Zelim da saznam tacno poreklo pesme "Sprem'te se cetnici"

Istrebljivac arhaizma

Aktivan član
Poruka
1.562
Da, ali pesma pocinje drugacijim stihovima:

„Планино моја, планино туго,
планино моја, старино,
доста сам пута ходио, туго,
комитске чете водио.


pa tek onda ide:

Српска ми труба затруби,
из тога села Дренова,
Српска ми труба затруби,
из тога села Дренова.

To kao da i snaška Pasa oseti, i bi joj tako žao na njih, što oni Tomču tako cene. I, da bi Tomči to kao naknadila, brzo se diže, rukom pozva devojke; one pođoše za njom, a ona, okrećućci glavu od ostalih, kao bojeći se da ovi to ne opaze, gledajući u tavanice, više sebe, pođe vratima i zapeva:
Goro le, goro zelena,
dosta sam po te odija.

I iziđe s devojkama u drugu sobu.
Moj otac prihvati:
Kumitske čete vodija.
Mnoge su majke plakale!

Tomča, pognut, na iznenađenje sviju, upade i produži, više kao za sebe:
Najviše majka Jovana!
Zakla ju sina jedinca!
I tako, iz dubine, tupo, oštro, poče celu pesmu: kako je, kad je zaklao Jovana, oca njegova nagnao da ga peče. Otac ga pekao i plakao:
Jovane, sine, Jovane!
Ti si mi, sinko, prvenac!
I majka plakala:
Jovane, sine, Jovane!
Ti si mi jagnje đurđevsko!
I sestra plakala:
Jovane, brate, Jovane!
Ti si mi cveće prolećno!
Završi. Svi ćute. Čuje se plač. Šamijom žene brišu oči.
 
Poslednja izmena:
Koliko znam pesma je nastala 1907. posle pobede srpskih četnika nad bugarskim komitama u selu Drenovu, ispevana u čast Jovana Stojkovića - Babunskog...Kako se pesma prilagođavala vremenu, za vreme II sv.rata dolazi do izmena u tekstu, a Jovan Stojković - Babunski je zamenjen, tada novim vođom i herojem Dražom Mihailovićem.

Evo nekih delova iz originalne verzije u II sv.ratu (nemam ceo tekst), iz pisma Draže Mihailovića Slobodanu Jovanoviću 7. novembra 1942. gde on kaže nešto u stilu ''evo šta se sad peva u narodu:''

Sprem'te se sprem'te Četnici
našega kralja junaci.

Kad u boj kreće mlad vojnik,
pred njim drhće naš krvnik.

Neka se niko ne plaši
od smrti strepe ustaši...

I naravno verzija koja je danas najpopularnija, akoju je postavio istrebljivac (''Planino...'')

A ovo je verzija prvobitne pesme:

Дека се чуло разбрало

Дека се чуло разбрало Србска ми труба трубеше,
Србска ми труба трубеше, магла се низ Вардар губеше.
Србска ми труба затруби, во това село Дреново
Спремте се, спремте четници, силна ће борба да буде

Најнапред иде пред четом, Јова Бабунски војвода,
По њега иде пред четом, Васиљ Велешки војвода

Извика Јова Бабунски,држите село оздола,
држите село оздола,ту ва је Стева Димитров,
извика Јова Бабунски ,Предај се море Стеване
Не се предавам, ја сум бугарски војвода.

Повика Васиљ Велешки, фрљајте бомбе во кућа,
Почна ми кућа да гори, из куће Стеван говори,
Пуштај ме море, Јоване, комите ће да ми сагоре.

Србска ми труба трубеше, Дреново село у огањ гореше.

ili

Srpska mi truba zatrubi
U tovo selo Drenovo.
Spremte se spremte četnici,
Silna će borba da bude.

Oj napred ide pred četom
Jovan Babunski vojvoda,
Za njim ide pred četom
Vasil Veleški vojvoda.

Izvika Jovan Babunski:
Držte go selo ozdola,
Držte go selo ozdola
Tuva je Stevan Dimitrov.

