Mali virtuelni klub pisaca kratkih i dugih formi

Jadnik

Dok krupne jesenje kapljice udaraše o dvostruke krovne prozore stana u potkrovlju, on leže na sunđerast ležaj koji je bio pokriven svetlim pokrivačem koji je mirisao na dotrajalost i savi noge u kolenima da bi na njih naslonio svesku u kojoj je hteo pisati o teškom životu koji ga je zadesio.
Prvo sećanje koje mu nagrnuše beše vezano za njegovog teču, čoveka dobroćudnog izgleda, dignutih obrva i kvarnih zuba, čoveka koji je mirisao na rad i cigarete, naizgled sirovog, ali jako emotivnog i brižljivog. Onda sećanja za trenutak izčezoše, pa se vrate, međutim, on sad beše već dečkić od 12 ili 13 godina, i srete teču kojeg ne vide neko vreme, kako radi u prodavnici pogrebne opreme i nosi na propalim leđima čamove sanduke, koji bejahu oivičeni kitnjastim duborezima i bronzanim ručicama. Kada ga je teča video, bol ga slomi, tuga mu poteče venama kao otrov, i pade pred njegova kolena, međutim, on samo prošeta pored njega, kao pored kakvog duha i sa suzama u očima se zaputi tamo gde je krenuo. Posle izvesnog vremena pozvoni telefon i arogantni ženski glas reče: ,,Kaži roditeljima da je Lule umro``. Čovek koji je za njega bio heroj, veličina ravna Bogu, sada mrtav leži u memljivoj šupi ribarskog naselja, šireći oko sebe zadah smrti i samoće. Pobledelo voštano telo s ukočenim polublagim osmehom, kao da je u trenutku dok je ispuštalo dušu nešto shvatilo.
Sledeće sto mu izbi iz memorije beše njegov prijatelj iz detinjstva, svojevrsna karikatura od čoveka, koji je ujedno bio blažesan i odvratan. Imao je loknastu kosu posađenu na okrugloj glavi, uši velike i klempave, nos širok, razvučen preko cele širine usta, a usta izmučena brojnim operacijama ispucala i nejednaka, tako da mu se sredina gornje usne nalazila ispod desne nozdrve. Tu memorija opet poče da treperi i on se samo za trenutak probudi iz sećanja.
Sada je već bio zreo osamnaestogodišnjak , smeđe i retke kose do ramena, rupičastog i tamnog lica, očiju tužnih boje kestena. Setio se svoje majke. Ona je bila simpatična zena srednjih godina, čudne harizme, njegova zaštitnica. Bio je potpuno zavisan od nje, potpuno zaštićen pod velom njene majčinske ljubavi. Međutim, iznenada ju je na rukama ispratio u smrt. Tuga, mržnja, bol i jad su se u njemu pomešali. Poželeo je tada da je poseti na plavim nedostižnim visoravnima, da joj se pridruži na putu za ništa, ali ga nešto ovozemaljsko spreči da to uradi. Tugu je lečio alkoholom…ostajao bi do kasno u noć po zagušljivim klubovima i nalivao se penušavim pivom, sve dok se ne bi stropoštao sa visoke barske stolice presvučene crnim skajem, na kojoj je obično sedeo. Osećao se nemoćno, kao da je bačen na vetrometinu života koja ga šamara, a on se više i ne brani. Zdravlje ga poče napuštati. Zubi su mu poispadali, pluća su mu se počela raspadati od velike količine alkohola koji mu je razarao organizam.
Na bolničkom lečenju upozna čoveka koji je ležao do njega. Bio je to čovek žute kože, mutnih upalih očiju, usana modrih kao u mrtvaca, a sa glave su mu opale sve dlake zbog hemoterapije. Bio je na samrti. Jednog jutra taj čovek poče da priča kako ce sledećeg leta kampovati pored Dunava, kako će pecati razne ribe, kako će uživati u besanim noćima i kako ce uživati u svakom dahu života. Kad je čuo maštarije ovog živog leša pored njega, prasnu mu nešto u glavi toliko jako, tako da mu se sva magla ispred očiju rasprši. Odjednom, kao da je opet progledao. Počeo je glasno da se smeje, da se gleda u ogledalu, počeo je da skače po hodniku bolnice, dok su ga ostali bolesnici i osoblje u čudu posmatrali. Shvatio je. On želi da živi! I živeo je…
Oporavak je protekao u najboljem redu, pa je ubrzo napustio bolnicu i isplovio iz mora čemera, mora koje beskrupulozno guta svoje mornare. Tada je imao 19 godina i život je bio pred njim. Upoznao je tada jednu vanredno lepu priliku, vitkog stasa i blistavog osmeha, devojku koja mu je poslužila kao svetionik na putu od mora čemera do mora sreće. U njenoj ljubavi je osetio ono majčinsko koje mu je nedostajalo.
Sada je vrhunski stručnjak u svojoj struci, okružen divnom i posvećenom ženom i decom, koja ga obožavaju. Ponekad se priseti svog prethodnog života, stisne zube i skupi usne, pusti po koju suzu, a onda nastavi da diše jače i srećnije nego ikad.

Nikola Kolja Krstić
 
Odlomak iz knjige u stvaranju...
-------------------------------------------
ПРОНАЂИ СУНЦЕ
''Саблазан коју изазивају тамноплаве сомотске завесе ваша је грешка, лоша навика, површност у сагледавању утисака. Али нисте самостално криви. Године таложе немилице свој отпад, у природи људској већ је повлачење и стук под теретом. Али, верујте, није одувек тако. Читава збрка у сорти настала је појавом сунца. Јер, знамо, мрак је владао, суверен намћорасти уљуљкан у досади царској. Батргала раса, о оштре стене осет резала, упрезала подивљале несвесне снаге, чуљила ухо. Векови су протекли многи када је у трену између два трептаја нешто искрсло, ново, сјајно, необјашњиво! Нагађања, сујеверја, покушаји, задирања у немушто...све је то претка нашег снашло не питајући. Рађало се ново чуло! Ехеј, схватате ли ви потомци нехотичног истраживача какав је то неупоредиви доживљај?! Хватала је Некадатама Немирне и од њих материјализовала своју надмоћ. Дебели, лењи мрак прекривено царство своје држао је на узди без узде. Усхићење и полет који је ненадано али заслужено бануо у постојање смлавили су чак и трагове очекиване избезумљености. Немирни су се још више узнемирили. Одлука је донешена: процеп између два трептаја више никада не сме да се затвори! Хоризонти моћни и оштри заживели су, трептај је постајао све дужи, све сјајнији, све бљештавији. Сласт светлости распалила је нешто у души чему имена нема. Почело је разлиставање нејасног у предивни спектар. Дебели мрак је тањио, губио на стасу, постајао је све краћи, прозирнији па чак и у неприкосновеном периоду земљиног велековртла око сунца није у потпуности успевао да успостави своју доминацију. Откровење новог чула разбуктало је страст Немирних. Успели су да опазе енергију белог а потом да је по целом крајолику разбукте у милионе најнеочекиванијих нијанси. Мирни су у чуду посматрали, неки се клонили а најсиромашнији духом повели кампању за забрану новотарије. Али талас Немирности био је превелик да би се разбио о крутину прошлости. Напротив, разарање је постало коначно када је и у ОКУ најнезаинтересованијег освануло седам боја дугиног спектра. На кугли је почео дан, светлост је постала заштиник и најбезнадежнијег становника.
Начета је нова кришка постојања и као свака нова укусна кришка халапљиво је у загрцнућу гутана. И наравно, убрзо постаде отужна и одрођена од прапочетка сопственог. Тешка мемлина самозадовољства изопачила је достигнуће човекове чулности. Светлост је постала подразумевана, нецењена, уобичајена. Несвесни блага које поседују људи запарложише пољане дугиног спектра. Мислите ли о Сунцу, како ли је оно доживљавало ту равнодушност? Два су разлога која је планета светлости и топлине уважавала и због којих није ускратила себе надменим лењивцима: моћ која надраста освету према ништавцима, вечност, простор, домет. Други разлог је нешто најемотивније у природи. Никада Сунце није заборавило Немирне и њихову напрвипоглед Сизифоску борбу да освоје трен између два трептаја. Али, оно најсјајније Сунчево је љубав, саосећање и нада коју је слало физички Никаднепрогледавшим! Чежња њихова за треном између два трептаја узајамила је размену добрих, дубоких струја. За Њих и Немирне Сунце и даље сија. Верујете ли да је могућ продор у неке нове оквире? Да ли ми о свему знамо? Чему и чиме, куда... се може допрети?
 
