Najpoznatije životinje

LAJKA
prvi živi sisar u svemiru

Lajka (rus. Лайка, po nazivu rase psa, doslovno lajač) bila je prva od sovjetskih pasa poslatih u svemir (c. 1954—3. novembar 1957.) i postala prvi živi sisar poslat u Zemljinu orbitu i prva orbitalna žrtva.

U vreme kada je Lajkina misija pokrenuta, malo je toga bilo poznato o uticaju svemirskih letova na živa bića. Neki naučnici verovali su da ljudi ne bi mogli da prežive lansiranje ili uticaj kosmičkog prostora, tako da su stručnjaci koji su radili na svemirskom programu videli letove životinja kao neophodnu pripremu za mislije s ljudima.[1] Sjedinjene Države koristile su šimpanze; Sovjetski program odlučio je da koristi pse.

Lajka je bila lutalica, prvobitno nazvana Kudrijavka (rus. кудрявка, doslovno, kudrava), trenirana je sa još dva psa, i na posletku izabrana za putnika sovjetske svemirske letelice Sputnjik 2 (Спутник-2) lansirane u svemir 3. novembra 1957. godine.

Lajka je umrla nekoliko sati nakon lansiranja od posledica stresa i toplotnog udara, verovatno usled kvara u kontrolnom sistemu za toplotu. Pravi uzrok njene smrti nije bio javno objavljen još decenijama nakon leta.[2]

Iako Lajka nije preživela putovanje, eksperiment je dokazao da živi putnik može da preživi lansiranje u orbitu i podnese bestežinsko stanje. Njime je prokrčen put za ljudske letove u svemir, a naučnici su dobili prve podatke kako živi organizmi reaguju na okruženje u svemirskim letovima.

Na dan 11. aprila 2008. godine, ruski zvaničnici podigli su spomenik Lajki. Ovaj mali spomenik nalazi se u blizini vojno-istraživačke ustanove u Moskvi koja je pripremila Lajkin let u svemir, i predstavlja psa koji stoji na vrhu rakete.

Lajka.jpg




Strelka i Belka

Strelka i Belka su psi koji su posle Lajke poslati u kosmos na sovjetskom vasionskom brodu Sputnjik 5 od 19. do 20. avgusta 1960. godine. Sputnjik je bio prototip kasnijih vasionskih brodova Vostok.

Cilj eksperimenta je bio mogućnost života živih bića u kosmosu i uticaj života u svemiru na živa bića.

Belka i Strelka su prva živa bića koja su se vratila iz kosmosa.
 
Poslednja izmena:
SAMI
Iz Beo zoo vrta

Sami je bio šimpanza nemirne ali blage naravi. Uspevao je dva puta da pobegne iz svog kaveza i potpuno opušteno šeta ulicama grada. Potere za njim su uvek bile spektakularne a mnogobrojni posmatrači, koji bi prvobitno panično bežali, postali su njegovi najveći obožavatelji. Kada je uginuo sve novine su objavile tu vest. Nazivali su ga omiljenim beogradskim disidentom, ćudljivim osobenjakom, velikim džentlmenom, dorćolskim beguncem...

