Komunističko-ustaški sporazum Pijade-Budak?

Q. in perpetuum hibernum

Stara legenda
Poruka
87.668
U sremskomitrovačkom zatvoru, Moše Pijade i Mile Budak su navodno potpisali 1937. godine sporazum. Slijede dvije tačke

2) Vođstvo jugoslovenske komunističke partije svesno svoje uloge, priznaje da se Balkansko poluostrvo neće tako dugo moći komunizirati, dok se srpstvu i pravoslavnoj crkvi ne slomi kičma, pošto je poznato da su upravo ova dva faktora uvek sprečavala prodiranje Osmanlija na Zapad tako i komunizma i Austrija prema Istoku. Radi toga ovo vođstvo složno je u tome da pripremi zajednički teren za komuniziranje Jugoslavije i Balkanskog poluostrva i za uništenje svega onoga što je srpsko i pravoslavne vere.

Vođstvo hrvatske ustaške organizacije predoseća, da će u slučaju da ne nastupi brza promena, hrvatski narod podleći jugoslovenskoj podlosti i srpskoj hegemoniji, te nudi svoju saradnju svima podjarmljenim narodima Kraljevine Jugoslavije, a pogotovo komunističkoj partiji, kako bi se požurio tok događaja, a prema uputima ovog vođstva.

3) Vođstvo hrvatske ustaške organizacije obavezuje se da će potpomagati i učestvovati u svim materijalnim izdancima, demonstracijama, manifestacijama i raznim štrajkovnim akcijama, koje sprovode komunističke formacije.

Vođstvo komunističke partije smatra hrvatsku ustašku organizaciju kao važnog faktora i kao potpomagača u uništenju postojećeg stanja, u postizanju ustaških ideala obećava svoju pomoć.

Vođstvo ovih partija obavezuje se da će između sebe izbegavati sve nesuglasice i raspre, na primer: putem javnih proglasa, privatnih razgovora i td. te da će obostrano, bezuslovno potpomagati u slučajevima demonstracija, revolucije ili rata, a osobito što se tiče uništenja svega onog što je srpsko ili pravoslavno, kao što je naglašeno u tač. 2. ovoga sporazuma.

Koliko je ovo original? Koji su stavovi istoričara povodom ovoga? Kakvi su vaši?
 
Prvo, labavo deluje potpisivanje političkog sporazuma između dvojice robijaša.

Drugo, znam kao činjenicu da se Moša Pijade kod Tita 1943. na Glamoču zalagao za autonomiju Srba u Hrvatskoj, a Tito ga je, bukvalno, poslao u majčinu.

Međutim, ustav iz 1974. govori u prilog postojanja ovakvog sporazuma; bez obzira je li dogovor postojao ili ne, cilj iz navedenog sporazuma nedvojbeno je postignut ustavom iz 1974.

Takav je moj stav.
 
sporazumustasaikomunistlt2.jpg
 
Ја мислим да је то Политика дакле скуп интереса да су се такви пактови слапали и раскидали када су политичке а касније и војне прилике то дозвољавале дакле мени нешто сасвим логично.Тада су и КП и усташе имали заједничког непријатеља.
 
što se tiče konkretno ovog dokumenta stvari stoje ovako:

Tokom Drugog svetskog rata, vlada generala Milana Nedića preštampavala je i širila sporazum o saradnji, koji su komunisti i ustaše potpisali u sremskomitrovačkoj kaznionici 1935. godine.

Ovaj sporazum je očuvan u prepisu, ali ne i u originalu. Tako danas postoje dva mišljenja: prvo, da je sporazum zaista postojao, i drugo, da je reč o nedićevskom falsifikatu upotrebljenom u ratnoj propagandi.
Pristalice prve teze tvrde da se ono što piše u sporazumu zaista dešavalo, dok je osnovna tvrdnja pristalica druge teze da se Budak u to vreme nalazio u emigraciji, a ne u zatvoru u Sremskoj Mitrovici.
Možda se nikada neće utvrditi da li je ovaj sporazum postojao ili ne, međutim, iz jednog autentičnog ustaškog dokumenta s početka rata 1941. godine, vidi se da je upravo Budak bio najveći pobornik saradnje sa komunistima.

Ono što je bitnije, od konkretno ovog sporazuma, je da on nije jedini i da ta saradnja nije sporna, a sa jasnim ciljem: ''uništavanje svega što je srpsko i pravoslavno''

Ovo je odlicna tema da se pokrene prica i na videlo iznese sve o saradnji Komunista na celu sa Josipom Brozom Titom i ustaša, njihovim namerama itd...A tu pre svega treba razmotriti sledece teme:


SARADNjA PARTIZANA SA USTAŠAMA
1. "Komunistička partija Jugoslavije pozdravlja ustaški pokret...". . . . . 59
2. Tajni sastanci J. B. Tita sa ustaškim ministrom i rimskim papom . . . . 68
3. Ustaška crna legija i proleterske brigade protiv četnika. . . . . . . 77
4. Saradnja partizana i ustaša u Hercegovini . . . . . . . . . 84
5. Pavelić odbija italijanski predlog za napad na "Bihaćku republiku" . .. . 88
6. Saradnja partizana i ustaša u zapadnim oblastima. . . . . 93
7. Partizanski i ustaški komandant - rođena braća . . . . . 101
8. Nemačko viđenje stvari krajem 1942. i početkom 1943. godine . . . . . . 103
9. Saradnja komunista i ustaša povodom kapitulacije Italije .. . . . . . . 103
10. Stradanje prote Konstantina Krstanovića u Šibeniku . . . . . . . . 114
11. "Hrvatska vojska" . . . . . . . . . . . . . . . . . 116
12. Nemci o prestrojavanju Hrvata . . . . . . . . . . . . . . 123
13. Englezi i prestrojavanje Hrvata . . . . . . . . . . . . . . 126
14. Odnos komunista prema genocidu Hrvata nad Srbima . . .131


Iz knjige Miloslava Samardžića ''Saradnja partizana sa Nemcima, ustašama i Albancima''

Mislim da bi bolje odgovarao naslov ''Saradnja Komunista...ali ko je pratio do sad ovakve teme jasno mu je o kojim je partizanima rec...
 
Извините, али ово је неозбиљно. Ако ја, која сам у принципу против комунаца ( и управо из породице жтава комунског режима), то кажем, онда је највероватније тако. Колико год их не волела, (или било кога другог у историјском смислу), трудим се да спутам негативне емоције, и у проучавању историје будем што објективнија. Имају они гомилу злих потеза, тешких злочина, итд, итд, али ово је, кажем, смешно и наивно.
ка д се ради о историји, о свему треба закључивати, у ствари, на основу дела, и последица тих дела, и својим размишљањем, а не на основу некаквих докумената, јер су сви документи подложни фалсификовању и шминкању.
 
što se mene tiče uopšte nije bitno da li je konkretno ovaj dokument delo Nediceve propagande ili stvarni sporazum Pijade-Budak jer kao sto sam reko Komunističko-ustaška saradnja sa dobro poznatim ciljem nije sporna...

pa da krenemo redom...

@Milunka

Da li ti je recimo i ovo smesno...i sve sto sledece iznesem...

