I
ivaana
Gost
Pa ovako...neznam ni sama odakle da pocnem.
Vec dugo vremena razmisljam da otvorim ovu temu jel' me mnogo muci sama pomisao da imam decu. Naime, ja sam udata (imam 27 god.), imam veoma dobar brak (vec 10 meseci) i skoro 6 god. zabavljanja pre braka. Imam dosta drugarica koje imaju decu i zavidim im na tome, mozda sam pomalo i ljubomorna na to..ali kada hocu sebe da zamislim u ulozi majke najezim se. Neznam razlog zasto sam toliko opterecena tim...ali tako je. Mozda je i razlog sto sam pre otprilike 2 god. imala jedan abortus koji je mnogo uticao na mene i ostavio psihicke posledice na mene...tako da sama misao da imam decu ja POLUDIM! Naime, ja sam tada zavrsavala fakultet i nisam bila zaposlena...i nije mi padalo napamet da postanem majka tada. HVALA BOGU, to sam zavrsila i postala veoma uspesna zena. Da sam tada postala majka od moje karijere nebi bilo nista...bila bih jedna obicna propalica koja bi ceo zivot trazila od muza pare za pelene, flasice...i ostale stvari.
U zivotu sam uvek htela da budem NEKO i da ne zavisim od nikog. Opet kazem HVALA BOGU i sve je doslo na svoje mesto. Imam svo stan, auto, novac...naravno i dobrog muza....ali kada se ukaze prilika da razgovaramo na temu deca ja POLUDIM!
Volim da putujem, izlazim....ali uvek mi je u glavi da od toga nece biti nista ako zatrudnim i postanem majka.
Neznam vise sta da razmisljam i kako da resim sve to. Volela bih da tog abortusa nikad nije bilo..bila bih mnogo srecnija i DECU bih prihvatala kao jednu normalnu i prirodnu pojavu.
Volela bih da mi pomognete...da mi kazete neka svoja iskustva. Nemojte samo MOLIM VAS da me optuzujete da ne shvatite da sam neki monstrum sto ne zelim decu. Samo zelim vas savet posto mi je veoma neprijatno i glupo da razgovaram sa nekim privatno na ovu temu.
Hvala vam unapred!
Vec dugo vremena razmisljam da otvorim ovu temu jel' me mnogo muci sama pomisao da imam decu. Naime, ja sam udata (imam 27 god.), imam veoma dobar brak (vec 10 meseci) i skoro 6 god. zabavljanja pre braka. Imam dosta drugarica koje imaju decu i zavidim im na tome, mozda sam pomalo i ljubomorna na to..ali kada hocu sebe da zamislim u ulozi majke najezim se. Neznam razlog zasto sam toliko opterecena tim...ali tako je. Mozda je i razlog sto sam pre otprilike 2 god. imala jedan abortus koji je mnogo uticao na mene i ostavio psihicke posledice na mene...tako da sama misao da imam decu ja POLUDIM! Naime, ja sam tada zavrsavala fakultet i nisam bila zaposlena...i nije mi padalo napamet da postanem majka tada. HVALA BOGU, to sam zavrsila i postala veoma uspesna zena. Da sam tada postala majka od moje karijere nebi bilo nista...bila bih jedna obicna propalica koja bi ceo zivot trazila od muza pare za pelene, flasice...i ostale stvari.
U zivotu sam uvek htela da budem NEKO i da ne zavisim od nikog. Opet kazem HVALA BOGU i sve je doslo na svoje mesto. Imam svo stan, auto, novac...naravno i dobrog muza....ali kada se ukaze prilika da razgovaramo na temu deca ja POLUDIM!
Volim da putujem, izlazim....ali uvek mi je u glavi da od toga nece biti nista ako zatrudnim i postanem majka.
Neznam vise sta da razmisljam i kako da resim sve to. Volela bih da tog abortusa nikad nije bilo..bila bih mnogo srecnija i DECU bih prihvatala kao jednu normalnu i prirodnu pojavu.
Volela bih da mi pomognete...da mi kazete neka svoja iskustva. Nemojte samo MOLIM VAS da me optuzujete da ne shvatite da sam neki monstrum sto ne zelim decu. Samo zelim vas savet posto mi je veoma neprijatno i glupo da razgovaram sa nekim privatno na ovu temu.
Hvala vam unapred!