200px-Majmun-Sami-spomenik-Be%D0%BE-Zoo-Vrt.jpg




I još jedan stanovnik bg zoo vrta

Hrabra keruša
GABI

'' Postoji jedna dirljiva prica, vezana za Zooloski vrt, koja ima sve zaplete Sekspirove drame. Njen glavni akter je hrabra I odvažna kerusa nemackog ovcara zvana Gabi.
Kerusa Gabi je skoro cetiri godine stanovnik Zooloskog vrta. Dobili smo je od jednog naseg istaknutog dresera pasa, kod koga je provela dug period, nekih sedam, osam godina, ali kako je on nabavio drugu rasu pasa, ponudio ju je nama. U pocetku sam se malo opirao zbog kerusinih poodmaklih godina, ali kada sam video kako je lepa nisam mogao da odolim.
Ubrzo sam se uverio da je Gabikin bivsi vlasnik bio apsolutno u pravu kada mi je isticao njene brojne vrline, a da sam ja bio nepravican sto sam te price uzimao sa rezervom. Ocenjena kao srcan I hrabar pas Gabi je odmah dobila zaduženje. Zajedno sa svojim dobrim drugarom, psom koga smo dobili od policije, sluzila nam je kao nocni cuvar. Njih dvoje su svake veceri sa stražarom patrolirali Vrtom. Svoj posao su obavljali disciplinovano I savesno.
Ali, sudbina je htela da se jedne veceri, negde u mukama noci, dogodi jedna nepredvidjena stvar: ženka jaguara uspela je da iskoci iz svog kaveza I da dodje skoro do upravne zgrade, bas u vreme kada je stražar sa psima patrolirao Vrtom. Dok su prolazili pored jednog bazena, Gabi je naglo zastala kao da nesto osluskuje, mirovala je sasvim ukocena nekoliko sekundi I onda je brzinom puscanog metka jurnula u mrak. Stražar je ostao zbunjen jos ne shvatajuci o cemu se radi. Tek kada je tisinu noci pocela da para rika I lavez I kada je u tami razaznao uzavrelo klupko iz koga su se isplitale cas kandže cas zubi, bilo mu je jasno da je u pitanju neka zver, ali nije bio siguran da li je leopard ili jaguar. Sav uzbudjen otrcao je do telefona I obavestio policiju. Milicija je probudila mene I zajedno smo požurili da zaustavimo odbeglu I razgoropadjenu zver. Odmah smo utvrdili da je u pitanju ženka jaguara, mlada I puna snage I to izuzetno lep primerak. Negde do pred samo svitanje vodili smo borbu sa njom pokusavajuci da je vratimo u kavez i, na kraju, posto drugog izlaza nije bilo, nažalost, morali smo da je ustrelimo.
Zatim smo poceli da tražimo Gabi. Pronasao sam je u jednom hodniku koji se nalazi u neposrednoj blizini kaveza iz koga je jaguar pobegao. Ležala je polumrtva u velikoj lokvi krvi. I dok sam pokusavao sto pažljivije i nežnije da je podignem, sto je bilo zaista tesko jer su se duboke rane nalazile po celom telu, stražar mi je pricao o dramaticnoj borbi koju je te noci vodila hrabra kerusa. Gabi je neustrasivo jurnula na jaguara, uhvatila se u kovitlac sa njom i, mada svesna smrtne opasnosti, nije odustala ni za trenutak. Okrenula je situaciju u svoju korist i iznenadjenu zver nije prestajala da goni sve dok je nije saterala do ulaza u kavez. Tek kada je to uradila, sva ranjava i iznemogla, poslednjim atomima snage se odvukla do prvog zaklona i klonula.
Noseci je onako izmasakriranu prema kapiji, dok mi se niz ruke slivala krv, gledao sam to bolno telo, te umorne oci, I zalio sto ne posedujem neku moc kojom bih udahnuo život tom dragom srdacnom stvorenju.
Odmah smo je smestili u kamion I prebacili na Veterinarski fakultet. Strucnjaci su intervenisali brzo, oprali su joj rane, dali antibiotike i transfuziju, posto je bila izgubila mnogo krvi, I vratili je ponovo u vrt jer nisu imali adekvatan stacionar. No, kako ni mi, u to vreme, nismo imali ambulantu, u tu svrhu poslužila je moja kancelarija. Improvizovali smo sa onim sto smo imali. Civiluk je posluzio kao stalak za boce sa infuzijom i transfuzijom, spojene stolice su bile ležaj za bolesnicu, a moj radni sto mesto na kome su se cuvali lekovi, gaze, tuferi i ostali sanitetski materijal.
Uz Gabiku je bdelo, uz brojan tim strucnjaka-veterinara, i skoro kompletno ljudstvo Zooloskog vrta. Ni na trenutak nije ostajala sama. Bila su organizovana i nocna dežurstva. Jedinu prepreku stvarala nam je vrucina, visoke temperature pa je postojala mogucnost infekcije. Oporavak je isao dosta sporo, ali borili smo se za njen život. Hvatali smo nase druge pse, nemacke ovcare, davali joj transfuziju, ali vise od pola krvi koju bi ubrizgali u nju, kroz rane je ponovo izlazilo napolje. Nismo odustajali, i uspeli smo.
Vreme je prolazilo I njeno stanje je pocelo polako da se poboljsava. Posle vise od mesec dana Gabi je prvi put ustala i napravila nekoliko koraka. To je bio praznik za nas. Radovali su se i mnogi ljubitelji životinja, novinari su izvestavali javnost.
Zbog svih zasluga hrabre keruse, zbog njenog velicanstvenog podviga, radnici Zooloskog vrta podigli su joj spomenik jos za života.''

