Mali virtuelni klub pisaca kratkih i dugih formi

Gospodine ispalo vam je nesto.
Ah hvala vam gospodjice, vrlo ste obazrivi.
Bila je to njihova romansa i njen pocetak.
Staro Gundjalo nikada nece da prestane da gundja. Ponavljao je tog jutra Carli svome papagaju koji ga je probudio. Zariktala je ptica ponovo, "ustaj ustaj" ustaj ustaj".
Carli je ustao, prekrijo aru papagaja krpom i odjurio do klozeta da se umije.
Tog dana se nije usudio da propusti priliku da obidje kurtizane. Iako je voleo e sad jbg sad :-)
 
Tog dana su stvari krenule baš kako treba-naopako...
Prvo se obuo,a onda nije mogao tesne pantalone,a i to nije sve:verenicu koja nije ni došla,nikako nije mogao ujutru da probudi
jer se žurio da stigne u market u koji nije ni krenuo...
Ljubila ga je u njegovim mislima dok je slinio,a maramice je zaboravio u istom marketu...
S komšijom koji je imao kuću u drugom gradu nije imao zajedničke teme i nije bio ni na "dobar dan" ,a dan mu
je bio samo takav...Kakav?Samo takav...
Sve što je zamislio.nije mogao da smisli,a sve šta je ostvario-bilo je nestvarno!
Svet je izgledao kao da se raspukao ogroman mućak-žuto i razbrljano-nije vredelo nikud da se krene jer kud
god kreneš-vratiš se kući!A kući možeš puči!Ybg...
 
Bila je tako lepa, rekla je sacekaj me i ja cu doci.
Kao jutra taj dan, bila je ona vila.
A ovo je nasa prica iz vremena tog...
Ja gledao sam, pucinu plavu, kako doziva mornare, gledao sam ja gusarske papagaje are, sarenilom svojom nebu su boje krale te are, ovo je prica o jednoj davnoj ne ispricanoj prici, kako joj prici.
Nekada davno vreme zvano daleko u srednjem veku, zivela carobna Ela.
Bila je ona lepsa od mnogih podviga zbog kojih su ih prisvajali vitezovi radi nje. Romanticni podvizi.
Opevali su njenu kosu kada je bila drska i plava, nekom bi otpala upravo zbog tog opevanja glava. Gledas me u oci pravo.
Tada bi mu osudjeniku naricaljke zapevale, glavo luda izmirenja.
Ne mogu pred klonocima da pisem vise, sto me je sramota. Bas me je sramota, iju. Sramota me.
:-P:-D
 
31. AVGUST 1939. , 20:00, POMERanija, LOGOR 3. STRELJAČKOG BATALJONA (3. PANZER DIVIZIJA)
(VOJNICI POSLE VEŽBI ODMARAJU U SVOJIM ŠATORIMA, TAMO JE I STEPHAN STERNBERG, KOJI RAZGOVARA SA SVOJIM SABORCIMA)
STERNBERG
To je naša teritorija, Danzig mora da ima veze sa nama. Tamo je naš narod, sam među Poljacima.

WEBER
Mnogo smo mi izgubili posle Velikog rata...Nemoguće je vratiti sve pod našu kontrolu, bez izazivanja većeg sukoba.

STERNBEG
Ali to je naše!

WEBER
Više ne....
FELD
Hajde, i vi i politika... Zna li neko kako je Verder odigrao juče?

HEINTZE
Reče Fridrih da su izgubili od Šalkea

FELD
Nikoga ne mogu da pobede u poslednje vreme...

STERNBERG
Pridruži im se ti, ima da se popnu na vrh odmah.

(Smeju se vojnici koji slušaju)
FELD
Evo i dežurnog šaljivdžije...

STERNBERG
Mora i to neko biti...

JAGER
Što nas oni drže ovako dugo na okupu? Već mesec dana ne dobijamo otpust.

FELD
I to što kažeš... Samo vežbamo, nikad akcije.. Kada su nas poslali u Austriju, cveće na nas bacaju... Neće uvek biti tako... Jedino su Kondorovci videli akciju

STERNBERG
Što kasnije vidimo akciju, bolje po nas...

JUNGE
Pa mi smo vojnici, zadatak nam je da ratujemo..

STERNBERG
Imam osećaj da se neki ne bi baš uklopili u tu atmosferu...

(Nastao je minut, u šator ulazi Leutnant Hildebrand, vojnici ustaju i salutiraju mu)

HILDEBRAND
Dobro veče momci! Imam vesti za vas.

JAGER
Idemo kući?

HILDEBRAND (sa malo pognutom glavom)
Ne.

STERNBERG(Primećuje da nešto nije uredu)
Kakve vesti gospodine?

HILDEBRAND
Poljski vojnici napali su radio-stanicu u Glajvicu na našoj granici. Ubili su prisutne i govorili protiv Firera. Izdato je naređenje iz Generalštaba, sutra napadamo Poljsku...

(Oficir je posle saopštenja napustio šator, vojnici su gledali jedni u drugi, tišinu je na kratko prekinuo Feld)

FELD
Neka bude...

1.SEPTEMBAR 1939 , 08:00, POMERANIJA, NEMAČKO-POLJSKA GRANICA

STERNBERG (Narator)
Opšti napad na Poljsku je počeo. Beskrajne kolone vozila i vojnika prešlo je granice. Rat je počeo. Kakav rat?! To u tom trenutku, niko nije znao da odgovori.

(Kolona pešadije napreduje. To je jedenica Stephana Sternberga. U pozadini se čuje grmljavina, artiljerijska)

FELD
Gde su ti Poljaci? Samo ih u našem sektoru nema...

