Тихи
Starosedelac
- Poruka
- 162.263
Piše: Gojko Berić
slika
26/02/09
Pseći život
Edhem Biber, sindikalni general bez vojske, ima običaj da tu i tamo federalnim vlastima zaprijeti baukom socijalne revolucije. Ali, ni Vlada ni Parlament nisu Bibera shvatali ozbiljno: em radnička klasa više ne postoji, em se revolucija ne najavljuje posredstvom medija. Međutim, kako stvari trenutno stoje, moglo bi se desiti svašta. Prije dva dana oko 200 neratnih invalida provalilo je vrata i upalo u salu u kojoj se održavala sjednica Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH. Njihov bijes izazvalo je usvajanje zakonske odredbe koja je gotovo 130 hiljada njih ostavila bez ikakve naknade. Kako su mediji izvijestili, kad je izgledalo da će haos izbjeći kontroli, premijer Nedžad Branković i njegov ministar za rad i socijalna pitanja Perica Jelečević pobjegli su kroz neki sporedni izlaz. Da je živ, Svetozar Vukmanović Tempo bi zadovoljno rekao: “Drugovi, zar vam nisam govorio da revolucija teče!” Tempo je u svom naivnom revolucionarnom zanosu zagovarao prava radnika, kritikujući privilegije i raskošan život najviših državnih i partijskih rukovodilaca. To je bilo dovoljno da prije vremena završi u Raževićima, selu u rodnoj Crnoj Gori, gdje je i umro krajem 2000. godine.
Socijalna revolucija, po definiciji, uvodi novi socijalni poredak i teži da uništi sve ili gotovo sve postojeće strukture vlasti. U konkretnom slučaju, to bi značilo da bi federalna Vlada prva bila pometena. Možda bi je mogao spasiti samo mađioničarski trik kojim bi prije uličnog stampeda uvjerila ogorčenu gomilu da je osigurala pare za potrebe svih korisnika socijalne zaštite. A šanse za to su manje od nule. Nedavno se u novinama moglo pročitati da u Zeničko-dobojskom kantonu jedan zaposleni radnik u privredi nosi na grbači devet građana. Pseći život! Prema nekim izvorima, Federaciji u ovom trenutku nedostaje čitavih milijardu maraka i ako se ne dogodi čudo, finansijski kolaps je neizbježan.
Problem socijalne revolucije, koju ovdje treba shvatiti kao egzistencijalnu revoluciju, manifestovanu u prijetećem izlasku frustrirane mase na ulice, u tome je što njene vođe nisu u stanju da izbiju nijednu marku, osim da, poput Lenjina i Staljina, opljačkaju sve banke. Kad bi se pobunom protiv siromaštva moglo odnekud izbiti milijardu maraka, svijet bi bio lišen finansijskih problema. Ljudi bi naprosto izašli na ulice, izazvali saobraćajni haos, demolirali zgradu vlade, ispreturali i zapalili automobile i tramvaje. I, eto para. Naravno, ovaj opaki scenario donosi samo još veću štetu, koju na kraju plate isti ti rušitelji.
Pišući o socijalnoj pravdi, veliki poljski filozof Lešek Kolakovski je smatrao da ona ima puni smisao: “Socijalna pravda, naravno, nije ekonomski koncept. To je moralni koncept. Iz njega ne možete zaključiti koji je najbolji poreski sistem niti stvoriti državu sa socijalnim i zdravstvenim osiguranjem. To je kantovsko vjerovanje da čovječanstvo nije samo zoološki entitet već i moralni entitet.”
Ali, da bi se uspostavila socijalna pravda kao moralni koncept, država mora imati jasan ekonomski koncept, takav koji će njenu blagajnu činiti stabilnom. Postdejtonska BiH nema, niti je imala ikakav ekonomski koncept. Nema ga ni Federacija. Da bi ostale na vlasti, njene vodeće nacionalne stranke kupovale su socijalni mir bjanko mjenicama bez pokrića, famoznim certifikatima koje je premijer Edhem Bičakćić dijelio kao da je riječ o Alajbegovoj slami. Bio je to početak ozakonjene pljačke države. Nijedna federalna Vlada nije se nakon toga usudila da raskine s tom praksom. Uslijedilo je masovno pribavljanje lažnih uvjerenja, pa je vojska neratnih invalida dostigla brojku od 150 hiljada ljudi?! Umjesto da se izvrši temeljita revizija i lažni invalidi skinu sa budžetskog kazana, Vlada je žmirila na oba oka i sada se nalazi u nemogućoj situaciji.
Siromaštvo nije samo socijalna već i psihološka kategorija. Time se objašnjava činjenica da sirotinja pristaje na državnu sadaku od sto, dvjesto ili tristo maraka. U strahu da ne ostane i bez toga, ona na svim izborima glasa za vodeće nacionalne stranke. Zato danas imamo društvo korumpiranih i nezasitih moćnika na jednoj strani i siromaštva, zapuštenosti i neznanja masa na drugoj. Ustavne reforme i visoki predstavnik nemaju s tim nikakve veze.