Vuk Bojovic
 
Poslednja izmena:
Букефал


Букефал (грчки Βουκέφαλος - Букефалос - волова глава, латински Bucephalus) је био коњ Александра Македонског. Букефал спада међу најпознатије коње у историји.
Александар са Букефалом; бакрени новац из римљанског дова.

Постоје подаци да је коњ био понуђен од тесалијског сточара Филипу Македонском, оцу Александра, да га купи. Пошто нико није умео да га јаше, Филип је одбио да га купи. Међутим, Александар је пратио покушаје разних јахача и схватио да се коњ плаши сопствене сенке. Коња је поставио тако да не може да види своју сенку па му је на тај начин успело да га укроти.

Александар је био једини ко је могао да јаше тог коња. Букефал га је пратио у свим биткама. Животиња је доживела старост од 30 година. Након смрти коња у бици код Хидаспа Александар је основао град Букефала, данашњи Џелам (Jhelum) у пакистанској савезној држави Пенџаб. Сам коњ је наводно закопан у оближњем граду Џалалпур Шариф (Jalalpur Sharif).

Alexandre_et_Bucephale.jpg
 
Poslednja izmena:
LESI

Kratkodlaki koli - Lesi

Lesi je najveća ikona među životinjama pratiocima i pomagačima. Prvi put se pojavljuje u kratkoj priči koju je napisao Eric Knight za časopis The Saturday Evening Post 1938. godine, a fenomen Lesi traje do današnjih dana. Po tekstu u pomenutim novinama napisana je i čuvena knjiga, Lesi se vraća kući, zatim je snimljen radio program i nakon toga mnogo filmova i veoma duga televizijska serija.
Zanimljivost: Drugi pas je na početku bio odabran da igra Lesi!

Prvog Lesija je igrao mužjak Pal, kratkodlaki koli. Palovi vlasnici su bili Frenk i Rudd Weatherwax, profesionalni teneri životinja. Filmski studio MGM je već imao odabranog psa za ulogu Lesija u filmu "Lesi se vraća kući". Prema priči, na početku snimanja Sakramento reka se izlila i poplavila severnu Kaliforniju. Producenti su odlučili da koriste zamenu-dublera za opasne scene a Pal je bio ta zamena za scene snimane u vodi. Pal je odigrao toliko iznad očekivanja da je glavna uloga dodeljena njemu. Navodno je generalni direktor MGM studija rekao "U vodu je ušao Pal a izašao je Lesi."

Lesi je rođen 4. juna 1940. i uginuo 1958. godine. Njegovi direktni i indirektni naslednici su nastavili njegovim stopama u narednim filmovima i televizijskim specijalima.