STERNBERG
Imaćeš priliku da se boriš, polako. Sve u svoje vreme.

JUNGE
Mislim da će ovo biti lakši zalogaj od Čehoslovačke.

WEBER
Pazi šta pričaš, može ovo biti tišina pred buru...

(U susret im dolazi motociklista)
MOTOCIKLISTA
Hvala Bogu pa ste došli, šta ste čekali do sada?

HILDENBRAND
Šta je bilo?

MOTOCIKLISTA
Otprilike kilometar odavde ima jedna šumica. Poljaci su se tamo ukopali. Pokušali smo ih zaobići, ali jednostavno je nemoguće. 2 tenka i 6 ljudi smo izgubili...

HILDENBRAND
Mi ćemo to rešiti. ZA MNOM!

(Prolazeći kroz jedno selo vide na kućama okačene nemačke zastave, sa svastikama)

FELD
Odakle ovo?

STERNBERG
Nemačko selo.

FELD
A kako ti znaš pametnjakoviću?

STERNBERG (Ironično)
Recimo da sam posećivao Poljsku nekoliko puta.

(Sreću nemačke vojnike, pripadnici Panzer regimenta)

HILDENBRAND
Leutnant Hildenbrand.

VON FINTEL
Tenkovski komandant Von Fintel.

HILDENBRAND
Šta se dogodilo vama pobogu?

VON FINTEL
Poljaci. U onoj prokletoj šumi. Pozvali smo artiljeriju, 10 minuta su ih gađali. Mislili smo da je čista, ali izgleda da imaju zemunice tamo. Pogodili su tenk u kupolu. 2 člana posade su poginula. Služili smo još od Španije, bili smo kao braća...

HILDENBRAND

Žao mi je... Potrudićemo se da taj problem rešimo. Držite se... POKRET!

(Jedinica se približava šumi)
FELD
A zašto jednostavno ne pozovu avijaciju? Što mi da ulazimo u tu šumu, masakriraće nas...

STERNBERG
Gde ti je ona hrabrost od jutros?

FELD
Nestala je kad sam video mrtvace...

JUNGE
I mene prolazi neka jeza…

STERNBERG (U sebi)
Kukavice…

HILDENBRAND
Dosta priče! Približavamo se neprijateljskim položajima, budite tihi. Idemo.
 
Ljudi nisu pamtili takvog coveka kao on, svojoj cerki bi i pored glavnih rukovodecih organa toga dana priredio takvu predstavu kao sto nijedan otac ne bi za svoju cerku to ucinio, i to bas u firmi iz koje je nosio ono sto je znao i umeo, a umeo je. Oh, da... Umeo je da joj obezbedi sto lagodniji zivot.
Navikao je da joj dava sve sto god bi ona pozelela, prilikom predsave, ne samo sto nije uspevala da dise, vec je to bila mozda i poslednja njena zelja ocu. Ne striktno njena, ali govorili su da zdrav covek cini da hoce da ima milion zelja, dok bolesink zeli da ozdravi samo. Govorili su. Govorili su o tome kako on nikada nije zaboravljao njenu majku, koja je otisla vec odavno. I drugog spasa za nju nije bilo.
Cak se u to vreme jedno i saputalo, da je namerno uzeo zenu koja je imala vec odraslu cerku, da bi mogao da se brine o njoj. Ljudi nisu pamtili takvog coveka kao sto je on to bio. Umeo je da ceni svaku korist, umeo je da prepircava price, neki kazu da je bio bogat. Znao je da joj priusti sve.
Sada je imao problem da joj priusti zivot, jer je njeno telo trazilo novi nastavak ove nase male price, i ovog posta :)
 