-----------------------
prema recima kolumniste Oslobodjenja ako ne nabave odnekuda milijardu maraka FBIH ide u bankrot. Nezaposlenost preko 40% sve u svemu buducnost bosnjakistana nije nimalo svetla.... A kukali su nesto na RS....
slika
26/02/09
Pseći život
Edhem Biber, sindikalni general bez vojske, ima običaj da tu i tamo federalnim vlastima zaprijeti baukom socijalne revolucije. Ali, ni Vlada ni Parlament nisu Bibera shvatali ozbiljno: em radnička klasa više ne postoji, em se revolucija ne najavljuje posredstvom medija. Međutim, kako stvari trenutno stoje, moglo bi se desiti svašta. Prije dva dana oko 200 neratnih invalida provalilo je vrata i upalo u salu u kojoj se održavala sjednica Predstavničkog doma Parlamenta Federacije BiH. Njihov bijes izazvalo je usvajanje zakonske odredbe koja je gotovo 130 hiljada njih ostavila bez ikakve naknade. Kako su mediji izvijestili, kad je izgledalo da će haos izbjeći kontroli, premijer Nedžad Branković i njegov ministar za rad i socijalna pitanja Perica Jelečević pobjegli su kroz neki sporedni izlaz. Da je živ, Svetozar Vukmanović Tempo bi zadovoljno rekao: “Drugovi, zar vam nisam govorio da revolucija teče!” Tempo je u svom naivnom revolucionarnom zanosu zagovarao prava radnika, kritikujući privilegije i raskošan život najviših državnih i partijskih rukovodilaca. To je bilo dovoljno da prije vremena završi u Raževićima, selu u rodnoj Crnoj Gori, gdje je i umro krajem 2000. godine.
Socijalna revolucija, po definiciji, uvodi novi socijalni poredak i teži da uništi sve ili gotovo sve postojeće strukture vlasti. U konkretnom slučaju, to bi značilo da bi federalna Vlada prva bila pometena. Možda bi je mogao spasiti samo mađioničarski trik kojim bi prije uličnog stampeda uvjerila ogorčenu gomilu da je osigurala pare za potrebe svih korisnika socijalne zaštite. A šanse za to su manje od nule. Nedavno se u novinama moglo pročitati da u Zeničko-dobojskom kantonu jedan zaposleni radnik u privredi nosi na grbači devet građana. Pseći život! Prema nekim izvorima, Federaciji u ovom trenutku nedostaje čitavih milijardu maraka i ako se ne dogodi čudo, finansijski kolaps je neizbježan.
Problem socijalne revolucije, koju ovdje treba shvatiti kao egzistencijalnu revoluciju, manifestovanu u prijetećem izlasku frustrirane mase na ulice, u tome je što njene vođe nisu u stanju da izbiju nijednu marku, osim da, poput Lenjina i Staljina, opljačkaju sve banke. Kad bi se pobunom protiv siromaštva moglo odnekud izbiti milijardu maraka, svijet bi bio lišen finansijskih problema. Ljudi bi naprosto izašli na ulice, izazvali saobraćajni haos, demolirali zgradu vlade, ispreturali i zapalili automobile i tramvaje. I, eto para. Naravno, ovaj opaki scenario donosi samo još veću štetu, koju na kraju plate isti ti rušitelji.
Pišući o socijalnoj pravdi, veliki poljski filozof Lešek Kolakovski je smatrao da ona ima puni smisao: “Socijalna pravda, naravno, nije ekonomski koncept. To je moralni koncept. Iz njega ne možete zaključiti koji je najbolji poreski sistem niti stvoriti državu sa socijalnim i zdravstvenim osiguranjem. To je kantovsko vjerovanje da čovječanstvo nije samo zoološki entitet već i moralni entitet.”
Ali, da bi se uspostavila socijalna pravda kao moralni koncept, država mora imati jasan ekonomski koncept, takav koji će njenu blagajnu činiti stabilnom. Postdejtonska BiH nema, niti je imala ikakav ekonomski koncept. Nema ga ni Federacija. Da bi ostale na vlasti, njene vodeće nacionalne stranke kupovale su socijalni mir bjanko mjenicama bez pokrića, famoznim certifikatima koje je premijer Edhem Bičakćić dijelio kao da je riječ o Alajbegovoj slami. Bio je to početak ozakonjene pljačke države. Nijedna federalna Vlada nije se nakon toga usudila da raskine s tom praksom. Uslijedilo je masovno pribavljanje lažnih uvjerenja, pa je vojska neratnih invalida dostigla brojku od 150 hiljada ljudi?! Umjesto da se izvrši temeljita revizija i lažni invalidi skinu sa budžetskog kazana, Vlada je žmirila na oba oka i sada se nalazi u nemogućoj situaciji.
Siromaštvo nije samo socijalna već i psihološka kategorija. Time se objašnjava činjenica da sirotinja pristaje na državnu sadaku od sto, dvjesto ili tristo maraka. U strahu da ne ostane i bez toga, ona na svim izborima glasa za vodeće nacionalne stranke. Zato danas imamo društvo korumpiranih i nezasitih moćnika na jednoj strani i siromaštva, zapuštenosti i neznanja masa na drugoj. Ustavne reforme i visoki predstavnik nemaju s tim nikakve veze.
-----------------------
prema recima kolumniste Oslobodjenja ako ne nabave odnekuda milijardu maraka FBIH ide u bankrot. Nezaposlenost preko 40% sve u svemu buducnost bosnjakistana nije nimalo svetla.... A kukali su nesto na RS....
