- Poruka
- 60.297
Sporazum Pavelić-Stojadinović je bio sporazum između hrvatskog fašističkog političara, vođe ustaškog pokreta, bivšeg poglavnika Nezavisne Države Hrvatske Dr. Ante Pavelića, i bivšeg srpskog i jugoslovenskog političara, ministra finansija i spoljnih dela, predsednika kraljevske vladeDr. Milana Stojadinovića. Potpisan je krajem 1954. godine u Buenos Airesu, Argentina.
Mada se to vešto prikrivalo, detalji sporazuma Pavelić - Stojadinović procureli su u javnost posle jedne emigrantske sedeljke kod izvesne gospođe Maštrović u Buenos Ajresu. Ovom prijemu prisustvovao je i hrvatski sveštenik publicista Đuro Baloković, koji je kasnije napisao:
"Jedne večeri okupili smo se u salonu gospođe Maštrović, kada se pojavio i dr Stojadinović. Došao je raspoložen, a domaćici je doneo veliki buket cveća. Kada smo se upoznali, odmah me je upitao: "No, oče, šta se priča među Hrvatima? Šta radi moj prijatelj Pavelić?"
U opuštenoj i šljivovicom podgrejanoj atmosferi Stojadinović je prvi put nagovestio osnovne odrednice sporazuma sa Pavelićem, naglasivši da prva tačka glasi: "Vođstvo Srpske radikalne stranke, koja je najjača srpska stranka, priznaje pravo Hrvatima na sopstvenu državu." Kada se povela reč o najvažnijem pitanju - budućim granicama, Stojadinović je objasnio da će "definitivne granice odrediti srpska Narodna skupština, odnosno hrvatski Sabor".
- GOSPODINE predsedniče - primetio je Baloković - kao što vam je poznato, ne postoji ni hrvatski Sabor ni srpska Narodna skupština. Titove republičke parlamente ne priznajemo ni mi, a ni vi. Ako bi došlo do raspada Titovog režima, moralo bi odmah da se uredi privremeno razgraničenje kako bi se izbegli tragični nesporazumi iz 1941. godine?
Stojadinović je odgovorio: "Pavelić i ja smo mislili o tome. U Hrvatskoj bi se ta granica `pokrivala` s granicama sadašnje Republike Hrvatske. Bosnu ćemo podeliti po pola, i to tako da granica ide rekama Bosnom i Neretvom. Zatim: nama Sarajevo a vama Banjaluka. Doduše, zapadna Bosna je u većini Srpska, ali mi ćemo učiniti taj ustupak u interesu mira. Zato ćemo od Hrvata tražiti protivuslugu - da nam vrate Dubrovnik"!.
Baloković je zaprepašteno zaustio: - Ali, gospodine predsedniče, pa vi znate da je Dubrovnik hrvatski.
- Naši kažu da je srpski - nastavio je mirno Stojadinović. - Bilo kako bilo, nama Srbima treba jedan širok izlaz na more i jedan grad zapadnoevropske kulture. Inače će Srbija zauvek ostati mala kontinentalna provincijska zemlja. Srbi koji bi ostali u Hrvatskoj neka se zovu pravoslavnim Hrvatima, ili neka ostanu, ako hoće, Srbi. U jednoj pravoj demokratiji to, uostalom, i nije problem. Formiraćemo komisiju koja će na jedan ljudski i miran način sprovesti razmenu stanovništva i dobara. Seljaci iz Hrvatske koji hoće u Srbiju dobiće kuće i imanja otprilike u istoj vrednosti, i obratno. Za radnike i činovnike seoba nije nikakav problem.
Govoreći o sporazumu s "prijateljem Pavelićem" Stojadinović je ocenio da će posle "skorog pada Titovog režima", svetske sile odrediti privremene granice.