Komunistička partija Jugoslavije pozdravlja ustaški pokret

Osnovni zadatak sa kojim su komunisti poslati u Jugoslaviju, odnosno Srbiju - nasilno uzimanje vlasti, bio je prvi uzrok njihove nemoći da stupe u ozbiljnu borbu protiv Sila osovine. Ispunjeni bezgraničnom mržnjom prema "klasnom neprijatelju", domaćem i bilo kom drugom, bili su nesposobni da se, makar "za sada", preusmere na novi kolosek. Pritisnuta nemačkim trupama, Moskva je tražila skrivanje komunističkih simbola, saradnju sa četnicima i isticanje savezništva sa Engleskom i Amerikom. Međutim, Staljin je za tako nešto milione nevinih ljudi poslao u smrt. Najčešća optužba u zloglasnim čistkama bila je upravo "agent Zapada". Zato su pred jugoslovenske komuniste iskrsavale dileme: da li su antikomunističke direktive iz Moskve samo provere njihove odanosti| Ako jesu, kako sutradan dokazati nevinost, kada pred komunističkim sudom uopšte nema odbrane| Šta ako pripadnici odeljenja za vezu sa njima budu streljani zbog "špijunaže u korist Zapada"|
Nije, međutim, samo "klasno pitanje" uslovljavalo da se komunisti bore pre svega protiv četnika. Ima tome još najmanje dva razloga. Prvi se tiče njihove opšte snage, tj. slabosti. Budući tek jedna od stotinak jugoslovenskih partija, oni realno nisu ni mogli da postignu neki uspeh protiv nemačke sile. Da su joj se suprotstavili svim snagama, kao na rečima, nema sumnje da bi bili potpuno satrveni. U prvoj godini ratovanja samo jednom nisu mogli da izbegnu veći sudar sa Nemcima, kada su ovi napali njihovu "Sovjetsku republiku" u Užicu. U paničnom begu komunisti nisu uspeli da izvuku ni svoje ranjenike: Nemci su ih stigli i poubijali na Zlatiboru. S druge strane, komunistima je nedostajao osnovni preduslov za gerilsko ratovanje, a to je podrška naroda. U ogromnoj većini, narod je bio sa svojom regularnom vojskom, iza koje su stajali kralj, vlada, crkva, pa i sve druge političke stranke. Tako su komunisti sledili logiku nemoćnog sileyije, prema kojoj treba napasti onog koga već svi drugi (i jači) napadaju, dakle - četnike.
Sledeći - a to je i najvažniji - razlog okretanja oružja na srpsku vojsku takođe je vezan za prirodu komunizma, ali ovoga puta ne za "klasno", već za "nacionalno pitanje". Komunistička teorija uči da u svakoj višenacionalnoj zajednici većinski narod "ugnjetava" i "eksploatiše" manjinske narode. U Sovjetskom Savezu na stub srama stavljeni su Rusi, a u Jugoslaviji Srbi. Još Peti kongres Kominterne, održan 1924. godine, zahtevao je izdvajanje Hrvatske, Slovenije i Makedonije iz sastava Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Štaviše, tada je izričito naglašeno da je za jugoslovenske komuniste na prvom mestu "nacionalno pitanje", zbog čega oni ne treba da se boje "raspaljivanja nacionalnih strasti" i "plamenih elemenata nacionalnih pokreta". Komunistička partija Jugoslavije donela je rezoluciju o nacionalnom pitanju, sa sledećom osnovnom tezom: "Jugoslavija je produkt svetskog imperijalističkog rata, u kojoj se kao vladajuća nacija javlja srpska, koja ugnjetava sve ostale narode u Jugoslaviji". Dakle, srpska nacija, a ne "srpska buržoazija". Ovakvim stavovima stvarana je genocidnost komunista prema Srbima, koja će doći do izražaja već na početku ustanka 1941. godine.

1
Na tim osnovama je Četvrti kongres KPJ, održan 1928, pozvao radničku klasu da "svestrano pomaže borbu raskomadanog i ugnjetavanog albanskog naroda za nezavisnu i ujedinjenu Albaniju", dok je Četvrta zemaljska konferencija 1934. godine osudila "okupaciju Hrvatske, Dalmacije, Slovenije, Crne Gore, Makedonije, Kosova, Bosne i Vojvodine od strane srpskih trupa"
.


Najbolje saradnike među "plamenim elementima nacionalnih pokreta" komunisti su našli u ustašama. PPrva poznata dokumenta o saradnji ustaša i komunista potiču iz 1929. godine - po jedan strani i domaći.

Strani dokument je izveštaj italijanske obaveštajne službe ministarstvu inostranih poslova u Rimu, pod naslovom "Ponašanje Hrvata prema Srbiji". Italijanski obaveštajci pisali su, 24. avgusta te 1929. godine, kako se "hrvatski separatistički pokret razvija u jednu široku organizaciju", koja obuhvata Hrvatsku seljačku stranku i hrvatske komuniste. Naredni izveštaji beleže "uzlaznu liniju" ove saradnje.

2
Dokument domaćeg porekla iz 1929. godine je osuda jednog od istaknutih komunista, Andrije Hebranga, pred Sudom za zaštitu države, "zbog rada sa ustaškom organizacijom na rušenju države Kraljevine Jugoslavije".

3

Saradnja komunista i ustaša u ovo doba nije bila tajna. Primera radi, glasilo Komunističke partije Jugoslavije, "Proleter", u broju 28 iz 1932. godine objavljuje članak "Ustaški pokret u hrvatskim krajevima". U članku je, između ostalog, pisalo i ovo:
U poslednje vrijeme počinje da se širi osobito u Lici i Sjevernoj Dalmaciji ustaški pokret protiv srpskih okupatorskih vlasti. Bilo je više sukoba između naoružanih ustaša i žandara. Među Šibenikom i Benkovcem ustaše su digli u zrak četiri žandarske kasarne. U sukobima u Lici zarobili su ustaše 5 žandara i odveli ih sa sobom kao taoce. Vlada je, da uguši pokret, proglasila opsadno stanje u tim krajevima, poslala tamo 1400 žandara, tri bataljona vojske, dva kavalerijska odreda strojnih pušaka (mitraljeza) i jednu brdsku bateriju. Osim toga su poslati neregularni odredi tako zvane "Narodne odbrane" Koste Pećanca (srpski komite)...
Komunistička partija pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu. Dužnost je svih komunističkih organizacija i svakog komuniste da taj pokret potpomognu, organizuju i predvode. U isto vrijeme, Komunistička partija ukazuje na dosadašnje nedostatke i pogreške u tom pokretu, koje se razjašnjavaju tim da u pokretu dosada znatan uticaj imaju hrvatski fašistički elementi (Pavelić-Perčić), kojima nije u interesu da protiv velikosrpske vojno-fašističke diktature razvijaju jedan lički masovni pokret, jer se boje da bi se takav pokret okrenuo ne samo protiv diktature nego i protiv njih i njihovih italijanskih gospodara. Zbog toga se oni ograničavaju na akcije malih odreda i metode individualnog terora.


Borba za raširenje masovne baze ustaškog pokreta, protiv individualno-terorističkih metoda hrvatskih fašista - to je zadaća komunista. Velikosrpska vojno-fašistička diktatura ne može da se obori samo akcijama malih grupica ljudi bez učešća najširih masa. I to ne samo u hrvatskim, nego i u srpskim krajevima. A da bi se u borbu uvukle najšire mase, potrebno je da se one zainteresuju sa odgovarajućim parolama. Borba za nacionalno oslobođenje treba da bude ispunjena konkretnim sadržajem i da obuhvati pitanje zemlje, dugova, poreza, borbe protiv mjesnih bogataša-lihvara... Pavelić i ostala fašistička gospoda neće da istaknu zahtjev i da se bore za to, da se zemlja oduzme od veleposjednika, crkava, manastira i države i da se razdijeli besplatno i sa inventarom siromašnim seljacima... Zbog toga oni (komunisti - prim. aut) uzimaju najaktivnijeg učešća u ustaškom pokretu i predvode taj pokret, vezujući borbu ustaša za nacionalno oslobođenje sa borbom širokih masa radnog naroda za rad, hljeb, zemlju i slobodu.

4
Prema tome, komunisti su pokušavali da omasove ustaški pokret, vezivanjem njegove nacionalne dimenzije ("oslobođenje hrvatskog naroda"), sa svojim klasnim programom ("socijalno oslobođenje"), ali i da mu se nametnu kao lideri.
Pored ovoga, komunisti su štampali letak u kome su se obratili "cijelom hrvatskom narodu sa pozivom da svim snagama podupre borbu ustaša", i čak "radnicima i seljacima Srbije" da "svim snagama" pomognu "borbu ustaša i naroda u Lici i Hrvatskoj"!

5
Od 1935. godine Staljin napušta politiku razbijanja Jugoslavije, procenivši da bi ona mogla biti amortizer eventualnog Hitlerovog napada na Sovjetski Savez. Ipak, to nije značilo da komunisti menjaju svoju nacionalnu politiku. Njihova nova parola bila je: "Mala i slaba Srbija - jaka Jugoslavija". Zadržani su svi osnovni elementi nacionalne politike iz prethodnog perioda, s tim što su se sada imali primenjivati u okviru Jugoslavije. Sa svoje strane, Kominterna je organizovala likvidaciju svih Srba u vrhu KPJ, da bi na njihovo mesto postavila Hrvate na čelu sa Josipom Brozom Titom.
Tako su komunisti, jednako kao i prema "klasnom neprijatelju", raspirivali mržnju i prema srpskom narodu u celini, dok su na drugoj strani isticali strategijski značaj Hrvata. Među ovima su im i dalje najveći prijatelji bili ustaše. Prijateljstvo između ustaša i komunista učvršćeno je u jugoslovenskim zatvorima, gde su se sretali kao politički osuđenici.

8.jpg


Samo da se ima uvid o kojim se novinama radi...
 
Poslednja izmena:
Od 1935. godine[/B][/COLOR] Staljin napušta politiku razbijanja Jugoslavije, procenivši da bi ona mogla biti amortizer eventualnog Hitlerovog napada na Sovjetski Savez. Ipak, to nije značilo da komunisti menjaju svoju nacionalnu politiku. Njihova nova parola bila je: "Mala i slaba Srbija - jaka Jugoslavija". Zadržani su svi osnovni elementi nacionalne politike iz prethodnog perioda, s tim što su se sada imali primenjivati u okviru Jugoslavije. Sa svoje strane, Kominterna je organizovala likvidaciju svih Srba u vrhu KPJ, da bi na njihovo mesto postavila Hrvate na čelu sa Josipom Brozom Titom.
Tako su komunisti, jednako kao i prema "klasnom neprijatelju", raspirivali mržnju i prema srpskom narodu u celini, dok su na drugoj strani isticali strategijski značaj Hrvata. Među ovima su im i dalje najveći prijatelji bili ustaše. Prijateljstvo između ustaša i komunista učvršćeno je u jugoslovenskim zatvorima, gde su se sretali kao politički osuđenici.