Odlomak iz knjige u stvaranju

- Тињала си у мени, или нека слична, али ко зна који пут се срећемо. Не гледај ме тим погледом забезекнуте срне – нисам пророк али у прошлост успешно гледам. Замишљај са мном и препусти се... Управо смо у подножју планине на чијој су најнеприступачнијој литици уклесане дивне а неразумљиве графике које сведоче о далеком пореклу моје душе. Када сам истородне знаке први пут опазио поред себе, одмах сам се винуо ка самом врху највише планине. Прошавши у секунди сва годишња доба, ободрен новим снагама на сопсвеном исходишту, препуштам се трансу и молитва молитву сустиже. Знакови из мога памћења, сребрни зраци, уткали су се у древни текст. Мој утисак био је у савршеном складу са заветом предака – Бесамртних Становника Сна. Хук најразноврснијих ваздушних струја стварао је мелодију која ме је већеобамрлог
од среће враћала у свет реалности и давала ми замаха за чаролију. Хартија се страховито брзо пунила речима које усамљене нису снажно деловале али сједињене у моме беспрекорном ткању пуцаху од енергије. О, чега ту све није било! Ти дани љубавне опијености ваљали су ка околини тако топле тонове, тако луцкасте мисли, тако чаробне снове!... Читав тај мали свет њихао се у нејасном небеском ритму. Мој божански нагон обрушавао је лавине ка препознатој души... И ко зна доклекуда би брод пијан свемиром отпловио да Врховна Душа није кришом, шапатом скоро, позвала натраг све Ветрове Сна... Пловидба поче да губи страст, једра су убрзо постала опуштена и усахла као старичине груди, јарболи су шкрипали звуком исушених зглобова остарелог ратника, све је заличило на планински поток зауздан ледом... Ја, капетан, још бунован и не сасвим свестан краха свог лудог путешествија, са палубе, сузног ока и распламсале туге, певам нешто потресно и страшно. Моћи су све мање и речи се круне... Уместо малопређашњег дивљења и подстицања са мајушних барки пакосни, дахћући осмех. Подсмех!... Ооооо! Бунцам и сјајан некада а дроњав сада стропоштавам се на колена. У слуђеним очима ујашњен лик Капетана Ахава. Искежени Бели Кит гњечи ка дубини, ка Царству Тамног. Треперим једва, сузе се сливају непроменљивим ритмом којим на мом узглављу догорева свећа... А гле! У крајњем мраку заискри! Сребрна копрена извија се у милион вијуга али јасно их читам. Надимам груди и блага милина већ струји телом. Последња, црна суза смртног прераста у барицу, у реку, у океан! Албатрос сам моћан и кричећи реткима препознатљиву мелодију узлећем ка литици, ка сунцу, ка Исходишту Душе, ка оном зрну из којег увек изнова проклија чаробни свет снова...’’.
Константиново лице било је самртно бледо, модре усне једва је помицао, његов необични глас губио је снагу. Очи су му влажиле неком дубоком тугом која се као зараза пренела и на нас. Уморно нас је погледао и тренутак пре него што ће изгубити свест, језиво загледан у Емилију, кликнуо: ‘’То можда ниси била ти!’’.
 
Kada neće niko, evo opet mene. Naravno, opet odlomak mada i samostalno opstaje dobro.
--------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
ЈАКОВЉЕВ ПРАЗАН БИОСКОП

Некакав немир поново је ткао у Јаковљевим грудима тако чврсто и неразмрсиво да је и физички постајао све напрегнутији, чак се топила и интелигенција са његовог чела – млео ју је необјашњив страх. Мотао се по кући, тражио мира и самоће а када би их се дочепао обузимао га је пренаглашен порив ка размицању громадних плочастих стена које под собом крију бистро језеро његових осећања. Дрхтао је грозничав. Укавежен лав. Не, није било објективних, спољашњих надражаја за такву размандаљеност али он није имао ни моћи, ни снаге, ни воље да заустави црни предосећај. 'Момци касне безмало читав сат', мишљаше сав у ватри. Језив пљусак и грмљавина. Смоласти, густи мрак рашчињен је, владалац је светло плава. Грабио је телефон па одустајао, пуштао омиљену музику па чувши једва уводни део гасио. Пресвлачио се трећи пут, али у свакој варијанти беше толико опречности међу елементима одеће, никако није могао да усгласи боје. Он, сликар! Обријао се. Није се посекао. Узео је свеску са својим старим списима, оним извором сада већ сасвим озбиљног стваралаштва. Измакавши се из притиска садашњице вратио се Празном биоскопу. То је игра коју он са животом све чешће игра: буди се у оронулој биоскопској сали, на платну су промицала последња имена са шпице, година производње и – неприродно нагао, насилан прелаз на оно бело светло из пројектора, знак да траке више нема. Жамора, тако уобичајеног, није било, узалуд се осврће, сала је безнадежно празна. Само упорно зуји апаратура, ни њу нема ко да искључи. Устаје и креће ка првим вратима која је угледао. Али, на њима пише ''УЛАЗ''. Окреће се и погледом тражи. И на другим вратима – ''УЛАЗ''. Помислио је да је угледао спас на сасвим другом крају сале и успаничен али радостан потрча ка њима. Нервоза га спотиче и сав изударан доживљава коначан слом живаца схвативши да излаза нема, да су сва врата обележена са ''УЛАЗ'', да је заробљен, да је уробљен.

ФИЛМ

Одједном, на платну покретне фотографије, препознаје себе, као малотрен фотографисан... Уђе у разговор са себом:
''А ова, то је од пролетос; ено ме на поетском скупу; ехеј, види ти ове фудбалере, били смо заиста страшан тим; ено га ја гитариста, баш сам био чупав; наравно, знам, матурско вече; лична карта, ух, како сам озбиљан али дериште; море, друштво, боже, сви смо ту, и они којих сада нема; деда ме је често фотографисао док сам био жутокљун, ово је једна од тих; хаха, беба, моје прво позирање''.
И, по установљеној наглости, пројектор замуче, платно се затамнило ка тешкољубичастом. Нежне руке неке, неке очи јако влажне, и, осмеси, осмеси сетни. Сви ћуте и тихо плачу. Он изгледаше језиво хладан. И одсутан.

ЛАБУД

У ко зна којој варијанти спољашњег и унутрашњег себе полази на свирку. Момци су стигли и ужурбано се пакују инструменти. Коначно је све на месту. Пријатељи, публика, сви стрпљиво гуше нестрпљење. Предани свом стрему ка упечатљивим и незаборавним наступима, музичари су педантно подешавали све техничке околности како би немир који су износили пред чула слушалаца био савршен одраз себе. Музика почиње да тече и пребирање по гитарским жицама неодољиво мами устрепталост целе дворане. Звук санен издвојен испод најдебље тектонске плоче Јаковљеве заштите. Рече да се та песма зове ''Лета''. И ...
Муња! Прасак! Пламен! Мŷк... Јаков у грчу струјног удара свира своју последњу ноту.
 
Posmatrala je svoj odraz u ogledalu kao sto bi posmatrala neku fresku u manastiru. Sa distance .I u cetrdesetim je zadrzala nezno lice i devojacki stas .Moze da obuce sve sto i kcerka tinejdzerka.Ha! Kako smesno, glupo i bezvredno izgleda sve to u ovom ogledalu gde je limit izmedju stavrnosti i iluzije samo opsena.
Nemo i ukoceno su je gledale zelene oci.Lepe su,ali mrtve.. bez vatre.Nekada je buktao pozar u njima,naizmenicno su mazile ili varnicile , nagradjivale ili ledile. Bila je prkosna i tvrdoglava ,ali i nasmejana i opcinjena lepotom zivota.
Ispod mirne spoljasnosti sve je vristalo u njoj i pozivalo da narusi tu savrsenu sliku uspesnosti,lepote,srece...”lako je tebi..imas muza koji te voli, sredjen zivot, dobru decu,lep izgled ..pa jos i muske paznje za tri sujete..”zvonilo joj je u glavi kao najgora kletva koju slusa iz dana u dan.
I..samo jednom..samo jednom je pozelela da uradi nesto za sebe, da oseti da je ziva.Ljubav i greh..kako su samo spojive te reci,kao da jedna bez druge ne idu. I tada je umesto radosti i srece dozivela bol i izdaju koji su je ponovo balsamovali u neprirodnoj mirnoci.
Osmeh joj se pretvorio u iskrivljenu grimasu pri secanju na nanine reci : “Bog te kiti cerko,a ti se raskitujes..” Prekor,upozorenje,savet???
Cuje se tresak vrata i galama u hodniku.,Lagano razvlaci usne u poluosmeh,pomera se poput lutke na koncu..sinhronizovano..nauceno.Ponovo postaje ona idealna,najsrecnija,.. ona koja im je jedina potrebna,ona iz ogledala –uramljena,obrnuta i lazna.
 
...*...

Nisam znala shta da obučem.
Provedoh sate ispred ogledala. U glavi sam već imala par epizoda neke tamo davno zaturene španske serije i sebe kao glavnog junaka.
Da, rešila sam, reći ću mu da odlazim i ostaviću ga. Tako je bolje. Za koga? -proleti mi kroz glavu. Nije ni bitno, tako izgleda krupnije sve ovo.
Hm. Lepa sam, sama sebi. To je to, idem ovako. Već kasnim, čeka me dole. Ni ne zna šta spremam.
Dugo se nisam osećala tako zanosnom. On je to primetio i bila sam srećna zbog toga. A on, beše srećan što me je video posle 10 dana.
Nisam imala snage da ga pogledam u oči, pa sam u auto ušla sa telefonom na uvetu, izmišljajući neki poslovni telefonski razgovor.
Ćutao je.
I ja sam.
Odvezli smo se na kej i još neko vreme sedeli u tišini. Zapalio je džoint i postalo mi je jasno da reći ću više nego što treba.
Nešto u meni je vikalo- stani, dok još možeš!
Gledali smo u Dunav. Veče je bilo prelepo koliko i hladno. Ruke su mi bile ledene. Pružio mi je džoint i ne gledajući ga sam povukla dim. Osetio je da ću nešto reći. I znao je da nije ni malo prijatno. Možda me je ponašanje odalo. Možda me i previše dobro poznaje, ali to nisam smela sebi da priznam.
Dok sam mu vraćala džok, hladno sam prevalila preko usana :
-Selim se u Beograd. -pogleda još uvek prikovanog za boje u vodi.
Osećala sam se kao u nekom američkom filmu i sviđalo mi se. Ali ne i njemu.
Tišina je pravila ponor među nama.
Želela sam tada, više od svega, da znam šta mu se zbiva u glavi.
Da osetim svaki drhtaj i ubrzani otkucaj srca.
-Kada? - konačno je izustio, bez ikakvog tonaliteta koji bi me naveo da steknem utisak da mu je stalo. Ali znala sam da jeste.
-Početkom sledećeg meseca -nastavih.
-Tako brzo? - sada se već mogao osetiti strah u njegovom glasu.
Prećutah.
Još neko vreme smo zaista ćutali. I oboje smo znali da je tako bolje.
Onda je išao onaj deo u kojem sam ja trebala da mu kažem da se više nećemo viđati.
Ali nešto je stalo, u mojoj glavi. Jezik nije želeo da sarađuje.
Ne želim da ga ostavim. To je bila sledeća misao. Da, ja zaista ne želim da ga ostavim. I neću moći bez njega, koliko god da sam bila odlučna pre par momenata.
Srećom, progovorio je pre nego što sam sebi priznala da ga volim.
Planirao žurke u Beogradu, na koje ćemo sada moći zajedno da idemo, Novu Godinu i ostale stvari koje dvoje mogu raditi kada su zajedno, a ne žive u istom gradu.
"Ali ti si oženjen". htedoh mu reći, no, nemadoh glasa.
Baš me briga.
Nikada nisam osetila ni trag njegovog braka. Nikada nije spomenuo ni ženu ni dete, da mora kući zbog njih, niti bilo šta slično.
Bila sam srećna sa njim. Zaista jesam.
Pružao mi je mnogo više nego bilo koji drugi slobodan muškrac pre njega.
Jedina stvar koja mi je nedostajala je svitanje pored njega.
Njegove ruke, oko mog vrata, kada otvorim oči.
 
