Mrkalj
Buduća legenda
- Poruka
- 32.473
Treba imati u vidu da Gaj nije napravio jednu reformu latinice, nego dve. Prva je bila namenjena za hrvatski jezik.
Za razliku od (zaista) Gajeve reforme latinice iz 1830, reforma iz 1835. je po svemu sudeći rezultat rada pre svega Jerneja Kopitara, a dolazi po nalogu, nastojanjima i interesu zvaničnog Beča. U prilog ove svoje teze navešću sledeće odlike druge reforme u odnosu na reformu iz 1830:
1. skoro potpuno je prilagođena slovenačkom jeziku (Slovenci lj i nj izgovaraju kao l-j, n-j; nema slovo đ i dž - nemaju ga Slovenci; u suvišku je, doduše, slovo ć);
2. koristi češke dijakritike
Beč time nastoji da unifikuje pismo Slovena u Austro-Ugarskoj.
Iteresantno je da je ta nazovi-hrvatska latinica gotovo idealno pismo za slovenački jezik. Odatle je nejasno da li je Gaj njen autor, ili je njemu zbog njegovog političkog uticaja data od strane Beča gotova u ruke kako bi svojim uticajem, kako autoritetom tako i značajnom distribucijom novina i knjiga pod njegovom kontrolom bila proširena i na Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju.
Svoju prvu reformu Ljudevit Gaj je načinio u knjižici koja se zove Kratka osnova hrvatsko-slovenskog pravopisanja (1830).
Ova čuvena knjiga ima ukupno 27 strana. Štampana je dvojezično: hrvatski, reformisanom Gajevom latinicom, i nemački goticom. To znači da ona, na jednom jeziku, ima 14 strana, otprilike onoliko teksta kao i Salo debeloga jera libo azbukoprotres Save Mrkalja.
Zagrebački profesor Ivan Martinčić u publikaciji Hrvatski preporod. Temeljni programski tekstovi, svezak I (Zagreb 1994) objavio je ovaj Gajev rad tako što je zadržao originalni tekst na kajkavskom i uporedo sa njim, umesto nemačkog prevoda, štampao je prevod na savremeni štokavski, koji priređivač naziva ''suvremeni standardni štokavski jezik''. Iz pomenute Gajeve knjižice vidi se sasvim jasno nekoliko stvari:
Prva Gajeva reforma latinice
1. Prvo se vidi da je Gajeva knjiga pisana na jednom jeziku za koji se nikako ne može reći da je isti sa srpskim, ili da je jedno narečje srpskog jezika. Jezik Gajeve knjižice temeljno se razlikuje od jezika tekstova Mrkalja, Milovanova i Vuka, koji su nastali skoro u isto vreme. Ni sa kakvim pravom taj jezik se ne može nazvati ni srpskohrvatskim ili hrvatskosrpskim, jer u njemu nema komponente srpskog jezika. Slavisti prvih decenija 19. veka taj jezik su nazivali hrvatskim, a tako ga je i nazivao i Gaj. (Izraz horvatsko-slavenski jezik upotrebljen je kod Gaja po pravilu po kojem su nazivani i drugi slovenski jezici: srpsko-slovenski, bugarsko-slovenski, češko-slovenski itd. Tim izrazima je podvlačeno slovensko jedinstvo i nacionalna osobenost tih jezika. Nacionalna osobenost Gajevog jezika izražena je njegovim hrvatskim imenom.)
2. Druga važna činjenica je da se Gajeva pravopisna reforma ticala samo toga hrvatskog jezika (a nikako ne i jezika kojim su pisali štokavci, tj. srpskog jezika).
3. Kao treće, vidi se da je Gaj u svojoj reformi latinice za hrvatski jezik, pošao od istih načela koja je poštovao i Vuk u svojoj reformi pravopisa srpskog jezika: tj. da se za jedan glas upotrebi jedan slovni znak, jedna grafema. Tako je Gaj izostavio digrafe iz hrvatske latinice (ly, ny, dy, gy ) i dobio nekoliko slova kojih u dotadašnjoj latinici, ni srpskoj ni hrvatskoj, nije bilo.
