Jeste li se kao klinci zaljubljivali u nekog s kim ste se dopisivali? U nekog, koga nikad niste videli, i ko je bio toliko daleko da su šanse da ga/je ikad vidite bile minimalne?
Ja jesam. Naravno, tada nije postojala "hemija" ... ali je postojala pisana reč. Čak i kad smo klinci, čak i kad nam je mnogo važna nečija spoljašnost, čak i kada su zaljubljivanja površnija i nestalnija - na nivou nesvesnog privuče nas sadržaj.
Jeste li nekad bili očarani nekom knjigom, toliko da ste se u nju uživeli, pa vam se učinilo da ste deo nje?
U realnom svetu postoji mnogo ometajućih faktora da bismo se posvetili nečijim rečima: vreme, okolina, ambijent, pa i fizički izgled; mnogo štošta nam skrene pažnju.
Ali ovde:
Virtuelni svet se sastoji od pisanih reči. Ne možemo biti stopostotno sigurni u autentičnost fotografije koju je neko postavio, ne možemo biti sigurni u identitet onog koji piše i, zapravo, ne možemo biti sigurni ni u šta ... osim u reč. Ako je misao lepa, pa još i lepo upakovana, postaje zavodljiva. A pošto smo odrasli, i kao takvi smo prevazišli prevagu forme nad sadržinom, onda nečije razmišljanje može okupirati našu pažnju. (Ljudi su uglavnom ono što pričaju, ma koliko pokušavali da se sakriju.) I onda dolazimo do suštine: stvoreni smo da volimo ono U, a ne NA čoveku, što i jeste najvažnije u međuljudskim odnosima. (Ljubav treba da briše sve granice - generacijske, rasne, nacionalne)
Ne osećamo mi "hemiju" tek tako; "hemija" dolazi tek nakon što prođemo prvu fazu interesovanja za nečije napisane misli. Šta bi bilo kad bi bilo, možda se taj neko obraća baš meni, možda je ovo ljubav, napisana nežnim dodirom tastature; možda nešto piše između redova - što samo ja mogu videti?
Zatim stvari idu postupnim tokom: počinjemo sa projekcijom i, neretko, idealizacijom.
Ali, ako nismo uobrazili, ukoliko nam se misli zaista dodiruju, onda je svašta moguće... Nije sve idealizacija.
Mogu ja još ...