DALEKI ISTOK - izvorište sportske kulture

Sanja08

Aktivan član
Poruka
1.186
Borilačke veštine naroda Azije stotinama godina su bile povod straha i uzrok divljenja Evropljana. Tatari, Mongoli, Turci i drugi osvajački narodi poneli su u Evropu veštine borbe oružjem, a retki putnici koji su doprli do Dalekog Istoka vraćali su se puni utisaka o veštini borbe golim rukama. Marko Polo je zabeležio kako se rvu Kinezi, a Napoleon je jednom rekao kako bi u svojoj armiji voleo imati četu Japanaca sa otoka Okinave u otočju Ryu Kyu.
Prvi sportovi nastali su od drevnih borilačkih veština Dalekog Istoka. Mnogi od tih sportova su jako popularni svugde u svetu. Veštine koje se i danas gaje u Japanu, Kini, Sijamu, Burmi, Indoneziji, Vijetnamu i drugim istočnim zemljama, samo su sekundarni deo veštine. Toliko su retke da se na prstu ruke mogu nabrojati ljudi koji se njima bave. Relativno je kratka pisana istorija borilačkih veština i sportova u mnogim knjigama. Počeci borilačkih veština sežu i do pet hiljada godina u prošlost, svoj su današnji oblik mnoge od njh dobile tek poslednjih nekoliko godina.
 
SUMO

Nema tako starog i tako očuvanog sporta, kao što je sumo. To japansko narodno rvanje u mnogo čemu je jedinstveno u svetu. Nastalo je pre više od 2000.godina a u 8 veku već su se održavala takmičenja po pravilima koja su se održala do danas. Zapsinici sa velikih sumo takmičenja sa podacima o rvačima, mečevima i publici, vodili su se vrlo pažljivo još u 17.veku. Tako se zna da je najbolji rvač svih vremena bio Tanikaze Kajinosuke koji je rodjen 1749.god a u 220 službenih mečeva pobedio 183 puta, 12 puta izgubio a 25 puta rvao nerešeno. Zna se tačno i da je bio težak 154kg., visok 188cm i da je jednom pobedjivao u 66 uzastopnih mečeva.
Japanci sumo smatraju najzanimljivijim sportom, iako to mišljenje ne deli ni jedan drugi narod. U Koreji postoji sličan sport nazvan CIREUM ali medjusobnih takmičenja nema. pravila suma neobično su jednostavna a borba traje vrlo kratko. Ali uvod u tu borbu je vrlo neobičan i ceremonijalan. Tehnika suma takodje nije složena. I ako stručanjaci pominju desetetine zahvata, obično svaki rvač ima svoju specijalnost.
Tradicionalno sumo-rvači su krupni ljudi. Njihov život vezan je uz "štalu" - kako u Japanu nazivaju klubove sumoista. štale obično drže bivši rvači i u njima se živi i trenira. Trening je strahovito naporan a osim rvanja, uključuje se i jurišanje na balvane, dizanje tegova i razgibavanje nogu.Trening traje gotovo celi dan, a izmedju vežbi rvači jedu specijalnu hranu, takozvani čanko-nabe.
Kad sumo rvač dostigne zrelost i iskaže se na nekom od manjih turnira, dobija rang i postaje profesionalac. Trideset najboljih profesionalaca nastupa 6 puta godišnje na velikim turnirima koji traju po 15 dana. Svaki se rvač bori protiv svakoga, a na temelju rezultata rvač napreduje ili nazaduje u rangovima. Prema rezultatu biva i nagradjen a najbolji su rvači izuzetno bogati ljudi. Vrlo je teško ostati medju 30 najboljih.
San svakog rvača je da postane yokuzuna - veliki šampion. Tu najveću titulu rvač stekne nakon vrlo uspešnog niza pobeda nad vrhunskim rvačima. Samo 50 rvača u istoriju su uspeli dobiti tu titulu, a to je jedini rvački rang koji se ne može izgubiti. Kada jednom postane yokuzuna, sumo rvač mora uvek zadržati pozitivni skor na turnirima, dakle mora pobediti u više borbi nego što ih izgubi. Čim to više nije u stanju, rvač mora da odreže svoju frizuru koja podeća na čvor i da se povuče sa borilišta.
 