6bb00011-68dd-4d6c-bb4b-e2c17310c20d.jpg
 
Poslednja izmena:
Incitat
konj senator


Incitat (Brzonogi), konj imperatora Kaligule, nikada nije izgubio trku i zbog svojih zasluga bio je proizveden u građanina Rima a kasnije i u senatora. Kao jednom od najpoštovanijih Rimljana podignuta mu je konjušnjica od mramora.


Kaligulin konj Incitat (Kasač) imao je poseban tretman. Dan pred trku u Cirku, da ne bi bio ometan u odmoru, običavao je Kaligula uz pomoć vojnika čitavom susjedstvu zapovijediti da drže potpunu tišinu, što bi oni iz straha i ostvarili. Kaligula je tom konju sagradio posebnu palatu od mramora, sa jaslima od slonovače, sa poslugom i pokućstvom, da bi mogao što sjajnije primati uvažene goste koje je pozivao u njegovo ime. Vrhunac svega toga bio je, svakako, da je Kaligula svog Incitata imenovao konzulom koji se u danima „aktivnosti” kretao sa grimiznim ogrtačem i ogrlicama od dragog kamenja.
 
Poslednja izmena:
mečka Božana


'' Po narodnom verovanju, kada medved na Sretenje ne vidi svoju senku, možemo se nadati kraju zime i laganom pristizanju proleća. ''

I zato su svake godine na Sretenje, sve oči uprte u mečku Božanu... :)
kao dani mrmota...
 
Poslednja izmena:
Još jedan poznati majmun,

ČITA,
majmun iz filmova o Tarzanu


MAJMUN ČITA, PROSLAVIO 75 ROĐENDAN,мај.2007.
U pustinjskom gradu Palm Springsu, u Kaliforniji, utočištu mnogih nekadašnjih zvezda velikog platna, šimpanza Čita, koji je tridesetih godina prošlog veka “glumio” u seriji filmova o Tarzanu, proslavio je - 75. rođendan. Čita, za koga se veruje da je najstariji šimpanza na svetu, o čemu svedoči i sedo krzno, počastio se nekoliko parčeta krem torte i sokovima, ali bez šećera, jer poslednjih sedam godina ima dijabetes. Čita je u SAD stigao kao beba 1932. iz Liberije, a samo dve godine kasnije počeo je bogatu filmsku karijeru. Učestvovao je u više od deset filmova o kralju džungle, a povukao se sa filma 1967. godine nakon snimanja “Doktora Dulitla”. Poslednjih 16 godina Čita je proveo okružen pažnjom i pod budnim okom trenera u Palm Springsu, gde je vreme provodio i u slikanju. Šimpanze inače veoma retko u divljini žive duže od 40 godina, ali u zatočeništvu mogu da dočekaju i 60 rođendan...

98256.jpg
 
Poslednja izmena:
U egipatskoj mitologiji, Bast (Bastet, Baset, Ubasti ili Pasht) drevna je božica-mačka,
štovana od druge dinastije.
Središte njenoga kuta bilo je u Per-Bastu (grč. Bubastis), koji je imenovan njoj u čast.
U grčkoj mitologiji, Bast je takođe poznata kao Aelurus.

215px-Egypte_louvre_058.jpg

Njena bista u Luvru..
 
POZNATI KONJI

Šarac - Kraljevića Marka
Zelenko - Damjan Jugović
Đogin - Banović Strahinja
Ždralin - Miloš Obilić
Kušlja - Hajduk Veljko Petrović
Kopenhagen - Vojvoda od Velingtona
Bukefal - Aleksandar Makedonski
Incitatus - Kaligula
Lamri - konj kralja Artura
Magnolija - Džordž Vašington
Marengo - Napoleon
Al Borak - Muhamed
Hipokampus - Neptunov morski konj
Arion - Herkulov konj
Pegaz - Belerofont
Sleipnir - osmonogi konj boga Odina
Kantaka - Buda
Sekretarijat - jedan od najpoznatijih trkačkih konja u istoriji.
Senko - Gandalfov konj
Rosinanta - Don Kihot
Ilči - Vinetuov konj
Bela griva - Folko
Tornado i Fantom - Zoro
Heroj - konj strip junaka Fantoma
Džoli Džamper - Talični Tom
Košmar - konj dobrog duha Kaspera
 
