Немој се више бавити тумачењем канона, јер ти то очигледно слабо иде за руком.
Светитељи су људи који су творили вољу Божју, али је једини безгрешан – само Бог.
Свако је направио неки пропуст због кога му се може оспорити светитељство – св.ап. Петар се трипут одрекао Христа, св.ап.Павле је био ревносни прогонитељ хришћана....
Тако је и св. Краљ Милутин био жив човек , који је попут осталих владара свог доба, ратовао, женио се , борио да очува престо....
Драгутинову свастику Катарину није отео из манастира који је био на Зерчијем остру код Будима, него је оженио када је била у посети код сестре и живели су заједно годину дана. Када је напустила Србију, није се вратила у манастир, него се удала , па тек када је остала удова, вратила се монашким заветма.
Црква је краља Милутина прогласила светим, јер је одбранио и проширио српску државу и подигао пре 40 задужбина.
Тиме се схвата и брак са Симонидом. Ослабела Византија није могла да преболи губитак територија, па су измислили да је то мираз. Краљ Милутин да би осигурао припојене земље и да не би опет морао ратовати за њих пристао је на брак, који је био само уговорен, јер није било других расположивих принцеза у том тренутку.
Св.вл. Николај је био цењен од својих савременика, а и од обичног народа. Његову реч су пажљиво слушали у катедралама и универзитетима и на манастирским саборима богомољаца. Мноштво написаних дела ушло је у народ, а још више оно што је беседио и својим примером показивао.
Проблем је само у томе што су комунисти бранили да се штампају његова дела, па су она штампана у Немачкој заузимањем вл.Лаврентија 1977.г и онда крадом уношена у земљу.
Што се тиче оптужби да је био антисемита и симпатизер Хитлера, сам је то оповргао тамновањем у нациказаматима, уместо да је као Степинац био примана с највећим почастима. После рата оповргао је ове оптужбе.
Pismo episkopu Dionisiju
S. Church
20. W. 26 St.
New York
Februara 20. 1946.
Preosveceni Vladiko,
dragi mi brate Dionisije,
"Krjepost moja i pjenije moje Gospod."
Iako sam tezak na pisanju, eto prinudjen sam da mucim sebe i tebe, i da ti pisem ponovo.
Saznao sam, da je tvoja eparhijska skupstina odredila meni neko izdrzavanje. Vrlo sam dirnut ovom ljubavlju, i tvojom i tvojih saradnika, i od sveg srca sam blagodaran. No meni je nemoguce primiti tu potporu. Nas radni narod u ovoj zemlji toliko je zrtvovao za stradalnu bracu svoju, da me je stid da mu jos i ja budem na teretu. S pomocu Bozjom, trudicu se da zaradim ono sto mi je neophodno za zivot. Ali zato moja blagodarnost tebi i skupstini tvoje eparhije ni najmanje nece biti okrnjena ili zaboravljena.
Da li ces uskoro dolaziti ovamo ?
Trudno je i skupo je putovati, ali - imalo bi se o cemu razgovarati.
Preporucujem se tvojim mocnim molitvama i ostajem
U Hristu odani ti vazda
+ E. Nikolaj
P.S.
Odnosno onog napada "brata svestenika" na mene u "Sl. Reci", ti treba da znas istinu, a ja ne mislim ulaziti u polemiku. A istina je ovo:
I
Ja sam drzao predavanje na Kolarcevom univerzitetu o nacionalizmu Svetoga Save, u godini svetosavskoj, a to je bila 1935. godina, a ko to ne zna, mislio bi da sam ja spomenuo vodju nemackog naroda u vreme rata. U ovom poslednjem slucaju, zasto bi me Nemci uhapsili od prvih dana - pa do poslednjih ?
II
Ja sam velicao Svetoga Savu a ne H...... Rekao sam, da je Sveti Sava, kao svetitelj, genije i heroj srpskog naroda stvorio srpsku nacionalnu crkvu pre 700 godina, i u toj crkvi ujedinio sav srpski narod. Delo, koje se nigde nije ponovilo na zapadu. Paskal je pokusao u 16.veku da stvori nacionalnu galikansku crkvu za Francuze, ali nije uspeo. - A vodj nemackog naroda, jedan prost zanatlija, pokusava da izvede ono delo koje jedino prilici svetitelju, geniju i heroju, t.j. Sv.Savi. U jednom docnijem govoru / ili clanku, ne secam se / ja sam se ponovo vratio na Hitlerov pokusaj, da stvori nacionalnu nemacku ujedinjenu crkvu i citirao sam njegove reci u Rajhstagu: "ja sam, rekao je, pokusao da ujedinim nemacke crkve u jednu nacionalnu nemacku crkvu, ali moj pokusaj je propao."