Poslednja izmena:
DŽUDO

Krajem prošlog veka u Japanu je postojalo stotine škola ju jutsu - "nežne veštine". Učitelji samoodbrane u to vreme su bili priprosti ljudi, pa je mladi doktor filozofije Kano nakon što je naučio nekoliko načina samoodbrane uverio vladu, želju reforme, kako budućnost leži u novom sistemu borbe. U to vreme Japan je pripremao modernizaciju, zabranjeno je nošenje sablji pa i podučavanje džu dzicu veštine. Mladi Kano uzeo je sve što je smatrao najboljim iz nekoliko najboljih škola, stvorio je sistem borbe bez bez oružja, u kojem su bili i bacanja, zahvati držanja, gušenja, poluge na zglobovima ruku i nogu i udarce. Kao godina nastanka džudoa obično se uzima 1882. kada je profesor Jigoro Kano osnovao klub Kodokan i počeo nekolicinu svojih učenika da podučava.Tek kasnije on je svojoj veštini dao naziv džudo, što na japanskom znači, nežan način. Džudo je uveden u škole i ubrzo je otpalo sve što nije spadalo u savremeni sport. Prvila su najpre zabranila udarce, a zatim i opasna bacanja i zahvate koji bi mogli trajno da oensposobe protivnika. Ostao je današnji džudo, rvački sport u kojem se borci takmiče obučeni u kimono. Tradicionalna japanska odeća ostala je u džudou i danas pa su zahvati prilagodjeni hvatanju za odeću i utoliko se raziluku od rvanja slobodnim stilom. Naravno razlikuju se i takmičarska pravila, džudo i sambo vrlo su srodni sportovi sa ponešto različitim takmičarskim pravilima.
Takmičenja u džudou počela su tek u ovom veku a pravila nisu bila definisana. Tek tridesetih godina ovog veka počela su se primenjivati pravila slična današnjim a medjunarodna takmičenja nisu održavana sve do posle drugog svetskog rata. Prvo svetsko prvenstvo održano je 1956.godine a 1964.god. džudo je uvršćen u Olimpijske sportove.Taj lepi i dinamični borilački sport osvojio je skoro sve zemlje sveta a u mnogima spada medju najpopularnije individualne sportove. U svojoj domovini Japanu, Koreji, Nizozemskoj i Francuskoj, džudo se ubraja medju sportove sa najvećim brojem pristalica, a u desetak drugih zemalja je najbrojniji borilački sport.

 
Poslednja izmena:
KARATE

Ono je džudo u rvanju, to je karate u boksu, nastao je iz kineskog boksa. Oduvek je jednako poklanjana pažnja upotrebi nogu kao i primeni ruku. Svi Azijski narodi gajili su veštine borbe udaracima ruku i nogu, ali Japanci su prvi došli na pomisao da veštinu pretvore u savremni sport. Učenje ove veštine sa otoka Okinava, doneo je učitelj Gichin Funakoshi 1922.godine. Japanci su odmah uočili prednosti stare kineske veštine (ju-jutsu), pa je tridesetih godina, nastao sport koji su nazvali - karate ili u prevodu "kineska šaka". Uoči drugog svetskog rata Japan je napao Kinu pa nije bilo prikladno da se sport koji koristi japanska armija zove imenom zemlje koju Japan napada. Zato je igrom reči (kara na japanskom znači Kina ili prazan) reč - karate, dobila novo značenje: prazna šaka, odnosno veština borbe bez oružja.
Posle rata karate je u Japanu bio zabranjen, ali je pedesetih godina postao vrlo popularan a ubrzo se počeo širiti svetom. Brzo je prodro u Evropu, pa je 1966.održano prvo evropsko prvenstvo, a 1970. i prvo svetsko prvenstvo na kome su japanci pobedili. Kasnije više nisu bili najbolji, na drugom su pobedili Francuzi a na trećem Britanci.
Postoje četiri stila, tj. velike škole: šotokan, šitoriu i vadoru i jedna nezavisna škola kiokušinkai.Na Okinavi postoje mnoge stare škole nazvane uglavnom po slavnim karatistima koji su donekle menjali osnovne tehnike i dodali ime neke lične osobine pa stu tako stvarali svoj lični stil. To su: uechi.ryu, kobayashi.ryu, shoreiji.ryu, isshin-ryu mnoge druge.