Poslednja izmena:
iz romana Džek Londona,
najpoznatiji vuk

BELI OČNJAK

k.pokazi_sliku


U ledenim predelima severa život je opasan i opstaju samo najjači. Beli očnjak u tim surovim uslovima divljine odrasta u velikog i hrabrog vuka. Nezaboravna priča o prijateljstvu čoveka i životinje.



i najpoznatija vučica

Martia - Marsova vučica
koja je danas simbol grada Rima
y172169516877285066.jpg




Posle smrti Eneja, Alba Longom su vladali njegovi potomci, a kada je na presto došao Enejev potomak Numitor, sa prestola ga je svrgnuo brat Amulije. Po preuzimanju prestola, Amulije je ubio Numitorovog sina, a njegovu kćerku Rea Silviju poslao u hram boginje kućnog ognjišta Veste. Amulije je Rea Silviju postavio za „vestalku“ - sveštenicu Veste, jer je znao da se „vestalke“ ne smiju udavati, pa će Numitor ostati bez potomaka koji bi jednom mogli zatražiti pravo na presto Alba Longe.Vestalske device birane su između 6 i 10 godina, da bi 30 godina zatim služile boginji Vesti. Morale su ostati device, a svaki bi se prekršaj okrutno kažnjavao, tako što bi ženu zakopali živu. Vestalke su se smele udavati tek nakon 30 godina služenja Vesti.

I mada je Rea Silvija bila sveštenica u nju se zaljubio bog rata Mars, i ona mu je uskoro rodila blizance - Romula i Rema. Kada je kralj Amulije saznao šta se dogodilo, bojeći se da će mu braća, kada odrastu, oduzeti vlast, naredio je svome robu da blizance baci u reku Tibar. Romula i Rema je rob stavio u korpu i spustio u reku, ali je voda, korpu sa braćom izbacila na obalu reke,i blizanci su isplivali blizu pećine Lupercal, gde su živeli vukovi. u podnožju Palatina, jednog od sedam brežuljaka. U blizini obale je bila vučica Martia - Marsova vučica koja je danas simbol grada Rima - i čuvši plač dece došla je i nahranila ih je svojim mlekom. a decu je potom pronašao pastir Faustul i odneo ih svojoj ženi Aki da ih neguje.
Kada su Romul i Rem odrasli, oni su osnovali grad Rim na onom mestu gde je njihova košara isplivala. Rem se rugaše Romulu što je uspeo preskočiti neki poluizgrađeni zid i Romul ga ubi rekavši „tako će umreti svako ko bude prešao moje zidove“. Romul tad utvrdi breg Palatin. Govorilo se za Romula da je na tajanstven način otišao sa Zemlje i postao Bog pod imenom Kvirina.
 
Poslednja izmena:
NAJPOZNATIJE BUBE

Egipat

Skarabej (balegar) ili sveta buba

se tokom egipatske istorije pojavljivao u mnogim oblicima.