-Dan 72... Pisao je Majk drhtavom rukom..-Više od 2 meseca je prošlo od objavljivanja rata. Mislili smo da je to samo fikcija, tema za filmove, ali mi i Rusi smo stvarno zaratili...Prošlo je sigurno 10 dana od kada je poslednji helikopter preleteo iznad nas, a mi smo na moru već 23. dan... Ingrid mi je rekla da nema još dugo do Los Anđelesa. Moj strah raste kako se približavamo obali, šta ćemo zateći? Postoji li još Amerika kao onakva kakvu je poznajemo? Mislim da je čovečanstvo ovoga puta sebi zapečatilo sudbinu, povratka na staro više nema. Moraćemo da gradimo nove puteve, da napredujemo u novim pravcima, jer smo očigledno zašli u ćorsokak... –KOPNO!, viknu neko na palubi. Majk baci olovku, zatvori svoj dnevnik i potrča napred. Svi putnici, njih 8, prišlo je da vidi prizor. Hernan, jedan od putnika, imao je durbin. Pogledao je ka kopnu i ostao je gledajući jedno vreme. Ostali se čude šta ima toliko gleda. Spustio je durbin, na licu mu se moglo prepoznati razočarenje i gorčina. Predao je durbin Majku i otišao prema svojoj kabini. –Hajde, vidi šta se dešava!, ljutito će Ingrid Majku, koji je još pod utiskom tog Hernanovog pogleda. Majk je namestio durbin i gleda prema kopnu. I on tako gleda neko vreme. –I? Šta vidiš?, pita ga Ingrid. –Ništa dobro... Sav besan, bacio je durbin u more. –Jesi li poludeo Majk? Šta si vidio? –Ništa... –Pobogu Majk, šta je tamo?, ljutito će Ingrid –Ruševine, napušteni automobili, leševi....NIŠTA! Ingrid je pala na palubu, počela je na sav glas da plače. Ostali putnici međusobno razmenjuju poglede, ne znaju šta da kažu. –Šta ćemo kad stignemo?, upita jedan putnik. –Šta ćete vi ne znam, ja idem za Njujork, tamo mi je porodica, sav staložen odgovori Majk. –Jesi li poludeo, na drugu obalu? Pa ako je Los Anđeles ovakav, šta misliš kako izgleda ostatak države?, histerično mu jedan putnik. –Briga me, ići ću peške ako treba, sve dok ima 1% šanse da su mi žena i sin živi, ne gubim nadu. Brod se usidrio na obalu. Putnici izlaze iz broda. Gledaju oko sebe. –Ovo je grad duhova., razočarano Hernan. Prolaze kroz puste ulice. Gomila napuštenih automobila, propagandni leci o ruskim agresorima, razbijeni izlozi, porušene zrade... To su prizori sa kojima se suočavaju. Nailaze na raskrsnicu. –Ovde nam se izgleda, putevi razdvajaju, monotono će Majk. –Hvala ti za sve, bez tebe ne bi nikad došli od Havaja dovde. Uzmi ovaj voki-toki, ako se vratiš u LA, na frekvenciji smo, ako budemo uopšte živi... Nadam se da ćeš pronaći porodicu. , zagrliše se on i Hernan, dao mu je voki-toki, još jednom se pozdravio sa svima i krenu svojim putem...
-Dan 74... Prošlo je dva dana od kada sam se rastao sa grupom, prolazeći juče kroz LA, čuo sam nekoliko puta pucnjeve... Hvala Bogu daleko od mene, ali izgleda da ima ljudi ovde. Da li su Rusi izvršili kopnenu invaziju pa je zato stanovništvo evakusano? Pitam se ko je pucao, policija? Vojska? Da li negde teče velika bitka o sudbini Amerike?....Napustio sam gradsku zonu, sad se krećem autoputem u pravcu zapada... Nisam dva dana spavao, gladan sam, a vode mi je ostalo pola flašice... Nadam se da ću uskoro naići na neko skrovište......
Nastavio je Majk autoputem, tu gleda isti prizor, nepregledne kolone napuštenih automobila. –Ovi ljudi su pokušali pobeći, šta im se moglo desiti?, pita se. Hodajući i gledajući oko sebe, zapada mu za oko jedna slika bačena na autoput. Slika je sa venčanja mladog bračnog para. Sa druge strane je zapisano: ’’Alex, uputila sam se sa grupom ljudi prema zapadu. Ako ovo čitaš, sigurno smo već na pola puta do Njujorka. Nadam se da ćemo se opet sresti tamo, nedostaješ mi. Lola.’’. Potresla ga je ova slika, počeo je da plače. U isto vreme mu je ulila i nadu: ’’Ljudi idu ka Njujorku, znači tamo mora biti sigurno, tu je izgleda veliko uporište’’, misli u sebi. Kao preporođen, odmah je ušao u jedan napušteni automobil. Pokušava ga upaliti na žice i uspeo je. -To maco!, prodera se. Izvede automobil na drugu traku i uputi se u pravcu Njujorka.
 
Beograd, septembar 1939.

Crni pakard super 8 sa dvorskim tablicama se zaustavio ispred jedne moderne višespratnice na Dorćolu. Čovek aristokratskog izgleda u trodelnom kvalitetnom odelu nemo je izašao iz limuzine, dok mu je gardijski oficir u crnoj uniformi držao otvorena vrata. Iz kola je izašao čovek u modernom odelu sa zalizanom kosom i stucanovim brkovima sa svilenim tubom u rukama i stao iza aristokrate. Pukovnik je u mladom kicošu prepoznao direktora muzeja Milana Ašanina. Aristokrata je prezrivim pogledom pogledao niz ulicu, i nemim pokretom glave dao je znak civilu, pukovniku i kapetanu iz njegove pratnje da ga slede. Stariji oficir je hitro prišao ulaznim staklenim moderno obllikovanim vratima u artdeko stilu i pozvonio na zvonce hauzmajstoru da ih pusti u zgradu. Krmeljivi domaćin zgrade je lenjo izašao iz svog stana da otvori vrata kasnim posetiocima, ali kad je u polumraku prepoznao aristokratu iznenada se razbudio i stao u stavu mirno sa šakom u znak pozdrava. Otvorivši vrata, propustio je grupu ljudi uz blagi naklon sa malogradjanskim poniznim smeškom. U tom stavu je ostao i kad su njih četvorica prošli kroz hol zgrade od crvenog mermera osvetljen sijalicama iz malih kristalnih školjki prema širokom stepeništu. Od uzbuđenja je zaronio ruku u malu kamenu fontanicu koja se nalazila na zidu hola i sa upitnim pogledom vratio se unatraške u svoj stan polako zatvarajući vrata pratći pridošlice pogledom. Na velikom ogledalu koji je krasio zid hola mogao je samo da vidi njihova leđa.

Oficiri znajući da njihov vođa ne podnosi lift krunuli su za njim širokim kružnim mermernim stepeneštem koje je kružilo oko staklene cevi kojom je išao lift. Sablja pukovnika je udaralka o stepenište kao da je odbrojavala koliko je stepenika pređeno. Mlađeg oficira koji je sada preuzeo smotuljak od svile već je oblio znoj ispod gardijske uniforme kad su se na četvrtom spratu zaustavili ispred masivnih interzijom ukrašenih vrata na kojima je stajala velika mesingina pločica sa imenom vlasnika stana. Tri reska zvuka zvona su poremetila tišinu zgrade. Vrata je otvorila žena u ranim četrdesetim godinama prijatnog izgleda koja je bila obučena u kučnu skupocenu haljinu sa cigaretom u ruci. Pukovnik se blago nasmešio domaćici, začudivši se u sebi što ih u stan nije pustila služavka, naslučujući važnost ove kasne posete o kojoj ranije nije bio obavešten, kako je bilo po dvorskom protokolu uobičajeno, već mu je prinčev sekretar Pomorišac telefonski iz kabineta samo rekao da što pre dodje auto iz garaže sa vozačem i da pozove dežurnog ordonans oficira koji će da prati princa. Adresa mu nije saopštena, što je takođe bilo neubičajeno za princa čiji je se tačan raspored sastanaka i kretanja znao danima unapred.

