Urvan Hroboatos
Veoma poznat
- Poruka
- 13.145
Budući da se ta pričica dosta često vrti u srpskim mitologemima, red je da ju se stavi na pravo mejsto- u društvo Andersena i braće Grimm. Tekst je, u nekoliko dijelova, iz knjige Ozrena Žunca: "Goli život", http://sveznadar.hr/knjiga.aspx?knjiga=74807
..........
Ozren Žunec: Goli život 1., str. 372-378 (Glava IV., Društvena konstrukcija pobune)
(a) Anegdota o misiji vojvode Mišića u Hrvatskoj
Jedan od primjera nove konstrukcije povijesti Srba u Jugoslaviji i njene uporabe u profiliranju i opravdanju političke akcije srpskih nacionalista jest navođenje anegdote o izvješću srpskog vojvode Živojina P. Mišića o nalazima njegove "misije za utvrđivanje činjenica" o stanju u Hrvatskoj nakon ujedinjenja 1918. godine. Prije oživljavanja "novog pokreta srpstva" ova je anegdota bila malo poznata ili nepoznata, a onda se počela učestalo navoditi u brojnim radovima srpskih autora koji daju apologetske prikaze i tumačenja pobune Srba u Hrvatskoj kao i političkog djelovanja Srba u cijelom ratu u bivšoj Jugoslaviji tako da se može reći da se radi o jednom od standardnih toposa u takvim radovima (anegdotu tako navode neka od glavnih vrela za povijest pobune, primjerice Dakić 1994., Paspalj 1996. i Sekulić 2001.)660.
Prema anegdoti, regent i budući jugoslavenski kralj Aleksandar Karađorđević poslao je u proljeće 1919. godine vojvodu Mišića, znamenitog srpskog vojskovođu, tvorca značajnih srpskih pobjeda u Prvome svjetskom ratu i načelnika Štaba vrhovne komande, da obiđe Hrvatsku i u razgovorima s hrvatskim političarima razvidi situaciju i izglede nove višenacionalne države. Nakon kraćeg boravka u Hrvatskoj, vojvoda Mišić je regentu Aleksandru iznio svoje nalaze i prijedloge:
"Iz svega što sam video i čuo ja sam duboko zažalio što smo se, na silu Boga, obmanjivali nekakvim idejama o bratstvu i zajednici. Svi oni jednako misle. To je svet za sebe. Ma sa kakvim predlogom da se pojaviš, stvar je propala. Ništa se neće moći učiniti. To nisu ljudi na čiju se reč možeš osloniti. To je najodvratnija fukara na svetu, koja se ne može zajaziti ničim što bi joj se ponudilo. (...) Dvoje nam kao neminovno predstoji: potpuno se otcepiti od njih, dati im državu, nezavisnu samoupravu, pa neka lome glavu kako znaju. (...) Granice će biti tamo gde ih mi povučemo, (...) onde gde istorija i etnografija kažu, gde kažu jezik i običaji, tradicija i, najzad, gde se sam narod po slobodnoj volji opredeli, pa će to biti pravo i bogu {sic!, op. Ž.) drago. (...) Ti su ljudi, odreda, prozirni kao čaša, nezajažljivi, i u takvoj meri lažni i dvolični da sumnjam da na kugli zemaljskoj ima većih podlaca, prevaranata i samoživih ljudi. Ne zaboravite, Visočanstvo, moje reči. Ako ovako ne postupite, siguran sam da ćete se ljuto kajati" (navedeno u Sekulić 2001.:8-9; isti tekst i u Dakić 1994.:35 i Paspalj 1996.: 10-11).
Prema jednom od autora koji navode ovu anegdotu, na ove je Mišićeve riječi kod regenta "zaiskrila srpska nesebičnost" te je vojvodi kazao da bi odcjepljenjem Hrvati bili "prosto gurnuti u naručje Italijanima" i nije htio prihvatiti Mišićeve sugestije (Sekulić 2001.:9). Mišić je, smatra taj autor, bio u pravu i Srbija je napravila pogrješku što je nakon Prvoga svjetskoga rata propustila povijesnu priliku da stvori uvećanu srpsku državu, nego se dala "obmanuti" "idejama o bratstvu i zajednici"661 i ušla u državnu zajednicu s Hrvatima. Daljnji razvoj situacije, smatra autor, bio je logična posljedica tog fatalnog "istočnog grijeha" srpske politike i dao je vojvodi za pravo:
..........