8.jpg


Samo da se ima uvid o kojim se novinama radi...

Opet ojače gluposti. Dobro, jel' vi dražomani uopće znate tko je bio u pravom vodstvu KPJ prije Broza, koja je bila politika komunista o nacionalnom pitanju 1918-1941. (i kako se mijenjala)..? Kako je politiku Kominterne formulirao još Zinovjev 1920-ih, i koja je bila ? I je li se u bilo čemu razlikovala od Staljinove iz druge poli 1930-ih ?

Neznalice.
 
ne, vas potomke tih istih bagri, sto ustasa, sto komunista cekam da mi objasnite...

Sto se tice mog prethodnog posta u najskorije vreme postavicu slike lista Proleter u kome se nalazi pomenuti tekst Komunistička partija Jugoslavije pozdravlja ustaški pokret

cekam da dodjem do kompletnog materijala pa cu nastaviti...a i tako ce komentari ovih raznoraznih uljeza biti jos besmisleniji...
 
Poslednja izmena:
Па сарадња усташа и комуниста неби требала никога да изненађује... Па на крају рата Павелић је дозволио свим усташама да, ако желе, пређу у редове комуниста... То није ништа чудно, јер су они једноставно имали заједничког непријатеља (српски народ) кога засебно нису могли савладати, па је сарадња сасвим логична. Али ни она им, срећом, није уродила плодом... :)
 
Ono što je Hroboatos je rekao je potpuno tačno.

KPJ prije 1937. godine se može smatrati običnom revizionističkom ekstremističkom organizacijom, a sasvim slobodno i terorističkom.

Zalagala se za saradnju sa svim snagama koje bi razbile Jugoslaviju, da Hrvatska, Slovenija i Vojvodina treba da se odvoji, da je Makedonija bugarska, a neki su potom počeli i osporavanje Srpstva Bosne i Hercegovine, tražeći pripajanje dijelova Jugoslavije susjednim državama i njeno razbijanje na nekoliko nezavisnih država (u stvari, tražeći ono što je ostvareno 1941. godine).

Komunisti su držali njihove ciljeve kao tajnu, prostom puku nisu ništa slično prosipali, te otuda i oni uspjesi na izborima 1920. godfine. Oni su formirani ne radi volje naroda (npr. pravi autentični narodni seljaci su bili Hrvatska pučka seljačka stranka, pored još nekih, KPJ - strani agenti s jedinim ciljem širenja sovjetskog uticaja? nikako). Sjetite se crnogorskih komunista, čiji je lider bio bjelaš Jovan tomanović

- Okupirala vas je Srbija

- Nije

- Jeste

- Nije

- Aman jeste, vi hoćete kral velikosrpskoj okupaciji i slobodu!

- Aman čovječe ne, mi želimo da u komuniziranoj federalnoj Jugoslaviji budemo dio Srbije

- Nećete

- Hoćemo

- Nećete

...i do besvijesti. Što je najsmješnije, upravo su Srbi najviše padali na komuniste i njihovi komunisti su bili najodaniji Staljinu, a crnogorski čak i najviše, i dok se Moskvi odlučivalo da Crnogorci dobiju status nacije potpuno odvojene od Srbije, više od 90% samih agenata Moskve iz Crne Gore u svojim dokumentima je pisalo "Srbin". Npr. evo 1940. što komunisti javno obećavaju Crnoj Gori i prostom narodu:

Moram u najboljoj namjeri isteći ono što sam u srpskim krajevima, i u Crnoj Gori, i u Šumadiji, i u Bosni, i u ostalim djelovima pokrajina, gdje žive Srbi, čuo od seljaka, radnika, zanatlija, činovnika, da je želja Srba da se kao što je stvorena Hrvatska banovina, stvori od svih pokrajina, u kojima žive Srbi, jedna banovina, od Slovenačke jedna, i tako tim trima banovinama da se dadnu ista prava, isti uslovi za prosvjetni, privredni i kulturni život. Pokušaj da se od pokrajina srpskih stvaraju posebne federalne jedinice, apsolutno će naći na neodobravanje kod širokih narodnih slojeva.

U svakom slučaju, Tito je od početka počeo raditi na izgradnji "Titoizma" (dok su ovi htjeli direktno preuzimanje Staljinizma). Radio je, radio i radio dok se nije 1948. godine najpovoljniji po njega trenutak ukazao - i formalno je raskinuo, doduše zadržavajući neke staljinističke predloge koji su pak u njegovim redovima nailazili na otpor, iz sopstvenih opet ubjeđenja. Taktički i vrlo, vrlo mudro, a svi trebaju i zato biti vrlo zahvalni Staljinu, inače ovo što danas plaču zbog perioda KGBovske tiranije 1944. do 1955. godine i Golok otoka - realnost bi bila značajno tragičnija. SFRJ bi imala na desetice hiljada mrtvih i izgnanika u Sibir, ništa od otvorenosti, ništa od turizma (čemu bi Hrvatska trebala biti danas zahvalna), a ko zna kako bi se sve i završilo.
 
da, ali to nista ne menja sustinski, po ovom pitanju...nigde ne zurimo...idemo redom...

Dakle posle dokumenta koji si postavio Slavene...