Princ je samo kurouzno pozdravio domaćicu i nervoznim pogledom je pokazao da mu se žuri. Prošavši kroz salon, trpezariju i biblioteku, zaustavili su se ispred velikih staklenih vrata gde ih je sa srdačnim osmehom čekao prosedi pedesetogišnjak u odeći umrljanoj bojama.

- Profesore... tiho reče aristokrata prvi i blagim osmehom pozdravi domaćina bez rukovanja, ali je iz prirode njihovog pozdrava bilo očigledno da se dugo poznaju i da su u prijateljskim oodnosima, jer nije bilo uobičajeno da se princ prvi obraća.
- Dobro veče vaše visočanstvo, odgovori domaćin, pokazujući rukom gostima da uđu u prostranu prostoriju sa velikim prozorima i staklenim krovom, po kojoj su se nalazili stafelaji sa poluzavršenim slikama, na stolovima je vladao nered, a svuda po podu su bile slike naslonjene na zid.

Princ tihim glasom reće gardijskom kapetanu da spusti smotuljak na sto pored jedne male ukusne salonske garniture koja se nalazila u uglu ateljea i već uobičajenim pokretom ruke je pokazao oficirima da napuste prostoriju. Princ, mladi kicos i slikar su ostali sami tiho razgovarajući, dok su oficiri išli unatraške, zatvarajući vrata.

Pukovnik i kapetan nisu stigli da popiju kafu do kraja, koja im je poslužena uz patišpanj, kad je princ u pratnji kicosa žurno izašao iz ateljea, pozivajući ih rukom da krenu. Grupa se žurno spustila niz stubište, uz odjek koraka i sablji po mermeru. Ušavši u kola pored kicoša i pukovnika koji je sedeo preko puta njih, princ se zadovoljno zavalio u kožno sedište limuzine, dajući znak prstom ordonans oficiru koji je sedeo pored vozača da mogu da krenu. Iako je bilo uobičajeno da vozač ne gasi motor automobila dok čeka princa, zbog nedavnog rata u Evropi uvedene su restrikcije goriva čak i za dvorska vozila. Motor pakarda se oglasi i nakon nekoliko sekundi crna limuzina je utonula u mrak vlažnih beogradskih ulica.

- - - - - - - - - -

Poceo sam konacno nesto da pisem. Bilo bi mi drago kad bih dobio iskrenu kritiku. Interesuje me citljivost, kompozicija, izbor teme... Unapred zahvalan.
 
Poceo sam konacno nesto da pisem. Bilo bi mi drago kad bih dobio iskrenu kritiku. Interesuje me citljivost, kompozicija, izbor teme... Unapred zahvalan.

Evo, da pozovem sve koji bi hteli da daju mišljenje!

Jankez,
na Književnosti imamo redovna prozna takmičenja na kojima možeš učestvovati i tom prilikom biti ocenjen od strane forumske čitalačke publike.
Trenutno smo na ferijama, ali prvi sledeći konkurs biće raspisan krajem avgusta.
 
presakam neki brlog koji me drzi skucenom u reci i priznajem da sam igru mudrovanja izgubila praznih dzepova, sa manjkom samopostovanja prema svim tim revnosnim pokretima gipkim dodirima jadikovanjima vrele krvi. nedostaje damar vedrine u ocima ispijenih tvojim pogledom, pogledom drugih muskaraca zabacenih glava sa drugog kraja ulice. postoji nesto vise od lepog lica i klonuulih osecanja. postoji gipkost samounistenja i protracene mladosti uvek na pogresne damare srca. i pozelim da ponekad srce preskoci, da ne oseca samocu stvaranja pod vedrim nebom koje ne poznaje milost.
 
Пре неко вече сам из кревета устао да прибележим неку реченицу да је не заборавим, па ме поведе да још коју око ње додам, тек ради контекста... па испаде ово... мањкаво је и изуједано, али је онда било касно а кад сам прекуцавао, нисам хтео да пеглам, па га ето, какво је на папиру...

Све више и све чешће се сећам слика, боја и мириса за које сам био сигуран да су изгубљени у свој тој збрци изломљених и измешаних сећања која, као што мутна и набујала река ваља комаде природе и окућница које је ускупила својим током, испливавају делимично и без икаквог реда и контекста. Али ова сад су... другачија.
Не по организованости, форми или детаљности већ по упорности и доследности.
То је некад јутро, али чешће је сумрак, некад лета, али чешће јесени, некад спокој, али чешће страх.
Хладан сумрак касне јесени мог раног детињства... и пут и шума и река и камен и бетон...бетон... Брутализам комунистичких елемената, неми подседници на једну епоху који једнако немо следе своју градитељку и труну, круне се и опадају, без смисла у бесмисао, надживевши своје намене коначно посустају под тежином времена и сећања, а тек као позадина тих вечери. Натријумове сијалице на високим челичним конструкцијама које обешене о каблове које су некада нослили још по негде загревају усијани гас у њима и као да чекају потпуни мрак да својим жутим светлом још једном окрваве рањави асфалт под њима.
Сенке стубова и сувог грања без лишћа спрам све тамнијег неба се стапају у густи неред и потпуно бришу линију хоризонта претачући тај контрастни лом у сиву измаглицу која се дроњави изнад пута,
А то дете на том путу зна и хладноћу и глад и немир и страх, али му није хладно, није ни гладно ни уплашено и ако је само... није.. Иза и изнад њега су високе очи које виде далеко, даље од њега, на његовом рамену је рука која га држи да не падне назад, у његовим ушима звони тих и сигуран глас који доноси мир и сигурност, спокој...
За његовим малим, корачају стрпљиви кораци који су хиљадама путева ходили и увек налазили пут... онај који води кући...
 
