Mesoviti sud je sudio u sporovima izmedju Srba i stranaca, pre svega Dubrovcana, ali nastalih u unutrasnjosti, na srpskoj teritoriji. Javlja se u izvorima tek za vreme kralja Milutina. U njegovoj povelji Dubrovcanima iz 1302. se kaze, da ako dodje do spora izmedju Srbina i Dubrovcanina, da im sudi sud koji cine jedan sudija Srbin i jedan sudija Dubrovcanin. Pri tom, kralj zadrzava pravo vladarskih rezervata, tj. da sudi Dubrovcanima za neveru, vrazdu, celjadina i konja. Od tada mesoviti sud postaje stalna ustanova za mesovite sporove. Medjutim, car Dusan je za izvesno vreme ukinuo nadleznost za sudjenje u ovim sporovima. U povelji iz 1349. on predvidja da se mesovite parnice resavaju pred carinikom, knezom ili pred kefalijom koji bude grada togazi, i predvidja da obe strane daju isti broj svedoka u parnici. Isti princip mesovite porote kasnije je unet u drugi deo Zakonika (cl. 153). Knez Lazar ponovo vraca mesoviti sud. U povelji iz 1387. on predvidja da se u njemu vise ne uzima po jedan sudija sa obe strane kao u Milutinovoj povelji, vec se uspostavlja opste nacelo pariteta: da se postavi polovina sudija dubrovackih, a polovina Srbalja i da se pred njima spore. Istovremeno, knez Lazar je ukinuo nadleznost domacih drzavnih sudova za mesovite parnice: I da ne poziva Srbin Dubrovcanina pred sud nikamo, tkmo pred onezi sudije, i da se ne muce pred gospodstvo mi ni pred kefaliju. Isti postupak je bio predvidjen za Sase i Dubrovcane. Sto se tice samog sudskog postupka, povelja kaze da ako Dubrovcanin zahteva porotu, da je cini njegova druzina Dubrovcani, koji zive u istom ili najblizem mestu gde se vodi spor, a ako obe strane predloze svedoke, onda da bude isti broj svedoka sa obe strane. Zanimljivo je da se dalje naredjuje da niko od svedoka nije voljan pobeci dok se spor ne okonca, sto znaci da je u praksi bilo izbegavanja svedocenja. Doslovno iste odredbe se ponavljaju i u poveljama despota Stefana Dubrovcanima iz 1405, zatim Brankovica iz iste godine, kao i u poveljama despota Djurdja iz 1428. i 1445.
Iz Lazareve povelje se vidi da su obe strane u sporu, pored svedoka, mogle zahtevati i porotu. Porota je u starom srpskom pravu veoma stara institucija, ciji je najstariji naziv rota. Porotnici su u stvari kletvenici, cestiti, verodostojni ljudi, koji su pod zakletvom potvrdjivali za sud bitne cinjenice, i kojima je sud poklanjao bezuslovnu veru, njihovi iskazi su nekada bili od presudnog znacaja. U izvorima je bilo i drugih naziva za porotnike ili kletvenike: starinici, starci, dusevnici, dobri ljudi. U drugom delu Zakonika (cl. 151–154) kao da su sistematizovane novele cara Dusana sa ciljem da se precizira uloga porote i utvrdi njen znacaj kao institucije. Clanom 151 car naredjuje od sada unapred da je porota i za malo i za veliko: za veliko delo da su 24 porotnika, za pomanju krivicu 12, a za malo delo 6 porotnika. I ti porotnici da nisu vlasni nikoga izmiriti, osim da opravdaju ili okrive. I da je svaka porota u crkvi, i pop u rizah da ih zakune, i u poroti kamo se vecina kunu, i koga vecina opravda, tima da se veruje. U sledecem, 152. clanu, se kaze da u poroti vazi zakon kao za vreme kralja Milutina, da su velikoj vlasteli velika vlastela porotnici, a srednjim ljudima njihova druzina, a sebrdijama njihova druzina da su porotnici, a da u poroti nije ni srodnika ni pizmenika, tj. neprijatelja, zlobnika. Clanom 153 potvrdjeno je pravo da inoverci i trgovci u mesovitom sporu daju polovinu porotnika a polovinu Srbi. I na kraju, cl. 154 predvidja da porotnici koji se zakunu i opravdaju nekoga po zakonu, pa se zatim kod opravdanog nadje sâm predmet (corpus delicti), da se ti porotnici kazne kao za vrazdu, po 1000 perpera, da im se vise ne veruje, da se niko za njihove ne udaje niti od njih zeni. Iz ovih clanova Zakonika i ranije pomenute Lazareve povelje vidi se da porota nije vrsta suda, onakva kakva je postojala u anglosaksonskom zakonodavstvu (kako su smatrali V. Macejovski, Hermenegild Jirecek, S. Novakovic i K. Jirecek), vec dokazno sredstvo. Porotnici su, dakle, kletvenici ciji je zadatak da se zakunu, tj. da oprave optuzenog pred sudom, da kao njegova druzina posvedoce da li jeste ili nije mogao uciniti prestup. Iz clanova 151–154 se ne vidi da se pred porotnike iznose dokazi, a to je glavno obelezje presudne porote, odnosno porote kao vrste suda.