 
AIKIDO

Stvaranje džudoa u Japanu, istovremeno je značilo i nestanak brojnih škola džu-dzicu veštine, ali su neke od brojni škola ipak ostalele sve do danas. Medu njima je najpopularnija veština samoodbrane nazvana - aikido. Tvorac modernog aikida je japanski učitelj borbe Morihei Uyeshiba (1883-1969) koji je spojio nekoliko vrsta džu-džicu i izgradio sistem koji je nazvao po jednoj od starih škola, aiki-džutsu. Prema njegovim rečima aikido je nastao 1925.godine ali sve do pedesetih je bio potpuno nepoznat izvan Japana. Već šezdesetih godina aikido se naglo počeo širiti svetom, najviše u Americi, zatim Francuskoj a kasnije i u celom svetu.
Osim glavne organizacije aikidoa, japanski se naziva Hombu, prevedeno "centrala", u Japanu postoji još nekoliko organizacija. Centralu vodi sin Uyeshibe, Kisshomaru, i ta organizacija je najcenjenija u svetu. Jedan od učenika Uyeshibe, Gozo Shioda, osnovao je svoju organizaciju i nazvao je Yoshikan. Treću, najmanje poznatu organizaciju je osnovao čuveni džudista Kenji Timiki koji je uneo znatne promene u aikido i izradio sistem takmičenja.
Aikido u Jugoslaviju stiže 1969.godine kada i niču prvi klubovi u Beogradu a vodio ih je majstor Tošio Nato. Ovim kursevima su pristustvovali veliki broj džudo trenera koji su kasnije osnivali aikido sekcije u svojim klubovima.
Aikido predstavlja put postizanja harmonije sa napadačem, koje se otelotvoruje kroz tehnike samoodbrane. Kao veština samoodbrane aikido je podjednako efikasan za odbranu od jednog ili više golorukih ili naoružanih napadača. Kao jedan od osnovnih principa, koji doprinosi odredjivanju indentiteta aikidoa u svetu borilačkih veština je izmenjen tradicionalni princip džu-džice: "Kad te gura - vuci, kad te vuče - udji." ovo ujedno predstavlja osnovu dvostrukog sistema izvodjenja aikido tehnika, direktnog ili omote (irimi) i kružnog ili ura (tankan). Sledeći princip koji proizilazi iz ova dva, a ostvaruje se njihovim poštovanjem, je princip harmonije. Tehnika, koja predstavlja način postizanja maksimalnog efekta ulaganjem maksimalnog napora. Onog momenta kad se uspostavi harmonija sa protivnikom, može se izvući korist iz njegovog kretanja i sila upotrebljena za napad okrenuti protiv napadača. Sklanjanje sa linije napada je jedan od principa karakteristčnih za aikido.
Aikido u sebi sadži njemu prilagodjene vežbe sa štapom (JO) i drvenim mačem (BOKEN). Postoje i vežbe koje se izvode u parovima i nazivaju se kod štapa KUMIJO, a kod mača KUMITAČI. Za odbranu od štapa postoji grupa vežbi JODARI, a za odbranu od bokena TAČIDORI. Veliki je broj varijanti koje se mogu izvesti kombinacijom osnovnih vežbi.