Stojadinovićeve ocene bile su zbog svega ovoga kao bomba, posebno među hrvatskom emigracijom. Pripadnici HSS-a nisu hteli ni da čuju o nekakvom sporazumu sa Srbima i žestoko su se okomili na Pavelića, nazivajući ga izdajnikom: "Ranije je prodao Dalmaciju, a sada trguje i Bosnom", grmela je brojna emigracija. Istovremeno, u Pavelićevom "Hrvatskom domobranu" taj sporazum su veličali kao "plod političke mudrosti poglavnika".
http://www.forum.hr/showthread.php?t=407617
hmmmmm...braća
Mada se to vešto prikrivalo, detalji sporazuma Pavelić - Stojadinović procureli su u javnost posle jedne emigrantske sedeljke kod izvesne gospođe Maštrović u Buenos Ajresu. Ovom prijemu prisustvovao je i hrvatski sveštenik publicista Đuro Baloković, koji je kasnije napisao:
"Jedne večeri okupili smo se u salonu gospođe Maštrović, kada se pojavio i dr Stojadinović. Došao je raspoložen, a domaćici je doneo veliki buket cveća. Kada smo se upoznali, odmah me je upitao: "No, oče, šta se priča među Hrvatima? Šta radi moj prijatelj Pavelić?"
U opuštenoj i šljivovicom podgrejanoj atmosferi Stojadinović je prvi put nagovestio osnovne odrednice sporazuma sa Pavelićem, naglasivši da prva tačka glasi: "Vođstvo Srpske radikalne stranke, koja je najjača srpska stranka, priznaje pravo Hrvatima na sopstvenu državu." Kada se povela reč o najvažnijem pitanju - budućim granicama, Stojadinović je objasnio da će "definitivne granice odrediti srpska Narodna skupština, odnosno hrvatski Sabor".
- GOSPODINE predsedniče - primetio je Baloković - kao što vam je poznato, ne postoji ni hrvatski Sabor ni srpska Narodna skupština. Titove republičke parlamente ne priznajemo ni mi, a ni vi. Ako bi došlo do raspada Titovog režima, moralo bi odmah da se uredi privremeno razgraničenje kako bi se izbegli tragični nesporazumi iz 1941. godine?
Stojadinović je odgovorio: "Pavelić i ja smo mislili o tome. U Hrvatskoj bi se ta granica `pokrivala` s granicama sadašnje Republike Hrvatske. Bosnu ćemo podeliti po pola, i to tako da granica ide rekama Bosnom i Neretvom. Zatim: nama Sarajevo a vama Banjaluka. Doduše, zapadna Bosna je u većini Srpska, ali mi ćemo učiniti taj ustupak u interesu mira. Zato ćemo od Hrvata tražiti protivuslugu - da nam vrate Dubrovnik"!.
Baloković je zaprepašteno zaustio: - Ali, gospodine predsedniče, pa vi znate da je Dubrovnik hrvatski.
- Naši kažu da je srpski - nastavio je mirno Stojadinović. - Bilo kako bilo, nama Srbima treba jedan širok izlaz na more i jedan grad zapadnoevropske kulture. Inače će Srbija zauvek ostati mala kontinentalna provincijska zemlja. Srbi koji bi ostali u Hrvatskoj neka se zovu pravoslavnim Hrvatima, ili neka ostanu, ako hoće, Srbi. U jednoj pravoj demokratiji to, uostalom, i nije problem. Formiraćemo komisiju koja će na jedan ljudski i miran način sprovesti razmenu stanovništva i dobara. Seljaci iz Hrvatske koji hoće u Srbiju dobiće kuće i imanja otprilike u istoj vrednosti, i obratno. Za radnike i činovnike seoba nije nikakav problem.
Govoreći o sporazumu s "prijateljem Pavelićem" Stojadinović je ocenio da će posle "skorog pada Titovog režima", svetske sile odrediti privremene granice.
Stojadinovićeve ocene bile su zbog svega ovoga kao bomba, posebno među hrvatskom emigracijom. Pripadnici HSS-a nisu hteli ni da čuju o nekakvom sporazumu sa Srbima i žestoko su se okomili na Pavelića, nazivajući ga izdajnikom: "Ranije je prodao Dalmaciju, a sada trguje i Bosnom", grmela je brojna emigracija. Istovremeno, u Pavelićevom "Hrvatskom domobranu" taj sporazum su veličali kao "plod političke mudrosti poglavnika".
http://www.forum.hr/showthread.php?t=407617
hmmmmm...braća