skarabej -simbolizuje sliku sunca koje se samo ponovo iz sebe radja
On je jedna od više amajlija egipćana, i to amajlija srca pravila se u vidu skarabeja....a smatralo se daje snagu vitalnost, zaštitu od zla, nagon boga stvaranja....Ideje koje su Egipćani imali o skarabeju mogu se slediti sve do vremena gradnje piramida, a i inače su vrlo stara. Po Egipćanima, pošto je prirodno srce izvadjeno iz tela pre balsamovanja a telu je potrebno da služi kao izvor života i kretanja u novom životu, drugo se moralo staviti na njegovo mesto. To srce je bilo načinjeno od lapis-lazulija ili karnelijana..zelenog kamenja crnog bazalta...Skarabej je bio simbol i uzor boga Hepere, nevidljivog boga stvaranja koja je pokretala sunce preko neba....Primerci skarabeja su crne boje ali se mogu naći i neki ukrašeni najbogatijim bojama metalnog sjaja....
Egipćani su pravili skarbeja u svim veličinama i od svih materijala, pravili su statue, kao i talismansko prstenje (e ja bi volela da imam jedan sa skarabejom) pravili su broševe, priveske ...Pa i sad ima naravno da se kupi nakit sa simbolom skarabeja....
Na osnovu talismana skarabeja nastao je i talisman buba-mare, koji ima simbol zaštite od siromaštva....U Nemačkoj buba-mara simbolizuje Devicu Mariju, a simbol je i donošenja i nastanka života....

mit o skarabeju :
Verovalo se da se sam napravio mužjak bube, prema izvorima iz egipatskog folklora, i on je u želji za razmnožavanjem našao parče balege koje je oblikovao u loptu i kotrljao je od istoka do zapada svojim zadnjim nogama. Potom je zakopao loptu u posebno iskopanu rupu i ostavio je tamo dvadeset osam dana. Dvadeset devetog dana skarabej je bacio loptu balege u vodu i izlegli su se mladi. Kao što je život nikao iz lopte balege tako se verovalo da je sav život potekao od Sunca, koje se takođe kretalo od istoka ka zapadu. Ta se zamisao dopala prostom narodu pa se uskoro ustanovila kao važeća verska analogija.

Skarabeje su nosili i sveštenici i ljudi, i skarabeji su zaista mogli biti u obliku istoimene bube ili bi na pločicama bili iscrtani sa jedne strane, a sa druge strane pločice išla bi poruka koju skarabej nosi. Tu se obično pisalo ime božanstva i koja je funkcija samog skarabeja. Znači služili su kao amuleti. Kada j skarabej u obliku bube onda na njegovom stomaku piše ova poruka, tipa koje božanstvo, i šta bi skarabej trebalo da čini nosiocu.

Zanimljivo je i da u našoj zemlji postoje ovakvi skarabeji, to su staroegipatski nalazi na teritoriji SCG i nalaze se u muzejima poput Jevrejskog narodnog muzeja, zatim muzeja u Užicu itd. To su uglavnom sve pokloni od naših trgovaca iz XVIII veka poput Pavla Riđičkog itd. Samo jedan ovakav skarabej je zaista pronađen na našoj teritoriji kao nalaz u tumulu(vrsti groba), znači to je pravi arheološki nalaz a ne poklon. Ovaj skarabej je pronađen u jednom tumulu u Pilatovićima blizu Atenice, to je knežev tumul. Ovaj skarabej bio je perforiran(arheološki termin-znači izbušen da bi se nosio, koristio) što samo govori da ga je pokojnik u tumulu nosio, da li ga je nosio samo kao egzotičnu robu ili je zaista znao njegovu funkciju ne može se odrediti. No sigurno je utvrđeno da skarabej sudeći po svom natpisu dolazi iz radionice iz Donjeg Egipta. Isto tako na poleđini ovog skarabeja imamo uklesanog skarabeja sa još nekim simbolima, to samo govori da je skarabej iz Pilatovića bio posvećen Sunčanom bogu. Egipćani su skarabeje često izrađivali od kamena ili fajansa(vrsta stakla) Houp. M: 2005. Praktična Egipatska magija, Esotheria, Beograd.

6347-1.jpg
 
Poslednja izmena:
LAVICA ELZA


ddelsayz0.jpg



Elsa the lioness (c. January 1956 to January 24, 1961) was raised by game warden George Adamson (1906-1989) and his wife Joy Adamson (1910-1980) in Kenya. Elsa and her two sisters, 'Big One' and Lustica, first came under the care of the Adamsons when only a few weeks old. They had become orphaned when George was reluctantly forced to kill their mother during one of his safaris. Her two sisters were eventually sent to the Rotterdam Zoo in the Netherlands, while Elsa herself remained with the Adamsons.