Izvika Jovan Babunski:
"Predaj se, predaj, Stevane"
"Ne se predajem, Jovane,
Az sam blgarski vojvoda!"

Izvika Vasil Veleški:
Frljajte bombe četnici.
Poče im kuća da gori,
Iz kuće Stevan govori:

"Puštaj ma, puštaj Jovane,
Četa će da mi izgore."
Srpska mi truba trubaše,
Drenovo selo goreše.

Jedno od najlepših izvođenja ove pesme (verzijja sa Dražom), u filmu Luisa Kinga, Chetniks - The Fighting Guerillas, snimljenog 1943. u Holivudu:

Evo spice:

 
Poslednja izmena:
a evo i feljton iz Glasa javnosti:

Srpski četnici na početku dvadesetog veka
Borba kod Pasjana
Iz borbe za Drenovu nastala himna "Spremte se, spremte"


Najpovoljniji put za izvršenje ovoga zadatka vodio je prema bugarskom selu Drenovu, okruženom arnautskim selima Dejkovac, Gornje i Donje Jabolčište i turskim selom Gornje Vranovce. U ovako zaklonjeno Drenovo sklonile su se bugarske vojvode Dačo iz Bistrice i Stevan Dimitrov Vardarac iz Gradskog, obojica sa po osam ljudi.

Namera im je bila da u drenovskoj sigurnosti dočekaju seosku slavu Spasovdan i izbegnu osvetu srpskih četa za izvršene zločine. Naročito se po zlu "proslavio Dimitrov, koji je, poput drumskog razbojnika, pljačkao i premlaćivao Srbe iz Azota. Njegova četa je ubila dvojicu Srba, jednog na putu za Bogomilu, koga je uz to i opljačkala, a drugog u kapinovskoj vodenici.

Za napad na Drenovo, pored svoje i Trebićeve čete, Babunski je angažovao i seoske četnike iz Bogomile i Teova, ukupno 40 ljudi. Radi nesmetanog prolaska kroz arnautska sela, četnici su obukli arnautsku odeću, koju su dobili iz Kičeva. Takođe, odlučili su da Drenovo napadnu danju, pošto bugaraši tada nisu postavljali straže. U popodnevnim časovima, 9. juna, ušli su u selo. Drenovčani, misleći da pred sobom imaju Arnaute, nisu vadili oružje iz skrivnica, niti su pokušavali da pruže otpor.

Velika bitka

Pošto su saznali u kojoj se kući kriju bugarske čete, srpski četnici su je opkolili i napali iz okolnih kuća. Usledila je obostrana pucnjava. Nekoliko četnika uspelo se na krov kuće sa bugarskim četama i zapalilo krovinu. Bugaraši su se, pod zaštitom dima, prebacili u drugu kuću i borba je nastavljena.

Pošto je i druga kuća zapaljena i plamteće tavanske grede počele da padaju na njih, bugaraši su odlučili da se probiju jurišem. U ovom pokušaju svi su pobijeni, osim dvojice, oprljenih vatrom, koji su se predali.

Oni su kasnije ubijeni kao saučesnici u ubistvima u vodenici sela Kapinova i na bogomilskom putu. Srbi su u ovoj borbi imali jednog ranjenog. Iz nje je nastala četnička himna "Spremte se, spremte", koja se, sa nešto izmenjenim tekstom, pevala i u Drugom svetskom ratu.

Borbom na Drenovu razbijena je bugarska organizacija u Zapadnom Povardarju. Ona je bila i poslednji veći sudar srpskih i bugarskih četa do Balkanskih ratova. Kasnije bugarske pokušaje, da preko Vardara ubace nove čete, razbijala je turska vojska.

Radi pomoći iscrpljenim i proređenim četama u Zapadnom Povardarju, Centralni odbor je predvideo povratak na teren vojvode Dušana Vardarskog sa 15-oricom četnika. Pored toga, formiran je i novi gorski štab koji su činili šef kapetan Dragoljub Nikolić, dva potporučnika, pet podoficira i osam četnika.

