Tebi...

mine.jpg
 
Tebi nepoznatom

Nismo se sreli nikad
ni ime ni lik znani nam nisu
niti ćemo se sresti u
životu ovom tu i sad.

Nismo se sreli, ali postojimo,
u postojanju tom prisustvo
jedno drugog u svemu
što nas okružuje, osjećamo.

Srešćemo se, tamo iza duge
to sigurno sada znam
prepoznaću te i preoznaćeš me
po odsaju sunca u oku
i prisustvu vjetra u kosi.

Ne znam kako izgledaš
i ne znam ko si u svijetu ovom,
znam samo da ćeš negdje tamo
sasvim ličiti na mene
i da ću ja ličiti na tebe.

Neće to biti isti lik, niti isti karakter
biće to isti proživljen pakao
i ista iskušena tkana od nade
i ista vjera u pravdu bez pravde.

Znam da ćeš imati isto srce
i istu dušu iz raja prognanu
mnogo sjedih u kosi
i lice što bezbroj bora nosi.

Mlad, ili sasvim star,
u svijetu onom što tek nas čeka
godine ne postoje i ne postoji vrijeme
postoji samo ono što jesmo, sad, i tad,
postoji samo suština i bit, samo beskonačnosti nit.

Nisamo se sreli nikad
ni tražili se nismo jer
upleli smo se u sopstveni mit
u vlastiti epski stih,
vlastitu priču koju smo pretvorili u hit.

Nećemo se sresti sada i ovdje
prekasno je za ovaj svijet
sva proljeća i ljeta su prošla
a nama je jesen puna zabluda došla.

I sve da jedno drugom
budemo zlatna kruna jeseni
i čista bjelina zime
kako da se prpoznamo nakon sve tmine.

Nismo se sreli nikad
ali vjerujem da me čekaš baš Ti
koji je prošao pakao života
kojeg je srela lično golgota.

Drugačiji ne možeš biti, ne
viđam te ovih dana i prepoznajem
i mada te opisati ne mogu
duboko u biti te osjećam
u svakoj sjenci predosjećam.

I kada se sretnemo, duša će naša
prepoznati i ono jučer i ono sutra
u kojem nas nije bilo, a trebalo je
u kojem smo postojali nepostojeći
u kojem smo voljeli ne znajući da smo nevoljeni.

Nisam znala, ali sada znam
i ti si baš kao ja umro od sopstvenog sna
ubijen i prije smrti bez ispaljenog metka,
iluzija ubija od samog početka
jer, vjera je to što jeste baš zato što je slijepa.

Na kraju ipak se isplati, vjera je uistinu lijepa,
i nije važno što je prošao vijek i što se
nikada nismo sreli nas dvoje
važno je, znam da me čekaš tamo negdje,
tamo, gdje vječnost i beskraj imaju obrise i boje.
 
http://fs1.****************/images/171025/cyegjyy3.jpg

KRAJ PUTOVANJA
O sve što prođe večnost jedna biva.
Sen koja beše drvo koje traje. Budan
Ispod svoga imena koje budi
Ruka sa cvetovima krv što sebe okiva.
Završiće se putovanje ostaće tiha brda,
Siva praznina vetar koji bludi,
Mesto koje nema mesta u želji al nudi
Zlo da nas spase i istinu otkriva.
To čemu se molite je Žalosni Slavuj.
Ljubav nikada nije završena.
Čega ima ljudskog u patnji? O čuj
Dan odjekuje. Nepokretne zvezde stoje.
Prazne ruke prazno srce pusta sena
I nema mene al ima ljubavi moje.
Branko Miljković
 
Poslednja izmena:
Prijavite se ili registrujte da biste poslali poruku.

Back
Top