While Elsa lived in many ways like a domesticated pet when she was small, Joy Adamson, whom Elsa trusted the most, considered her relationship with Elsa to be that of equals. Indeed, Joy was fiercely determined to give Elsa the education she needed to hunt and live in the wild. Her efforts paid off, earning Elsa world-wide fame at the time, when her life's story, up to this point, was published in the book Born Free. When Elsa was three years old, she brought three cubs of her own to show to the Adamsons, whom the Adamsons named "Jespah" (male), "Gopa" (male), and "Little Elsa" (female). The life of Elsa and her cubs are covered in the book, Living Free, published not long afterwards. Elsa's life was tragically cut short, however, when she succumbed to babesiosis, a blood disease somewhat similar in character to malaria but rarely found to infect members of the cat family (Felidae) at the time. Elsa's grave is located in the Meru National Park. Her death occurred as local sentiment began to turn against Elsa and her cubs, forcing the Adamsons to consider relocation for the cubs. Elsa's death made her cubs much more averse to human contact, even with the Adamsons themselves, complicating what would be their capture and ultimate release in the Serengeti. The fate of the cubs upon their release was uncertain, though George Adamson was able to find Little Elsa alive, healthy, and in the company of two other unrelated lions during 19 months of subsequent searching [1]. Though this was the last that the Adamsons would ever see of Elsa's cubs, they hoped that Elsa's descendants continue to live on in the Serengeti.

(preuzeto s Vikipedije)
 
Da nije bilo vučice, ne bi bilo ni Romula ni Rema, i Rim ne bi bio osnovan...ili možda i bi...ali, da nije bilo gusaka Rim bi ne bi bio spašen od najezde Gala...


GUSKE

Guske su spasile Rim. Kada su istinski Gali opkolili Rim spremajući se za noćni napad, Junonine svete guske zagaktale su. Svete guske tako su upozorile (probudile) Rimljane i tim činom spasle Rim od uništenja. Psi i petlovi ćutali su i spavali. Kasnije su Rimljani običavali da osuđene na smrt bacaju sa Tarapejske stene (ili u Tibar) vezujući ih u vreće zajedno sa psom ili petlom, kao simbolima izdaje i lenjosti. Junonine svete guske Rimljani nisu iznosili na trpezu.
 
:D LUKS


Titov pas, njemački ovčar Luks se po opisima događaja žrtvovao da spasi Titu život.

9. lipnja su Nijemci skoro uspjeli u naumu da likvidiraju Tita kad je bomba pala pored čelne skupine i ranila ga u ruku. Titov pas, njemački ovčar Luks se po opisima događaja žrtvovao da spasi Titu život.

Luks.jpg
 
Bordoška doga Huč

Zanimljivost: Javna zahvalnica sa bine na dodeli Oskara od strane glumca Toma Henksa.

Bizli (Beasley), bordoška doga, koji je igrao ulogu psa Huča u filmu Tarner i Huč (Turner and Hooch) bio je jednokratno čudo. Rođen 1978. godine uloga Huča je bila njegova jedina rola na filmu. U samom filmu, Hučov vlasnik je ubijen a psa usvaja Skot Tarner (Scott Turner) koga igra Tom Henks, detektiv koji ispituje ubistvo.
Tarner je preopterećen higijenom i urednošću a usvajanje Huča, psa koji pije pivo, okreće njegov život i njegov stan naopako. Uz Hučovu pomoć međutim, Tarner uspeva da reši ubistvo, da bude unapređen u službi i da se oženi veterinarkom koja je brinula o psu.
Tokom dodele Oskara 2006. godine, Tom Henks se pojavio u humorističkom skeču u kome se između ostalih zahvalio i Huču!

2008_09_16_Bocaccio_02.jpg
 

Back
Top