Odlomak iz knjige u stvaranju
-------------------------------------------

КОНСТАНТИН

Његово лице је црно. Али то није боја препланулости него онај део спектра којим зрачи страдање па и Смрт сама. А што је језиво, он уопште није опажао дејство спојених судова – његово психофизичко стање и влажна црница гробног места неутољиво су хрлили једно ка другом. Свест испуњена непроменљивим наоко садржајем, сва маса животног ту, истог волумена, већ окоштала. Међутим, страхота Константиновог положаја била је у квалитету тог садржаја: на уштрб сјајних дана, пролећа и цвета гнездио се и корен пуштао црни глечер хладноће, бола и несвакидашње туге. И овај ледени брег своју моћ крио је у дубинама недоступним оку, вештини, слутњи, па чак и машти, и најискуснијег подморничара. Процес старења није га дотицао, напротив, физиономија његовог портрета била је застрашујуће млада, као да га није морио никакав страх и то је можда био основни порив Константинове посвећености. Или је у њему било нешто много веће од страха?
Примирен у крилу огромне крошње најдоминантнијег дрвета вишевековне шуме, Константин је цвилео своју патњу и вретенео најтананије душевно плетиво. Сјај са свода био му је неприкосновени водич кроз мутне пресеке живота. Знао је да се и тамо, са оне стране звезда, неко кида јер покушава да проникне у сличне тајне. Кида се јер ни тамо нема готових речи да опишу сав тај склад, рад миленијумски, т а ј н у. Страх од недораслог израза изазову, то је једини с т р а х који је мучио Константина! Да ли је могуће некако оснажити храброст у борби против страха? Чиме уплести себе у сноп којим се допире до тачке за коју ни не знамо поуздано да постоји али слутимо да је тамо докле сежу наша машта, срце и ум? Који је то чвор чијег се стиска Константин не боји? Надреално је било слушати његова мумлања, израњања акустичке подсвести у потрази за т и м изразом. Бојати се, то је умеће уметниково, ту се он открива и израња, у страшном страху, понирући дубинама најоштријих истина.
Сећање му сеже у најтананија поринућа. Он увек склон експерименту сударао се са неспремношћу околине, и оне најродније. Зато је чар речи увек отварала његове груди ка упијању свег бола, ка најрафиниранијим осећањима околине, и уопште, све што је зрачило топлином а макар и најболније било, налазило је свог уточишта у Константиновом језеру.
Сав разваљен и рашчлањен, питао се често ко је тако непроницљив био да му поклони име. Константин, константан, сабран, уравнотежен – све оно што он није нити може бити. То питање сопственог имена распињало га је од најранијих дана свести. Сви Драгани, Зорани, Горани, сваки Славко, Марко, Бане... његовог окружења више је одговарао својим карактером његовом имену. А можда му је име дато по обрасцу старог доба, са намером да га усмери и учврсти, заштити од живолује коју свако има да преброди. Али, он никако није могао да помири свој узнемир са карактером свога имена. Напротив, као да је намерно хабао крхко ткање своје психоснаге и тиме још продубљивао јаз међу супротностима. Године пред њим нису га плашиле својим непредвидивим већ га је стрељала могућа учмалост, уточеност у неузбудљиво равничарско корито.
Некада сам био жив. И сада ја све видим али мене - нико. Алхемијом враћам себе...живот. И одаћу вам тајну: љубав...потребно је, нужно, да ме неко види! А да би ме видели, морам бити жив...дакле - волети. Стрпљење. Оно ме држи у стању незаувекмртвог, нада ме, храни и не даје да окопним и постанем земљом разлијен... Када сам први пут осетио сенку неживота над собом, ужаснуо сам се! Мрак ме је плавио и све у мени постајало је тамномодро...али искра некаква тек није мрела. Осећао сам да још волим и ујаснио да је мој спас могућ! Језиво ми се пише али то је свраб красте тик пред отпадање. Још мало, мало. Једва издржавам да је не откинем и злокрвављење не потакнем... та погибељ, мој страх, бол, моја снага која ме је и угањала у поља уметности јер сам у речи препознао своју могућност да одложим пуко брисање са бројног стања. И много плачем...
Овако је Константин започињао своја писања. Много је записивао али мука је настајала када је требало извести основну нит, понудити размршење чвора. Није имао ни физичку ни психичку снагу да направи цео круг. И тако су за њим остајали само делимице пречишћени радови, некада сасвим добри али углавном недоречени. Међутим, сваки искорак био је већи од претходног и он, Зрнце Песка, радовао му се, препуштао и надао се да ће овога пута авантура још дуже потрајати. Једина брига му била да не допадне какве мешалице и да не заврши уграђен у сурови бетонски блок. Па и тада није губио наду него је веровао да ће природина сила, кише и ветрови, успети да га врате животу. Из дна језера посматрао је у сунце, у небо, у звезде. Преламање светлости играло је сјајну игру са Константином. Онда је бљеснуо и сетио се надгробних споменика и човековог одраза у њима. Сав бистрај неба слио се у окрзале крошње. У мермеру безличан плашио се.
Одраз а нисам, недостајем нечим... и ова брда око мене и ја, језера део, тешко схватам њихову везу. Али, веза сам ја! Како су плитко схватили моје присуство између брда! Ми, језеро, раздвојили смо копно на два, говораху... не, не, да нас нема брда би разваљена заувек била, сурово удаљена једно од другог, без додира, без идеје о јединству... претили нам исушењем некада давно...али брда нас не дадоше, спектакуларним одроном уништили су у повоју сулуду идеју. За брда, ми, језеро, били смо сáмо језгро смисла, били смо...били смо дете кога за ручицу држе, дете које посматраjу, негују, чувају. И где ли је та реч за којом трагам? Где ли је? У језерујезгру?’’
Константину је главобоља задавала све више муке и реметила ионако крхку концентрацију. Мучио се и све мање спавао. Жудео је за староегипатсим временом и за речима које су у себи носиле појам и његову супротност. Такве му речи недостају, парадоксалне наоко. Која ли је то реч? Она мора бити љубав, језгро, космос, лепота, деца, природа, ум, дух. Која ли је то реч? Мириси јутарњег сна још дуго су му дражили ноздрве. Ни овај окрет око сунца није донео разрешилицу. Али, био је ведар као и дан који је навирао. Знао је, убеђен је био да ће његова настојања да коначно пронађе реч добити свој стварни облик, да ће се ујаснити и сенку своју имати. И ви ћете то први сазнати. Ја ћу вам рећи, једино ме у последње време боли глава чешће и дуже, и немам концентрације. И плачем, много плачем. Но, смоћи ћу ваљда снаге да вам једнога дана допричам Константина.
 