Uporedo sa opremanjem četa tekla je "diskusija" oko izbora kanala za prolaz čete. Sporili su se prištinski vicekonzul Milan Rakić i šef Konzularnog odeljenja dr Miroslav Spalajković. Strahujući od arnautske odmazde nad srpskim življem, Rakić se zalagao za prelazak preko kumanovskog sreza i Vardara, a Spalajković je insistirao na prelasku preko Kosova suvim putem.

Svoj stav je obrazlagao provaljenošću kumanovskog kanala i da su čete, koje su tuda išle, otkrivane u neposrednoj blizini granice i morale da se vrate u Srbiju, dok se kanal preko Gnjilana pokazao bezbednim. Rakić je "morao" da prihvati stav svoga šefa i pozvao je gnjilanskog učitelja Stojana Dajića da organizuje prelazak.

Nezadovoljna radom Centralnog odbora, Četa je zabranila njegov rad, a Izvršnom odboru dodelila samo tehničko-operativne poslove. Centralni odbor je obustavio rad 4. jula, u vreme najintenzivnijih priprema za prelazak čete.

Prema Dajićevom planu, četa je 13. jula uveče prešla granicu. Prvi danik imala je u raniluškoj crkvi. Odatle je, predvođena dvojicom putovođa, prispela, u zoru 15. jula, u pasjansku crkvu, određenu za drugi danik.

Četa je otkrivena i oko 16 časova crkvu su opkolili vojska i arnautski bašibozuk, ukupno oko 2.000 ljudi. Ubrzo je otvorena paljba na crkvu. Četnici su se probili do obližnjeg groblja i kukuruzišta, gde su se borili do sumraka, a zatim se podelili u tri grupe.

Jedna je ostala u zaštitnici, najveća je krenula prema Skopskoj Crnoj Gori pogrešnim pravcem između arnautskih sela Ljupište i Đerekare, a treća je pokušala da se probije preko Preševa. Sve tri su uništene u naredna dva dana.

Tokom trodnevnih borbi poginuli su: kapetan Dragoljub Nikolić, vojvoda Dušan, putovođa Jovan Marković, oba potporučnika, četiri podoficira i 21 četnik. Zarobljena su tri četnika, koje je sud u Skoplju osudio na smrt vešanjem.

Žestoke odmazde

Oni su, krajem jula 1908, posle objavljivanja Hurijeta, pomilovani i oslobođeni. Takođe, poginulo je 25 srpskih seljaka i oko 70 vojnika i Arnauta. Oni su imali dosta ranjenih. Uhapšeno je više Srba, među kojima su bili: Stojan Dajić, pasjanski učitelj i sveštenik, kao i raniluški paroh.

Sled događaja, posle pasjanske pogibije, dao je za pravo vicekonzulu Rakiću, jer se pokazalo da je izbor kanala preko Kosova doveo do žestokih arnautskih represalija nad Srbima. One su trajale u kontinuitetu preko mesec dana i vršene paljevinama, premlaćivanjem, ubijanjem i pljačkanjem viđenih Srba.

Ovo je bila poslednja velika borba četnika sa vojskom i Arnautima, do sukoba kod Stracina i Šumate Trnice u 1912. godini, u predvečerje Prvog balkanskog rata.

http://arhiva.glas-javnosti.co.yu/arhiva/2003/03/16/srpski/F03031502.shtml

Malo cu skrenuti sa teme ali sta se moze zakljuciti iz svega navedenog...Da srpski četnici postoje još pre Balkanskih ratova, a dokle je dovela decenijska Titova i ova iskompleksirana, novo-ustasko-bosnjacka propaganda, da se cak pojam ''četnik'' više ne vezuje ni za II sv.rat... tj. koliko je ta rec zloupotrebljena od tih strana, a poznato iz kojih razloga...

Takodje stare četničke pesma, iz perioda 1903-1918 koje znam, ''Sedi četnik na kamenu'', ''Je l te žalba''...