Dakle, sve sto je receno i napisano u 1935.g. u vezi nase proslave, receno je u pohvalu Svetoga Save - svetitelja, genija i heroja - a ne u ma ciju drugu pohvalu. Jer i Paskal i Hitler posluzili su mi samo kao primeri neuspeha u sravnjenju sa sjajnim uspehom Svetoga Save.
*
Ko ima usi da cuje neka cuje, i ko ima razum neka razume. Amin.
/ Pismo sam preuzeo iz sledece knjige: Episkop Nikolaj: Sabrana dela, knjiga X, Himelstir, 1983, 704-705./
А има и сведока :
„Skoro će se navrsiti sezdeset godina od kraja Drugog svetskog rata, najvece tragedije u istoriji jevrejskog, srpskog i romskog naroda, koji su pretrpeli do tada nezabelezena stradanja, progonstva i mucenja. Posle toliko proteklih godina Vlada Nemacke trazi od prezivelih iz Holokausta dokaze o tome kako su preziveli rat, a u cilju ostvarivanja penzije.
Meni je 73 godine i jedini sam preziveli clan porodice Najhaus. Moj otac Aleksandar Najhaus, po zanimanju doktor stomatologije, živeo je pre rata u Trsteniku. On je bio veliki prijatelj i pobratim sa Vladikom doktorom Nikolajem Velimirovicem. KAda je izbio rat, posle kraceg vremena, Vladika je ocu naredio da bezi i da spasava zivot, a nas kao njegovu porodicu - moju majku Margitu i mene njegovu cerku Elu - je zbrinuo tako što je reskirao i sopstveni zivot. Spasao nas je tako što je majku obukao u monasku odoru, a mene je strpao u dzak. Majka i on su seli u fijaker, a mene je stavio ispod nogu, i namirnice preko dzaka, odnosno mene, da bi bilo sto manje sumnjivo. Prošli smo kroz nemacki obruc okupiranog grada i tom prilikom preziveli veliki strah i stres sve dok nismo stigli u manastir Ljubostinju. Tu nas je Vladika predao Igumaniji po imenu Varvara, koja je imala pratnju, jer je bila slepa. (Igumanija Varvara je imala slabiji vid te je nosila naocari - Prim. uredn.)
U manastiru Ljubostinji ostali smo 18 meseci; u to vreme Vladika je nabavio falsifikovane lične dokumente za moju majku pod imenom Mara Jovanovic, a za mene pod imenom Jelena Jovanovic.
Posle svega navedenog nadam se i molim vas da mi izadjete u susret i izdate potvrdu o mom boravku u manastiru Ljubostinja u periodu od 18 meseci, od samog početka rata.
S postovanjem, unapred zahvalna Ela Trifunovic, rođena Najhaus.”
Iz knjige „Sveti Vladika Nikolaj Ohridski i Zicki”
Manastir Zica, Kraljevo, 2003. str. 179
Ovako govori protođakon Ljubomir Ranković, glavni urednik valjevskog „Glasa Crkve” na ovu temu:
BI¬BLIJ¬SKI AN¬TI¬SE¬MI¬TI¬ZAM
OB¬NA¬VLjA¬JU se kri¬ti¬ke na ra¬čun vla¬di¬ke Ni¬ko¬la¬ja i nje¬go¬vog, na¬vod¬nog, an¬ti¬se¬mi¬ti¬zma?
- Ne¬ma go¬vo¬ra da je bio an¬ti¬se¬mi¬ta, i onaj ko je pro¬či¬tao i jed¬nu nje¬go¬vu stra¬ni¬ću, br¬zo će da sa¬zna da on ne mr¬zi ni¬ko¬ga. Sa¬mo bru¬tal¬no ne¬zna¬nje ili pa¬to¬lo¬ška mr¬žnja mo¬gu da pro¬gla¬se za Hi¬tle¬ro¬vog sa¬ve¬zni¬ka čo¬ve¬ka ko¬ji je pro¬šao naj¬o¬zlo¬gla¬še¬ni¬ji na¬ci¬stič¬ki lo¬gor Da¬hau i pre¬tr¬peo naj¬ve¬ća po¬ni¬že¬nja. Je¬ste od¬li¬ko¬van ne¬mač¬kim Gvo¬zde¬nim kr¬stom, ali do¬bio ga je za¬to što je tri¬de¬se¬tih go¬di¬na ob¬no¬vio ne¬mač¬ko voj¬no gro¬blje. Sa¬kri¬vao je i hra¬nio de¬ću Je¬vre¬ja, dok su bo¬ga¬ti Je¬vre¬ji, me¬đu ko¬ji¬ma je imao do¬šta pri¬ja¬te¬lja, ob¬na¬vlja¬li ma¬na¬sti¬re žič¬ke epar¬hi¬je.
