Mirko Djordjevic-sjajna analiza propasti Srbije i SPC

stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

gost 102443

Buduća legenda
Poruka
31.186
Slagvort je sto SPC trazi povratak 40% povrsine Fruske Gore u vlasnistvo SPC, a Gora je nacionalno blago i nacionalni park.


Mirko Đorđević: Striktno govoreći, to uopšte nisu samo crkvena pitanja nego su isprepletena sa društvenim zbivanjima. Eparhija sremska je nedavno potražila zvanično povratak imovine i taj se zahtev svodi, delovaće vam neverovatno, na 40 odsto Fruške Gore, koja je 1960. godine proglašena za nacionalni park. Pogledajmo malo konkretnije oko čega je već nastupila bura – samo manastir Grgete potražuje 366 hektara zemlje i šume, Krušedol 369, a malo kaluđersko bratstvo Jazak čitavih 756 hektara. Državni organi u duhu obećanja da crkvi treba vratiti imovinu – imaju oni i nekakvu vrbovnu državnu komisiju za restituciju imovine – odgovaraju, verovali ili ne „mi znamo da to treba vratiti u naturi, ali nema više nacionalnog parka Fruške Gore, biće svojina crkve“. Druga mogućnost koju je crkva ponudila je da se to isplati u novcu, ali država otvoreno odgovara da tolikog novca nema. Pregovori su mučni, nastaviće se za nekih desetak dana i mi se nalazimo u situaciji da imamo latifundije, ogromna imanja, ili, prostije rečeno, crkva postaje veleposednik bez plaćanja poreza, jer je već oslobođena plaćanja na uvoz i izvoz. Najstrašnije pitanje koje se postavlja je šta će crkvi tolika zemlja, da li su i crkva i društvo svesni da će se na tim latifundijama, na desetinama hiljada hektara šuma i voda koje su nacionalno dobro, otvoriti prostor enormnog bogaćenja, rasipanja novca, špekulacija. Pominjali smo već jedan sličan slučaj u Grčkoj, kaluđeri su odlučili da neke placeve na Svetoj Gori prodaju i da ostvare nekih bednih 250 miliona evra, država se tresla i uspela je to da spreči. Kod nas se spremaju da to rade, što je po mom mišljenju tipičan primer političke klerikalizacije zarad sticanja poena, a celokupno društvo to plaća na najstravičniji način. Niko neće da se osvrne i vidi da je to u okolnim državama davno i razumno rešeno.
 
Poslednja izmena:
Niko da zaviri u zakone koji su izdržali probu vremena u poslednjih 200 godina u Evropi, od Rusije do Francuske itd, u kojima stoji: sve u državi je imovina države, uključujući manastire, hramove, svaku seosku crkvu ili biskupski dvorac, koje država izdaje na besplatno korišćenje u znak pažnje građanima vernicima kojima jemči slobodu veroispovesti. Svešteno lice u Francuskoj zarađuje, nećete verovati, minimalac, ništa više. Palate, dvorci, to je sve svojina Republike. A kod nas je situacija katastrofalna. Naplaćivanje tih usluga nije uspelo da se podvede ni pod kakva, pa čak ni pod crkvena pravila. Pokušavalo se nešto da se uradi kako sveštenik ne bi imao ne desetostruko, nego pedesetostruko veću zaradu od, recimo, profesora univerziteta. Što se tiče objekata, crkava, manastira, država o njima brine i pošteduje zavode na budžetu, zavode za čuvanje kulturnih, verskih, istorijskih spomenika u kojima rade stotine i stotine stručnjaka i ljudi. Crkva te zavode neće, ona hoće da gazduje. U Mileševi su restauracije rađene mimo Zavoda koji ima stručnjake, Zavod je marginalizovan. Katastrofalne štete se prave, uništava se ogromna imovina, nasleđe, baštine i to niko ne kontroliše. Tamo odlučuje moćnik, vladika koji ima ogromna sredstva i može ne samo da restaurira kako njemu i njegovom neznanju to padne na pamet, nego može i da gradi hotele. To su famozne tapije, iako su one, dopustite, davno stavljene ad acta zakonskim odredbama i u prvoj i u drugoj Jugoslaviji. Po tapijama ova takozvana Savezna narodna skupština pripada džematu, to je bila džamija. Oni danas love u mutnom, postoji čak i borba za unosnije parohije, pa i trgovanje parohijama. Postoji i simonija, to je trgovanje sveštenim predmetima. To je neodrživo, ali zašto niko od ministara u Vladi Cvetkovića neće makar da zaviri preko ruba stola u neka od tih rešenja koja su iskoristili Slovenci, koja postoje u Austriji, koja postoje u Italiji? Niko ne kaže da crkvu treba ostaviti bez imovine, čak je i pod komunistima, setite se, bio propisan takozvani maksimum od 18 hektara zemlje, a crkva je imala dupli maksimum sa beneficijama i Zavod za sveće itd. Čak se i onda vodilo računa, ali se znalo šta je šta i šta je moguće. Šta će crkva da radi sa tim parama? Oni na Vračaru dižu hram sa rasvetama, a ne poseduju nijedan dokaz, ni istorijski, ni neko predanje da je Sveti Sava bio egipatski faraon. Tu je problem.