Sedi četnik na kamenu

Sedi četnik na kamenu,
drži pušku o ramenu.
A u ruci pismo čita,
njega stara majka pita:

Oj sinovi mili tići
kada će te domu stići?
Čeka naja, svadbu sprema,
a vas deco domu nema.

Drhti ruka, majci piše,
moga brata nema više.
Moga baću, lepog Jovu,
raniše ga u mom rovu.

Da ti pravo kažem mama,
umro mi je na rukama.
I ja možda neću doći,
čekam borbu ove noći.

Pozdravi mi dragu moju
i Milevu Jovanovu.
Osta prazno srce tvoje
ali Srbin brani svoje.
 
Poslednja izmena:
Posto se razumes u cetnike, mozes li da mi objasnis: zasto su cetnici pustali dugu kosu i bradu?

Kako sam cuo to je bilo zato da pokazu zalost za izgubljenom slobodom. I ima neke veze za kultom smrti. Jer se i danas u selima malom detetu 40 dana po rodjenju odsece pramen kose, ili kada covek umre njegova najbliza muska rodbina 40 dana se ne brije i ne sisa u znak zalosti za bliskom osobom.
 
I uopste čitava četnicka ikonografija (donekle i partizanska) kao da je imala za cilj da oživi paganski duh: šubare, duga kosa i brada, kame, zastava sa mrtvačkom glavom, ova pesma o staroj planini u kojoj se pominje žrtvovanje čoveka za Djurdjevdan... Još da su imali parole o imovinskoj jednakosti, bili bi original neko slovensko ratničko pleme.

sta si ti navalijo na te pagane. :lol:

bradu kod nas nose i popovi ako nisi primetijo.

Svi cetnici nisu tako izgledali osim u partizanskim filmovima.
 
sta si ti navalijo na te pagane. :lol:

bradu kod nas nose i popovi ako nisi primetijo.

Svi cetnici nisu tako izgledali osim u partizanskim filmovima.

Nisam navalio, samo istrazujem mogucnosti hristijanizacije i evropeizacije.

Nose bradu i hipici i rastafarijanci, ali ne nose mrtvacke glave i nozeve i nisu cetnici.

Dobro, nisu svi, narocito nisu zene::lol:

Kalabić sa dvema lepoticama - obožavateljkama. Potpisuje autograme.
Iza je Račić. Snimljeno juna 1944. na Ravnoj Gori, pred polazak na jug.
images


Lazarević, Raković, Ostojić, Račić (1943) - U boji.
racicostojicrakoviclazagl8.jpg
 
pa daj grupnu sliku.

Ako slikam mog profesora nemackog i mog profesora ekonomije isto bi izgledalo.

Imas dokaze da su mrtvacke glave simbol slovenskog paganstva

Imam dokaze.

http://www.nin.co.yu/2000-12/21/15838.html
"Zajedno sa narodnom poezijom, običajima i jezikom, paganstvo nam je ostavilo u nasleđe i nož, kamu, što naša politička i kulturna 'elita' često ne shvata"
Gde stavljate studije "Vidovdan i časni krst", odnosno kako je došlo do toga da napustite književnu istoriju i krenete ka mitologiji i antropologiji? Ili, kako je vi zovete, književnoj arheologiji?
- Nisam napustio književnu istoriju. Arheološka iskopavanja vršio sam po narodnoj poeziji i srpskoslovenskoj književnosti, po turskim, grčkim, nemačkim, italijanskim, persijskim, latinskim, ruskim i drugim pisanim izvorima i prevodima koji su mi bili dostupni. Inače, ovaj jeretički esej, uz Oktobarsku nagradu grada Beograda, doneo mi je i nevolje. U atmosferi opšte netrpeljivosti, u vreme kada se pojavila knjiga crkveni velikodostojnici shvatili su moje usputno izlaganje o vraćanju dela srpskog naroda staroj veri kao osporavanje uloge Pravoslavne crkve u očuvanju srpske narodnosti, ne primetivši da ja izrično kažem da je hrišćanstvo viši oblik religiozne svesti od paganstva. Da se razumemo. U Vidovdanu i časnom krstu ne plediram za vraćanje paganstvu. Zajedno sa narodnom poezijom, običajima i jezikom, ono nam je ostavilo u nasleđe i nož, kamu, što naša politička i kulturna "elita" često ne shvata.