Znam da se po¬je¬din¬ci, u ve¬zi s an¬ti¬se¬mi¬ti¬zmom, osvr¬ću na knji¬gu „Kroz tam¬nič¬ki pro¬zor” u ko¬joj vla¬di¬ka kri¬ti¬ku¬je i je¬vrej¬ski na¬rod. Ako u njoj, me¬đu¬tim, i po¬sto¬ji ne¬što što li¬či na an¬ti¬se¬mi¬ti¬zam, to je bi¬blij¬ski an¬ti¬se¬mi¬ti¬zam. To je an¬ti¬se¬mi¬ti¬zam vo¬đa je¬vrej¬skog na¬ro¬da, Moj¬si¬ja i Isu¬sa Na¬vi¬na, pro¬ro¬ka, sv. Jo¬va¬na Kr¬sti¬te¬lja, apo¬sto¬la Pa¬vla i ko¬nač¬no Go¬spo¬da Isu¬sa Hri¬šta ko¬ji je ta¬ko¬đe bio Je¬vre¬jin po te¬lu. Ta kri¬ti¬ka ni¬je fa¬ši¬stič¬ki an¬ti¬se¬mi¬ti¬zam, ne¬go kri¬ti¬ka iz lju¬ba¬vi i bri¬ge da taj na¬rod bu¬de bo¬lji. Za¬to se uvek za¬vr¬ša¬va onom Hri¬sto¬vom mo¬li¬tvom sa kr¬šta: „Oče, opro¬sti im, ne zna¬ju šta ra¬de”.
AN¬TI¬HRI¬ŠĆA¬NI, ATE¬NI¬JAL¬NI
ZA ži¬vo¬ta je vla¬di¬ka Ni¬ko¬laj go¬vo¬rio da no¬si dve ve¬li¬ke ra¬ne na sr¬ću: žal što hri¬šćan¬stvo ni¬je pro¬dr¬lo u In¬di¬ju, jer je sma¬trao da bi kon¬tem¬pla¬tiv¬ni duh In¬di¬je pro¬du¬bio hri¬šćan¬ski duh, i što je¬vrej¬ski na¬rod ni¬je u Hri¬stu pre¬po¬znao Go¬spo¬da, što ni¬je po¬stao hri¬šćan¬ski. Jer, ako je 12 apo¬sto¬la us¬pe¬lo da za par de¬će¬ni¬ja ovo¬li¬ko ra¬ši¬ri ve¬ru, da¬nas bi će¬la pla¬ne¬ta bi¬la hri¬šćan¬ska da je Go¬spo¬da pre¬po¬znao je¬vrej¬ski na¬rod.
Sma¬trao je da su Je¬vre¬ji ge¬ni¬ja¬lan na¬rod, da su bi¬li i osta¬li iza¬bra¬ni na¬rod Bož¬ji, a či¬nje¬ni¬ca da su bi¬li an¬ti¬hri¬šća¬ni - bi¬la je Ahi¬lo¬va pe¬ta hri¬šćan¬ske re¬li¬gi¬je. Do¬go¬dio se ap¬surd - da na¬rod u ko¬me se ro¬di¬lo Hri¬šćan¬stvo, bu¬de nje¬gov naj¬ve¬ći pro¬tiv¬nik. A go¬vo¬rio je Sve¬ti vla¬di¬ka - te¬ško ono¬me ko Je¬vre¬je do¬bi¬je za ne¬pri¬ja¬te¬lje. To bi isto bi¬lo kao ka¬da bi šta¬nov¬ni¬štvo jed¬ne ba¬nje, u ko¬ju bo¬le¬sni do¬la¬ze na le¬če¬nje, go¬vo¬ri¬li da je banj¬ska vo¬da štet¬na.