TAJNI SASTANCI J. B. TITA SA USTAŠKIM MINISTROM I RIMSKIM PAPOM
Novi podsticaj za saradnju ustaša i komunista došao je sa potpisivanjem sporazuma Ribentrop-Molotov 1939. godine. Posle okupacije i rasparčavanja Kraljevine Jugoslavije aprila 1941. godine, Komunistička partija Hrvatske vodila je pregovore sa Pavelićevim režimom o svom legalizovanju u okviru "Nezavisne Države Hrvatske". Kako je Kominterna već legalizovala Komunističku partiju Slovačke u okviru Hitlerovog "Novog poretka", očekivala se dozvola i za legalizaciju Komunističke partije Hrvatske, ali situacija se menja 22. juna 1941, sa nemačkim napadom na Sovjetski Savez.7
Ipak, komunisti i ustaše u međuvremenu potpisuju još jedan sporazum o saradnji. To vidimo na osnovu dnevnika Slavka Kvaternika, zamenika hrvatskog poglavnika Ante Pavelića, koji se čuva u Istorijskom arhivu grada Beograda, u Legatu Vicka Krstulovića, jednog od partizanskih komandanata. Kvaternik je 22. aprila 1941. zapisao:
Mile (Budak - prim. aut) bio ponovo kod mene. Tražio da se ubrza dogovor o suradnji sa komunistima. Poglavnik potpisao dogovor. O tome odmah javljeno Lorkoviću. On je dobio zadatak za suradnju
.8
Sa početkom rata između Sovjetskog Saveza i Nemačke, dugogodišnje prijateljstvo komunista i ustaša našlo se pred novim iskušenjima. Ono je moralo biti skrivano od Nemaca i Italijana (ustaških saveznika koji su ratovali protiv komunizma), zatim od Zapadnih saveznika (jer su komunisti računali na njihovu podršku) i na kraju od srpskih masa (koje je Komunistička partija pokušavala da pridobije).
Međutim, komunisti i ustaše nisu uspeli da sakriju svoju saradnju ni prema kome: o njoj je ostalo dovoljno dokaza praktično iz svih izvora.
Kada je o osovinskom bloku reč, najpre se oglasila italijanska obaveštajna služba. Vrhovna komanda italijanskih trupa izveštena je o saradnji ustaša i komunista 28. novembra 1941. godine. Ova prva saradnja uočena je u predelima između Sinja i Knina.9
Posle propasti "Sovjetske republike" u Užicu, komunistička glavnina prešla je u Crnu Goru, proglasivši je za novu republiku Sovjetskog Saveza, takođe uz primenu mera iz "druge faze revolucije". Masovna ubistva Crnogoraca, kao i susednih Hercegovaca, imala su za komuniste iste posledice kao i u Srbiji krajem minule godine. Potpuno raskrinkane, njih je osvetoljubivi narod tih krajeva gonio do poslednjeg. Kada je Draža posle nekoliko meseci stigao u Crnu Goru, još je trajala akcija vađenja iz jama i sahranjivanja žrtava "crvenog terora". Žene u crnini dolazile su u njegov štab da traže osvetu.
Budući redom proterivani iz srpskih oblasti, komunisti su izlaz našli u savezu sa formacijama nacističke hrvatske države, sa kojima su prvu veliku borbenu saradnju imali za vreme ofanzive protiv četnika majora Jezdimira Dangića u Istočnoj Bosni, početkom 1942. godine. Sada im je ostalo da novu "sovjetsku republiku" proglase negde u dubini "Nezavisne Države Hrvatske", pod Pavelićevom zaštitom. Najpogodnija za to, pokazalo se, bila je bihaćka regija. Zato je "Bihaćka republika" trajala duže od prethodnih. U njoj komunisti ne samo što nisu napadani od strane "Nezavisne Države Hrvatske", nego su i redovno snabdevani oružjem, municijom i ratnim materijalom. U to vreme akreditovali su jednog svog visokog funkcionera (Andriju Hebranga) za vezu sa ustašama, a jednog (Vladimira Velebita) za vezu sa Nemcima. Ta dvojica bezbedno su sedela u Zagrebu.
Već smo videli da je u Zagrebu, u svojoj vili, živeo Velebitov otac, austrougarski general u penziji, ratni drug Gleza Horstenaua iz Prvog svetskog rata, dok je Andrija Hebrang još 1929. godine bio osuđivan zbog saradnje sa ustašama. "Nezavisna Država Hrvatska" je bila jedina nacistička država koja posle napada Nemačke na Sovjetski Savez nije progonila vođe Komunističke partije. Svi istaknuti funkcioneri Komunističke partije Hrvatske su preživeli rat, izuzev nekolicine Srba-komunista, koje su, preko ustaša, likvidirali sami komunisti (Rade Končar, Staniša Opsenica i drugi).10
Početkom 1943. godine Pavelić je tajno poslao komunistima jednog svog ministra, N. Rušinovića, da izrazi "povjerenje" prema njima. Neposredan povod za slanje ovog ustaškog ministra bio je obaveštavanje partizana o predstojećoj nemačkoj Operaciji "Vajs", kako bi se na vreme sklonili. Komandant 4. zone "Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske", Vicko Krstulović, o dolasku ministra Rušinovića pisao je 18. januara Vrhovnom štabu:
...Da je Pavelić poslao ministra naročito zato da nađe vezu sa partizanima, kako bi se na bilo koji način predusrela ova akcija (Operacija "Vajs" - prim. aut) i ubijanje partizana i hrvatske vojske. Ovo pregovaranje i sporazum sa partizanima mora biti apsolutno tajno pred Njemcima i Talijanima. Navodno da su stali (Pavelić i njegova vlada - prim. aut) na stanovište da država bez naroda ne vredi. Ministar i župan (N. Leutić, veliki župan iz Omiša - prim. aut) su izrazili svoje povjerenje prema partizanima, samo se boje da ne bi u partizanskim redovima Srbi preuzeli vođstvo i da bi sutrašnja Jugoslavija opet došla pod vođstvo Srba
.11
Po prijemu Krstulovićevog pisma, na sastanak sa Pavelićevim ministrom dolazi lično Josip Broz Tito. Sastanak je bio tajan i komunisti, po prirodi stvari, ni kasnije o njemu nisu govorili. Ali, za susret komunističkog vođe i ustaškog ministra saznala je italijanska komanda iz Šibenika i o tome obavestila svoje pretpostavljene. U italijanskom vojnom arhivu u Rimu originalni izveštaj o sastanku Rušinović - Broz pronašla je dr Smilja Avramov.12 Takođe, dr Avramov je pronašla i originalni izveštaj italijanske obaveštajne službe o sastanku Josipa Broza Tita i pape Pije Dvanaestog - dakle, istog onog pape koji je pružio podršku Anti Paveliću - u Vatikanu, 9. avgusta 1944. godine. Sastanak je održan u najvećoj tajnosti, koja je očuvana sve dok dr Smilja Avramov nije objavila ovaj dokument. Dr Avramov piše da je sastanak pape i vođe Komunističke partije Jugoslavije ugovoren još prilikom dolaska ustaškog ministra N. Rušinovića kod komunista, januara 1943. godine. Naime, u prethodnom periodu upravo N. Rušinović je bio stalni predstavnik nacističke hrvatske države u Vatikanu. Tako se iz Rušinovićeve poruke od 18. januara 1943, koju je preneo Vicko Krstulović, vidi ne samo suština razgovora J. B. Tita i Pavelićevog ministra, već i razgovora J. B. Tita i rimskog pape. Najzad, poznat je i jedan hrvatski izvor, koji stav Ante Pavelića prema partizanima definiše tačno onako kako je to njegov ministar Rušinović saopštio Krstuloviću. Pavelić je, prema ovom izvoru, rekao: Neka se iz partizana na našoj zemlji odstrane tuđinci, hrvatske partizane sve ćemo smestiti na ovu pozornicu i pogostiti ih".13
Komunisti su posle rata sistematski uništavali kompromitujuća dokumenta, ali promakla su im im još najmanje dva - ne računajući nemačke, italijanske, britanske, američke i četničke izvore - dokaza o saradnji sa ustašama. Prvi je izveštaj zamenika načelnika Vrhovnog štaba, bivšeg kapetana Velimira Terzića, J. B. Titu od 17. januara 1943. godine. Terzić piše:
Ovim ustaškim pregovaračima - parlamentarima, po mome mišljenju, trebalo bi staviti do znanja da je bezuslovno potrebno da donesu originalna - zvanična punomoćja od Pavelićeve vlade, a ne ovako od nekih raznih delegata.14
O sadržaju pregovora redakcija zbornika dokumenata upućuje čitaoca na Arhiv vojnoistorijskog instituta u Beogradu, navodeći oznake dva dokumenta, što su kako proizilazi zapisnici sa sastanaka komunista i ustaša. Međutim, ta dva dokumenta, sa oznakama AVII K-1491 reg. br 16-5 i AVII K-12 reg. br 5-1, ne nalaze se u navedenom Arhivu. Drugim rečima, ona su "preživela" akciju uništavanja kompromitujućih dokumenata, redakcija ih je pogledala i neoprezno pomenula u zborniku, a onda je neko došao i uništio ih.
 