http://illyria.proboards19.com/index.cgi?board=yugohellenism&action=display&thread=153
Iz srednjovizantijskog razdoblja sacuvan je jedan takav slucaj, a tice se bugarskog vladara Kruma (803-814). Prema kazivanju vizantijskog hronicara Teofana, bugarski kan je, posle pobede nad romejskom vojskom, 26. jula 811. godine, odsekao glavu poginulom vizantijskom caru Niciforu I (802-811), natakao je na dugacku motku i danima razmetljivo i slavodobitno pokazivao plemenima koja su mu dolazila. Potom ju je skinuo sa motke, ocistio je do kosti, presvukao srebrom sa spoljasnje strane i napravio pehar iz koga je pio na svojim gozbama.

019.jpg
[/IMG]
 
Posto se razumes u cetnike, mozes li da mi objasnis: zasto su cetnici pustali dugu kosu i bradu?

Kako sam cuo to je bilo zato da pokazu zalost za izgubljenom slobodom. I ima neke veze za kultom smrti. Jer se i danas u selima malom detetu 40 dana po rodjenju odsece pramen kose, ili kada covek umre njegova najbliza muska rodbina 40 dana se ne brije i ne sisa u znak zalosti za bliskom osobom.

Puštanjem brade četnici su iskazivali žal za porobljenom otadžbinom i velikim stradanjem srpskog naroda, do konačne pobede, tj. slobode i povratka kralja...I naravno da nisu izgledali kao oni u Bulajićevim filmovima, tj. imali su čvrst razlog za to...Od gomile slika četnika koje imam na kompu, najmanje imam one na kojima su četnici poput onih u Bulajićevim filmovima, delovima komunjarske propagande, koji su za cilj između ostalog imali da blate četnike i što je više moguće srozaju četnički pokret...

Kao i što Konstantin kaže...

Kao sto ti je poznato i pravoslavni je običaj da muškarac pušta bradu 40 dana kada mu premine član porodice...

Dakle razlog je jasan...
 
Poslednja izmena:
I uopste čitava četnicka ikonografija (donekle i partizanska) kao da je imala za cilj da oživi paganski duh: šubare, duga kosa i brada, kame, zastava sa mrtvačkom glavom, ova pesma o staroj planini u kojoj se pominje žrtvovanje čoveka za Djurdjevdan... Još da su imali parole o imovinskoj jednakosti, bili bi original neko slovensko ratničko pleme.

Mislim da sam objasnio poreklo pesme Sprem'te se četnici, a ova koju ti spominješ nema veze sa njom, tj. onom pravom koja je tema...

hehehehe...ne znam zašto su ti čudne šubare...A ako si po šumama, planinama onda i nemaš baš vremena da se lickaš i nameštaš frizuru...hehehe...sam gerilski način ratovanja, kao i čitava situacija ti takođe daju odgovore...

Što se tiče zastave sa mrtvačkom glavom davno sam pročitao da taj simbol vezuje četnički pokret za Masone..što se mene tiče vrlo je jasan natpis na zastavi ''Sloboda ili smrt''
 
Kao sto ti je poznato i pravoslavni je običaj da muškarac pušta bradu 40 dana kada mu premine član porodice... QUOTE]

prof Radivoj Radić pisao o tome...
Mislim da je knjiga "Carigrad – priče sa Bosfora", Evolutino izdanje
al nisam sasvim sigurna...

Pa ja znam odavno za taj obicaj, al sad razloge bih mogao da nagadjam, logično...verovatno tu postoji objašnjenje, razlozi...

Ono što je bitno za ovu temu je da se time iskazuje žaljenje...Što odma odbacuje apsurd komunjarske propagande koja je predstavljala četnike kao bradate, masne, prljave koljače, i to kao neke karakterne osobine onih koji su pristupali četnicima, u fazonu, bila su dva brata, jedan bio čist i otišo u partizane, drugi aljkav u četnike...hehehehe...i ostale gluposti...
 
