"Слобода душе"

Bogart

Poznat
Poruka
9.747
Једном сам у неким размишљањима доживео снажну асоцијацију смрти са слободом... чудна асоцијација, али видим да већ постоји и да се на разним местима помиње. Запитао сам се одакле таква идеја и замислио се над тим колико заправо себе доживљавам као слободног, а ако не, шта ме спречава да то будем и колико сам заправо ја са̑м тај који ту слободу ограничава... питања на која нисам нашао неки баш јасан одговор.

Колико себе доживљавате слободним и шта за вас значи слобода... она слобода која не зависи од спољних фактора; слобода да се буде, а не слобода да се уради? Колико своју слободу ограничавате и колико вам је познато осећање да нисте оно што би требало да будете и што негде дубоко унутра заправо јесте?
 
Једном сам у неким размишљањима доживео снажну асоцијацију смрти са слободом... чудна асоцијација, али видим да већ постоји и да се на разним местима помиње. Запитао сам се одакле таква идеја и замислио се над тим колико заправо себе доживљавам као слободног, а ако не, шта ме спречава да то будем и колико сам заправо ја са̑м тај који ту слободу ограничава... питања на која нисам нашао неки баш јасан одговор.

Колико себе доживљавате слободним и шта за вас значи слобода... она слобода која не зависи од спољних фактора; слобода да се буде, а не слобода да се уради? Колико своју слободу ограничавате и колико вам је познато осећање да нисте оно што би требало да будете и што негде дубоко унутра заправо јесте?

Hmm ... Pazi kad ovo doživljavam kao jedno od najličnijih pitanja ikada postavljenih. z:lol:

Ograničavam, i to u sferi gde bi upravo trebalo da se ispoljim.
Kad god sednem da radim svoj posao, automatski uključim neki vrlo gust filter; on me sprečava da napišem većinu stvari koje sam do tog trenutka imala nameru da napišem. To me ponekad čini vrlo nezadovoljnom, i uopšte mi nije jasno zašto je tako. Jer, uopšte nisam sklona prepravljanju i doterivanju napisanog, niti koristim onaj recept "odležanog rukopisa" (tri ... šest meseci ... ili godinu, u fioci), niti me zanima "šta će ljudi pomisliti" kad me budu čitali (ne u kontekstu donošenja stava o meni kao o autoru).
Mada ... mislim da napredujem. :) Ustanovila sam da upravo "biti", makar na papiru - kao izražavanje putem reči stavljenih u usta fiktivnih likova - i te kako istresa prašinu koja se zaparložila ispod tepiha.

Ali, doći do te tačkice je jako, jako mučan proces.
 
Једном сам у неким размишљањима доживео снажну асоцијацију смрти са слободом... чудна асоцијација, али видим да већ постоји и да се на разним местима помиње. Запитао сам се одакле таква идеја и замислио се над тим колико заправо себе доживљавам као слободног, а ако не, шта ме спречава да то будем и колико сам заправо ја са̑м тај који ту слободу ограничава... питања на која нисам нашао неки баш јасан одговор.

Колико себе доживљавате слободним и шта за вас значи слобода... она слобода која не зависи од спољних фактора; слобода да се буде, а не слобода да се уради? Колико своју слободу ограничавате и колико вам је познато осећање да нисте оно што би требало да будете и што негде дубоко унутра заправо јесте?

Tek kad sam svesna smrtnosti i beznačajnosti svog postojanja u masi, shvatim glupost svih ograničavanja postojanja i uvidim koliko sam sputana, u lancima iz
kojih ne umem da se iskobeljam. Život je očigledno onakav kakvog sam ga videla i kapiram da sam bezrazložno bila u strahovima, brigama koje su okovale moju
slobodu izražavanja i stvarnog viđenja sveta. Bol oko mene je ogromna, osećam je i nisam umela da je pretvorim u radost, nego sam utonula, ušuškala se u već
poznato. Najveća dragocenost i sloboda je bliskost sa pravim prijateljima, onim dušama sa kojima i iz kojih ljubav isijava.
 
jako cesto se osecam... "sizofreno"...
a uvek to pripisujem onome sto sam... nasuprot onome sto je okruzenje napravilo od mene... a onda se vratim na sebe... jer ja sam vlasnik svog zivota...
verujem da sam u nekim stvarima i zaboravila ko sam...
u nekim drugim... osetim da postoje dva lica... da jedne tek katkad ispliva, i da se u toj ulozi mnogo bolje osecam...
kad stvari sazru, kad mi nesto kod sebe zasmeta, kad osetim veliko nezadovoljstvo, sputanost... onda razbijam glavu time, cesto i uzalud, upadam u krize...
no u neko doba, poslozim kockice u glavi, uradim ono sto bi trebalo, ili mi zivot donese iskustva koja su mi potrebna da nesto o sebi naucim iz njih... i mic po mic, mislim da ipak idem unapred ka onome sto sam... ili sto zelim da budem...
bar je meni u zivotu uvek islo tako, prave stvari u pravo vreme i pozitivan saldo...
ili mi se to samo cini...
jer, koliko vidim, desava se cesto, sa druge strane, da se ljudi nadju u takvim zivotnim okolnostima koje su pogodno tle za njihove mane i slabosti i multipliciraju ih... a obicno su to olaksavajuce okolnosti... dok otezavajuce, cini mi se, mnogo cesce cine da se razvijemo...
elem, poenta je da apsolutno verujem u promenu, razvoj, pomeranje granica ka slobodi da budem...

sad sto sam sve ovo ispricala ne znam, al' neka sam vam malo otvorila dusu. :)
 
Једном сам у неким размишљањима доживео снажну асоцијацију смрти са слободом... чудна асоцијација, али видим да већ постоји и да се на разним местима помиње. Запитао сам се одакле таква идеја и замислио се над тим колико заправо себе доживљавам као слободног, а ако не, шта ме спречава да то будем и колико сам заправо ја са̑м тај који ту слободу ограничава... питања на која нисам нашао неки баш јасан одговор.

Колико себе доживљавате слободним и шта за вас значи слобода... она слобода која не зависи од спољних фактора; слобода да се буде, а не слобода да се уради? Колико своју слободу ограничавате и колико вам је познато осећање да нисте оно што би требало да будете и што негде дубоко унутра заправо јесте?

tesko je ovo razdvojiti .. obziri i savest su ono sto nas sputava.. tesko je reci koliko ti sam tu slobodu ogranicavas, a koliko ti je drugi ogranicavaju, jer i ti sam je ogranicavas zbog drugih.. nemoguce je iskljuciti spoljne faktore..
 
jako cesto se osecam... "sizofreno"...
a uvek to pripisujem onome sto sam... nasuprot onome sto je okruzenje napravilo od mene... a onda se vratim na sebe... jer ja sam vlasnik svog zivota...
verujem da sam u nekim stvarima i zaboravila ko sam...
u nekim drugim... osetim da postoje dva lica... da jedne tek katkad ispliva, i da se u toj ulozi mnogo bolje osecam...
kad stvari sazru, kad mi nesto kod sebe zasmeta, kad osetim veliko nezadovoljstvo, sputanost... onda razbijam glavu time, cesto i uzalud, upadam u krize...
no u neko doba, poslozim kockice u glavi, uradim ono sto bi trebalo, ili mi zivot donese iskustva koja su mi potrebna da nesto o sebi naucim iz njih... i mic po mic, mislim da ipak idem unapred ka onome sto sam... ili sto zelim da budem...
bar je meni u zivotu uvek islo tako, prave stvari u pravo vreme i pozitivan saldo...
ili mi se to samo cini...
jer, koliko vidim, desava se cesto, sa druge strane, da se ljudi nadju u takvim zivotnim okolnostima koje su pogodno tle za njihove mane i slabosti i multipliciraju ih... a obicno su to olaksavajuce okolnosti... dok otezavajuce, cini mi se, mnogo cesce cine da se razvijemo...
elem, poenta je da apsolutno verujem u promenu, razvoj, pomeranje granica ka slobodi da budem...

sad sto sam sve ovo ispricala ne znam, al' neka sam vam malo otvorila dusu. :)

akcentovao bi ono sizofreno i to das postala mod :lol: al bi bilo 'nako prekognitivno... shalu na stranu gde ces tako malad da se osecas sizofreno pa makar i sa interpunkcijom? svako od nas se trazi ceo zivot... nikad se neces kompletno naci to ti jedino sa sigurnoscu mogu reci... uvek ima nesto sto ce da te drqa mentalno jer je takava priroda nekih karaktera. okruzenej tesko moze da te promeni.... za sve si sama kriva, okruzenje je ybg samo alibi za neki nas neuspeh... sto pre to skontas lakse ce ti biti u zivotu....
 
tesko je ovo razdvojiti .. obziri i savest su ono sto nas sputava.. tesko je reci koliko ti sam tu slobodu ogranicavas, a koliko ti je drugi ogranicavaju, jer i ti sam je ogranicavas zbog drugih.. nemoguce je iskljuciti spoljne faktore..

Мислим да не говоримо о истом... ако сам добро схватио ово што ти кажеш, не мислим на то, на слободу да се ради било шта или да се прелазе границе морала, друштвених норми или угрожава слобода или личност других. Не мора слобода у човеку да буде спутана само на тај начин да човек себе ограничава, постоји и супротност, када себе тера, готово нервозно, у активности, чак и екстремне активности, а да човек ипак никад не осећа жељени мир.

Овде говорим о оној слободи која се ипак да издвојити као нешто засебно, слобода у смислу ослобађања истинског унутрашњег себе да исплива на површину и ту буде стално, а не само у ретким тренуцима емоционалне отворености или осетљивости. Једино што ме ту копка, а то је једна стара тема о којој је већ било писано, да ли је у свакоме од нас то "унутрашње и истинско ја" нешто добро и позитивно, а не нешто лоше и негативно што и треба да остане потиснуто. Код мене знам да је у питању она прва варијанта, али пречесто као да је замандаљено иза 7 брава.
 
Овде говорим о оној слободи која се ипак да издвојити као нешто засебно, слобода у смислу ослобађања истинског унутрашњег себе да исплива на површину и ту буде стално, а не само у ретким тренуцима емоционалне отворености или осетљивости. Једино што ме ту копка, а то је једна стара тема о којој је већ било писано, да ли је у свакоме од нас то "унутрашње и истинско ја" нешто добро и позитивно, а не нешто лоше и негативно што и треба да остане потиснуто. Код мене знам да је у питању она прва варијанта, али пречесто као да је замандаљено иза 7 брава.

Takodje. To je ono sto nas tera na opstanak, na radost - ako zelis; ali ga sputavamo, kako (ipak) ispravno rece koleginica iznad, usled drustvenih okolnosti i tako to...
Sreca je samo da covek sebe moze da nauci da ispoljava to "unutrasnje i istinsko ja" cesce, s godinama i iskustvom, ali to je tezak napor, a neko nikad i ne uspe u tome.
 
Sreca je samo da covek sebe moze da nauci da ispoljava to "unutrasnje i istinsko ja" cesce, s godinama i iskustvom, ali to je tezak napor, a neko nikad i ne uspe u tome.

Она мисао о повезивању смрти са том врстом ослобођења са којом сам започео тему, а коју ћу нескромно подвести под један тренутак луцидности, ме је зато и инспирисала на размишљање о томе шта је то што нас спречава, конкретно, што мене спречава, и што чини да буде управо онако како си ти сада написала. Знам да овде излазим помало из оквира пдф-а у мистику и духовност, можда чак и психо(пато?)логију и да питање заиста јесте интимне природе као што је приметила Борка и жао ми је само што због саме неопипљивости теме имам проблем да је што прецизније формулишем и што остављам толико широк спектар различитих прилаза и тумачења... надам се да ће тема у одређеној мери успети и да неће бити "пуцањ у празно" што предвиђа Патак... за сад је фино кренула са почетне тачке и то је добро.
 
Poslednja izmena:
ne znam bogi, cini mi se da tu slobodu slabije mogu da ispolje introvertni ljudi.. oni su skloni samoanaliziranju i uvek voze na pola kocnice.. paa, nesigurni ljudi.. paa.. ma otkud znam :)
ti si iz okoline melenaca.. mozda te ebe i banja rusanda i podzemne vode..begejska mocvara.. nikad necu zaboraviti jednu svadbu umelence.. ljudi zenili sina i lepo vidis da hoce da polude od srece, igraju, ali su im pokreti nekako na pola, sputani.. i svi su u kolu bili takvi.. ja bih ga nazvao "melenacko sputano kolo".. a el da kad se nadzokash, ondak si pravi ;)
 
Poslednja izmena:
'De s' Bogi. Hepi Nju Jir.

'Ti poklon :




Колико себе доживљавате слободним и шта за вас значи слобода... она слобода која не зависи од спољних фактора; слобода да се буде, а не слобода да се уради?

Pretpostavljam da mislish na slobodu da chovek iznese svoje pravo lice, odnosno na neku emotivnu slobodu.

Ne osecam potrebu da se otvaram pred ljudima koji mi nisu veoma bliski, nit se osecam sputanim od strane bilo chega izuzev granica materijalnog sveta, poput prepreke koju predstavlja prolaznost vremena.

Ako ne rachunamo te granice, slobodan sam ki 'tica.

Mada je moguce i da mislish na slobodu da se bude chovek po sopstvenoj zhelji, shto je chesto u koliziji sa sopstvenom prirodom jer podrazumeva sputavanje istinskog "ja", te to ni ne bih nazvao nekom slobodom.

Ne znam. *****m.
 
uh... ja ne dozivljavam temu kao temu o ljudima koji imaju svesnu zadrsku da ispolje ono sto osecaju, misle, zele...
nego o ljudima koji se metaforicno receno osecaju k'o sibirski tigar... antilopa... ili vec neka zivuljka... odrasla u zoo vrtu...
kojima je prava priroda sputana, atrofirala, modifikovana...
sve to, opet se prebacujem na ljudsku vrstu, iz kompleksnog spleta razloga, ukljucujuci i banju rusandu i podzemne vode z:)
e sad, mozda i ja pricam svoju pricu.z:)
 
to sto osecamo da nas steze..je JA..koje je kavez za ljudsku dusu..ljudsku svest..ljudsku misao...ljudsku slobodu...kavez bez resetaka..koje mozemo da opipamo..bez mirisa ukusa ..kavez za koji samo osecamo..znamo da je tu..JA je previse krupno da si izmigolji kroz resetke kaveza u slobodu..covek bez JA je neogranicen sobom..slobodan od sebe samog..i procice kroz resetke ka slobodi ..kao sto voda nam skupljena u sake curi kroz prste..
 
Она мисао о повезивању смрти са том врстом ослобођења са којом сам започео тему, а коју ћу нескромно подвести под један тренутак луцидности, ме је зато и инспирисала на размишљање о томе шта је то што нас спречава, конкретно, што мене спречава, и што чини да буде управо онако како си ти сада написала. Знам да овде излазим помало из оквира пдф-а у мистику и духовност, можда чак и психо(пато?)логију и да питање заиста јесте интимне природе као што је приметила Борка и жао ми је само што због саме неопипљивости теме имам проблем да је што прецизније формулишем и што остављам толико широк спектар различитих прилаза и тумачења... надам се да ће тема у одређеној мери успети и да неће бити "пуцањ у празно" што предвиђа Патак... за сад је фино кренула са почетне тачке и то је добро.

Sta tebe sprecava, zaista ne znam. Ja sam napisala sta mene sprecava. Ali bih jos da dodam da je svet taj koji sprecava coveka da se promeni cak i kad moze. Ovako: prepricacu ti jednu istinitu pricu iz knjige Antoni de Mela, mozda si je vec citao...
Poslali jednu depresivnu kaludjericu u neki drugi manastir u nadi da ce joj promena prijati i da ce izaci iz depresije ( a i zna se da niko ne voli depresivce u svojoj okolini), sto je i ona sama zelela. Posle nekog vremena, pokazalo se da joj je promena zaista prijala i kao preporodjena se vratila u prvobitni joj manastir. Medjutim, drugi (kaludjeri i kaludjerice) su vec navikli da bude takva, depresivna. I iako nije vise bila, stalno su govorili - "jeste, fino je sve to, ali ona je depresivna, proci ce je to, pa ce opet upasti u depresiju." I tako se desi da se kaludjerici, koja se do tad osecala sasvim dobro, opet vrati depresija i zaista postane takva kakvom su je opisivali.
Znaci, ljudi sa kojima smo svakodnevno nas sprecavaju da se slobodno izrazimo, vracaju nas u svoje zamisljene "kalupe".
A to sto si povezao sa smrcu, ima logike je jer se tada oslobadjamo tih ljudi i "obaveza" prema njima, i imamo samo sebe, makar na taj trenutak (pretpostavljam).
 
Ja ovu temu nisam shvatila kao temu o dvojnosti, o nekoj dr džekilovski/mr hajdovskoj ljudskoj prirodi već o tome da li i zbog čega pokušavamo da obuzdamo isplivavanje onog što u biti jesmo. Dakle, nije reč o svesnom pretvaranju, niti o licemerju, pa čak ni o samoobmani, nego o (ne)voljnoj kontroli i obuzdavanju.

Neki najprostiji, najbanalniji oblik: ne čačkamo zube javno jer smo vaspitavani da to ne činimo pred publikom ... već u osami, u kojoj možemo da razjapimo vilicu ispred ogledala i samo mi vidimo njenu unutrašnjost ... i samo mi da znamo kako izgleda sluzokoža naše usne šupljine, ili u kakvom stanju su naši kutnjaci. Ali, koliko puta u životu smo bili svedoci toga da nobles maniri nisu postojani? Koliko puta smo doživeli da se gospoda i dame u poznim godinama "opuste" i izvade svoju veštačku vilicu u, npr, najdelikatnijem trenutku svečanog, porodičnog ručka kako bi bolje sagledali šta je i gde zapalo? Gubitak kontrole nad tako prozaičnim stvarima samo je naizgled nebitan; osim što upućuje na staračko odricanje od pravila lepog ponašanja ili početak demencije, on čini da MI te ljude vidimo u drugačijem svetlu – mi ćemo ih i dalje voleti ako su to nama bliski ljudi, ali će osećaj poštovanja opasti, ili se izmešati sa nežnim, ponešto prezrivim sažaljenjem (zavisno od količine uzajamne bliskosti).

Malo složeniji oblik: umetnik slika pastoralni pejzaž a nešto iznutra ga nagoni da preko platna prevuče tamne oblake, da u ćošak umetne đavola ili potočić pretvori u potok krvi. Ukratko, iznutra teži "Kaprićozama" ali je spolja neko drugi. Naučen da bude taj "spolja", on obuzdava poriv pošto to ruši koncepciju već osmišljenog pejzaža, ili možda nije siguran da će narušavanje u glavi unapred iscrtane slike išta valjati jer on u suštini nema senzibilitet jednog Goje. Možda ga je strah šta će reći sredina, likovni kritičari, njegovi najbliži, možda ga je sramota od samog sebe jer je Gojinu "Kaprićoza" fazu smatrao odbojno mračnom. Zato će slikati pastirice, jaganjce, zalazak sunca a sanjati Saturna koji jede svoju decu, sve dok ga, eventualno, u nekom periodu života, jedan klik u glavi ne oslobodi stega.

U tom smislu, za većinu ljudi razgolititi se znači pokazati svoje slabosti drugima, čak i kada to uopšte nisu slabosti. Rekla bih da, u najvećem broju slučajeva, starost i svest o približavanju kraja ruši potrebu za (nesvesnim) skrivanjem, počevši od degutantnih postupaka a la čačkanje zuba pa sve do oslobođene mašte, odnosno crnih oblaka na slikarskom platnu. Starost mu nekako dođe kao ležanje na kauču kod psihoanalitičara, sa koga se više ne ustaje.
Prisila da budemo samo ono što smo "spolja" ne znači da mi nismo to "spolja".
No, da li bismo svi mi, kada bismo se potpuno otvorili, mogli sa sigurnošću da stanemo ispred drugih i – što je još važnije, ispred ogledala – i kažemo: "Voli me zbog onog što jesam?"
 
to sto osecamo da nas steze..je JA..koje je kavez za ljudsku dusu..ljudsku svest..ljudsku misao...ljudsku slobodu...kavez bez resetaka..koje mozemo da opipamo..bez mirisa ukusa ..kavez za koji samo osecamo..znamo da je tu..JA je previse krupno da si izmigolji kroz resetke kaveza u slobodu..covek bez JA je neogranicen sobom..slobodan od sebe samog..i procice kroz resetke ka slobodi ..kao sto voda nam skupljena u sake curi kroz prste..

lepo je ovo sto si rekao, ali ja bih voleo da cujem kako se to postaje covek "bez ja"
 
ne znam, navare.. mislim da se rad na tom potiranju svoga ja zavrsava bolescu.. znam jednog koji je tako zaglavio.. mora da se negde zaebo.. vise mi se dopada da prihvatis to svoje ja i da pokusas lepo da zivis s njim u slozi i ljubavi
 