Poslednja izmena:
Poznat je još jedan ovakav slučaj. Istoričar dr Savo Skoko potražio je naređenje J. B. Tita od 14. februara 1942. godine, koje je školski primer ratnog zločina. Rečeno mu je da je po objavljivanju u jednom od zbornika došao oficir Titove garde i odneo naređenje, s obrazloženjem da je "podmetnuto".15
Međutim, četnička obaveštajna služba odmah je saznala za ove pregovore ustaša i komunista, o čemu je Draža 14. januara 1943. izvestio vladu u Londonu:
Vođa komunista u Dalmaciji Bulšan poslao je bivšeg sreskog načelnika u Sinju kod komandanta ustaša da pregovaraju o zajedničkoj akciji protiv četnika
.16
Kontekst Terzićevog izveštaja od 17. januara 1943. je sledeći. Terzić je zapazio da se četnici koncentrišu u Dalmaciji, pretvarajući je u "bazu za buduće događaje", to jest za doček invazionih trupa Zapadnih saveznika. Zato je predlagao J. B. Titu:
Moramo pripremiti i planski izvesti jednu operaciju na kninske četnike i došljake iz Hercegovine i Crne Gore, te da ih dobro potučemo i uništimo. Ovo bi trebalo izvesti u što kraćem roku, kako bi presekli u korenu njihove dalje tendencije i likvidirali ih sa dalmatinskog područja. U ovu svrhu mi bi mogli koristiti našu 2. diviziju i najveći deo dalmatinskih snaga, možda i jedan deo 6. hrvatske divizije, a verovatno i kompletnu.17
Potom sledi stavka o traženju zvaničnog punomoćja od Pavelićeve vlade, sa obrazloženjem da se ustaše što duže zadržavaju u pregovorima, "kako bi nam ostalo dovoljno vremena da izvršimo pregrupisavanja snaga u cilju razbijanja i uništenja četnika". Terzić nastavlja: "Zatim, kasnije, pošto bi razbili četnike, mogli bi se baciti celokupnim snagama na ustaške bande".18
Terzićev stav o ustašama verovatno je razlog što komunisti ovaj dokument ne samo što nisu uništili, već su ga i publikovali. Naime, nesporno je da su mnogi komunisti srpskog porekla razmišljali o ustašama kao Terzić. Međutim, tako nisu razmišljali J. B. Tito i hrvatski komunisti iz Glavnog štaba Hrvatske - dakle oni koji su istinski komandovali partizanskim jedinicama. Oni su Terziću i drugim komunistima srpskog porekla govorili da se prava akcija protiv ustaša odlaže dok se ne likvidiraju četnici - a to se oteglo na čitav rat. Skrivali su, takođe, i kontakte sa Pavelićevom vladom, poput onog sa ministrom Rušinovićem. O dolasku Rušinovića Terzić očigledno nije bio obavešten. Kontakti koje je Terzić imao sa ustašama bili su na nižem nivou, a on nije ni imao ovlašćenja za donošenje strateških odluka.
Drugi dokaz o pregovorima komunista i ustaša je instrukciji J. B. Tita svojim pregovaračima sa domobranima, pisana 2. jula 1943, s tim što su oni, kako se navodi u zborniku dokumenata, pregovarali i sa ustašama. Reč je o "fingiranim napadima" komunista na domobranske i ustaške garnizone. Komunisti i predstavnici hrvatskih formacija dogovorili bi se o simuliranju borbe, jer su Hrvati morali da podnose izveštaje Nemcima za izgubljene garnizone. U ovo doba, u dogovorenim "fingiranim napadima" komunisti su zauzeli od domobrana Han-Pijesak, Vlasenicu, Olovo, Šekoviće i Kladanj. Višednevni pregovori komunista sa ustašama u Zvorniku nisu urodili plodom, pa je ovo mesto zauzeto pravom borbom (da je borba bila prava, može se zaključiti po velikim gubicima komunista).
J. B. Tito se koristio svojim starim sporazumima sa hrvatskim formacijama, a očigledno i nekim načelnim dogovorom. U pomenutoj instrukciji od 2. jula 1943, tj. direktivi "za pregovore sa predstavnicima Hrvatske domobranske vojske u Istočnoj Bosni", kaže se da treba uspostaviti "što tešnji kontakt sa svima nama naklonjenim predstavnicima vojnih i civilnih vlasti" hrvatske nacističke države, navodno radi njene "dezorganizacije i razbijanja". Pregovore, koji su već zakazani, treba iskoristiti za postizanje što boljih rezultata, "kako bi to poslužilo kao primer i ostalim starešinama hrvatske vojske". Titovi predstavnici imali su da svim domobranima, oficirima, podoficirima i vojnicima, "garantuju bezbednost života i lične privatne imovine". Svima koji pređu u partizane priznaju se činovi i omogućava dalje napredovanje, piše J. B. Tito i nastavlja:
Svaki onaj vojnik koji izrazi želju da iz bilo kojih razloga ne pristupi Narodnooslobodilačkoj vojsci ili da bude prekomandovan u svoj kraj, kod tamošnjih naših jedinica, izaći će mu se u susret. U ovom poslednjem slučaju biće upućen sa svojom potpunom ratnom spremom.
U toku pregovora tražiti od predstavnika Hrvatske domobranske vojske da predadu u ispravnom stanju svu ubojnu spremu - ratni materijal, hranu, vozila, magacine i ostalo.
U krajnjem slučaju, tj. ako predstavnici Hrvatske domobranske vojske ne pristaju na javnu predaju, pristati i na fingirani napad na njihov garnizon, gde će biti tačno ugovoren i predviđen način predaje.19
Ustaše se ne pominju, ali se uputstvo odnosilo i na njih, što dokazuju pregovori sa Crnom legijom u Zvorniku. Kao i prema domobranima i ustašama, komunisti zadržavaju isti odnos i prema četnicima: "Sve pohvatane četničke grupice odmah streljati na licu mesta", naređivao je pomoćnik načelnika Vrhovnog štaba, Velimir Terzić, 1. jula 7. diviziji.20
U drugom naređenju 7. diviziji, poslatom istog dana, Terzić naređuje da 7. brigada ne napada četnike, jer su njene snage "nedovoljne i slabe". Vrhovni štab će, piše dalje Terzić, uputiti "za razbijanje četničkih bandi drugu jedinicu i jače snage".21
Upućena je jedna brigada iz 2. divizije, i to ne na običan zadatak, već "kao kaznena ekspedicija", kako se izrazio Terzić u pismu Pavlu Iviću od 3. jula.22 "Čišćenje Zvijezde planine od četničkih bandi" podrazumevalo je i konfiskaciju hrane u srpskim selima, kao što je to i ranije činjeno.
Prema tome, ratna saradnja komunista sa ustašama došla je isto onako prirodno kao i njihova borba protiv četnika. I u jednom i u drugom slučaju reč je o nastavku predratne komunističke politike, kako "klasne", tako i "nacionalne". Obe te politike sistematski su negovale antisrpstvo, za račun navodno ugnjetavanih Hrvata.

i ovo postavljam samo na uvid dok ne dodjem do vecih slika...

16.jpg


Originalni italijanski dokument o susretu Pape Pije Dvanaestog i Josipa Broza Tita u Vatikanu, koji je pronašla dr Smilja Avramov
 
Poslednja izmena:
Tipično za Pitu Gulija/Koču. Zatrpava brdesinom bezveznih materijala skrpanih u četničkim biltenima i očekuje analizu svih tih mentalnih masturbacija. Nitko se normalan time ne bi bavio; svoju sam građansku dužnost ne samo ispunio, već i prebacio normu više od Alije Sirotanovića tim što sam se taj gulaš prisilio pročitati.

Njekoliko opasaka, da ne ostane na pljuckanju.

1. oba teksta imaju nješto istine, npr. o boravku Velebita sr. u Zg itd.

2. no, u njima je hrpa paranoidnih nebuloza:

a) sastanak pape Pija i Tita

b) sastanak Pavelićevih poslanika i Tita

c) nekakva zajdnička politika ustaša i partizana

d) brdo nebuloza koje mi se ne da ni nabrajati..

Točno je jedino da su komunisti brzo shvatili da su ustaše (ljotićevci, nedićevci, belogardejci,..) otpisani s porazom Nijemaca, te da su im jedini protivnici za preuzimanje vlasti nakon rata četnici, ili JVO Draže Mihailovića. Stoga su se taktičkim potezima 1942. diferencirali od četnika, a 1943. ih i uništili kao realne konkurente u području zapadno od Drine. Kako se rat primicao kraju, krenuli su da ih unište i u "bazi", tj. Srbiji, što je napravljeno 1944.

Također, točno je da je 1943. napravljen sporazum o privremenom primirju s Nijemcima (u Zg su izaslanici bili Koča Popović i Velebit, mislim i Đilas), no to je bilo s Nijemcima- koji su bili gazde- a ne ustašama, koji su ionako bili bez nekog manevarskog prostora. Taj sporazum u praksi nije poštovan ni dana, a da i jest- što onda ? Za preuzimanje vlasti rade se potezi amo-tamo.

O Smilji Avramov ne treba trošiti riječi, to je gospođa opsjednuta urotama, Vatikanom,masonima, Trilateralom i štotigajaznam.

Zaključak je relativno tričav, i svodi se na ono što se znalo još iz škole:

* u međuraću komunisti su bili u oporbi i mijenjali politiku. Imali su nekoliko struja, no generalno im se politika promijenila od one rušenja Jugoslavije pod svaku cijenu do one preobrazbe iste u komunističkoj revoluciji.

* oni nisu bili neki "Jugoslaveni" po ideologiji, komunizam im je bio glavni. Znamo da su htjeli i balkansku federaciju s Bugarskom, Albanijom i Grčkom. Svjetski komunizam- to im je bio cilj.

* tijekom rata ispravno su procijenili da im je Mihailović jedini konkurent za preuzimanje vlasti nakon poraza osovine, te su tomu prilagodili politiku, ne vodeći nikakvu "anti" politiku bilo koje vrste, nego manevrirajući tako da unište sve svoje protivnike i uspostave vlast tipa sovjetske.

* nakon što je Broz dobio nogu zbog prevelike samostalnosti, tražili su drugačije opcije za preživljavanje, no ostali su lenjinistički totalitarci, sve više ublaživani u praksi.

I to je to. Nema nikave zavjere ni protiv kojeg naroda u Jugoslaviji, ni izvan nje. Čista i jasna priča.
 
ti stvarno mislis da neko i dalje ozbiljno shvata tvoje postove....:mrgreen:...promeni nik, registruj se ponovo:lol:

smesno je kako Urvana ova tema nije interesovala do skoro, ne ova konkretno, nego one koje su se bavile II sv.ratom...mora se priznati da covek brzo napreduje...a poznajuci psihicko stanje urvana, moguce da je on bio kiseli1...lol

naravno svaka tvrdnja koja se ovde iznese potkrepljena je dokumentima, tako da su ovakvi i slicni postovi ovih nesretnika besmisleni...Kao sto sam obecao cim budem u prilici postavljam slike u vecoj rezoluciji,a do tad nastavljam temu, u skladu sa vremenom...

