. Da jedne veceri voli jednog covjeka, druge drugog da dodje u situaciju da ubije, da bude ubijen, naravno bez velikih posledica. Glumac sebe dovodi u stanja u kojima mozda nikada ne bi u svakodnevnom zivotu. To je ono zbog cega gluma obogacuje. Svakako gluma ne moze naciniti cudo. Covjek je prije svega, genetski odredjen. Ne moze ona od suzenog prostora napraviti, beskrajna prostranstva, ali moze otkopavati neke kanale koji bi ostali neotkopani da nije glume. S tim sto gluma tim moranjem da uvijek budes slobodan, da budes spreman i pun energije, koju treba da poklonis, osiromasuje glumca kao covjeka. On bi svu tu ljubav i svu tu energiju poklonio nekom u zivotu. I to je jedan zacarani krug.
Na pitanje da li vjeruje u sudbinu Ivana kaze:
- "Ja vjerujem u zivot koji je pun iznenadjenja. Mi to obicno nazivamo sudbinom. Kad nas nesto jako pozitivno ili negativno iznenadi. Srecom, do sada sam imala jedan stracno bogat zivot koji je uspijevao ponekad da me zapanji nekim koincidencijama koje covjek zapravo zove sudbinom. I umijem da im se cudim i divim. Nerviraju me ljudi koji ne reaguju na neke velike koincidencije. Koji kazu, pa dobro to je slucajno. Pa, naravno da je slucajno, ali kako bas da se ta slucajnost tako neumitno i na beskrajno cudan nacin desi? Ja se moram priznati, ponekad uplasim tih velikih slucanosti koje ne izgledaju ni malo slucajno.
TREND: Sto biste rado igrali, a reditelji ne mogu da vas se sjete?
U ovom casu mislim da mi nedostaje da odigram neku rokerku, ili modernu djevojku, ali neobicnu modernu djevojku, posto ja mislim da umjetnost govori o neobicnim ljudima.
TREND: Zivotni moto?
- Ljepota ce spasiti svijet. Naravno, to je rekao Dostojevski, ali on je tu ljepotu shvatio mnogostruko.
TREND: Najveca zelja?
- Neostvarena. Uvijek su najvece zelje neostvarene. Samim tim kad se ostvare, vise nisu zelje, ali postaju sreca, valjda.
TREND: Intimno, nerado govoris o ljubavi?
Kod mene rad na svakoj ulozi najcesce zavrsava pitanjem: sto je bio osnovni motiv? Uvijek bih odgovarala, ceznja za ljubavlju! Sve zene, a nadam se i muskarci, ceznu za ljubavlju. Bez ljubavi nema drame, a bez prave drame nema ni zivota. Naravno, ni pozorista. Ne priznajem nikakva umjetnicka djela koja govore samo o muskarcu ili samo o zeni, kao sto ne volim ni monodrame. Samo zajedno, u paru, cine velicanstvenu cjelinu. Da nemam svoj par, ne bih imala ni svoju dramu.