...
Jutros sam odsekla nokte. To sam , kao mala, radila da bih dokazala sebi da umem lepo da se osecjam u sopstvenoj koži, kako god da izgledam.
Sada sam...ih odsekla da se podsetim da žena sam i bez njih. Obukla sam staru široku trenerku, majcu bivšeg dečka i sela na pod. Čekala sam da mi dođe taj osećaj...da žena sam.
Ali ništa.
Prošlo je par sati. Odustala sam, pustila kosu i obukla rozu majcu. Nikada nisam volela rozu boju, ali svaki put kada je obučem, ona popravi moju sliku u tuđim očima. I da plačem oni ne bi primetili. Svi misle da sam srećna i znaju, da žena sam.
Samo ja ne umem pronaći sebe među tim pogledima.
Tako raščupana, sa poda, derem se da još sam dete i plačem za svojom igračkom.
Ali kasno je. Jednom sam obukla majcu roze boje i obeležila se.
Sada će svi, zauvek, misliti da žena sam.
 
...
Danas nam je opet falilo hleba za večeru.
Njega nije bilo tu. Znala sam da će, kada se pojavi, biti pijan. Nije me bilo briga. Po prvi put u životu, nije me bilo briga. Nisam osećala onu nelagodnost prožretu strahom, kada pomislim na njegov dolazak u takvom stanju.
Razmišljala sam samo o tome šta je nas primoralo da brojimo sami sebi zalogaje? Ko je kriv za to? Misli se zbrkaše.
Posekoh prst dok sam otvarala konzervu. Taj maleni, tupi bol je zapravo ono što nosim u sebi čitavog života. Taj osećaj, kao kada posečeš prst. Blago probadanje u predelu materice. I to me često muči.
Mučim ja, sebe samu, kada malo bolje pogledam, time što stavljam i to malo hrane što pronađem u usta.
Trebala bih da prestanem da dišem i prestaću da se mučim. Dokle god je suprotno, imaću o čemu da zvocam.
I evo me, ipak, bejah gladna, nahranih se i sada ću da pljujem okolo, po sebi, njemu, nama.
Ili ne.
Ipak ne.
Da njega nije bilo i njegovog šibanja rečima i postupcima, kičma bi mi sada bila krhka. Verovatno bih imala i više slomljenih rebara, od onog jednog, koje mi je on slomio.
Noge bi mi bile slabije i smotanije...i znam, saplitala bih se češće, koliko god to meni zvučalo nemoguće, jer imam utisak da stalno puzim.
Ne bih znala istinu zbog koje čak ni suze više ne teku.
Bila bih, mala, obična, nežna i providna.
Bila bih, nečija.
Ovako, svoja sam.
Jedino svoja.
Sebična. A jedino takvi danas opstaju.
 
MISLILAC


Nema dlake na glavi koja mu ne smeta. Ni mesta na grani, koje po njemu ne treba da cveta.
Umislio je taj da je život ceo samo jedan pokušaj. Jedan početak. I jedan kraj.
Zbog njega su sasvim male, obične stvari postale ružne i komplikovane. Vratio bi nas bebe da budemo, isključivo kašastu hranu da jedemo. Ne bi bilo grešaka kao što ih ima sada, bebama je zabranjen izlazak do grada. Bili bi smo čisti, beli, povijeni, u mislima siti, lepo odgojeni. Ništa se on tu oko nas više ne bi trudio, osim što bi se na nas ozbiljno naljutio, ako bi, zbog našeg plača, noćima se budio. Da niko ni slučajno nije progovorio ili što god stvorio, jer ako nam samo čuje jedan bebav glas, napraviće ponovo on ljude od nas. Neka onda svako u sebi nađe spas.

iz moje knjige priča ''Kradljivica vremena"
 
ZABORAVNOST

Skupljajući papire sa stola, u nameri da ih ostavim tamo gde ću ih naći jednoga dana kada mi budu zatrebali, naidjoh na jedan koji sam odavno tražio. Svuda sam ga tražio, samo ne na tom mestu koje je, ustvari, bilo jedino pravo gde ga je trebalo najpre potražiti i zasigurno naći. Zaboravio sam da je baš to mesto bilo predvidjeno da taj papir bude tu nadjen i izgubio mnogo vremena nalazeći neke druge koje ću, sigurno, nekom drugom prilikom, tražiti tamo gde mislim da jesu. I opet će druga prava mesta predvidjena za njih biti otkrivana na kraju, nakon mnogo uzaludno provedenog vremena u traganju za njima.

Pitam se, da li mi se to dešava samo sa papirima? Da li zaboravljam samo njihova prava mesta?

Šta se dešava sa ljudima koje ostavljam da bi ih našao kada mi zatrebaju? Njih zasigurno neću naći na nekom starom, zaboravljenom i prašnjavom mestu. Tamo ću naći samo uspomenu i sećanje na njih. Retko ću ih naći i medju drugim ljudima koji su ostavljeni na isti način jer su i oni već odavno promenili svoja mesta. A, i oni sami su odavno zaboravili mesto gde su mene zaturili.

Ostavljeni papiri su strpljivi i čekaju momenat kada će ponovo biti nadjeni da bi bili upotrebljeni ili bačeni.

Da li je ista stvar i sa ljudima?
 
ОГЛЕДАЛО

Стајао сам и сатима гледао у зграду преко пута оне у коју је гледао човек са прозора наспрам мог и ока није скидао са некога који је дуго и стрпљиво чекао да се помери онај који се појавио готово истог трена кад и ја на прозору зграде преко пута моје са кога ме је гледао неко ко је личио на мене.
 
ОН И ЈА

Нисам потпуно сигуран, али је могуће да смо се родили истог трена, удахнули ваздух и заплакали истог момента схватајући да је то крај несебичне заштите, бескрајне милине, топлоте и нежности.

Један без другог не бисмо дуго издржали.

Стопили смо се у једно, у целину, и храбро загазили у садашњост.

ЈА СВЕСТ и ЈА ПОДСВЕСТ.
 