 
Poslednja izmena:
JU JUTSU

Sve do nedavno iskrivljeni japanski termin jiu-jitsu ili džiju-džica, bio je jedini naziv za sve borilačke veštine Azije, a posebno Japana. Ispravni naziv glasi džu-džicu, a u prevodu znači: nežna umetnost. Reč džutsu - umetnost ili veština, nalazimo u gotovo svim japanskim veštinama odbrane a u modernim verzijama je zamenjen sa pomalo filozofski obojenom rečju do, što znači način, put (džu-do, ken-do itd.)
Džu-džicu je u Japanu bio malo upotrebljavan termin, svaka je škola upotrebljavala svoj naziv. Neki nazivi su se održali do danas, kao što su aiki-džucu, tai-džucu, kempo a neki su nestali, npr. javara, vadžicu, torite, kogusoku, hakudo itd.
Krajem prošlog veka, kada je japanski car Meidži uveo niz reformi i modernizovao do tada zaostali feudalni Jpana, nestale su i brojne škole veštine džu džice. Japanski učielj Jigoro Kano (Džigoro Kano) koji je vežbao nekoliko raznih škola džu-džice, spojio je najbolje iz najvažnijih škola: Tenšin Šinio Riu, Kito i Denšo i stvorio zaokruženi sistem fizičkog vaspitanja koji je nazvao džudo.
U Japanu danas džu-džice nema, ako se ne računa moderni aikido u nekoliko malih privatnih klubova u kojima se još uvek nastavlja porodična tradicija. Učitelji džu-džice u feudalnom Japanu su ujedno bili i stručnjaci za nameštanje isčašenih zglobova. Zanat se prenosio sa oca na sina i još uvek danas ima ljudi koji vežbaju zahvate prema starim spisima. Neki od njih su čuveni džudisti, ali džu-džica je ipak izumrla veština.
Na Zapadu, posebno u Zapadnoj Evropi i Americi danas se termin džu.džicu koristi za bilo koju veštinu samoodbrane. Postoje i udruženja i medjunarodne federacije je u Evropi održavaju redovne sastanke i seminare, dodeljuju zvanja i odgajaju učitelje samoodbrane. Ono što oni rade najčešće je kombinacija najefikasnijih i najboljih zahvata iz raznih borilačkih veština: džuda, karatea, aikida i drugih a naziv džu-džicu koriste jer je popularan u celom svetu, čak popularniji od naziva brojnih veština ili čak sportova koji su nastali iz ove veštine.

 
Poslednja izmena:
@sanja
Vidim imas lepe podatke o borilackim vestinama koje su ok, ali reci da Azijske vestine postoje hiljade godina a pri tome ignorisat (ili neznas) da se Evropske borilacke vestine uopste ne moraju kriti iza Aziskih i da su sto se primenjivosti tice cak i mnogo efektivnije od Azijskih.
Evropske vestine kao razne vrste Rvanja, Pesnicenja na razan nacin kao Engleski Box ili Nemacki Faustkampf,pa Francuski Savate, ili Ruski Sambo su samo nekoliko Evropskih Vestina koje su mnogo efikasne i opasne. A u staroj Grckoj je bio i takozvani Pankrase (Svom Silom) vestina koja je bila neka mesovina vise stvari kao pesnicenja, rvanja, umece udaranja nogama itd. Ta vestina se nalazi u zapisima mnogih starogrckih pisaca.
 