Vremenu komunjraskih lazi davno je dosao kraj...to sto danas najvise ne odgovara onima koji ne znaju de biju izmedju ustasluka i komunizma, danas popularnim ''Hrvatima'' je druga stvar...ali suvise je to sitno da bi omelu temu...:D
 
Poslednja izmena:
I Urvan nesto pametno da napise: ''tijekom rata ispravno su procijenili da im je Mihailović jedini konkurent za preuzimanje vlasti nakon poraza osovine, te su tomu prilagodili politiku, ne vodeći nikakvu "anti" politiku bilo koje vrste, nego manevrirajući tako da unište sve svoje protivnike i uspostave vlast tipa sovjetske''. Naravno bez drugog dela teksta gde kaze ''ne vodeci nikakvu anti politiku''...a sledeci tekst nam upravo govori o tome...

USTAŠKA CRNA LEGIJA I PROLETERSKE BRIGADE PROTIV ČETNIKA

Kao ni u Zapadnoj Srbiji krajem 1941, komunisti nisu mogli da se održe ni u Istočnoj Bosni početkom 1942, pošto je narod tih krajeva podržavao samo svoju vojsku. A upravo ta vojska je komunistima bila trn u oku, jer su je smatrali glavnom preprekom u ostvarenju svog ratnog cilja, tj. u osvajanju vlasti. Zato je J.B. Tito 8. februara 1942. izdao naređenje da partizanska glavnina, umesto ka Sarajevu i Zapadnoj Bosni, gde su se nalazile ustaše, napade usmeri ka Istočnoj Bosni:
Svi odredi treba da usaglase svoja dejstva, a to je: da se teritorija Istočne Bosne očisti od četnika i bude van svakog četničkog uticaja.23
Komunističke snage bile su, međutim, isuviše slabe za sprovođenje ovakvog plana. Prema nemačkim dokumentima, major Jezdimir Dangić, komandant Istočne Bosne, imao je 20.000 četnika, a partizani ukupno 6.000 ljudi (lokalne jedinice plus ostaci glavnine prebegli iz "Užičke republike"). Tako komunisti donose odluku da u borbu protiv četnika krenu u saradnji sa ustašama. O tome je general Paul Bader, komandant nemačke Komande Srbije (koja je obuhvatala i Istočnu Bosnu), prvi put javio pretpostavljenima 20. marta 1942. godine:
Između hrvatskih komunista, ustaša i iz Crne Gore nastupajućih delova proleterske brigade, izgleda da je postignut sporazum po kome se ove grupe ne bore jedne protiv drugih.
U izveštaju od 31. marta on je imao više informacija:
Ustaše, domaći partizani i na kraju nastupajuće bande iz Crne Gore bore se ovde rame uz rame protiv borbenih srpskih snaga pod Dangićevom komandom
.24
U zborniku dokumenata nemačkog rajha, tom XII, knjiga 2, koji su komunisti objavili 1976. u Beogradu, iz Baderovog izveštaja od 20. marta izbačena je rečenica o saradnji partizana i ustaša (str. 231-234). Međutim, u Baderovom izveštaju od 31. marta takva rečenica nije izbačena (str. 267). Verovatno je razlog taj što se "nastupajuće bande iz Crne Gore" u izveštaju od 31. marta ne nazivaju "proleterskim brigadama", kao u izveštaju od 20. marta.
O ishodu borbi četnika s jedne, a partizana, ustaša i domobrana s druge strane, Bader je javio 10. aprila:
Izgleda da je četnička grupa Dangić jako razbijena u borbama sa hrvatskom vojskom i ustašama u saradnji sa komunistima, tako da Dangić sada može da postigne samo lokalne uspehe.25

U pomenutom zborniku dokumenata nemačkog rajha ostavljen je deo Baderovog izveštaja od 10. aprila o saradnji ustaša i partizana. Ali, reč "saradnja" zamenjena je rečju "sadejstvo". Evo kako, prema ovom zborniku, glasi cela Baderova rečenica: "Izgleda da je četnička grupa Dangića teško potučena u borbama s hrvatskim oružanim snagama i ustašama, u sadejstvu s komunistima, tako da Dangić, po svoj prilici, nije više u stanju da postigne više od lokalnog uspeha". Uz ovu rečenicu komunistički istoričari u fusnoti daju sledeći komentar: "U to je vreme Operativni štab Udarne proleterske grupe (2. i 1. proleterska brigada) a prema naređenju Vrhovnog štaba NOP i DV Jugoslavije, čistio Istočnu Bosnu od Dangićevih četnika" (str. 276-277). Dakle, komunistički istoričari su ovim praktično potvrdili navode iz Baderovog izveštaja o "sadejstvu" partizana i ustaša. Zajedno sa ustaškom najozloglašenijom jedinicom, Crnom legijom, protiv četnika se borila partizanska glavnina (jedine dve proleterske brigade koje su tada imali) i to po naređenju Vrhovnog štaba, tj. J. B. Tita.
Nešto kasnije, nemačka Komanda Srbije raspolagala je novim podacima: u izveštaju od 16. aprila ona spominje da se "ustaše i partizani" bore zajedno, ali da Dangić "još nije slomljen", iako se povlači zbog nestašice municije.
U izveštaju od 20. aprila, nemačka Komanda Srbije kaže da je situacija "i dalje nejasna i napeta, jer partizani se bore samo protiv Dangićevih pristalica, a ne i protiv ustaša". Pisac izveštaja, pukovnik Erih Keviš, dalje navodi: "Prema raspoloživim izveštajima ustaše su se, navodno, s hrvatskim komunistima borili protiv Dangića".26
Komunistički istoričari objavljuju ovaj dokument bez cenzure, uz komentar da su se četnici "igrom slučaja" našli između partizana i ustaša. Oni su, naravno, skrivali kontinuiranu saradnju ustaša i komunista još od 1929. godine.

Prema Baderovom izveštaju Komandi Jugoistoka od 20. aprila, "prodor hrvatskog ustaškog potpukovnika Francetića do Drine pretvorio se u uništavajući udarac protiv snaga Dangićeve grupe". Francetićev napad bio je uspešan zato što su se "ustaše navodno s hrvatskim komunistima borile protiv Dangića", kako stoji u Baderovom izveštaju, a svakako i zato jer su protiv četnika nastupale i jake nemačke formacije.27
U izveštaju operativnog štaba borbene grupe "Bader", upućenom 22. aprila generalu Baderu i Komandi Jugoistoka, stoji da je "raspoloženje srpskih ustanika vrlo potišteno pri početku ofanzive i iznenadnom prodoru kroz trostruki položaj Srba". Međutim, piše dalje u izveštaju, "pojava jedne nove grupe u Vlasenici, koja je došla iz Srbije, opet je položaj Srba vratila u pređašnje stanje". Nova pomoć prekodrinskim Srbima stigla je od generala Milana Nedića. Ovi ljudi su naoružavani, kako piše u istom izveštaju, "putem `takozvane izbegličke pomoći` u Beogradu". Nemci su utvrdili postojanje "i drugih grupa iste vrste".28
Te "druge grupe" stizale su po naređenju generala Draže Mihailovića, koji je stanje na frontu u Istočnoj Bosni pratio iz dana u dan, pomažući koliko je moguće. Naročito angažovanje Draža je tražio od jedinica naslonjenih na Drinu, poput Zlatiborske brigade kapetana Milorada Mitića i Cerske brigade kapetana Dragoslava Račića, a isto tako i od svojih ljudi legalizovanih u jedinicama generala Nedića na ovom sektoru. To su bili potpukovnik Radojko Jovandarić, negdašnji komandant Kotleničkog četničkog odreda, sada legalizovan u Bajinoj Bašti, i major Momčilo Matić, komandant Nedićeve Drinske grupe srpskih oružanih snaga. U radio depeši Lazaru Trklji od 15. aprila, Draža naređuje da se "potrebne snage" uzmu od Račića, Mitića, Jovandarića i Matića.29
Međutim, upravo u pristiglim četnicima i Nedićevim odredima - za koje su govorili da se "tobože bore protiv ustaša" - komunisti su videli svoje najveće neprijatelje. Dopuštajući mogućnost da lokalni četnici, ako budu zarobljeni, "dobrovoljno" pređu u partizane, u vezi s pridošlicama iz Srbije J. B. Tito je izdao ovakvo naređenje:
Sve četnike iz Srbije streljati bez ikakve razlike.30
Izveštaj operativnog štaba grupe "Bader" od 4. maja, daje sledeći opis situacije u Istočnoj Bosni:
Prodor u luk Drine-Vlasenice-Srebrenice, koji su izvršile ustaše pod potpukovnikom Francetićem, slomio je tamošnju dominantnu snagu ustanika i doveo do ponovnog osvajanja najvažnijih mesta na ovom području. Taj prodor je na taj način učinio nepotrebnom jednu veću akciju predviđenu Operacijom "Trio II".31
Komunisti su se još jednom povukli u italijansku okupacionu zonu, pošto su, kako piše u istom izveštaju, "očigledno o predstojećim događajima (bili) obavešteni od hrvatskih oficira". Jedan od Titovih ljudi za vezu sa ustašama bio je Edvard Kardelj, koji se tada nalazio u Sarajevu. Izveštavajući J. B. Tita o pokretima ustaških i nemačkih jedinica, u pismu od 15. januara 1942, Kardelj napominje: "To su vesti iz pouzdanih (tebi poznatih) izvora..."32
Sem Kardelja, J. B. Tito je među Hrvate poslao i Ivu Lolu Ribara i Vladimira Velebita, kojima je 6. marta 1942. naredio:
Naša je dužnost da hrvatskoj vojsci objasnimo opasnost koja preti hrvatskom narodu u Bosni i drugim krajevima od strane srpskih četničkih bandi, od strane srpske hegemonističke klike... Na tom pitanju mi moramo dobiti hrvatske vojnike, pa i oficire... Na tom pitanju treba da se sporazumete sa naprednim delovima Hrvatske seljačke stranke, da oni preko svojih veza utiču u hrvatskoj vojsci da ona prilazi nama i da nam daje oružje i municiju.33
 