Vece je palo na mali stan na “zapadu”,a M. je lezala usamljena kao i obicno. Gledala je u tavanicu,a kroz glavu su joj prolazile slike kao na pokretnoj traci. Danas se oseca gore nego obicno.Ceo njen zivot je faks,veciti umor i nista drugo. Samo ovaj komp koji je non-stop ukljucen cini njen prozor u svet. Umesna je u manipulisanju i nalazenju virtuelnih ljubavi.Vesto projektuje tudja iskustva kao svoja i na taj nacin privlaci paznju. Mada, ova “ istocna ljubav “ joj zadaje sve vise muke.Stvari se ne odvijaju kako je zamislila,nije poslusan,ne hrani joj sujetu dovoljno..A, tako bi zelela da ga slomi, da cvili i da je moli da bude samo njegova. Da ga ponizi i dotuce.Da trijumfuje i likuje.
Cigareta dogoreva dok gleda u tavanicu. A,u RL ona nije nicija..niko je ne zeli..drustvo je izbegava.Smor, davez..sapat koji cuje dok odlazi. I, ono o cemu ne zeli da razmislja, ali mora ,jer jer je proganja kao neki zao duh. Na faksu je radjeno eksperimentalno ispitivanje licnosti studenata pa je M. kao jedna od boljih dobila svog psihica koji je procenjivao njenu licnost. Danima vec ide na seanse kod te zene,a danas je virnula u njene zabeleske. Saznanje se granicio sa neverovatnom ludoscu.
Intelektualni potencijal, dominantna licnost,verovatno uspesan advokat ili politicarka..ovo joj se sve dopadalo-smeskala se,a onda je usledio sok..Mentalno zlostavljana sa oceve strane..spartansko vaspitanje.. lezbejka..sklonost ka dominaciji i maltretiranju buduce partnerke, bile su kratke zabeleske.Zurila je u napisano ne verujuci sta cita,ali nije mogla da pobegne od tih reci.One su bile tu i drsko joj saopstavale nesto od cega je jos uvek bezala. A, tako je dobro savladala sve one varijante-cmokic..kissic.UIizivala se i prenemagala do degutantnosti.Sama sebi je licila na neuspelog travestita za koga je vecina mislila da je lepa zena, ali neki su prepoznali muskarca iza svega toga.
Ustala je naglo,ugasila cigaretu i besno odlucila.Sutra ce obuci one pantalone na straftu i vezace kravatu.Bas u inat glupaci.Pa nek’ je procenjuje koliko hoce..

Za to vreme M. Je na “istoku” sedeo ispred svog kompa i razmisljao kako da veceras utoli svoju zedj za uzbudjenjem. Bio je danas sa C. I nije bilo tako lose,razmisljao je ravnodusno,ali nema vise one zaintrigiranosti i onog izazova koji su ga vukli ka njoj. Izgledala je sve bolje,morao je da prizna,ali to nije bilo dovoljno da nahrani zver u njemu koja je trazila novo meso.Ovaj put je hotel preskocen,a ne vidi razloga da ga i u buducnosti bude.Nije moralo sve da se kaze,kraj je bio jasno pred njima. Imao je izbor:baciti se na kolekciju pornica ili malo cetovati sa M. na “zapadu” . Nesto je cudno u vezi nje..nesto sto ne moze da definise,a on je imao toliko zivotnog iskustva .Zene su za njega lako stivo, ljubavni vikend roman.Kod M. je sve bilo drugacije. Tako mlada, a tako jaka volja i cvrst karakter. Kao da je ratovao na nekom intelektualnom polju sa njom.Osecao je taj “muski mozak”koji ga je prihvatao kao suparnika, a ne kao ljubavnika.Da nema svih onih slatkastih reci i smajlica kojima se vesto sluzi...pomislio bi da je muskarac koji pokusava da ga imitira , da mu skine fore, da mu mazne “zensku”..
Pomalo ga je vec hvatala nervoza,jer mu se njegova “najdraza” motala oko glave,a on je zeleo da zaroni u svoj svet uzbudjenja. Sve redje je primecivao kako je nezna i slatka,kako je obazriva i pazljiva prema njemu,kako je svesna svih njegovih “izleta” i lazi,dok svoj bol nosi u sebi. Prihvatila je da ga gleda kako “skuplja prasinu” u tom uglu,samo da bude uz nju,da joj je na oku,da ima bar onaj delic njegovog srca koji on moze da otvori. I imala je. Najvise sto je on mogao da pokloni-poklonio je njoj. Ona je njega volela celim srcem i bicem,a on samo krajickom koji je preostao od sopstvenog samoljublja i ega. Lepa je i nezna,ali potoci suza su joj vec oslikali senku u ocima, a videlo se da ce joj za kratko vreme izmeniti i kompletan lik,kao sto je to cesto slucaj kod nesrecnih zena koje okamene u licu od grca i bola.

C. je usla u spavacu sobu u novom, crnom cipkanom kombinezonu i oblaku parfema.Birala je ves misleci na M.,ali okolnosti su se izmenile i sada je osecala muzevljev zagrljaj oko struka. Znao je jos danas da je bila sa drugim.Video je to u njenim ocima,pokretima,osecao je da su joj usne otecene od tudjih poljubaca. Cutao je.Cutao isto kao i ona dok ga je cekala iz njegovih mnogobrojnih avantura. Cak je perverzno razmisljao kako ga sada privlaci jos vise,jos snaznije..kako ima poterebu da je zadrzi i da je osvoji iznova. Te noci je C. Imala najbolji sex ikada u svom zivotu.Cudan splet okolnsti bacio je nazad u narucje muzu koji je bio nezniji i zainteresovaniji nego ikada pre.

Noc je uzimala maha, a svi oni su trazili lek da je prezive.Svako na svoj nacin.Svako se boreci sa svojim demonima. A, sutra je novi dan,sutra ce ponovo svi da igraju svoje uloge..uloge kakve im pripadaju,kakve drugi zele da vide..pokusace da imitiraju zivot.
 
Decembar je.
A još nema snega.
Nisam ni sigurna da ga želim, samo sam, nekako, navikla na njega.

Sećam se, kao mala sam po ceo dan pravila kule od snega, mokra do gaća i skroz promrzla. Tada me je to ispunjavalo.
Ne znam kakvu radost odrasli imaju u snegu. Možda, kada se igraju sa svojom decom, pa daju sebi prostora da se vrate u detinjstvo, kada su trčali kući iz škole, lagali da nemaju ništa za domaći, a onda izletali napolje, da prave kule od snega.

Volim da izađem u šetnju, kada pada prvi sneg. Samo, u poslednjih par godina, retko nalazim nekoga ko bi išao sa mnom. A potreban mi je neko. Topao.
Jer, ipak, zima je.
Ovako, sakrijem ruke u džepove i hodam sama, sa slušalicama u ušima, iz kojih zavijaju neke emo pesme 80-ih.
I maštam, kako zapravo imam nekoga ko bi se šetao sa mnom po snegu, samo je, eto, igrom slučaja trenutno sprečen.
I nazvaće me kada dođe kući, izvinuće se i obećati mi da ćemo šetati zajedno sledeći put kada bude padao prvi sneg.
I tako svake zime.
 