Svetlana Lukić: Većina nas ne zna šta sve postoji u Mileševu. Koliko sam ja razumela, on je dosta podmladio Svetog Savu.

Mirko Đorđević: Ne samo da je on podmladio Svetog Savu, nego se freske uništavaju i na freske se unose likovi savremenih ljudi, njegovih bliskih. O čemu se ovde radi? Videli ste da je u raspravi oko toga treba li prenositi sesije parlamenta na TV-u, čuveni bivši ministar Velimir Ilić rekao da Vlada, pa čak i Tijanić, brukaju Srbiju i srpski narod, jer u vreme čiste nedelje, Božićnog posta, niko ne sme da pravi svadbe. To je isti ministar koji se proslavio kao psovač i koji se svojim sodomističkim asocijacijama na račun novinara predstavio javnosti u najbrutalnijem obliku. On sada nastupa kao zagovornik posta, čistote, i ne zna da nikad nije bilo tako kako on tvrdi. Evo, preda mnom je knjiga najvećeg našeg istoričara u 19. veku, arhimandrita Ruvarca, starešine manastira Grgete. Ruvarac dokazuje na temelju dokumenata da kralj Milutin jednoga dana, evo, citiram: „... uze za ženu sestru žene brata svojega kralja Dragutina, skinuvši sa nje rasu monaško-kaluđersku“. Nasilje. Ali, evo tog istog kralja i danas u ikonostasu Srba svetitelja, celiva se desnica njegova na moštima i stalno se u parlamentu poteže da je u doba Nemanjića sve sveto i čestito bilo. Pitka guslarska besmislica. To je lukava, licemerna igra, ona je do te mere pokvarena da vi nikome danas ne možete dokazati da se kralj Petar oženio u vreme posta, da to nikakve veze nema. Ko se sve nije ženio, razvodio i nasilje činio u vreme posta, i on sada u Skupštini u 21. veku barata takvim pričama! Objašnjenje ovog fenomena je jednostavno – puca prsluk, izvinite za izraz, bivšem ministru i za kralja Milutina i za Simonidu i za nasilje nad onom kaluđericom koja je zavet položila, on se bori za poene za svoju partijicu koju su izbori oduvali na marginu. To licemerje je danas najveći društveni problem, dabome.

U selu Malajnici Rumuni, naši Rumuni, hoće da podignu crkvu. Ruše im, ne daju im, ne slaže se s tim država i ne slaže se pre svega Srpska pravoslavna crkva. A ista Srpska pravoslavna ima za Srbe u Rumuniji eparhiju Ara Temišvar, bez ikakvih problema. Stvar je dobila takve razmere da su zbog ovog kvazicrkvenog problema koji bi i dete umelo da reši, a ne mudri ministar Jeremić, odnosi zategnuti, došlo je do demonstracija u Bukureštu ispred naše ambasade. I rumunski ministar spoljnih poslova je oštrim tonom pripretio – mi ništa drugo ne tražimo nego da ti Vlasi, Rumuni, imaju crkvu i da slušaju liturgiju na svom jeziku, kad već Srbi u Rumuniji imaju desetine i desetine crkava i slobodno deluju. Pre deset dana u zvaničnu posetu Sinodu SPC, mitropolitu Amfilohiju, stiže ni manje ni više nego okrunjena glava naše slavne diplomatije, Vuk Jeremić. Poštedeo nas je tamo svojih mantri o tome kako će on da reši Kosovo, kako je u stanju da reši i ovo u Gazi, sve je on u stanju da reši, dabome, može da reši problem i otopljavanja Severnog pola, sve može. Ali, u Sinodu je on konstatovao, ni manje ni više, da odnosi između države i crkve treba da budu zasnovani na principu sinergije. Opet su načuli za nekakav grčki izraz, nije on naročito komplikovan, imate ga u svakom rečniku, reč je o dva organizma koja se moraju stopiti. Pa, izgleda da smo mi to stapanje postigli, i tako stopljeni više ne prepoznajemo prave repere svog identiteta, niti imamo predstavu gde se nalazimo u geopolitičkom prostoru i vremenu. Posle pisma-bombe episkopa Grigorija nastalo je zatišje, ali to je zatišje pred buru, do majskog Sabora. Htelo se to ili ne, moraće se odgovoriti na pitanje koja je on postavio: na koju će se stranu okretati crkva. To u velikoj meri zavisi i od države. A, kao što vidimo, stapanje je obostrano željeno.

Izabran je šesnaesti po redu patrijarh Ruske pravoslavne crkve. Pitaćete otkud šesnaesti, a naš je patrijarh 54. po redu. U Rusiji od cara Petra I naovamo nije uopšte bilo patrijarha, Petar Veliki ih je ukinuo. Paradoksalno je da je institucija patrijarha obnovljena 1918. godine kad su boljševici preuzeli vlast. Ovde ljudi to ne znaju, a pogotovo ne znaju da u Rusiji postoji više pravoslavnih crkava, jedna se zove Ruska pravoslavna crkva Moskovskoga patrijarhata. Tačka, to joj je ime. Na njeno čelo došao je ovaj mitropolit Kiril. Postoji Ruska pravoslavna zagranična crkva, na Zapadu i u Rusiji, postoji i Ruska pravoslavna crkva koja nije pod jurisdikcijom ni Moskve, ni one zagranične, nego direktno pod jurisdikcijim Vaseljenskog patrijarha. Kiril je izabran – neću se upuštati u nagađanja da li je on, kao njegov prethodnik, imao momente saradnje sa organima bezbednosti. Izabran je očekivano, na način koji je kod nas nezamisliv – biralo ga je telo koje broji 711 članova. Reći ćete, pa zar imaju toliko vladika? Ne, nego imaju takav sistem izbora da njega bira i episkopat, i delegacije iz društvene sredine, zajednice akademske javnosti, članovi upravnih odbora, manastirskih bratstava itd. Dakle, on je izabran na jedan parlamentarniji način nego što se to kod nas radi, a bio je pre toga vladika smolensko-kalinjingradski.

Belodana je istina, i to se nije krilo, da je on Putinov patrijarh, da je to izbor države i da će on pored crkvene imati naglašenu političku ulogu u sistemu koji ozbiljni Rusi nazivaju Putinovim savremenim samodržavljem za 21. vek. Sadašnji patrijarh Kiril već je izvoleo tužiti katolike za prozelitizam, da se šire na njegovoj teritoriji, ali on je i u oštrom sukobu sa Carigradom, i to sa Vaseljenskim patrijarhom, i uopšte ga ne pominju u molebstvijima. Uzgred, i naša crkva je u veoma lošim odnosima sa Bartolomijem I.

Treći momenat koji je važan za Kirila – kažu da je on pre godinu i po dana uspeo da se posle 90 godina izmiri sa Ruskom zagraničnom crkvom. Ta crkva je vrlo zanimljiva. Nastala je ovde kod nas u Sremskim Karlovcima, bila je miljenica Hitlerova – da, dobro ste čuli! Da nevolja bude veća, a to se već u Beogradu ne zna, u Ruskoj zagraničnoj crkvi došlo je do pobune i raskola i odvojilo se jedno krilo koje ne priznaje nikakve razgovore, tako da imate sad i četvrtu crkvu.
 
Poslednja izmena:
Ima patrijarh Kiril jednu vrlinu: za razliku od svojih prethodnika, on ne odustaje od dijaloga s javnošću, on jednom nedeljno preko ekrana opšti sa ljudima najrazličitijih ubeđenja i nije netrpeljiv. Tako da tu ima neke nade, što se kod nas ne može uopšte zamisliti. S druge strane, on je 28. decembra 2008. godine izjavio, cititam: „Ne očekujte nikakve reforme u crkvi, u crkvi su nemoguće reforme, jer je crkva po prirodi svojoj konzervativna." Dakle, zatvorio je mogućnost bilo kakvog otvaranja. Najvažniji momenat je taj što on izričito zahteva, kao patrijarh Ruske crkve, svoj primat uopšte u pravoslavlju. Već po onoj tradiciji – dva su Rima pala, treća Moskva stoji, četvrtoga neće ni biti, dabome. Tako da, iako ne treba isključiti izvesna otvaranja, on neće biti patrijarh reformator, jer se on uklapa u brazdu Putinove politike. On sam priznaje nevolju koja ga najviše muči – nema u crkvi intelektualce. Ima on one crkvene, nije da nema, i sam je čovek sjajnog obrazovanja. Ali, pre kratkog vremena je ogromna grupa pisaca, sineasta, akademika, među njima desetak Nobelovaca, uputila jedan apel ni manje ni više nego Putinu u kojem mu se poručuje da niko nema ništa protiv crkve, ali da povede računa da klerikalizacija ne dobije takve razmere da crkva diktira rusku politiku, jer ako je bude diktirala i na unutrašnjem i na spoljnom planu biće loše, istorija Rusije o tome govori. Akademici, Nobelovci, su ukazali na to, a podržala ih je u javnosti elita istaknutih pisaca, pesnika, glumaca itd. Zanimljivo je da Putin na to pismo nije stigao da odgovori, pa će valjda sad njegov naslednik, ako bude smeo, to uraditi.

A kakvi će odnosi biti između Ruske i Srpske pravoslavne crkve? Neće tu biti velikih promena, biće bliski oko glavnih tačaka dokle god se naša crkva bude klela u Rusku pravoslavnu crkvu i zastupala tu konzervativnu struju. Ali u ruskoj crkvi postoje čitave škole mišljenja koje uviđaju da pravoslavlje za 21. vek nema dovoljno jasnih odgovora i da je vreme da ih nađe, da odgovori na otvorena pitanja i izazove civilizacije u kojoj živimo. Tu će biti zanimljivih novina. Jeste prethodnik patrijarha Kirila davao izjave o Kosovu, ali ne treba gubiti iz vida da se to se događalo u vreme kada je njegova velika zemlja u tren oka prisajedinila deo takođe pravoslavne Gruzije.

Mi se punih 30 godina krećemo unazad. Bilo je u istoriji restauracija, ali su sve restauracije po istorijsko-sociološkom pravilu bile kratkoga daha i suštinu promenile nisu. Srbija je jedinstven slučaj kretanja unazad. Nisu ovo neka razglabanja akademskog tipa – pogledajte, ko je mogao pre tridesetak godina verovati da će se Srbija naći u granicama pretkumanovske ili kumanovske Srbije? A mi se, molim vas, de facto nalazimo u njenim granicama. Sećam se jedne polemike sa dobronamernim ljudima o pitanju kolika je bila Srbija u doba despota Đurđa Brankovića; još malo, i tu ćemo stići. Čovek je imao državu od tri sreza, ni Stalać nije bio njegov, ni Golubac, naravno ni Beograd.

Evo, istoričar Zundhausen je napisao jednu istoriju Srbije na temelju izučavanja. Drvlje i kamenje pada na njegovu knjigu zato što je on poređao činjenice i pošao od teze, koju vrlo je dokumentovano dokazuje, da je sukob u srpskoj intelektualnoj eliti isti onaj sukob kakav je postojao između Ilariona Ruvarca i njegovog oponenta Pante Srećkovića, sukob naučne istoriografije i legende i mita. Isti taj sukob imamo i danas u Srbiji. Naši se intelektualci danas ponašaju kao ucveljena siročad velike Srbije. Jedan projekat koji je Milošević hteo da reši blic-krigom propao je, i sada intelektualna elita nariče nad njim. A treba se snaći u vremenu i prostoru. Ta ispolitizovana elita govori o kulturnom i jezičkom jedinstvu spskog naroda od Toronta i Tokija do Sent Andreje, Beograda i Rumunije i pretvara to u državni problem i u imperijalne ambicije, koje po pravilu završavaju katastrofom. Mi smo, vapiju naše Kasandre, izgubili trećinu nacionalne teritorije. Pa, molim vas, 1912. godine Turska je izgubila celokupnu državnu teritoriju, svela se na grad i malu okolinu. Nakon Drugog svetskog rata Mađarska je izgubila četiri petine državne teritorije, pa su Mađari opstali, jer su se okrenuli napred i tražili rešenje za činjenicu da ima dva miliona Mađara u Rumuniji i 500.000 u Srbiji. Šta, ratove zbog toga voditi? Kod srpske intelektualne elite nije prevladan taj imperijalni instinkt i lažna uverenost da oni kao takvi mogu imati neku civilizacijsku misiju na bliske, druge i drugačije narode oko nas. Pokazalo se u istoriji da mi tu civilizacijsku misiju jednostavno nemamo. Svakodnevno gledamo kako se sa Albancima, nama najbližim, starim balkanskim narodom, poslednjih stotinak godina tragično ne razumemo. I sad je nastalo vreme da se krene u istorijsko pomirenje. Oni kažu da je to izdaja. Zašto bi bilo izdaja? Ne mogu Albanci te Srbe s Kosova dići pa ih odneti u Zambiju, a mi te Albance proterati na Mesec. Bez prave elite nemate ništa, a mi je nažalost nemamo.
 
Najstrašnije pitanje koje se postavlja je šta će crkvi tolika zemlja, da li su i crkva i društvo svesni da će se na tim latifundijama, na desetinama hiljada hektara šuma i voda koje su nacionalno dobro, otvoriti prostor enormnog bogaćenja, rasipanja novca, špekulacija.
istina.
samo, ne pitaju se tako kad prodaju šume, planine i zemlju privatnicima.
 
Мирко Ђорђевић не може да прави "сјајне анализе" нити Србије нити Српске православне цркве, због тога што је острашћени противник (у оној мери колико је то примерено његовој благој и релативно смиреној природи) и једног и другог. Да би се направила заиста "сјајна анализа", требало би уз његову анализу упоредо штампати и анализу коју би написао владика Амфилохије, па да лепо имамо две супротстављене стране, прочитамо аргументацију и једне и друге, па донесемо суд. Самог Ђорђевића било читати било уживо слушати, без неке критике и скептицизма, није баш најздравије за мозак.
 
Svakodnevno gledamo kako se sa Albancima, nama najbližim, starim balkanskim narodom, poslednjih stotinak godina tragično ne razumemo. I sad je nastalo vreme da se krene u istorijsko pomirenje. Oni kažu da je to izdaja. Zašto bi bilo izdaja? Ne mogu Albanci te Srbe s Kosova dići pa ih odneti u Zambiju, a mi te Albance proterati na Mesec. Bez prave elite nemate ništa, a mi je nažalost nemamo.[/I][/B]
Tebi mnogo,ali zaista mnogo nije dobro.Ti Albanci su jedan varvarski pljačkaški narod.Naši političari su im se godinama uvlačili u pedu a oni su otimali imovinu Srbima,silovali žene i ubijali.Slažem se da nemamo elitu niti smo je imali,jer da jesmo niko tim ne znam više kako da ih nazovem ne bi poklanjao stanove samo zato što su štancovali gomilu dece,budućih kriminalaca,ubica i narkodilera nego ih na ovim prostorima ne bi bilo.:roll:
 
Mirko Djordjevic je retardirana senilna matora budaletina.

Najstrašnije pitanje koje se postavlja je šta će crkvi tolika zemlja


A sta Mirka zabole patka? To je stvar Crkve sta ce raditi sa svojom imovinom. Crkva je do imovine dolazila donacijama i poklonima svojih vernika koji svakako nisu zeleli da imovinom koju su poklonili Crkvi upravljaju nekakvi cinovnici i birokrate iz Beograda ili ne daj Boze Novog Sada.
 
Slagvort je sto SPC trazi povratak 40% povrsine Fruske Gore u vlasnistvo SPC, a Gora je nacionalno blago i nacionalni park.


Mirko Đorđević: Striktno govoreći, to uopšte nisu samo crkvena pitanja nego su isprepletena sa društvenim zbivanjima. Eparhija sremska je nedavno potražila zvanično povratak imovine i taj se zahtev svodi, delovaće vam neverovatno, na 40 odsto Fruške Gore, koja je 1960. godine proglašena za nacionalni park. Pogledajmo malo konkretnije oko čega je već nastupila bura – samo manastir Grgete potražuje 366 hektara zemlje i šume, Krušedol 369, a malo kaluđersko bratstvo Jazak čitavih 756 hektara. Državni organi u duhu obećanja da crkvi treba vratiti imovinu – imaju oni i nekakvu vrbovnu državnu komisiju za restituciju imovine – odgovaraju, verovali ili ne „mi znamo da to treba vratiti u naturi, ali nema više nacionalnog parka Fruške Gore, biće svojina crkve“. Druga mogućnost koju je crkva ponudila je da se to isplati u novcu, ali država otvoreno odgovara da tolikog novca nema. Pregovori su mučni, nastaviće se za nekih desetak dana i mi se nalazimo u situaciji da imamo latifundije, ogromna imanja, ili, prostije rečeno, crkva postaje veleposednik bez plaćanja poreza, jer je već oslobođena plaćanja na uvoz i izvoz. Najstrašnije pitanje koje se postavlja je šta će crkvi tolika zemlja, da li su i crkva i društvo svesni da će se na tim latifundijama, na desetinama hiljada hektara šuma i voda koje su nacionalno dobro, otvoriti prostor enormnog bogaćenja, rasipanja novca, špekulacija. Pominjali smo već jedan sličan slučaj u Grčkoj, kaluđeri su odlučili da neke placeve na Svetoj Gori prodaju i da ostvare nekih bednih 250 miliona evra, država se tresla i uspela je to da spreči. Kod nas se spremaju da to rade, što je po mom mišljenju tipičan primer političke klerikalizacije zarad sticanja poena, a celokupno društvo to plaća na najstravičniji način. Niko neće da se osvrne i vidi da je to u okolnim državama davno i razumno rešeno.


Šta sam ja vama govorila o gramzivosti i pohlepi crkve koja ni jednog jedinog dinara nije dala za tu imovinu koju je vekovima" otimala" od naroda plašeći ga Bogom.

Eto i sada kada se očekuje od crkve da svojom humanošću dokaže koliko joj je stalo do njenoga stada ona pokušava da od naroda ponovo iskamči novac. Sramota. Fuj
 
Све је промашио, посебно у Русији и значај Кирила.

Гледајући само око Кирила све је излупао а најважније није ни споменуо док је све друго погрешно тумачио.
Наиме није ни поменуо одличне везе Кирила са Ватиканом, његову улогу у ширењу РПЦ по Латинској Америци и екуменизам за који се залаже а то су круцијелне ствари.
Превид тако великих ствари веома је опасан готово увређујући.

Док је Кирил залаже за преговоре са Римом, он утврђује Православље у Русији, а овај набеђени коментатор није ни прочитао новине које отворено пишу о томе.

Што се тиче СПЦ нећу ни да коментарише. Човек је једноставно - глуп.
 
Šta sam ja vama govorila o gramzivosti i pohlepi crkve koja ni jednog jedinog dinara nije dala za tu imovinu koju je vekovima" otimala" od naroda plašeći ga Bogom.

Eto i sada kada se očekuje od crkve da svojom humanošću dokaže koliko joj je stalo do njenoga stada ona pokušava da od naroda ponovo iskamči novac. Sramota. Fuj

Исто као и држава кој аим авласт над 100% земље, убира све порезе, која је покрала све што се покрасти да а плаши нас свим исваћим.
Дакле поређење не стоји.
 
Исто као и држава кој аим авласт над 100% земље, убира све порезе, која је покрала све што се покрасти да а плаши нас свим исваћим.
Дакле поређење не стоји.

Ne možeš da porediš funkciju crkve i funkcuiju države i sve relativizirati kako bi izgubilo svaki smisao. To radi Kurir i DB,ja ne.:manikir:
 
Poslednja izmena:
Šta sam ja vama govorila o gramzivosti i pohlepi crkve koja ni jednog jedinog dinara nije dala za tu imovinu koju je vekovima" otimala" od naroda plašeći ga Bogom.


Sad projektujes sopstvenu retardiranost na ljude koje nisi ni poznavao niti znas ista o njima. Ako se tvoji postupci svode na popustanje pred prisilom ili strahom ne znaci da se to moze preslikati na bilo koga drugoga.
 
Šta sam ja vama govorila o gramzivosti i pohlepi crkve koja ni jednog jedinog dinara nije dala za tu imovinu koju je vekovima" otimala" od naroda plašeći ga Bogom.

Ovaj boldovani dio...plašenje Bogom?
Da li si ti uopšte upoznata sa pravoslavljem? Ja definitivno nisam ekspert, ali ti mogu garantovati da je ''plašenje Bogom'' nepoznato pravoslavlju.
 
cek nema tu glup je ili je pametan ,covek je izneo neke proverljive potadatke o polozaju crkve u drugim zemljama recimo u Francuskoj , Grckoj
za freske u Milesevi je isto u pravu jer su o tome vec govorili i strucnjaci zavoda za spomenike, za cinjenicu da se Rumunima ne da da prave crkve u Krajini je takodje u pravu jer se i o tome pise vec godinu i kusur dana , bile i demonstracije u Bukurestu zbog toga
za Milutinov nehriscanski zivot je citirao samo naseg prvog novovekovnog istoricara Ilariona Ruvarca , ko je citao moze da se uveri da stvarno covek pise o tome , a i sami smo to ucili u istoriji
dakle nije problem u Mirku , sasvim je normalno da se covek nekome dopada ili ne kao i svi ostali,ali neka neko kaze sta nije tacno sto je naveo a ne da se odma vristi a on je ovakav ili onakav
 
Sad projektujes sopstvenu retardiranost na ljude koje nisi ni poznavao niti znas ista o njima. Ako se tvoji postupci svode na popustanje pred prisilom ili strahom ne znaci da se to moze preslikati na bilo koga drugoga.

Pa ja nisam kriva što si ti neobrazovana,ne poznaješ historijske činjenice pa ti je jedini smisao pisanja da nešto napišeš.:manikir:
 
stanje
Zatvorena za pisanje odgovora.

Back
Top