Pre osam godina :)


Vrata si ostavila odškrinuta, ulazim ne remeteći ritam tame, ostavljam odeću po podu dok kao lahor tanano koračam. Napokon sam stigao, tu sam. Ušunjao sam se polako sa prvim znakom zore u tvoj krevet, mazim te, dodirujem dlanovima, vehovima prstiju nespretno po prvi put opipavam tvoju kožu, tiho sa dahom se šunjam u udubljenju izmedju vrata i ramena i to na tom damaru ostavljam uzdah, vreo i nežan, drhataj, želje, tvoji mi otkucaji govore koliko, kako i gde. Nisi me očekivala ti ali tvoje telo jeste. U vazduhu miris tvoga tela, mirisi tebe lelujaju, mirisom, maštom, naravno igrom, nastavljam. Ti i dalje u snu, dok skidam polako, baš polako da te ne otrgnem od sna, smejem se svojoj smelosti, nazdravljam svojoj hrabrosti, omandujem pokretima, rovovska borba me čeka.Toplim jezikom prelazim preko tvog stomaka, ka malom prstu levog stopala, sada već treperi sve oko nas, znam budna si, osećam jer ne gledam, dodiri komanduju ne ti ne ja, tvoje ruke, parče kože koje si dotakla trese se od želje, usporavam pokret još tananije, prija, usporavam još više a tek je počelo, dahod dodirujem predeo gde se tvoj dlan završava a ruka počinje, ljubim dodire, jezik prati ritam tvojih otkucaja, naglim pokretom guraš me od sebe i kažeš, kontrola je sada moja, može. Može ali ovaj put lagano. Osećam tvoje ruke po vratu, grudima, ledjima, svom snagom legla si na mene, tako mirna, tako nemirna, osećam želju, očekujem ne očekivano. Ljubiš me bez milosti, grickaš mi vrat, tvoj pritisak popušta i ja okrećem se. Osećam tvoj jezik u mojim ustima, dah, koji je izronio iz reči, ježim se od bezobraznih, nadoplih ko bujica svojih pokreta. Dodirujem te prstima, prelazim tu granicu, fok bez srama, u usnoj duplji osećam kako nadolaziš još više od mogućeg, čujem aaahhhh, osećam pod jezikom podrhravanje, blizinu, ne stajem, nastavljam tom putanjom da grickam, ježš se od zadovoljstva, podrhtavanja su sve češća, grčevi ih prate, naglo bez predznaka da će pokreta biti, već si svom svojom težinom na meni, bespomoćan, ljubiš me, stomak, vrat, sva pohota uzavrela, osežaš moj ukus, slatkasto mističan ne proban, na trenutak zastaješ kako bi me mučila, vreo željan iščekujem momenat, stala si, mmmmm, završava se sve polako, neverovatno, neosetno, ritam bolji od reči. Dobro jutro.

- - - - - - - - - -

Porculaneri, glanceri, staklenci, krnje, mali, srednji veliki. Klikeri svih boja, uvek su postojali neki posebni koji su se izdvajali, baš te je hteo moj komšija kada bi me fuljio u klikeranju, imao je bolji izbačaj i mirniju ruku, istreniraniji je bio od mene, nije ni čudo dve godine je stariji od mene, ali mi nosi najbolje klikere. Puni džešovi sa punim kesama klikera, imao sam ih u izobilju, kada bi me ofuljili odmah bi otrčao kod oca u prodavnicu i biro nove kesice sa klikerima. Ćoroskopi koji su me uvek žuljali oko ušiju i ostavljali trag na nosu nisu idavali utisak dobrog klikeraškog strelca, mada sam se dobro nosio sa svojom generacijom i naravno sa onom mladjom, pogotovo sa sestrom mog nenadmašnog protivnika koji mi je stalno uzimao najlepše klikere < mogao bi da me naučiš da se klikeram> pitala me je sa nekom tugom an licu, uvek je posmatrala kako me guli njen brat < mogu, imap klikere> mada sam mogao da joj dam klikera koliko sam želeo ipak sam video mogućnost da povratim neke moje omiljene glancere, rekao sam joj da mazne od brata i donese baš te klikere koji su meni bili omiljeni. Došla je brzo, na svu sreću njen brat je išao u soprotnu smenu od naše pa smo mogli češće da se družimo, crna paž frizura sa ravnim šiškama, bela široka majica, zeleni šorc sa belom prugom sa strane i neizostavne bele klomfe, kojima je imala običaj da nas bije kada bi smo njen brat i ja razvlačili mačke koje smo vatali po dvorištu, bila je neumorni borac za prava životinja, nikada mi nije bilo jasno kako se tako lako prikrade kada je nama najzanimljivije sa mačkama i da nas lupa sa klonfom po glavi i dan danas imam običaj da se pipam po glvi ne bi li našao čvorugu ako se kojim slučajem mlatnem, ona mi je nametnula tu naviku.