Subota je. Dan koji je rezervisan za druzenje sa prijateljicama. Danas su se nasle Lara i Neli, drugarice iz srednje skole. To su imena kojima se medjusobno oslovljavaju po omiljenim likovima iz skolske lektire.Lara je zivahna plavusa, zgodne pojave , kratkovida,ali to niko ne sme da zna ,jer ne nosi naocare pa uvek deluje zaljubljeno tako sto bulji ljudima direktno u oci sanjalacki i netremice. Neli je malo punija crnka,lepog lica i laganih, odmerenih pokreta.
-Nelice,znas da ja nikada ne kasnim i da mrzim kasnjenje,ali danas sam totalno u frci, izvinjavala se Lara ljubeci drugaricu u obraz i vec je trcala na svojim visokim potpeticama ka obliznjem kaficu u koji su cesto svracale.Neli je dobrocudno prevrnula ocima i lagano se klatila za njom.
U kaficu je bilo prilicno zadimljeno i Lara je zurila u mladog konobara koji je dosao po porudzbinu. --Kako samo moze tako da bulji,mislila je Neli.-I , evo mladic joj vec uzvraca nezne poglede.
-Da li je ovaj konobar skontao sta mu govorim?, mislila je Lara.-A, ne opet da mi stavi mleko u kafu kao prosli put..
-Pa, sta ima kod tebe Neli? Kako je bilo na onom sastanku ?
Ako bismo zeleli da ulepsamo stvari rekli bismo da je Neli starija devojka,a istina je da je vec presla 40.,ali se nije udala i njen status devojke je samo formalan iako su davno prosli devojacki dani. Nasuprot nje Lara je udata i ima sina od 18.god., ali zbog svog izgleda devojcice i vesele prirode deluje mnogo mladje od Neli.
Neli se namrstila. – O, ne , mislila je Lara , opet ce poceti..Ma znas kako se glupo obukao..kako su mu retki zubi..kako koristi “mislim” kao postapalicu..
- Doneo je dva mobilna koja su stalno zvonila.Doslo mi je da ustanem i odem, ali sam se nekako suzdrzala.
- Bar to, mislila je Lara sa olaksanjem..
- Ma, videcemo se sledece nedelje...Mozda...Lagano je tovarila secer u kafu i u tih par reci sabila celu svoju nadu i rezultat od upoznavanja “onog pravog”.
- A, ti? Sta ima kod tebe?
- Kod mene?,ozarila se Lara.Znas kako me uhvati manija za necim pa se samo toga drzim,u jednom dahu je govorila .Sad sam se upisala na plivanje..idem tri puta nedeljno. I da znas kako dobrog trenera plivanja imam .Mladic je sjajan , ima 27.god...znas kako je posvecen poslu.
- A..to je ,mislila je Neli besno u sebi.Opet novi ljubavnik...I to sve mladji imladji. Do skora je bio onaj “ sa Brda”.Taj je bar imao 30.god, a ovaj???Bes je zamenila tuga i ona je gledala u drugaricu kao da je vidi prvi put..
- Konobar je stigao sa razvucenim osmehom “od uva do uva” i posluzio ih sa velikom ljubaznoscu. Neli je vec bila ocajna.Doslo joj je da saspe casu vode u Larino lice, u te poluzatvorene trepavice kroz koje je gledala u mladica.
- Kako da joj kazem,mislila je groznicavo Lara? Ako ista posumnja, mogla bi iz inata da ne dodje.
- Vidi.. Neli,mislila sam da i ti krenes na plivanje sa mnom. Valjalo bi ti. Malo si se opustila..Sad se ne moze cesto boraviti u prirodi,a odlicno je za izbacivanje nagomilanih frustracija..u jednom dahu je govorila da Neli ne bi provalila njenu nervozu . Neli je samo cutala i lagano otvarala i Larinu cokoladicu,jer je znala da ova nece da je pojede.Neko vreme su sedele u tisini,a onda je Neli rekla
- Pa ..mogla bih.
Lara je odahnula.Prvi korak je ucinjen.. nije odbila. Vazno je samo da je odvuce tamo,a Mladen ce da se pobrine za ostalo.
Telefon joj je zazvonio i videla je da je on.
- Izvini, Neli, rekla je i izjurila napolje.
- Opet tajni razgovori sa ljubavnikom, mislila je Neli. Mogla se bar suzdrzati dok je sa mnom. Bas je bezobrazna..toliko je samoziva, u ocaju je mislila.
- Da, Mladene ..doci cemo sutra . A, ti dovedi onog svog brata.Obavezno! Videla sam ga prosli put i on je idealan za moju Neli. Ma..sve ce biti super.Znam da ti je stalo da ga upoznas sa nekom devojkom. Osecam da je ovo ono pravo..Sta ? Da preplivam jos jednu duzinu?Ma,ne dolazi u obzir..Tiranine! – smejala se...Sta kazes?..Nadoknadices mi? Cokoladom i picem? ...setkala se nasmejana pored prozora, a Neli je vec skupljala suze na trepavicama. Doslo joj je da je lupi posred tog nasmejanog lica.
- Zaboravi cokoladu i jos jednu duzinu bazena i mozes da me vodis na pice..Vise se nije setkala,vec je stajala u mestu i slusala podugacak odgovor sa druge strane. Ocigledno je bio zadovoljavajuci,jer joj zagonetni osmeh nije silazio sa lica.
-Kako mi je samo odvaratna, mislila je Neli. Cereka se kao siparica, a ovamo ima punoletnog sina.
Lara je bila presrecna,jer je dobro poznavala svoju Neli. Dobra je,ali nesnalazljiva sa ljudima. Ocekuje mnogo,a onda se zatvara u sebe,povlaci u svoj inat i tugu. Ali, ona joj ne da da potone. Zna da je Neli ponekad malo ljubomorna na nju,ali i da su u sustini prave prijateljice koje bi ucinile sve jedna za drugu.
- Ma..neki klijent,nevesto je lagala Lara, a Neli se samo podrugljivo iscerila i odmahnula glavom. Konobar da platimo,pozvale su . Mladic je opet nabacio svoj osmeh i uputio ga Lari,ona mu je uzvracala, Neli se mrstila, a vreme njihovog druzenja se blizilo kraju.
Izasle su na ulicu..taksi je naisao i Neli ga je odmah zaustavila.Poljubac u vazduhu i mahanje rukom..Rastanak dve drugarice..
 
Poslednja izmena:
Prvi put se budim u tvom narucju. Da li je to ono sto se zove poverenje?

Krajickom oka vidim beogradske krovove u izmaglici jesenjeg jutra ili mozda predvecerja,ne zelim da znam.Lezim na boku jednom nogom opruzena,nespremna da se pomerim i narusim trenutak kada sam srecna sto je java nenadano lepsa od sna,a budjenje donosi produzetak lepote.Tezina tvoje ruke kojom me obavijas kao lijanom, duboko disanje i topli dah kojim mi grejes vrat su ona stvarnost koja mi je potrebna, ona istina koja me smiruje, koja mi uliva nadu i pokrece zivotne sokove.