Ozren Žunec: Goli život 1., str. 372-378 (Glava IV., Društvena konstrukcija pobune)
(a) Anegdota o misiji vojvode Mišića u Hrvatskoj
Jedan od primjera nove konstrukcije povijesti Srba u Jugoslaviji i njene uporabe u profiliranju i opravdanju političke akcije srpskih nacionalista jest navođenje anegdote o izvješću srpskog vojvode Živojina P. Mišića o nalazima njegove "misije za utvrđivanje činjenica" o stanju u Hrvatskoj nakon ujedinjenja 1918. godine. Prije oživljavanja "novog pokreta srpstva" ova je anegdota bila malo poznata ili nepoznata, a onda se počela učestalo navoditi u brojnim radovima srpskih autora koji daju apologetske prikaze i tumačenja pobune Srba u Hrvatskoj kao i političkog djelovanja Srba u cijelom ratu u bivšoj Jugoslaviji tako da se može reći da se radi o jednom od standardnih toposa u takvim radovima (anegdotu tako navode neka od glavnih vrela za povijest pobune, primjerice Dakić 1994., Paspalj 1996. i Sekulić 2001.)660.
Prema anegdoti, regent i budući jugoslavenski kralj Aleksandar Karađorđević poslao je u proljeće 1919. godine vojvodu Mišića, znamenitog srpskog vojskovođu, tvorca značajnih srpskih pobjeda u Prvome svjetskom ratu i načelnika Štaba vrhovne komande, da obiđe Hrvatsku i u razgovorima s hrvatskim političarima razvidi situaciju i izglede nove višenacionalne države. Nakon kraćeg boravka u Hrvatskoj, vojvoda Mišić je regentu Aleksandru iznio svoje nalaze i prijedloge:
"Iz svega što sam video i čuo ja sam duboko zažalio što smo se, na silu Boga, obmanjivali nekakvim idejama o bratstvu i zajednici. Svi oni jednako misle. To je svet za sebe. Ma sa kakvim predlogom da se pojaviš, stvar je propala. Ništa se neće moći učiniti. To nisu ljudi na čiju se reč možeš osloniti. To je najodvratnija fukara na svetu, koja se ne može zajaziti ničim što bi joj se ponudilo. (...) Dvoje nam kao neminovno predstoji: potpuno se otcepiti od njih, dati im državu, nezavisnu samoupravu, pa neka lome glavu kako znaju. (...) Granice će biti tamo gde ih mi povučemo, (...) onde gde istorija i etnografija kažu, gde kažu jezik i običaji, tradicija i, najzad, gde se sam narod po slobodnoj volji opredeli, pa će to biti pravo i bogu {sic!, op. Ž.) drago. (...) Ti su ljudi, odreda, prozirni kao čaša, nezajažljivi, i u takvoj meri lažni i dvolični da sumnjam da na kugli zemaljskoj ima većih podlaca, prevaranata i samoživih ljudi. Ne zaboravite, Visočanstvo, moje reči. Ako ovako ne postupite, siguran sam da ćete se ljuto kajati" (navedeno u Sekulić 2001.:8-9; isti tekst i u Dakić 1994.:35 i Paspalj 1996.: 10-11).
Prema jednom od autora koji navode ovu anegdotu, na ove je Mišićeve riječi kod regenta "zaiskrila srpska nesebičnost" te je vojvodi kazao da bi odcjepljenjem Hrvati bili "prosto gurnuti u naručje Italijanima" i nije htio prihvatiti Mišićeve sugestije (Sekulić 2001.:9). Mišić je, smatra taj autor, bio u pravu i Srbija je napravila pogrješku što je nakon Prvoga svjetskoga rata propustila povijesnu priliku da stvori uvećanu srpsku državu, nego se dala "obmanuti" "idejama o bratstvu i zajednici"661 i ušla u državnu zajednicu s Hrvatima. Daljnji razvoj situacije, smatra autor, bio je logična posljedica tog fatalnog "istočnog grijeha" srpske politike i dao je vojvodi za pravo:
