Niko da zaviri u zakone koji su izdržali probu vremena u poslednjih 200 godina u Evropi, od Rusije do Francuske itd, u kojima stoji: sve u državi je imovina države, uključujući manastire, hramove, svaku seosku crkvu ili biskupski dvorac, koje država izdaje na besplatno korišćenje u znak pažnje građanima vernicima kojima jemči slobodu veroispovesti. Svešteno lice u Francuskoj zarađuje, nećete verovati, minimalac, ništa više. Palate, dvorci, to je sve svojina Republike. A kod nas je situacija katastrofalna. Naplaćivanje tih usluga nije uspelo da se podvede ni pod kakva, pa čak ni pod crkvena pravila. Pokušavalo se nešto da se uradi kako sveštenik ne bi imao ne desetostruko, nego pedesetostruko veću zaradu od, recimo, profesora univerziteta. Što se tiče objekata, crkava, manastira, država o njima brine i pošteduje zavode na budžetu, zavode za čuvanje kulturnih, verskih, istorijskih spomenika u kojima rade stotine i stotine stručnjaka i ljudi. Crkva te zavode neće, ona hoće da gazduje. U Mileševi su restauracije rađene mimo Zavoda koji ima stručnjake, Zavod je marginalizovan. Katastrofalne štete se prave, uništava se ogromna imovina, nasleđe, baštine i to niko ne kontroliše. Tamo odlučuje moćnik, vladika koji ima ogromna sredstva i može ne samo da restaurira kako njemu i njegovom neznanju to padne na pamet, nego može i da gradi hotele. To su famozne tapije, iako su one, dopustite, davno stavljene ad acta zakonskim odredbama i u prvoj i u drugoj Jugoslaviji. Po tapijama ova takozvana Savezna narodna skupština pripada džematu, to je bila džamija. Oni danas love u mutnom, postoji čak i borba za unosnije parohije, pa i trgovanje parohijama. Postoji i simonija, to je trgovanje sveštenim predmetima. To je neodrživo, ali zašto niko od ministara u Vladi Cvetkovića neće makar da zaviri preko ruba stola u neka od tih rešenja koja su iskoristili Slovenci, koja postoje u Austriji, koja postoje u Italiji? Niko ne kaže da crkvu treba ostaviti bez imovine, čak je i pod komunistima, setite se, bio propisan takozvani maksimum od 18 hektara zemlje, a crkva je imala dupli maksimum sa beneficijama i Zavod za sveće itd. Čak se i onda vodilo računa, ali se znalo šta je šta i šta je moguće. Šta će crkva da radi sa tim parama? Oni na Vračaru dižu hram sa rasvetama, a ne poseduju nijedan dokaz, ni istorijski, ni neko predanje da je Sveti Sava bio egipatski faraon. Tu je problem.
Svetlana Lukić: Većina nas ne zna šta sve postoji u Mileševu. Koliko sam ja razumela, on je dosta podmladio Svetog Savu.
Mirko Đorđević: Ne samo da je on podmladio Svetog Savu, nego se freske uništavaju i na freske se unose likovi savremenih ljudi, njegovih bliskih. O čemu se ovde radi? Videli ste da je u raspravi oko toga treba li prenositi sesije parlamenta na TV-u, čuveni bivši ministar Velimir Ilić rekao da Vlada, pa čak i Tijanić, brukaju Srbiju i srpski narod, jer u vreme čiste nedelje, Božićnog posta, niko ne sme da pravi svadbe. To je isti ministar koji se proslavio kao psovač i koji se svojim sodomističkim asocijacijama na račun novinara predstavio javnosti u najbrutalnijem obliku. On sada nastupa kao zagovornik posta, čistote, i ne zna da nikad nije bilo tako kako on tvrdi. Evo, preda mnom je knjiga najvećeg našeg istoričara u 19. veku, arhimandrita Ruvarca, starešine manastira Grgete. Ruvarac dokazuje na temelju dokumenata da kralj Milutin jednoga dana, evo, citiram: „... uze za ženu sestru žene brata svojega kralja Dragutina, skinuvši sa nje rasu monaško-kaluđersku“. Nasilje. Ali, evo tog istog kralja i danas u ikonostasu Srba svetitelja, celiva se desnica njegova na moštima i stalno se u parlamentu poteže da je u doba Nemanjića sve sveto i čestito bilo. Pitka guslarska besmislica. To je lukava, licemerna igra, ona je do te mere pokvarena da vi nikome danas ne možete dokazati da se kralj Petar oženio u vreme posta, da to nikakve veze nema. Ko se sve nije ženio, razvodio i nasilje činio u vreme posta, i on sada u Skupštini u 21. veku barata takvim pričama! Objašnjenje ovog fenomena je jednostavno – puca prsluk, izvinite za izraz, bivšem ministru i za kralja Milutina i za Simonidu i za nasilje nad onom kaluđericom koja je zavet položila, on se bori za poene za svoju partijicu koju su izbori oduvali na marginu. To licemerje je danas najveći društveni problem, dabome.
U selu Malajnici Rumuni, naši Rumuni, hoće da podignu crkvu. Ruše im, ne daju im, ne slaže se s tim država i ne slaže se pre svega Srpska pravoslavna crkva. A ista Srpska pravoslavna ima za Srbe u Rumuniji eparhiju Ara Temišvar, bez ikakvih problema. Stvar je dobila takve razmere da su zbog ovog kvazicrkvenog problema koji bi i dete umelo da reši, a ne mudri ministar Jeremić, odnosi zategnuti, došlo je do demonstracija u Bukureštu ispred naše ambasade. I rumunski ministar spoljnih poslova je oštrim tonom pripretio – mi ništa drugo ne tražimo nego da ti Vlasi, Rumuni, imaju crkvu i da slušaju liturgiju na svom jeziku, kad već Srbi u Rumuniji imaju desetine i desetine crkava i slobodno deluju. Pre deset dana u zvaničnu posetu Sinodu SPC, mitropolitu Amfilohiju, stiže ni manje ni više nego okrunjena glava naše slavne diplomatije, Vuk Jeremić. Poštedeo nas je tamo svojih mantri o tome kako će on da reši Kosovo, kako je u stanju da reši i ovo u Gazi, sve je on u stanju da reši, dabome, može da reši problem i otopljavanja Severnog pola, sve može. Ali, u Sinodu je on konstatovao, ni manje ni više, da odnosi između države i crkve treba da budu zasnovani na principu sinergije. Opet su načuli za nekakav grčki izraz, nije on naročito komplikovan, imate ga u svakom rečniku, reč je o dva organizma koja se moraju stopiti. Pa, izgleda da smo mi to stapanje postigli, i tako stopljeni više ne prepoznajemo prave repere svog identiteta, niti imamo predstavu gde se nalazimo u geopolitičkom prostoru i vremenu. Posle pisma-bombe episkopa Grigorija nastalo je zatišje, ali to je zatišje pred buru, do majskog Sabora. Htelo se to ili ne, moraće se odgovoriti na pitanje koja je on postavio: na koju će se stranu okretati crkva. To u velikoj meri zavisi i od države. A, kao što vidimo, stapanje je obostrano željeno.
Izabran je šesnaesti po redu patrijarh Ruske pravoslavne crkve. Pitaćete otkud šesnaesti, a naš je patrijarh 54. po redu. U Rusiji od cara Petra I naovamo nije uopšte bilo patrijarha, Petar Veliki ih je ukinuo. Paradoksalno je da je institucija patrijarha obnovljena 1918. godine kad su boljševici preuzeli vlast. Ovde ljudi to ne znaju, a pogotovo ne znaju da u Rusiji postoji više pravoslavnih crkava, jedna se zove Ruska pravoslavna crkva Moskovskoga patrijarhata. Tačka, to joj je ime. Na njeno čelo došao je ovaj mitropolit Kiril. Postoji Ruska pravoslavna zagranična crkva, na Zapadu i u Rusiji, postoji i Ruska pravoslavna crkva koja nije pod jurisdikcijom ni Moskve, ni one zagranične, nego direktno pod jurisdikcijim Vaseljenskog patrijarha. Kiril je izabran – neću se upuštati u nagađanja da li je on, kao njegov prethodnik, imao momente saradnje sa organima bezbednosti. Izabran je očekivano, na način koji je kod nas nezamisliv – biralo ga je telo koje broji 711 članova. Reći ćete, pa zar imaju toliko vladika? Ne, nego imaju takav sistem izbora da njega bira i episkopat, i delegacije iz društvene sredine, zajednice akademske javnosti, članovi upravnih odbora, manastirskih bratstava itd. Dakle, on je izabran na jedan parlamentarniji način nego što se to kod nas radi, a bio je pre toga vladika smolensko-kalinjingradski.
Belodana je istina, i to se nije krilo, da je on Putinov patrijarh, da je to izbor države i da će on pored crkvene imati naglašenu političku ulogu u sistemu koji ozbiljni Rusi nazivaju Putinovim savremenim samodržavljem za 21. vek. Sadašnji patrijarh Kiril već je izvoleo tužiti katolike za prozelitizam, da se šire na njegovoj teritoriji, ali on je i u oštrom sukobu sa Carigradom, i to sa Vaseljenskim patrijarhom, i uopšte ga ne pominju u molebstvijima. Uzgred, i naša crkva je u veoma lošim odnosima sa Bartolomijem I.
Treći momenat koji je važan za Kirila – kažu da je on pre godinu i po dana uspeo da se posle 90 godina izmiri sa Ruskom zagraničnom crkvom. Ta crkva je vrlo zanimljiva. Nastala je ovde kod nas u Sremskim Karlovcima, bila je miljenica Hitlerova – da, dobro ste čuli! Da nevolja bude veća, a to se već u Beogradu ne zna, u Ruskoj zagraničnoj crkvi došlo je do pobune i raskola i odvojilo se jedno krilo koje ne priznaje nikakve razgovore, tako da imate sad i četvrtu crkvu.