zivot prodje dok cekas savrsene uslove.
sve si ti u pravu, ali opet, ima mnogo onih koji su zagrizli, i guraju, i izrodili decu, i bore se..pa ako jednog dana i izbledi ljubav, ostaje ono prozivljeno, ostaju deca, ostaje ljubav koja je bila, uz koju smo rasli i sazrevali..
nije put dragocen zbog cilja, vec zbog dozivljenog usput
i sta je uspeh u zivotu? znas vrlo dobro da je to tako siroka tema...
ne znam, neko se osamostali i u roditeljskom domu, i preuzme ulogu hranioca i domacina..i to jeste normalno..neko se kao osamostali, a opet za svaku sitnicu trci kod mame i tate da place..
postoji jedna tacka u zivotu kad preuzmes odgovornost za sebe i svoje postupke, sto podrazumeva da samostalno donosis odluke i da nikom ne dozvoljavas da na njih utice. to je poenta cele moje price.
da, slažem se da ne treba čekati savršene uslove
ali, život je pun nepoznanica i ljudi nisu isti. neko čeka samo bolje uslove, neko ih ne čeka već se bori za njih, ali oni svakako ne dolaze. poenta onoga što sam hteo da kažem jeste da se svako odlučuje za neke poteze u životu, ali da neki potezi uvek ne donose samo dobro, iako se mi nadamo da će tako biti, pa samim tim i razumem deo priče u kojima neko ostaje, jer nije spreman da rizukuje previše, makar ne u tom trenutku, kao i deo onih koji su prihvatili odgovornost, nisu uspeli u nekom zajedničkom ili samostalnom životu (a razlozi mogu biti brojni i to ne govori samo o nečijoj nesposobnosti. kockice u životu se nekada slože pogrešno, koliko god se neko trudio da ih namesti), a povukli su i nekog drugog svojim insistiranjem i vizijom u to da će umeti da se izbore sa životom, da bi na samom kraju bili prisiljeni da se vrate u roditeljski dom.
kao što rekoh, samostalnost jeste cilj kojem treba težiti i za njega se boriti, ali nije lako, i ne treba osuđivati one koji su pokušali, pokušavaju, ili čekaju neku bolju priliku, priliku uopšte. svako je mudar za sebe i nikad se ne zna sa sigurnošću koji potezi su pravi, a koji mogu doneti više zla nego dobra, oboma. svako vaga i procenjuje na osnovu sebe i drugog, a greške u proceni su moguće...
osamostaliti se po meni ne znači samo biti domaćin i hranilac u roditeljskom domu, već imati svoj dom, daleko od bili kakvog uticaja roditelja, jer koliko god da se mi trudimo i ne dozvoljavamo im da se mešaju, njihovi uticaji su mogući, jer su tu u blizini i oni sami sebi ponekad daju za pravo da se umešaju, kao neko mudriji i straiji i neko ko nas je odhranio i uložio vreme, pažnju i novac u nas...
takođe, nisu i svi roditelji isti, ali postoje oni koji misle da mogu i imaju pravo da kontrolišu i usmeravaju svoju decu, koliko god da im se govori i pokazuje suprotno, oni ne vide drugu stranu medalje i nastavljaju ne obazirući se, misleći da su oni ti koji znaju, jer, oni su ti koji su se osamostalili, veruju u sebe i guraju, pa im se to prenese da dreba da guraju i ostale...
život je raznolik, lep i čudan u isto vreme, baš zbog nemogućnosti da se predvidi...
samo, ne treba usko gledati na ovu temu, kao i na bilo šta u životu uopšte...
to je ono što sam ja u suštini hteo da kažem. : )