Sveti Sava

tu tu tu

Buduća legenda
Poruka
45.209
BEOGRAD - Srpska pravoslavna crkva sutra slavi dan svog utemeljivača, države i školstva - Svetog Save. Savindan se obeležava i u svim školama u Srbiji kao radni, ali nenastavni dan - školska slava.
Sveti Sava bio je prvi srpski arhiepiskop, svetitelj i prosvetitelj. Bio je najmlađi sin velikog župana Stefana Nemanje, kršten kao Rastko, a kada se zamonašio uzeo je ime Sava.
Rastko se na Svetoj Gori zamonašio uprkos snažnom protivljenju roditelja koji su mu namenili vladarsku misiju. Njegovim ustoličenjem za arhiepiskopa 1219. godine utemeljena je i samostalna Srpska pravoslavna crkva.
Zajedno sa ocem Stefanom, zamonašenim kao Simeon, Sveti Sava je osnovao Hilandar i izgradio još 14 manastira, i tako ostao zabeležen kao ktitor prve srpske duhovne zajednice na Svetoj Gori. U Studenici je osnovao 1209. godine bolnicu, prvu na području srpske države.
Sveti Sava se smatra začetnikom srpske srednjovekovne književnosti, pa je stoga i zaštitnik prosvetnih ustanova.
Sveti Sava je 1219. izdejstvovao autokefalnost SPC, a njegova dela "Nomokanon" (1220) i "Sinodik pravoslavlja" (1221) postali su pravni i duhovni stubovi srpske državnosti.
Sava je preminuo 1235. godine u bugarskom gradu Trnovu kao prvi arhiepiskop SPC, a ostao je poznat generacijama kao osnivač i tvorac "svetosavskog pravoslavlja".
Knez Miloš Obrenović je 1823. godine naredio da se Dan Svetog Save obeležava kao školska slava u Srbiji.
Sveti Sava je ustanovljen kao školska slava na predlog Atanasija Nikolića, rektora Liceja u Kragujevcu 2. januara 1840. godine, odlukom Sovjeta Knjaževstva Srbskog i te godine proslavljan u Kragujevcu i Beogradu.
Sinan paša spalio je na Vračaru 1594. mošti Svetog Save koje su do tada bile čuvane u manastiru Mileševa. Smatra se da su Turci Savine mošti spalili u uverenju da će tako uništiti veru i svaki uticaj Svetog Save na Srbe.
 
PRIRODNI FENOMEN U LjUBINjSKOM SELU BANČIĆI PRIREDIO IZNENAĐENjE

Ogolio hrast Svetog Save


~Život je vjekovima potvrđivao legendu o vječno zelenom drvetu, i zimi i ljeti, ali ovog aprila promjene su očigledne

Dub Svetog Save ili bančićki "vječno zeleni hrast" jedan je od prirodnih fenomena u Hercegovini po tome što mu je i zimi, pod snjegovima, lišće zdravo i zeleno. I upravo to ga razlikuje od svih drugih u cijeloj regiji, a zbog toga se oko njega i ispleo cijeli niz legendi i predanja, vjerovanja i praznovjerica. Ona najčešće ponavljana legenda o njemu kaže:
"Jednom davno, u stara vremena kad su svi ljudi bili dobri ljudi, krenuo je Rastko Nemanjić ljutim kršem iz Stona prema sjeveru Hercegovine. Hodeći pod ognjenim avgustovskim suncem, minu u selo Mišljen, pa osjeti kako mu u nogama ponestaje snage. Spusti se kozjom stazicom do lokve Mosure i sjede pod jedan dub da se odmori. No, kako mu je njegova hladovina prijala leže, zasni dubokim snom. Probudi se nekoliko sati kasnije. Potpuno osvježen i čio, osmotrio sunčevu kuglu, što je uveliko naginjala zapadu, a onda se, prije polaska ka sjeveru, obratio dubu: `Hvala ti što si me osvježio blagodatnom hladovinom i vratio mi snagu. I ja ću tebe nečim darovati: budi dovijeka svjež i zelen!`. Od tada niko više u Bančićima nije vidio kad dub mijenja lišće. Uvijek je zelen – zimi i ljeti. A po Rastku, potonjem Svetom Savi, narod ga je, kasnije, prozvao – dub Svetog Save... Niko sa njega ne smije ubrati grančicu, ni list. Ko to učini, pogodiće ga nesreća `ma u kom koljenu`, pošto se ono što je ostavio Sveti Savo ne smije skrnaviti".