Slatki ste i prija mi vaše društvo pa vas prijateljski :zag:Idemo redom drugari, zalazimo u istoriju i naravno da su se mnoge veštine usavršile u Evropi, pa tu su i naši vrhunski majstori koje nikako ne smemo zaboraviti jer su predstavljali nas u svetu i trebamo biti ponosni na njih. Neki su cenjeniji u svetu nego li u gradovima u kojima sada žive pa i na ovom forumu. Sve ćemo pomenuti, zašto bi smo bilo koji narod preskočili? Osim istoka, postoji i sever, zapad i jug, nisam to zaboravila:kafa:
 
SAMURAJI

Samuraj, gospodar rata, srednevekovni konjanik vičan ratničkim veštinama. Samuraj je takodje i esteta koji ume da obogati svoj krati život okruživši se prefinjenim predmetima, posmatrajući cveće ili posvećujući se ritualu pijenja čaja. On je ratnik kada je to mogao biti, ali isto tako i čuvar nesigurnog mira, efikasan upravitelj i ponekad, u jednom svetu gde je život veoma malo vredeo, osvetnik svog gospodara. Bio je takodje pripadnik klase koja je vladala Japanom skoro sedam vekova, boreći se bez prestanka za kontrolu nad zemljom, ali i za odstranjivanje svakog stranog uticaja.
Svaka politička i vojna istorija Japana počiva na epopeji samuraja. U XVI veku Nobunaga i Hidojeoši su se borili na čelu svojih samuraja za ujedinjenje Japana i kada je mir najzad uspostavljen za više od dva veka, samuraji, koji su postali činovnici, su zamenili svoje oklope zardjale vodom pirinačnih polja, drugim okopom, izradjenijim i dekorativnijim.
Ipak Japan nije mogao večito ignorisati Zapadni svet čija je tehnološka prednost predstavljala opasnost za zemlju. Restauracija Meidji je trebalo da izbriše klasu samuraja, koja je postala parazitska. Medjutim, 1877.godine ona je izvela poslednji krvavi skok da povrati izgubljene povlastice. Pokušaj nije uspeo i samuraj, mešavina hrabrog konjanika i ratobornog mistika je u isto vreme ušao i u istoriju i u legendu.Za samuraja, vezana je reč - harikiri, vojnički način umiranja. Samuraj je samo u dva slučaja vršio harikiri ili seppuku, kako ga još zovu. Prvo u stiuaciji kada je samuraj bio u beznadežnom položaju, suočen sa porazom, sa smrću od neprijateljske ruke, pa umire svojevoljno rasporivši sebi stomak i, ako ga ima, očekuje brzu smrt od sekundanta koji mora da mu odseče glavu. Drugi slučaj u kome samuraj pribegava harikiriju je kad od strane suda ili svog pretpostavljenog u vojsci ili feudalnog gospodara biva osudjen na smrt. Kao pripadniku vojne klase tada mu se daje mogućnost da umre od sopstvene ruke i ruke sekundanta koji je obično iz redova njegovih prijatelja.
U početku harikiri je vršen samo u hramovima a kasnije je uvedena praksa da ovaj ritual može da bude izveden i u plemićkim rezidencijama. Pravila su bila prilagodjena rangu samuraja koji je dužan da se ubije, pa je od toga zavisilo dali ce se ubiti u dvoru ili u dvorištu feudalnog gospodara. Postojalo je čak i jedno pravilo da se harikiri izvršava samo noću, ali je ono kasnije napušteno.
Najčuveniji harikiri u japanskoj istoriji je samoubistvo plemića Asanoa Takumi koji je zbog toga što je napao pretpostavljenog u dvorištu morao da se ubije. Kasnije, kad su osvetili njegovu smrt, harikiri je izvršilo odjednom 47 njegovih vernih samuraja. Poslednji poznati harikiri izvršio je poznati savremeni pisac Jukio Mišima 1970.godine.