Poslednja izmena:
Nisam navalio, samo istrazujem mogucnosti hristijanizacije i evropeizacije.

Nose bradu i hipici i rastafarijanci, ali ne nose mrtvacke glave i nozeve i nisu cetnici.

Dobro, nisu svi, narocito nisu zene::lol:

Kalabić sa dvema lepoticama - obožavateljkama. Potpisuje autograme.
Iza je Račić. Snimljeno juna 1944. na Ravnoj Gori, pred polazak na jug.
images


Lazarević, Raković, Ostojić, Račić (1943) - U boji.
racicostojicrakoviclazagl8.jpg

moracu da nadjem više o samoj mrtvačkoj glavi, dosta sam i zaboravio o tome, al kao što sam napisao zar ti nije dovoljan natpis na zastavi ''Sloboda ili smrt''...I ovo ti je sad glupost, pa ko to nije nosio noževe? zašto ih vezuješ za četnike...
 
I uopste čitava četnicka ikonografija (donekle i partizanska) kao da je imala za cilj da oživi paganski duh: šubare, duga kosa i brada, kame, zastava sa mrtvačkom glavom, ova pesma o staroj planini u kojoj se pominje žrtvovanje čoveka za Djurdjevdan... Još da su imali parole o imovinskoj jednakosti, bili bi original neko slovensko ratničko pleme.

Što se tiče zastave četnika sa mrtvačkom glavom, ima više tumačenja...Ona na koja sam naišao idu od najprostijih, da se koristila za zastrašivanje neprijatelja u bitkama, a potiče iz Kosovskog boja, do toga da ima veze sa Masonima (lobanja=smrt, prethodi vaskrsenju) itd, sto je malo verovatno...

Biće da je znacenje i poreklo ovog simbola mnogo dublje,a potiče iz hrišćanske tradicije i predstavlja Adamovu glavu. U hrišćanskoj tradiciji lobanja se nalazi pri dnu krsta što simboliše da su greh i smrt koji su dosli sa Adamovim grehom pobedjeni Hristovom smrcu i vaskrsenjem.

Lobanja na četničkoj zastavi ima isto značenje, a što je oduvek zastupljeno u srpskoj nacionalnoj ideologijii koja je zabeležena u srpskim epskim pesmama. U pesmi ''Propast carstva srpskoga'' Bogorodica šalje pismo knezu Lazaru u kojem mu nudi mogućnost izbora između carstva zemaljskog i nebeskog. Knez Lazar, koji se u pesmi naziva carem, izabrao je nebesko carstvo. Dolazi do bitke. U njoj dolazi do izdaje tj. greha koji je počinio Vuk Branković, zbog čega Srbi gube bitku. Zbog toga srpska država umire kao suverena i postaje vazalna, da bi posle tacno 70 godina prestala da postoji i kao vazalna kneževina. Smrt srpske države izazvana je grehom koji je počinio srpski Adam. Međutim knez Lazar je umro u znaku krsta koji simboliše vaskrsenje Hristovo i time ulio nadu da će zbog njegovog izbora za carstvo nebesko vaskrsnuti i srpska država, kao što je vaskrsnuo i Hristos.

Dakle, razlog zbog koga je stavljena lobanja na zastavu je isti onaj koji je doveo do toga da se ona stavi u dnu krsta. U dnu krsta ona simboliše smrt koja je pobeđena krstom kao simbolom vaskrsenja. Lobanja na zastavi simboliše smrt (otuda i natpis ''Sloboda ili smrt'') koja se pobeđuje četnicima kao nosiocima vaskrsenja srpske države, a time i srpskog naroda.

Takodje na verzijima kokardi sa lobanjom, lobanja se nalazi na dnu ili ispod krsta (tj srpskog grba)...
 