Tako se, eto, vijekovima prenosila priča o čudesnom hrastu iz sela Bančića kod Ljubinja pa se nekako steklo i uvjerenje da se zaista ne može vidjeti kad jedinstveni hrast odbacuje stari list i kad mu izniče novi. No, nije baš tako. Bude godina kada je to prolazniku kraj lokve Mosure malo teže uočiti, jer dok jedan list opada, drugi se razvija, pa je i u tim periodima drvo, što bi se reklo, ako ne posve zeleno, a ono zelenkasto. Ovog aprila, međutim, ta smjena je očigledna. Hrast je odbacio sav svoj stari list i ovako golog, niko ga prije nije "uslikao". Sad liči na svu svoju drugu sabraću na bančićkoj površi. Ali, neće to potrajati zadugo jer pupoljci iz kojih će izbiti novi listovi već su nabrekli. Da biste shvatili razliku između njegovog zimskog zelenila, po kome bismo ga mogli zvati i zimzeleni hrast, donosimo vam dvije fotografije-jednu zimsku kad su ga posjetyili radoznali televizijski novinari iz Banjaluke i ovu proljećnu kad je, nakratko, ogolio.

Ž. Janjić

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Ljudi i dogadjaji&clanak=275630&datum=2011-04-10
 
PRIRODNI FENOMEN U LjUBINjSKOM SELU BANČIĆI PRIREDIO IZNENAĐENjE

Ogolio hrast Svetog Save


~Život je vjekovima potvrđivao legendu o vječno zelenom drvetu, i zimi i ljeti, ali ovog aprila promjene su očigledne

Dub Svetog Save ili bančićki "vječno zeleni hrast" jedan je od prirodnih fenomena u Hercegovini po tome što mu je i zimi, pod snjegovima, lišće zdravo i zeleno. I upravo to ga razlikuje od svih drugih u cijeloj regiji, a zbog toga se oko njega i ispleo cijeli niz legendi i predanja, vjerovanja i praznovjerica. Ona najčešće ponavljana legenda o njemu kaže:
"Jednom davno, u stara vremena kad su svi ljudi bili dobri ljudi, krenuo je Rastko Nemanjić ljutim kršem iz Stona prema sjeveru Hercegovine. Hodeći pod ognjenim avgustovskim suncem, minu u selo Mišljen, pa osjeti kako mu u nogama ponestaje snage. Spusti se kozjom stazicom do lokve Mosure i sjede pod jedan dub da se odmori. No, kako mu je njegova hladovina prijala leže, zasni dubokim snom. Probudi se nekoliko sati kasnije. Potpuno osvježen i čio, osmotrio sunčevu kuglu, što je uveliko naginjala zapadu, a onda se, prije polaska ka sjeveru, obratio dubu: `Hvala ti što si me osvježio blagodatnom hladovinom i vratio mi snagu. I ja ću tebe nečim darovati: budi dovijeka svjež i zelen!`. Od tada niko više u Bančićima nije vidio kad dub mijenja lišće. Uvijek je zelen – zimi i ljeti. A po Rastku, potonjem Svetom Savi, narod ga je, kasnije, prozvao – dub Svetog Save... Niko sa njega ne smije ubrati grančicu, ni list. Ko to učini, pogodiće ga nesreća `ma u kom koljenu`, pošto se ono što je ostavio Sveti Savo ne smije skrnaviti".

Tako se, eto, vijekovima prenosila priča o čudesnom hrastu iz sela Bančića kod Ljubinja pa se nekako steklo i uvjerenje da se zaista ne može vidjeti kad jedinstveni hrast odbacuje stari list i kad mu izniče novi. No, nije baš tako. Bude godina kada je to prolazniku kraj lokve Mosure malo teže uočiti, jer dok jedan list opada, drugi se razvija, pa je i u tim periodima drvo, što bi se reklo, ako ne posve zeleno, a ono zelenkasto. Ovog aprila, međutim, ta smjena je očigledna. Hrast je odbacio sav svoj stari list i ovako golog, niko ga prije nije "uslikao". Sad liči na svu svoju drugu sabraću na bančićkoj površi. Ali, neće to potrajati zadugo jer pupoljci iz kojih će izbiti novi listovi već su nabrekli. Da biste shvatili razliku između njegovog zimskog zelenila, po kome bismo ga mogli zvati i zimzeleni hrast, donosimo vam dvije fotografije-jednu zimsku kad su ga posjetyili radoznali televizijski novinari iz Banjaluke i ovu proljećnu kad je, nakratko, ogolio.

Ž. Janjić

http://www.dan.co.me/?nivo=3&rubrika=Ljudi i dogadjaji&clanak=275630&datum=2011-04-10
Zanimljivo. :think:
Hvala za obaveštenje, raspitaću se o tome. :ok:
 

Back
Top