<Vidiš ovako se pravi rupa za klikeranje> objašnjavao sam pravila dok sam imao utisak da ona dobro poznaje sve tokove klikeranja ali ne vlada veštinom u to sam bio siguran. Uglavnom sam čučao i klikerao se, objašnjavao sam joj strategiju i razmišljao o mojim izgubljenim glancerima, sagnula se da baci svoj prvi kliker, bela majica sa širokom okovratnicom otvorila se u potpunosti, pojavila su se dva nesvakidašnja prizora, prvi put sam video nešto što mi je zanimljivije od klikeranja, nije mi se to do tada dešavalo, ćoroskopi su se zamaglili i pokvarili prvi utisak ali sasvim dovoljan da povratim svoje glancere, ponudio sam joj punu kesicu sa klikerima ni sam neznam zašto, imao sam utisak da je zaslužila, rekal je da ona želi samo samnom da se klikera dok ja nisam imao ništa protiv, nikada te dve lepote nije skrivala od mene. Moje klikeranje od tog dana postalo je pravo zadovoljstvo, vraćao bi svoje klikere uz neizostavne prizore koji su na neobičan način budila neka drugačija osećanja kod mene.



Ćelava, matora izbrazdana glava, kao stubc stoji na ogormnom telu obučeno u beli mantil, bledo plave oči bulje u moje kroz neke instrumente sa mnogo okruglih stakal koje je sam doktor pomerao kada je hteo, nerviralo me je kada tako pilji umene u nekim prilikama morali su roditelji ili sestre da me drže ne bi li bio miran dok matori ćelavac bulji u mene, sada već sa četrnaest i dovoljnom dozom razuma da ostanem miran u toj strašnoj stolici < Da vam kažem, vaš sin ne mora više da nosi naočare> roditelji su počeli da se smeše dok ja još uvek nisam bio svestan reči koje je izgovorio taj matori ćelavac sa lošim zadahom baš tog dana, prepričavao je kroz šta je sve prošao samonom od moje treće godine dok su se nekako njegove reči gubile i nisam ih čuo više, ostavio sam moje ćoroskope na njegov sto usto i izašao u čekaonicu, gledao sam svet sasvim drugačijim očima. Izašli su svi sa osmesima iz ordinacije, rukovali se, izljubili se dok ja nekako znam da odlazim iz bolnice ostavljajući sav svoj teret u njoj.


Sedamo u krem Stojadina comfort, sada već kršina a sećam se kada ga je otac kupio, doterao ga je u dvorište svirajući a mi svi strčavam presrećni da vidimo čudo od automobila. Moj otac je imao trgovačku manu pri kupovini automobila, voleo je da se pogadja, pa se pogadjao za potpuno nov automobil i uspeo ali taj automobil je imao fabričku grešku, ispadalo je zadnje sedište na kojem sam baš ja sedeo, svelo se na to da mogu da trpim kada bi se izmicala zadnja klupa, mada nisam ni dobijo mogućnost da kukam, čim bi krenuo sa kritikovanjem fabričke greške, odmah bi dobio opasku < nemoj da te neko čuje> tako da je to bila zabranjena tema za moju malenkost. Okupio se komšiluk da vidi čudo od comforta kojim se moj otac hvalio < doterao sam ga direktno iz fabrike, ja sam medju prvih deset kupaca u Jugoslaviji koji je kupio comforta, još sam pogodio i dobru cenu>, hvalio se moj otac dok su komšije zagledali auto iščudjavajući se sa nevericom, sve sam to posmatrao i zagledao te ljude koji su cvrkali, cokćali, mahali glavama, jedan komšija mi je već bio poznat po jedinstvenim pokretima, čekao sam baš to da vidim ne bi li se cerekao krišom iza nečijih ledja, stalno su mu upadale gaće u bulju a on je sa dva prsta kratkim i brzim zamahom vadio svoj nestašluk misleći da to niko ne primećuje................................
 
oi

kroz tok priče saznajemo nešto o junaku

miopijen knjigama, možda odvratno zainteresovan o svemu? svačemu? ničemu? možda o celom solarnom fenomenu, i tako dalje tako bliže ovde & nigde, košmar reankarnacija penzioner rodio se bez dana staža, nije sramota ne znati, sramota je priznati ^^^ šta danas ima od uloga u predstavi cinik i dobrica, lajf koč lajf iz kouč, nasilje, seks, naprezanje, poluprevrtljiv do praznine, duhovnost po principu pokušaja i nervnih slomova, religionar proklijava iz njega, ljudofil, kad bi znao ono što ja znam znao bi, mislim da nisam ništa od onog što mislim da nisam i jesam, nolaiferski vodič kroz galaksiju, republika panaceja, spremanje za veliku sreću, romantično ujedinjenje, no sabđekt
 
Мај

Сат стао је, оне ноћи када се мала сказаљка, померила ка Дунаву што ковитлао је обале Саве,
минути су се вукли ко просјаци с фасада оронулих чежњи, само су године (ти верни пси), остајале у неверујућем…

Ево ме, како отирем снове о тишине, како ћутања ехом испраћам, како Mај испирам још једном надом што проћиће непцима,
ко киша ова што трагове брише, ко да је долазак ту…
Nikad ne moli za poljubac… Ukradi ga…

®

пс уместо Блога
 
Удах мог издаха

Одсекла сам косу.
Напудерисала боре да се разлистају ко лишће на светлуцавом сунцу
Црвеним ружем замаскирала усне свенуле… немоћне
Душу сам ко папир згужвала, разлила се ко пепео на поветарцу
Срце сам поделила на неподељиво, камен и стену
Уместо ципела на стопала посејала тамјанику твог корака
Офарбала предзнаке хармонијом непостојећег
И опет, одсекла косу.
Зазидала сам ту мапу што сваки дан нови пут дуби по кожи,
да не нађем ту стазу повратка
кад нестао је удах мога издаха