Poslednja izmena:
Evo pošto je ovo jedina ''otključana'' tema koja se tiče četnika, a i da ne otvaram novu...Izgleda da isitina o četnicima sve više izlazi na videlo:

U Čikagu promovisana knjiga zaboravljenih 500 Grega Frimena

Knjiga "Zaboravljenih 500", autora Grega Frimena, koji je u život vratio istinitu priču o herojstvu srpskog naroda i četničkog pokreta Draže Mihailovića koji su spasli 500 američkih pilota, promovisana je u petak u crkvi Svetog vaskresenja Hristovog u Čikagu. Priča je iz dobro poznatih političkih razloga decenijama bila zabranjena, pa tako i skoro zaboravljena, ali ju je ovaj vrsni autor na najbolji način oživeo, a promocije po američkim gradovima potvrđuje da za to i postoji veliko interesovanje.
U Čikago su sa Frimenom stigli i piloti Robert Vilson i Klar Masgrov, a treći, Art DŽibilian, bio je sprečen da prisustvuje novom susretu sa Srbima jer se spremao za dodelu odlikovanja koje su mu u nedelju uručili predstavnici američkog Kongresa. Dirljivo je bilo pratiti susret ovih starina sa čikaškim Srbima, dok su drhtavim rukama listali stranice knjige, pokazivali svoje fotografije, ne skrivajući suze na licu, koje i danas krenu na svako spominjanje imena generala Mihailovića.
- Divan je osećaj biti ponovo među Srbima, ali još ako imate kajmak, događaj bi bio potpun - u šali za "Vesti" kaže Robert Vilson.


Priča za Holivud

DŽibilian smatra da je Frimen svojom knjigom obavio odličan posao:
- Upućujem mu priznanje za izuzetno istraživanje i originalan način na koji je uobličio priču. Siguran sam da će se Holivud zainteresovati za ovaj događaj i da će od ove knjige nastati film.


- Veoma jasno se sećam svih tih događaja. Tada sam bio zapanjen novim, drugačijim svetom koji sam zatekao u Srbiji. Našao sam se u Jagodini, nisam video nijedno motorno vozilo, sve je bilo drugačije nego u Americi. Pešačili smo oko 150 kilometara, držali smo se daleko od pruga i puteva. Bili smo u tajnoj operaciji, a to je značilo da smo svi o njoj morali ćutati. Sve ove godine, i to jeste bilo veoma, veoma teško, to je strašna nepravda. Lično ne znam kada je ova priča postala dostupna za javnost, ali je sramota da se o ulozi Draže Mihailovića i četničkog pokreta ovoliko dugo ćutalo. U Srbiju sam se vratio kao turista 1966. godine, otišao u blizinu Jagodine, potražio moje domaćine, koji su mi spasli život i uspeo da, zahvaljujući pominjanju imena mog prevodioca koje je za vreme Tita bilo zabranjeno pominjati, ubedim seljane da to stvarno jesam ja, Robert. Bio sam u njihovoj kući ponovo i to je bio nezaboravan susret. I u Pranjanima smo 2004. proveli nezaboravne dane među Srbima.
Klar Masgrov, takođe pilot, ni danas ne može da se načudi odnosu Amerike prema čitavom događaju i veruje da će Amerikanci, ako ne njihovi političari, pokazati interesovanje za priču i promeniti odnos prema dobrom i domaćinskom srpskom narodu.
- Kada je moj avion oboren, video sam stado ovaca, i to je bio moj putokaz.


