Trag u vremenu iz crnog šešira
Srpski akteri tajnih političkih operacija
Ko je danas na tragu Miloša Bogićevića, srpskog intelektualca, diplomate i pravnika koji je Njemačkoj i svjetskoj stručnoj javnosti ponudio tri toma „dokumenata o prioritetnoj odgovornosti Srbije“ za Prvi svjetski rat „Izdajice preziru i oni kojima usluge čine“
Danilo Bata Stojković i Zvonimir Lepetić dva nezaboravna lika iz filma „Balkanski špijun“
Akteri tajnih operacija
U teoriji tajnih političkih operacija, osnovnim principom se smatra da je najbolji onaj saradnik koji je ubjeđen da u saradnji sa stranom obavještajnom službom ostvaruje svoje, a ne ciljeve te službe. U redovima jednog broja savremenih srpskih intelektualca, nekih već odavno eksponiranih urednika – novinara, šefova i pripadnika raznih foruma, posebno 5 jahačica apokalipse nevladinih organizacija, koji se tako glasno već godinama, svuda i na svakom mjestu u zemlji i inostranstvu, izjašnjavaju o srpskoj krivici za minuli krvavi vjerski i etnički rat, o srpskoj krivici na Kosmetu, ne treba prioritetno tražiti klasične „balkanske špijune“ ( i takvih ima, ali o njima sada nije riječ), već moderne aktere tajnih političkih operacija. Ti akteri, odnosno učesnici, nisu umjeli (ili nisu htjeli), a ni sada ne umiju da raščlane, šta spada u angažovanje i borbu protiv konkretnog režima, a šta je saradnja i dokle ta saradnja i odnos mogu da idu sa stranim predstavnicima (faktorom). Od nastanka višepartijskog sistema takao su se ponašali i ponašaju neki političari, neki šefovi partija, te predstavnici opozicionih i pozicionih stranaka. Oni često u želji da sruše protivnike (protivnika), bukvalno ulijeću u obavještajnu mrežu stranih obavještajnih službi i drugih sličnih organizacija da toga nisu svjesni, što je opasnije po zemlju od klasičnih špijuna.
Prije 2000. godine i petooktobarske revolucije, predstavnici opozicionih partija, kao i krtice u pozicionim, intelektualci, nažalost i poznati kulturni poslenici, tražili su pomoć iz inostranstva, putovali po svijetu, a ta putovanja su plaćali mentori ili strane firme, banke, kojima su obećavani razni poslovi, trgovinska razmjena, otvaranje ekspozitura kada dođu na vlast, držali predavanja protiv svoje zemlje, tražili novčanu pomoć kako bi srušili tadašnji režim. Oni to nisu ni krili. Tužno je bilo slušati ih u masmedijima, na raznim okruglim stolovima, predavanjima, susretima sa predstavnicima vlasti iks-ipsilon zemlje (nisu odlazili u zemlje koje su bile naklonjene režimu). Na tajnim susretima dobijali su instrukcije, obučavani su kako da ruše svoju vlastitu državu. Primjera je bezbroj, u stvari prosto je surovo koliko ih ima.
S obzirom na delikatnost teme, neophodno je ukazati da se u ovom razmatranju ne radi o navijačkom stavu, osjećnjjima, što je u politici nedopustivo, a najmanje o ličnom uvjerenju, da li je bilo nužno ili nije rušenje nekog režima, odnosno da li je potrebno rušiti, primjera radi, sadašnji režim. U ostalom, to ostaje kao pouka za buduće vladanje (valjda se izvlače pouke iz prošlosti), naučno razmatranje, posebno istoričara. Na ovim prostorima, što je karakteristično u srpskoj istoriji, uvijek se za nesreću ruši, sruši država umjesto konkretan režim. Takođe, nikome nije stalo, bolje rečeno, nikome nije u interesu da se bavi ponašanjem državljanina prema državi i države prema državljaninu, odnosno, koja su prava i dužnosti državljanina. Državljanstvo ne povlači samo određena prava državljanina prema državi, već ono nameće i ozbiljne dužnosti, koje terete samo domaće građane: državljanin nema pravo da preduzima bilo koji neprijateljski čin prema svojoj državi, da je špijunira, da odaje strateške i druge tajne, da u svojoj zemlji podstiče ili učestvuje i terorističkim akcijama u većini slučajeva naručenim iz inostranstva, ubistvima, da u inostranstvu blati svoju zemlju, da na kultuirnom i informativnom planu vrijeđa dostojanstvo svoje ѕemlje, dužan je da vojno i bezbednosno štiti svoju zemlju, itd.
Stratezi sukoba niskog intenziteta
Moćni kreatori „novog svjetskog poretka“ učinili su sve, upravo zahvaljujući domaćim državljanima (akterima tajnih političkih organizacija), separatistima, da razbiju jednu državu, a njen prostor razdrobe na sitne zavisne i poslušne banana države, da bi im diktirali ponašanje u unutrašnjoj i spoljnoj politici (bojati ce da će ponovo neko pomisliti da je ovo žal za onom državom od Đevđelije do Sežane, ne, težište je samo na gljivično ponašanje državljana prema državi kao što je Stipe Mesić čak napisao „veliko djelo“ u kome je osnovna poruka: „Kako sam razbio Jugoslaviju“).