®
 
Кратак и лош сан прошле ноћи је ни по чему нису одвајали од већине предходних. Недавно сазнање о томе колико је и оно мало спавања које дозволим себи слабог квалитета тек је благо разјаснило нека од питања која сам имао...
Дан пре те ноћи је био дуг и ни мало лак, прошаран неочекиваним оптерећењима и продужен километрима које нисам имао у плану али се коначно и он завршио, олакшањем и радошћу какве само она може да донесе.
Тако се и данашњи дан провлачио мимо мене, са свим својим реповима које је сат односио као што ветар лишће око паркова ваља.
Али умор ми је, упркос пријатном и свежем дану, бистрим и полетним пљусковима и високим облацима сломио врат а поглед спустио на пут..
Одустао сам од пешачења и сачекао аутобус.
Возач ми је наплатио само пола карте коју ми није ни дао... пракса обостране користи која се задњих година прилично раширила.
нашао сам себи место на прашњавом меблу развученом преко пластичног седишта и препустио се обамерлости, скрцан од умора и неиспаваности, уморан и неиспаван од страха и несигурности.
Није ми требало много да се искључим из света, да престанем да примећујем станице и људе који су пролазили мимо мене а да се уместо тога прикључим на неки ток мисли којег нисам ни био свестан, а који ме је водио од фрагментираног сећања до искрзаних слика снова, кроз магновење обојено тоновима које ни са чим не могу да упоредим...
Како то иначе бива, рука која ме је ту и довела ме је пренула из тог полу стања, полу свести управо тамо где сам требао да сиђем с аутобуса. у пролазу сам захвалио возачу и изашао ван, у хладан и влажан ваздух који је мирисао на кишу и истовремено базгао на прашину асфалта. Нисам знао куда идем, али сам свакако кренуо... ка граду, па куд ме случај одведе...

Пролазио сам између зграда, кроз хаусторе и паркинге, обилазио баре и блато по запуштеним паркићима и ретке пролазнике који су журили да се склоне са оне ситне, радничке кише... Застао сам да исправим рамена и пропустим неког ситног црног псића да прође поплочаном стазом која се издизала из баре, међутим, он као да није разумео моју намеру и пред крај пролаза је нехајано загазио у воду и провукао се мимо мене, репом ме окрзнувши по нози. Кроз прометније улице и сами центар сам се провукао као онај пас поред мене, спуштене главе и не примећујући околину а како сам одмицао градом, све сам био сигурнији куд ме пут води. Задњих пар стотина метара сам знао куда идем и пар минута потом сам се нашао у дворишту цркве у коју сам ретко долазио...
десетак дана раније сам исто био ту, после неколико година, можда и први пут сео и одћутао...
 
Pišeš mi... snovima

Ovaj limb u kome sam ne očekuje... ne tražim te, sama se prikradaš kada me noći pobede...
Kada me maske spotaknu, kada me izdah zagrcne obično s praskozorjem...
I onda snovima lakoprsto kreneš da seješ osmehe...
Ti takva tamo negde...
Evo žalim ti se a znam da od toga vajde nema.
Pitam se, da li si se uspela na liticu?!

Opet noćima kradem dane, pretvorio sam se u pogled... u svako tvoje slovo pronalazim naše okrajke...
Nemam baš neke nade, tek po noći shvatam kad mamaurluk me uzme, kad senke mi šapuću da bežim, da zaboravim...
Bdim iz noći u noć, jurim neku savršenu ideju kad se probudiš da ti i nju dam na gotovo.
Smišljam sitne radosti, visibabe, knjige, pozorišta, učim o čajevima......

Ponekad, ušunjam se u tvoj krevet da osetim parče topline - ti samo hrkneš, povučeš jorgan
i ostanem baš kao u životu na vetrometini otkriven...
onda se probudim, shvatim da telo kraj mene nije tvoje... i sve češće je tako...

Otvorim vrata – Tuga
Zatvorim vrata – Tuga

Trenutak je samo jedan i jednom.
Niko nikada nije uspeo da ponovi trenutak...
I čemu onda sve knjige koje čitam, filozofi, svi te diplome, kad trenutak zgaziš, baciš i kažeš... ne igram se ako pobeda nije sigurna!
Najcrnje je kad sebi samom ukradeš trenutak, neproživljen, sirov i sakriješ ga u neku fijoku ponosa,
inata il one nepriznate greške koja te samo jedan život košta.
To mu dođe kao karika koja nedostaje u evoluciji... život bez trenutka.
Uopšte ne mislim na tebe za inat sebi... a ti, ćutiš i dalje...


Одговарам ти речима


Таворим и без тренутка и без поноса...
Ниси више у сваком слову уклесан...
Покушавам да те заменим ал само су фалсификати марионете већ преживљеног...
неЉубим...
неДајем...
неТражим...

Љуштура сам свега оног што си упознао...
А шта љуштуру може да расцвета?!

И даље миришем на црвене божуре... кукавичлуке и поразе... ништа ме променило није....
Само ме по неки пут мах рашчлани, па се накратко понадам и брзо одустанем...
Залуд труда и баченог времена у ништа, кад ђон је једино у срце што добијем...

Сутра је нови дан.
Идем даље корак по корак.
Преживела сам те.