Uspeh iznad očekivanja

Knjiga "Zaboravljenih 500" je dugo na listama najčitanijih u Americi, a kritičari o njoj govore kao o remek-delu iz bliže istorije, snažnoj priči o istorijskom detalju. Greg Frimen ju je radio uz dugogodišnja istraživanja i mnogo sati intervjua sa preživelim pilotima.
- Veoma sam iznenađen prijemom na koji je knjiga naišla ne samo među Srbima, vojnicima, već i među običnim Amerikancima koji su iznenađeni i fascinirani bolnom činjenicom da je toliko dugo bila pokrivena velom tajne. I ja se zaista nadam da će knjiga promeniti odnos stvari, možda privoleti vlast da preispita odnose sa Srbijom i srpskim narodom, jer može biti svetlo u novim srpsko-američkim odnosima. Ako me pitate čega ću se najviše sećati iz razgovora sa ovim herojima, onda je to činjenica da, kada god bismo pomenuli generala Mihailovića, osetio bih uzbuđenje, tugu, poštovanje u njihovom glasu i video suze u očima. I posle toliko godina te emocije su i dalje jake, možda i snažnije, jer nepravda traje već toliko dugo. Ni meni ovo nije prvi put da sam među Srbima, a i večeras sam fasciniran gostoprimstvom, pažnjom koju vaš narod pruža, činjenicom da se uvek među Srbima osećati dobrodošli. Ostatak sveta i Amerikanci moraju pogledati pažljivije u srpsko-američke odnose, ne samo u poslednje dve decenije, i shvatiti koliko snažna prijateljstva tu postoje - kaže Frimen.


Znao sam da - gde su ovce, tu su i ljudi - i da ću biti u milosti ili nemilosti sa onima koje sretnem na tom putu. Srećom, četnici su me pronašli i pružili mi najbolju moguću negu i pažnju. Nismo znali jezik, ni ja srpski, ni oni engleski, ali smo se sporazumevali rukama, pokretima i razumevanje nije izostalo. Bila su u porodici i dva dečaka, dao sam im slatkiše koji su mi preostali, i to je sve oslobodilo stega i barijera. Ni danas ne mogu da pomenem ime Draže Mihailovića, a da ne zaplačem. On nije imao tretman Amerikanaca kakav je zaslužio. Naš put u Italiju ne bi uopšte bio uspešan bez njegove velike uloge. Kada je uhapšen, mi smo nudili našim vlastima da svedočimo na suđenju - nije nam odobreno. Prikupili smo značajnu sumu novca - nije nam dopušteno da mu uputimo pomoć. Iz Australije je novac mogao da ode, odavde ne, nažalost. I to nas sve i danas veoma boli. U Srbiji sam bio 2004. na svečanosti u Pranjanima i ponovo doživeo divnu dobrodošlicu srpske vlade i građana, na svečanosti povodom otkrivanja spomen-ploče. Putovao sam sa svojim unukom, kome je tada postalo jasno sve ono o čemu sam mu godinama govorio.
Veterana Arta DŽibiliana nalazimo u njegovoj kući u Frimontu (Ohajo), dok se sprema za nedeljnu svečanost.
- Svečanosti će prisustvovati i srpski oficiri, kao i predstavnici američkog Kongresa, koji su doneli odluku da konačno ovaj veliki događaj bude dostupan javnosti, pa će u Kongresu biti usvojena rezolucija kojom se otvaraju arhive i istraživanja događaja postaju dostupna. Tužno je da je bilo potrebno više od šest decenija da do toga dođe. Ja sam se 1944. našao u Pranjanima, Koceljevu, bio sam i u Bosni. A kada sam 2004. otišao na svečanost u Pranjane, to je tek bio nezaboravan događaj i fantastičan doček koji nam je narod priredio. Hor je otpevao srpsku i američku himnu, i to je bio toliko emotivan trenutak da nisam mogao da zaustavim suze, emocije su nadolazile, uspomene su se ređale kao žive slike pred očima. I iako sam vojnik, nije me sramota tih suza jer sam ponosan na te dane i na činjenicu da tako divan narod postoji. Bio sam u Srbiji i 2005. godine, kada smo Gordani Mihailović, kćerki generala Draže, uručili medalju koju mu je još 1948. godine dodelio predsednik Vilson. Tada sam joj dao kopije nekih mojih fotografija s njenim ocem i ona je za to bila veoma zahvalna.

500.jpg

piloti.jpg


link ka videu
http://www.srpskadijaspora.info/vest.asp?id=11044

Nadam se da će uskoro biti i snimljen film u Holivudu, a prema nekim saznanjima i onome što sam uspeo da nađem na netu Dražu bi trebao da glumi Robin Williams.
 

Back
Top