Poslednja izmena:
Komunistički delagati su se slobodno šetali Zagrebom, pa ih je J. B. Tito upozorio da to ne smeju činiti, uprkos dobrim odnosima sa Hrvatima, sledećim pismom:
Budite oprezni! Preduzmite mere da se prekine sa malograđanskim, familijarnim posjetama i sastancima, kao što je to slučaj kod NN
.34
Reč je o Vladimiru Velebitu, čiji je otac, kao austrugarski general i prijatelj nemačkog generala Horstenaua, uticao da se komunisti u Zagrebu osećaju kao kod svoje kuće. S jedne strane, ovo je komunistima bilo od koristi, ali je s druge strane druženje njihovih delegata sa Nemcima i domobranima, a naročito sa ustašama, negativno uticalo na Srbe u partizanskim redovima. Nema vesti da su Srbi partizani saznali za misiju Velebita, Kardelja i Ribara, ali su zato dobro videli saradnju ustaške Crne legije i 1. i 2. proleterske brigade protiv četnika u Istočnoj Bosni. O tome dr Ivan Avakumović piše: "Kad su Srbi u Srednjoj i Istočnoj Bosni osetili šta komunisti rade i spremaju, organizovali su pučeve u mnogim partizanskim odredima. Na Ozrenu, Romaniji, kod Zenice itd, srpski seljaci su oterali ili pobili komuniste".35
Naime, mada su partizanske odrede većinom činili Srbi, oni su sistematski usmeravani protiv srpskih trupa koje su grčevito branile srpski narod - pa tako i rodbinu Srba partizana - od ustaških pokolja. Komandant partizanskog Birčanskog odreda Mihailo Milosavljević Španac i njegov pomoćnik Cvijetan Mijović Mujo, pisali su 2. marta 1942. godine Vrhovnom štabu doslovce ovako:
Mislimo da je hitna potreba dolaska brigade, ali ne da se angažuje u borbi protiv ustaša, već protiv Račića i oficira i njihovih žandara.36
A J. B. Tito je 29. marta pisao komandantima 1. i 2. proleterske brigade da je njihov dolazak u Istočnu Bosnu imao "i negativnih strana, jer je izvršen u vrijeme kada su četničke jedinice vodile borbu sa ustašama kod Han Pijeska".37
Tako je u Istočnoj i Srednjoj Bosni pod komandom J. B. Tita ostao samo mali broj Srba, koji je bio potpuno indoktriniran komunizmom.
Sumarni izveštaj Grupe "Bader" poslat je 20. maja 1942:
U očišćenom delu nemačkog posadnog područja, preduzete mere za smirenje zemlje pokazuju svoj dosadašnji uspešan napredak. Iz poređenja stanja pre početka operacije sa sadašnjim stanjem, jasno se vidi da su dosadašnje mere za smirenje zemlje bile uspešne. Ipak, ne sme da se sumnja da ovaj mir neće biti narušen većim spoljnim ili unutrašnjim povodom. Na primer, novim ustankom Srba pod Dražom Mihailovićem, pogoršanjem položaja Osovine ili novim ustaškim zverstvima nad Srbima.38
Pisac izveštaja ne pominje opasnost od komunista.

Nova nemačka dokumenta o saradnji komunista i ustaša u borbi protiv Dangićevih četnika objavljena su 2005. godine, i to prvi put u jednom službenom vojnom časopisu - "Vojnoistorijskom glasniku". Reč je o prikazu knjige nemačkog istoričara Klausa Šmidera "Partizanski rat u Jugoslaviji 1941-1944", u kome se pored ostalog kaže da je na slom Dangićevih četnika "uticala taktička saradnja između ustaša i partizana početkom aprila 1942. koja je trajala oko dve nedelje. U tom periodu su ustaše dva puta isporučile municiju partizanima".39
Dakle, ovde je nov podatak o isporukama municije, dok ograničavanje saradnje ustaša i partizana na dve nedelje ne stoji. Videli smo, već poznata dokumenta kazuju da je ta saradnja tokom borbi u Istočnoj Bosni trajala oko mesec dana, odnosno onoliko koliko je bilo potrebno. Takođe, već je bilo poznato da su hrvatske formacije još u ovo doba snabdevale partizane municijom, ali su komunisti skrivali ustaše iza termina "hrvatska vojska". Primera radi, za period pre ovog o kome piše Šmider, delegat Vrhovnog štaba za Istočnu Bosnu Svetozar Vukmanović Tempo 31. marta 1942. godine izveštava o delatnostima Glasinačkog partizanskog bataljona i Rogatičkog partizanskog odreda:
Istovremeno oni su dobili zadatak (Rogatički odred - prim. aut) da se povežu sa nekim oficirima hrvatske vojske u Podromaniji, sa kojima je već uspostavio vezu Glasinački bataljon i od kojih su dobili nešto municije.40
Savez komunista i ustaša protiv četnika otežao je ionako tragičan položaj srpskog naroda u Istočnoj Bosni, o čemu svedoči izveštaj pukovnika Keviša:
Prelazak srpskih izbeglica, skoro isključivo žena i dece, preko Drine u Srbiju nije se delimično mogao sprečiti zbog slabo posednute granice na Drini. Hrvatske ustaške i muslimanske jedinice poklale su veliki broj izbeglica koji su hrlili ka Drini, a delimično ih pobacale u reku. Među onima koji su pobegli u Srbiju hara glad i pegavi tifus.41
Reč je o poslednjoj fazi nemačko-hrvatske Operacije "Trio I", tokom koje je slomljena četnička linija fronta prema Drini. Četnici su želeli da obezbede povlačenje izbeglica preko Drine, kako bi ih spasili sigurne smrti, ali u tome nisu potpuno uspeli. Formalno, Operacija "Trio I" bila je uperena i protiv komunista, ali njih su ustaše držale dalje od nemačkih jedinica. Neposredno uoči pokolja srpskih civila na Drini, 1. i 2. proleterska brigada razdvojile su se od ustaša i otišle u Crnu Goru.
Tragediju srpskog naroda u Istočnoj Bosni, posle pada trostruke linije četničke odbrane, opisao je i vojvoda Dobroslav Jevđević:
Početkom aprila 1942, dve nemačke divizije i jedna ustaška i domobranska, izvršili su koncentrični napad na slobodnu teritoriju sreza Rogatičkog i Višegradskog. Naši borci ne mogući odoleti desetostrukoj nadmoći, povlačili su se ka Drini i Srbiji. Pobesnili neprijatelji klali su i staro i mlado i naša vojska krene ceo narod pred sobom sa stokom i nešto pokretne imovine. Naše čete, zadržavajući navalu, ginule su jedna za drugom, dok su zbegovi užurbano kretali ka Drini kod Starog Broda, sleglo se oko 7.000 srpskih duša sa svojim blagom.
Samo onaj ko pozna Drinu, znade kakva je ona u proleće, ona Drina o kojoj narodni pesnik peva da valja drvlje i kamenje. Nigde mosta, nigde broda a borba se sve više približuje. Narod je sekao jele i celu noć žurno pravio splavove ali je Drina trgala većinu od njih. U zoru, 7. aprila, ustaši i Nemci približiše se Drini. Jedna petina naroda bila se je prebacila. Huka borbe, huka Drine, njištanje hiljade konja i rikanje govedi, plač žena i dece. Bacači već gađaju u masu, iz neba avioni seju smrt a u tom času i jedna nemačka brigada se ukaza na drugoj obali Drine sejući smrt iz automatskih oružja. Nastao je pakao. Hiljade leševa ljudskih i životinjskih plivali su Drinom. Ustaši su već izbili na obalu. Jedan deo boraca mešao se sa njima na nož, u borbi. Narod je skakao u valovitu reku. Tri stotine i dvadeset devojaka stajale su još na obali. Čekala ih je sramota, silovanje i smrt.
I desio se primer kakvog istorija ne pamti. Plemenite devojke srpske, sa stena na obali skakale su u grupama u reku, birajući smrt u valovima rađe nego sramotu. Svih, tri stotine i dvadeset do poslednje. Nemci sa desne obale su obustavili paljbu i otišli zaprepašćeni tim prizorom. Ustaši su nastavljali klanje. Na obali su uhvatili još četiri stotine ljudi. Zaklali su ih odmah. Od osam hiljada, prešlo je tog krvavog 7. aprila u Srbiju, tri hiljade i tri stotine iz sreza Rogatičkog i Višegradskog.42
Tragedija 320 devojaka, 7. aprila 1942. godine, je najmasovnije samoubistvo zabeleženo u srpskoj istoriji.
 