 
Poslednja izmena:
A ne pomenu ostale vestine i sportove koji ne potekose iz kine ili Japana - taekwondo,hapkido...Nema ni ninjutsua,kung fua...Mislim da je suvisno izbacivati samo info bez diskusije,ko god je na forumu BV verovatno ima osnovno predznanje o istim,a takodje i ima wikipediu,tako da hajde malo Sanjice nesto iz tvoje glave da cujemo a ne sa googla i wikipedije ;)
 
Niti guglam niti čitam wikipediju, radim nešto za kompom, ali povremeno čitam neke druge teme. Neke male devojčice su volele da im se čitaju bajke o prinčevima i princezama a ja sam volela ove priče. Davila sam batu punooooo, ali nije izvršio harikiri:hahaha: A zašto vi malo ne praznite ovde vaše glave?;) Baš bih volela da čitam o svemu tome što znate a da nije guglanje i wikipedija:lol:
 
Dobro,ali cisto istorijski, prvi materijalni podaci o nekoj borilackoj vestini/sportu jesu predstave na zidovima u grobnici Beni Hassan u egiptu, datiraju negde oko 1500 god P.N.E. drugim recima milenijum ipo pre navedenih korena za Sumo.

Inace, i komentar za Olimpijadu je na mestu, de fact ostoji pre vise of 2000god, a odgovor na tu sasvim umesnu primedbu je bio neumesan.
 
Nije malo,to smo vec,bar vecina nas vec izgooglali onda kada smo poceli da se bavimo BV,to je puko copy/paste sorry...
Ono sto sam imao na umu je da nam kazes sta treniras/praktikujes,imas li kakva iskustva van treninga,sta volis u BV itd.To ce biti dovoljno a ne copy/paste ;) n o hard feelings
 
Koji copy paste? Aloooo ništa ne kopiram, prenela sam samo ono što sam nekad negde pisala i to prvog dana kad sam ovde došla. Isti sam imala nick, isti potpis, ono što sam nakon toga pisala nije kopirano niti je sa net-a. A što se iskustva tiče, mogu ti reči da je bilo dosta modrica:lol:, bolje da me je učio neko drugi nego što je brat:hahaha: Sve što sam naučila isprobala sam na dečacima u ulici i nikad nisam bila poražena. Imala sam tada jedan nadimak, imam sada jedan drugi ali o tome kad se sretnemo negde a sigurno ćemo se sresti. Dakle ja sam sve isprobala na ulici. Moram da naglasim jedno, nisam ja to radila da bih proveravala sebe, bila sam jako mirna i dobra devojčica. Ali bila sam jedina devojčica u ulici u koju smo se tek doselili. Kako se ko zatrčao na mene, tako se otkliznuo a tako sam se i ja uveravala da mi mnogo koristi znanje koje ima moj brat pa sam ga pratila na svaki trening od svoje 6 godine. Najviše sam volela nunčako palice, ledja puna modrica:( Volim ih i sad. Nikad nisam prestala da volim borilačke veštine i da se njima bavim onako kako mi to uslovi dozvoljavaju. Neko veče čitala sam kineski horoskop na ovom forumu. Rodjena sam u znaku tigra, fascinirao me tekst. Za neke stvari smo rodjenjem predodredjeni. Pored toliko drugih stvari oko mene ja sam nekako uvek tu gde su borilačke veštine pa čak i onda kad to svesno nisam birala, birale su one mene. Žalim jedino što zbog drugih okolnosti nisam mogla da pružim više od sebe, da naučim puno više jer sam za to imala prilike. Imam ih i sada, poznajem prave majstore borilačkih veština ali uvek postoji ono aliii i vremeee koje nedaaaa što duša želi.
 
haha ja mislim da sam u tom horoskopu dupla ninja kornjaca,verovatno Mikelandjelo.Od malena sam voleo pizzu,i cini mi se da nisam birao ja nju nego ona mene :) . Volim i sarmu i jos ponesto ali o tome cemo kad se sretnemo ;)
Salu na stranu,fino sto volis BV.Ne pomenu sta praktikujes,to cu uzeti kao da ti se ne prica o tome,ok.
 

Back
Top