®
 
Ako ga je preživela, ko god da je! :D
Sad bih i sočno opsovala, al ne ide na ovakvoj temi... ;)
Priča je napisana za jedan divan "par" koji se na žalsot sreo isuviše kasno...
Na svu sreću, razum je bio taj koji je pobedio,
ja sam malko tu izokrenula pričicu (tj pisamce, tj ispovest) na način koji je meni bio sasvim uredu da
uturim u ova slovca i slikice... (dosta godina kasnije sam saznala da i nisam bila daleko od istine)
Elem, život baš ne bira kako i kad tj da li može ili ne, sve radi kako mu volja
 
Zapalio sam cigar, izašao bos na balkon. Osjetivši prijatnu toplotu keramike pod stopalima, posmatrao sam crveno sunce kako nestaje iza brda, uranjajući u svjetlucavo more grada u noći, po poslednji put bez nje. Da li je ovo realnost ili fantazija? Realizacija fantazije? Njihovo preplitanje? Kad ti žena kao što je ona, uleti u život na ovakav način, u ovakvom trenutku, pitanje je sasvim smisleno, opravdano i jednostavno. Odgovor na njega, vjerovatno nije.
Od sada, ona će uvijek biti tu uz mene, na našem balkonu, šta god da se desi. Na mjestu na kojem će fantazija i realnost po prvi put probiti tanku barijeru koja ih razdvaja, postajući neraskidivo isprepleteni. Moj Jang je napokon bio doveden u balans njenim Jinom, dodirom suprotnosti sa dijelom sebe u drugoj strani, čiji se oblici susreću, grle i bore u nemirnom plesu potrage za harmonijom. Savršenstvo ravnoteže krajnosti osjećaja je bilo opijajuće. Nemirni talasi adrenalina su pronalazili svoju mirnu obalu u toplom pijesku spokoja. Sva disonantnost dosadašnjih događaja je bila opravdana i usklađena ovim trenutkom. Susretom i uranjanjem u središte novog karmičkog čvora na putu, koje će se desiti uskoro.
 
И нико ми неВерује!


Да неким ситуацијама и осећајима могу да се вратим ко градовима, прошетам неким улицама од душа ко да ми је први пут, да могу поникнути у бит те неПромисли ил одустајања, села би на клупу у тој градини да се надишем почетака које смо заборавили ил заметнули у брзини корака, што од живота ново гротло праве...
Aли само снови купују карте до старих адреса, Никад Срце...
Ја сам као лоше скројен пазл, премала ил преширока за сваку ту празнину у којој сам нашла забрн где хтедох кућу подигнути, а ко зна где сам фалила баш оваква, где је то место из кога сам једном трапаво исечена и ко ме до бескраја тражи, док се ето, безуспешно покушавам скућити тамо где ми није место. Ја овакава какава сам... а да сам савршена, некима бих била трн у оку, када нисам савршена опет осуђују, ако знам, правим се паметна, а ако питам, онда сам глупа, када гласно говорим, парам уши, када не говорим ништа, глумим недодирљиву... и нека мене овако савршено несавршене, ипак сам ја та, која одговара за своје поступке и која ужива бити луцидно неконтролишућа, крвнички инспиративна а у ствари сасвим обична и приземна...
И нико ми неВерује!

А лепо је што увек постоји та могућност да негде, где не планираш и у неки непознат минут и сат, сретнеш неког посебног и драгог, намирисаног само за космос тебе и макар у том трену живот те поштеди монотоније очекиваног.
Раширим осмех ко заставу кад корачам булеварима могућности, чврсто и до костију стегнем ИскренуЛаж непосежући за разградњом атома, што знаке деле ко честитост и наседам на тај трик гравитационоПркосећих углова усана, што разливају отвореност ко свежи акварел на летњем пљуску... Неке од најбољих ствари у животу су невидљиве, зато и затварамо очи када сањамо, плачемо када се љубимо, а никад те непољубих неочњи виду, никад ти длановима по кожи ватру незапалих, ниКад ти маску маске нескинух, само сам уздахе уздасима новим преметала... хмм..
И нико ми неВерује!

Одливак из калупа моје душе лута негде, у нечијем длану тражи свој знак...
Ко зна чије је усне научио да га љубе, чији су му зуби гризли кожу, док ме уморну од чекања крње погрешне руке...
Имаш ли сад неког с ким покиснеш, ко не отвара кишобран пред прве капи, имаш ли неког ко је назвао дрво по теби и измишљено сазвежђе над њим, имаш ли неког чији је капут кућа са кровом и камином, имаш ли неког, кога ко ја тебе, овако неиздрживо и претешко немам... хмм
А има једна црвоточина, мала глупа пречица кроз дебеле зидове око мог аритмичног мишића, е туда се баш провучеш, смањиш се ваљда тако да и не приметим да си ушао, онда попијеш онај неки контраеликсир и нарастеш у мени, тако да ми вириш из сваке поре... Добијем с времена на време напад искрености, па признам да ми недостајеш онако, баш, јако, па опет навучем на себе ту маску равнодушности тврдоглаво, тада ме само окрзне хладноћа, подере ми ребра као метак... и не волим што је јача ова чежња од свих џиновских разлога да одем...
Јесте, не умем да те немам, не умем одвићи се... а измислио си ме је баш овакву и више не умем ништа друго да будем, сви други ће морати само да се навикну.
И нико ми неВерује!

Кад сам те заборавила први пут учинило ми се превише лако, онда сам ипак одллучила да то мало одужим... други и трећи пут сам те заборавила тако да је четврти већ некако ишло рутински, пети је мало потрајао али само до шестог, он ме је брзо довео до седмог а онда сам се већ мало уплашила да ми то са заборављањем баш и не иде од руке... нисам, ето до данас научила да те заборавим - последњи пут...
И нико ми неВерује!

Могу да не постојим док ме не измислиш и способна сам да будем свашта...или да постојим, баш оваква каква јесам - посебна,
онолико колико посебно Ти умеш да ме видиш.


®
 

Back
Top