Nakon što su zapadne obavještajne službe temeljito ispitale kolki je procenat Mesića, Đurića, Tupurkovskih, Bogdanovića, Alija. Kučana, Bogića Bogićevića, Gligorova, Silajdžića, u vojsci nekih generala, pukovnika, pa sve do običnih vojnika, angažovale su glavne eksperte iz oblasti strategije „sukoba niskog intenziteta“ i „novog svjetskog poretka“ (Vens, Bžežinski, Gelvin, Kisindžer, Rouz i poveći broj drugih). Prisjetimo se, da licemjerje bude veće, klasičnu oružanu pobunu, Zapad je okvalifikovao kao „demokratski preobražaj“, „samoodbranu“, „domovinski rat“, a država protiv koje je pobuna dignuta, proglašena je agresorom i okupatorom. Vjerski i etnički rat pretvorili su u međudržavni. Čak će taj i takav Zapad, poput lažnog pokajanja za tzv. preuranjeno priznanje Slovenije, Hrvatske, BIH, kao da bi nešto kasnije priznanje ovih secesionističkih tvorevina proizvelo manje zlo, priznati pojedinačne greške u drami naroda na tlu bivše Jugoslavije. A, onda je došlo pitanje, ko će za taj rat, pred narodom, potomstvom i istorijom, biti proglašen krivcem, ko će snositi sve posljedice koje neminovno slijede nakon što takva kvalifikacija bude opšteprihvaćena ili neargumentovano silom nametnuta. I za razbijanje države i za rat (mnogi od nas pisali smo, govorili, upozoravali ko će biti taj krivac, prije nego što je imenovan), Zapad je isporučio krivicu samo jednj strani - SRBIMA. Osnovan je Haški tribunal samo za jednu stranu, bombardovana je samo jedna strana, razoreno je tkivo, duša, rastrojen je samo jedan narod – s r p s k i.
Težina lažnih optužbi
Početkom 1999. godine, koja će ući u istoriju Evrope kao godina zločinačkog, genocidnog, varvarskog bombardovanja Srbije, jedna srpska „intelektualka“ održala je predavanje u hotolu Forum u Bratislavi (uoči bombardaovanja, rastrčali su se mnogi srpski intelektualci, opozicioni prvaci po svijetu, posebno po Evropi da blaćenjem svoje zemlje pripreme javno mnjenje za „milosrdnog anđela“). U velikoj kongresnoj sali bili su prisutni ugledni političari, domaći diplomati, predstavnici Diplomatskog kora, uglavnom ambasadori, slušaoci Diplomatske akademije Ministrstva spoljnih poslova Slovačke. Ta dama, koja se često „otrgne“, zanese kada nešto priča, kada drži govore u predizbornim ili nekim drugim kampanjama, toliko je pljuvala, ne samo po ondašnjem vođi, već po cijelom srpskom narodu. Uvodna rečenica je najavila kakv će biti ton i sadržaj izlaganja. Iako vjerovatno nikoga nije poznavala u sali, osim jednog ili dvojice organizatora tribine, koji su je dočekali na Aerodromu, rekla je: „Ja sam došla danas ovde da vama prijateljima saopštim šta se događa u mojoj zemlji“. Zamislite „u mojoj zemlji“, njena je prćija može da je pljuje. (Tako je prvi DOS-ov ministar spoljnih poslova, čim je preuzeo dužnost, javno izjavio: „Ministarstvo i ja, prema mojim zapadnim prijateljima, nemamo nikakvih tajni“, nije postao klasični špijun, već moderni akter tajnih političkih organizacija). Saopštavala je tako da je nenadano dobila vruć „šamar“ od ambasadora jedne zapadne zemlje (taj ambasador je ranije bio jedan mandat savjetnik u Beogradu), koji je, kada je voditelj rekao da prisutni mogu postavljati pitanja, upitao damu da li se nakon ovog predavanja može vratiti u Beograd. Malo je stresla glavom i mucajući izgovorila „daaa“, „daaa“. Ambasador je zatim rekao da je iz zemlje u kojoj je više od trideset godina bila diktatura, pa ako ćete se slobodno vratiti, onda u vašoj zemlji nije diktatura. Takve i slične optužbe, koje se i danas saopštavaju, posebno u masmedijima, uvijek su služile za jednokratnu upotrebu finansijerima i kreatorima „novog svjetskog poretka“. Oni koji ih proizvode misle da služe samo za međustranačku borbu i zavrzlamu radi pridobijanja pristalica, ne vodeći računa da nesvjesno prave velike usluge stratezima niskog intenziteta. Takođe, novinski izvještaji, TV emisije, serijali, služe za jednokratnu upotrebu. Ali kada se takve optužbe saopštavaju u studijama, knjigama, romanima nekih antisrpskih pisaca, na simpozijumima, okruglim stolovima i drugim sastancima intelektualca (ljudi od nauke), onda one imaju drugu težinu. Izrečene su upravo radi toga da proizvedu određene učinke.