Poslednja izmena:
ti stvarno mislis da neko i dalje ozbiljno shvata tvoje postove....:mrgreen:...promeni nik, registruj se ponovo:lol:

smesno je kako Urvana ova tema nije interesovala do skoro, ne ova konkretno, nego one koje su se bavile II sv.ratom...mora se priznati da covek brzo napreduje...a poznajuci psihicko stanje urvana, moguce da je on bio kiseli1...lol

naravno svaka tvrdnja koja se ovde iznese potkrepljena je dokumentima, tako da su ovakvi i slicni postovi ovih nesretnika besmisleni...Kao sto sam obecao cim budem u prilici postavljam slike u vecoj rezoluciji,a do tad nastavljam temu, u skladu sa vremenom...

Vremenu komunjraskih lazi davno je dosao kraj...to sto danas najvise ne odgovara onima koji ne znaju de biju izmedju ustasluka i komunizma, danas popularnim ''Hrvatima'' je druga stvar...ali suvise je to sitno da bi omelu temu...:D

svaka cast na "sporazumu". zamisli , mile budak potpisuje sporazum napisan na cirilici, pisacom masinom, i to jos u zatvoru :hahaha::hahaha:

za tvoje obrazovanje, 1935 godine, mile budak je bio u italiji,(1932 je izvrsen atentat na njega, pa je 1932-1938 proveo u italiji), a mose pijade, u zatvoru u lepoglavi
 
kiseli1 ali zasto...zasto kiseli....:hahaha:...ti stvarno ne prestajes da me iznenadjujes, samo sve si gluplji i gluplji...i opet oces da pravim magarca od tebe:lol:

Pa gde si video originalan dokument, na cirilici itd...Glupane ona slika koju je postavio onaj lik je stranica iz knjige:hahaha: Pa to si mogao da zakljucis, samo da si procitao od pocetka...zabrinjavas me kiseli, tvoji kompleksi i frustracije ti ne dozvoljavaju da racionalno razmislis pre nego sto nesto izneses, gde zuris...

Citiracu jos jednom Samardzica, nekima treba dva puta ponoviti:

Tokom Drugog svetskog rata, vlada generala Milana Nedića preštampavala je i širila sporazum o saradnji, koji su komunisti i ustaše potpisali u sremskomitrovačkoj kaznionici 1935. godine.

Ovaj sporazum je očuvan u prepisu, ali ne i u originalu. Tako danas postoje dva mišljenja: prvo, da je sporazum zaista postojao, i drugo, da je reč o nedićevskom falsifikatu upotrebljenom u ratnoj propagandi.
Pristalice prve teze tvrde da se ono što piše u sporazumu zaista dešavalo, dok je osnovna tvrdnja pristalica druge teze da se Budak u to vreme nalazio u emigraciji, a ne u zatvoru u Sremskoj Mitrovici.
Možda se nikada neće utvrditi da li je ovaj sporazum postojao ili ne, međutim, iz jednog autentičnog ustaškog dokumenta s početka rata 1941. godine, vidi se da je upravo Budak bio najveći pobornik saradnje sa komunistima.


I sad posto si retardiran da pojasnim...Dakle ovaj sporazum nisam izmislio ja, a ni postavio ga...Postavio ga je Slaven, a tokom II sv.rata vlada Milana Nedica je sirila ovaj sporazum...Original danas ne postoji, a nije tesko zakljuciti i zasto...komunjare su se potrudile da sve uniste posle rata, mada su se i tu malo zajebali pa dosta toga ostavili iz sebe...dakle postoji prepiska i MOJE MISLJENJE je da je ovaj dokument realnost, da je postojao, i da na kraju krajeva nije ni bitan konkretno ovaj dokument kad je jasno da se radilo i zalagalo za sve ono sto se u njemu spominje...

Ali posto je Samardzicu, a i meni stalo samo do ISTINE, nasuprot komunjarskim lazima i propagandi niko ne zeli da tvrdi nesto ako nije apsolutno siguran...Tako danas imas dva misljenja o ovom sporazumu, da je delo Nediceve propagande ili da je stvaran...Medjutim ovi koji tvrde da je delo Nediceve propagande imaju vrlo sturo i mrsavo objasnjenje koje treba da dokazu, kao sto i ti treba da dokazes ovo sto si napisao, a da stvar bude jos gora to im je jedini ''alibi'', a ne pada im napamet da tvrde da su ovakvi sporazumi upereni protiv srpstva i pravoslavlja nemoguci...
 
Poslednja izmena:
@Koca,
potpuno je razumljivo, da ti, i gdin samardzic, ne zelite biti optuzeni za bezocno laganje, ili falsifikovanje istorije,pa je onda u redu , u skladu sa pravilima psiholosko-propagandnog rata , poceti sa insuinacijama, gde se citaoci sugerise, da on bude taj koji ce zakljuciti, upravo ono sto autor teksta ne zeli da tvrdi...
Glupane ona slika koju je postavio onaj lik je stranica iz knjige
upozorio sam te nekoliko puta da se suzdrzavas, po pitanju ove vrste komplimenata
 
USTAŠKA CRNA LEGIJA I PROLETERSKE BRIGADE PROTIV ČETNIKA

Ovo je za žutu kuću. Neki njemački obavještajac divani o "hrvatskim komunistima", netom pristiglima iz Srbije i Crne Gore. U to doba, početkom 1942., Hrvata u partizanima nije bilo više od nekoliko posto, a u ovom pak kraju bi ih se valjalo tražiti u promilima.

Aferim i takvim obavještajcima.
 
@Koca,
potpuno je razumljivo, da ti, i gdin samardzic, ne zelite biti optuzeni za bezocno laganje, ili falsifikovanje istorije,pa je onda u redu , u skladu sa pravilima psiholosko-propagandnog rata , poceti sa insuinacijama, gde se citaoci sugerise, da on bude taj koji ce zakljuciti, upravo ono sto autor teksta ne zeli da tvrdi...

upozorio sam te nekoliko puta da se suzdrzavas, po pitanju ove vrste komplimenata

pa brate ti mi ne dozvoljavas da se uzdrzim od takvih komplimenata, prosto me teras da se njima razbacujem:mrgreen:

kiseli kao sto sam rekao pregazilo je vreme i tebe i tvoje komnjare...ovo lupetanje ti nece mnogo pomoci...tvoji falsifikatori istorije su otisli u istoriju:mrgreen: Ono sto Samardzic radi je raskrinkavanje iste i istina na prvom mestu...Za tebe, kada obradimo sve ove teme, imam spisak izvora, svega sto cu da iznesem...a onda kiseli opet, u misju rupu, po ko zna koji put...Skapiraj bre da ni jedan moj post nije namenjen tebi, koga boli qurac da iskompleksiranog i isfrustriranog, zadrtog hrvatcica uci istoriji...kapiras? ovo je namenjeno ljudima kojima je stalo do istine, bar toliko da njima ne mogu da manipulisu jednim te istim falsifikatima i lazima po hr i bih forumima, i napasti poput tebe koje posecuju i sr forume, kapiras?
 
pa brate ti mi ne dozvoljavas da se uzdrzim od takvih komplimenata, prosto me teras da se njima razbacujem:mrgreen:

kiseli kao sto sam rekao pregazilo je vreme i tebe i tvoje komnjare...ovo lupetanje ti nece mnogo pomoci...tvoji falsifikatori istorije su otisli u istoriju:mrgreen: Ono sto Samardzic radi je raskrinkavanje iste i istina na prvom mestu...Za tebe, kada obradimo sve ove teme, imam spisak izvora, svega sto cu da iznesem...a onda kiseli opet, u misju rupu, po ko zna koji put...Skapiraj bre da ni jedan moj post nije namenjen tebi, koga boli qurac da iskompleksiranog i isfrustriranog, zadrtog hrvatcica uci istoriji...kapiras? ovo je namenjeno ljudima kojima je stalo do istine, bar toliko da njima ne mogu da manipulisu jednim te istim falsifikatima i lazima po hr i bih forumima, i napasti poput tebe koje posecuju i sr forume, kapiras?

mislis istina kako je ti i samardzic vidite u laganoj beletristici.........:P
 

Back
Top