Gledam u raskriljene zavese i smejem se u sebi svojoj nespretnosti..stidu..vaspitanju. Zelela sam mrak ili bar polumrak kao koprenu koja ce sakriti moju nagost,vrelinu mog tela,zelju u ocima.
Ne znam kad si ih razgrnuo..pre ili posle onih konfeta-poljubaca kojima si me zasuo,a koji su mi maglili pogled ,mutili um,cedili nectar i kroz koje sam jedva shvatala tvoj sapat kako sam ti lepa,kako zelis da me gledas.. “Staza poljubaca od vrata..niz ledja pa dokle stignem”,govorio si.

Prolazi me slatka jeza od neznih , slasnih,bezobraznih ili samo starsnih reci i secanja.Vise se ne stidim sebe,svog tela,iznenadjujuce strasti koja je eksplodirala kao godinama tinjajuci vulkan.

Da li se po prvi put osecam kao zena? Ili prvi put imam pravog muskarca pored sebe? Lenjo i mazno ostavljam tu dilemu za kasnije.Trenutno mi je od svega vaznija tvoja topla ruka koja se lagano krece po mojoj kozi i pritisak cvrstog tela koje se budi pre svesti,pohranjeno secanjem na puteno zadovoljstvo koje ga je prenelo u san.
 
Atmosfera

Ovo što zelim da zapišem neće biti dugačko, niti teško razumljivo. Jer konačno sam shvatio da duzina nema vaznost! Početak i kraj imaju isti smisao. Moja tema počinje sada –Stisnute šake drzim u dzepovima, uplakane oči gledaju ka ljudima koji na njih paznju ne obraćaju. Zacujem kad, kad neki glas iznutra, koji mi govori da ću izlaz naći onda kada zazmurim. Ali ja kao pogrebnjak krećem napred. Češući nogu od nogu i pitajući anđele ko sam ja ? Mrak polako, guši dnevnu svetlost. Vreme je da vampiri počnu izlaziti na ulice.Mesečina ih neće rasterati, a dnevnih šetača nema. Mogu veselo raširiti svoja krila. Ja ih se neplašim, samo njihiv dolazak nagoveštavam. Jer tu sam da sudbu ispunim. Okolo mene je samo ogolelo drveće. Raširilo svoje grane, bez listova i bez nade da će opet procvetati na proleće. Ne zelim da verujem u ono što pričam. Ali je moja priča potkrepljena unutrašnjim osećajima. Pa se samo plašim da sam i ovoga puta upravu. Zapitaćete se kako znam radi čega postojim i za šta sam predodređen, a ne znam ko sam...Pa eto to je bar jednostavno Anđeli mi nisu dali ime ! Zovite me nečasni, smatrajte me posledjim ološem ljudske rase, smejte mi se u lice....govorite o meni kao gorkoj istini ovoga sveta ! Moje reči izgovarajte samo onda kada vam je svega dosta...Jer ja sam u celini ništa ! Svako od vas poseduje samo hiljaditi deo mene, a većina vas se lično ne poznaje. Pokušajte se sjediniti u jednu osobu, ili barem u jednu zajednicu. Među vama poštenima stvorite jednog perverznog lopova. Potrudite se i uspeće te. On će vas naučiti okrutosti. A vi ćete uvideti svoje greške. Biti čovek je najteze. Ali čovek koji o sebi misli da po svojoj vrednosti nije dostojan časti da postoji. A kamo li drugima da sudi !!! Vreme je prolazno a sudbina neizbezna, ako uopšte sudbina postoji „ ?
 
Cudna misao

-Polako se gasi dan, verujem da bas danas mogu da ucinim nesto nesvakidasnje,ali sta je to zapravo? Nisam znao, ali osecao sam se dobro, i sasvim spremno da tako nesto i ucinim. Okrecem se, zatvorenih ociju gledam u plafon. Ne vidim nista, cudno kad god sam gledao zatvorenih ociju ja sam video nekakve zvezde.Ove noci ih nije bilo, ali bila je ta cudna misao, da moram da uradim, nesto nesvakidasnje. Taj dan se tako i zavrsio, par puta sam zazmurao,nisam video te ocekivane, zvezde, pa sam nenadano zaspao. Nisam ucinio niti jednu cudnu stvar. Sutra dan je bio Bozic, a prekosutra prvi dan posle bozica.Posle prekosutra je bilo nakosutra, i sve tako...I dalje nista cudno, nista neobicno, nista nesvakidasnje...Sta li je znacila ta cudna misao ? :)))
 
da li znate kako je kad covek sazna da boluje od opake bolesti zvane carcinom?Ne verujem da znate! Ja sam to dozivela i prosla pravu golgotu. Resila sam da napisem gnjigu o svemu sto sam dozivela. Knjiga se zove TANKA LINIJA ZIVOTA. Namenjena je svim zenama obolelim od karcinoma. nadam se da ce pruziti utehu i dati im snage da se izbore sa ovom teskom bolescu. ja cu nastaviti da se zalazem za sve kojima je pomoc potrebna.volela bih da me ljudi kontaktiraju i saznaju sto vise o tome kako se treba ponasati i sto bolje prihvatiti situaciju kada svi pomisle da vam nema vise pomoci.Ja sam svoju bitku izgurala do kraja, JA SAM SE IZLECILA SNAGOM SVOJE VOLJE!
 
Шта човек са земље види? Само немирно јато узнемирених белих облака који свакодневно прелећу пространством плаветнила небеског, сваког часа мењајући облик и положај, предајући се усковитланим ветровима који на оним висинама лете као орлови великих крила; само неизбежну истину вечне смене живота и смрти на земљи; пролазну младост и непролазне боли, које носе дубоко у срцу, као камен страдалнички; хиљаде латица разнобојног цвећа које се по хладној земљи свакодневно сипају и незадрживо труле односећи сву лепоту боја и нежност својих финих меких структура.
Шта човек на земљи слути? Да иза сваког брда и планине постоји нешто много вишље и зеленије; да се у сваком лету птица крије неизмерна радост и лакоћа коју само птице могу осетити; да је све неизвесно до самог краја и да се ништа не може од себе назрети и достићи; да је сваки шум, звук или песма само мање или више постојана тишина; да је сваки човек неописива и недокучива тајна постојања и умирања, немирно треперење неког унутрашњег космоса у чијој се суштини налази као суза чиста љубав; да су простор и време две стране једне исте судбине.
Чему човек да се радује? Оном грумену људскости које препозна у наивном дечјем осмеху; оним сићушним створењима која прослављају живот испод сваког камена; оној горчини која заувек пролази и која ће бити заборављена као давно изговорена реч; оном великом сунцу које никада ништа није раздвајало на вредно и безвредно, већ је увек својим чистим зрацима обасјавало и просјака и богаташа.​

Pozdrav svima koji kroz snagu reči otkrivaju smisao! :worth: Molim vas,ako pročitate ovaj mali tekst,da mi napišete svoje iskreno mišljenje. Ako ne želite da opterećujete forum komentarima, možete mi pisati na red.light.750@krstarica.com

:hvala:
 

Back
Top