Malo složeniji oblik: umetnik slika pastoralni pejzaž a nešto iznutra ga nagoni da preko platna prevuče tamne oblake, da u ćošak umetne đavola ili potočić pretvori u potok krvi. Ukratko, iznutra teži "Kaprićozama" ali je spolja neko drugi. Naučen da bude taj "spolja", on obuzdava poriv pošto to ruši koncepciju već osmišljenog pejzaža, ili možda nije siguran da će narušavanje u glavi unapred iscrtane slike išta valjati jer on u suštini nema senzibilitet jednog Goje. Možda ga je strah šta će reći sredina, likovni kritičari, njegovi najbliži, možda ga je sramota od samog sebe jer je Gojinu "Kaprićoza" fazu smatrao odbojno mračnom. Zato će slikati pastirice, jaganjce, zalazak sunca a sanjati Saturna koji jede svoju decu, sve dok ga, eventualno, u nekom periodu života, jedan klik u glavi ne oslobodi stega.
e da, tako nekako... lep primer...
bas se slabo razumemo na ovoj temi...z:(
 
bojim se da smo je svi shvatili suvise licno :)
ma dobro, tu smo negde.. mozda ovako nabadjuci sa raznih strana ubodemo sustinu.. pa nigde nam se ne zuri
mene su u dobroj meri sjebali bufalo bil i bratas izmelence.. bufalo bil je uvek uspevao da ne pokaze emocije i da u svakoj situaciji bude cool.. kako sam se onako mali naduvao knjiga o bufalo bilu, postadoh i ja cool.. a bratas me je sjebao tako da vise ne umem da se smejem glasno.. sedeo do mene u bioskopu i ja crkavao od smeha gledajuci carlija caplina.. a bratas sedeo kao kip.. ko bufalo bil, bezmalo.. i ja sam se, gledajuci bratasa, sve manje smejao.. i posle, kad bih gledao nesto smesno, ja se setim bratasa i prestanem da se smejem.. a bratas je bas imao smisla za humor.. bas je bio chkapi sto nije hteo da se smeje
 
Koliko ja znam o slobodi se prica onda kad se ljudi koriste kao prosta rulja, ili kad ne znaju sta ce sa sobom....

Ma koliko bili zatvoreni , pritiskani , ljudi ne razmisljaju o slobodi dok nisu u masini "masovnog pranja" ili dok ne znaju sta ce sa sobom.....
 
bojim se da smo je svi shvatili suvise licno :)
ma dobro, tu smo negde.. mozda ovako nabadjuci sa raznih strana ubodemo sustinu.. pa nigde nam se ne zuri
mene su u dobroj meri sjebali bufalo bil i bratas izmelence.. bufalo bil je uvek uspevao da ne pokaze emocije i da u svakoj situaciji bude cool.. kako sam se onako mali naduvao knjiga o bufalo bilu, postadoh i ja cool.. a bratas me je sjebao tako da vise ne umem da se smejem glasno.. sedeo do mene u bioskopu i ja crkavao od smeha gledajuci carlija caplina.. a bratas sedeo kao kip.. ko bufalo bil, bezmalo.. i ja sam se, gledajuci bratasa, sve manje smejao.. i posle, kad bih gledao nesto smesno, ja se setim bratasa i prestanem da se smejem.. a bratas je bas imao smisla za humor.. bas je bio chkapi sto nije hteo da se smeje

A ledeni, čelično-plavi pogled Doka Holideja? :)
"Pravi" muškarac nikada ne pokazuje svoje emocije; "prava" žena je uvek pomalo tajanstvena ... dame se ne smeju preglasno i ne grickaju nokte, i tako to ...

Naravno da je lično. Nije lako oljuštiti luk a ne zaplakati od njegove ljutine.
 
A ledeni, čelično-plavi pogled Doka Holideja? :)
"Pravi" muškarac nikada ne pokazuje svoje emocije; "prava" žena je uvek pomalo tajanstvena ... dame se ne smeju preglasno i ne grickaju nokte, i tako to ...
nisam citao doka.. nisam voleo te "pisane romane".. sigurno da je bio baja.. citao sam ili knjige ili stripove.. ovo o bufalo bilu su bile prave pravcate knjige od oko 700 strana :)
pa jest, i to je jedan od razloga.. ti zadati nam modeli muskaraca i zena
 
Poslednja izmena:

Back
Top