4. Četvrta stvar je da je Gaj, po ugledu na češku abecedu, konstruisao slova kojih u dotadašnjoj hrvatskoj abecedi nije bilo. Umesto dijakritičkih znakova, karakterističnih za češku latinicu, Gaj je upotrebio na istom mestu sličan ali ipak različit znak koji se naziva tilda (na primer: õ ã ñ ĩ ũ).
5. Peta stvar je da je Gaj izostavio latinično slovo y koje se ponekad koristilo da označi vrednost vokala ü (i/u), a opredelio se slovni znak i.
U Gajevom tekstu nema nikakvih težnji da se pravopis hrvatskog jezika približi pravopisu srpskog jezika (srpskoj latinici) ili da se hrvatski jezik približi srpskom jeziku.
Druga "Gajeva" reforma latinice
U tri broja Danice horvatske, slavonske i dalmatinske iz 1835, u brojevima 10, 11 i 12, Gaj je objavio tekst pod naslovom Pravopisz. Tekst je pisan kajkavski (tj. hrvatski), a njegov je zaključak da autor preporučuje da se njegova Kratka osnova iz 1830. godine zaboravi.
Nakon druge reforme latinice, Vuk Kopitaru piše u januaru 1838. ovo:
"Vriјedno јe da se vi oko toga potrudite, pa bih јa moј Rјečnik štampao i s tim slovima (a može biti i pјesme)".
Dakle, Vuk očekuje od Kopitara rad na latinici potpuno prilagođenoj srpskoj azbuci, jer
- zna da se Kopitar u to razume, ili
- da se već time bavio.
Međutim, Vuk je kod kuće jedva preživeo uvođenje jote, pa je zbog toga kasnije sve u vezi s "latinskijem slovima" držao u tajnosti.
Sve u svemu, moja je pretpostavka da je Gaj 1835 . preporučio da se njegova Kratka osnova iz godine 1830. zaboravi zbog pritiska iz Beča za standardizacijom slovenskih grafija u Monarhiji.
Da li je autor druge latinice Gaj ili Kopitar, ostaje da se utvrdi.
Za razliku od (zaista) Gajeve reforme latinice iz 1830, reforma iz 1835. je po svemu sudeći rezultat rada pre svega Jerneja Kopitara, a dolazi po nalogu, nastojanjima i interesu zvaničnog Beča. U prilog ove svoje teze navešću sledeće odlike druge reforme u odnosu na reformu iz 1830:
1. skoro potpuno je prilagođena slovenačkom jeziku (Slovenci lj i nj izgovaraju kao l-j, n-j; nema slovo đ i dž - nemaju ga Slovenci; u suvišku je, doduše, slovo ć);
2. koristi češke dijakritike
Beč time nastoji da unifikuje pismo Slovena u Austro-Ugarskoj.
Iteresantno je da je ta nazovi-hrvatska latinica gotovo idealno pismo za slovenački jezik. Odatle je nejasno da li je Gaj njen autor, ili je njemu zbog njegovog političkog uticaja data od strane Beča gotova u ruke kako bi svojim uticajem, kako autoritetom tako i značajnom distribucijom novina i knjiga pod njegovom kontrolom bila proširena i na Hrvatsku, Slavoniju i Dalmaciju.
Svoju prvu reformu Ljudevit Gaj je načinio u knjižici koja se zove Kratka osnova hrvatsko-slovenskog pravopisanja (1830).
Ova čuvena knjiga ima ukupno 27 strana. Štampana je dvojezično: hrvatski, reformisanom Gajevom latinicom, i nemački goticom. To znači da ona, na jednom jeziku, ima 14 strana, otprilike onoliko teksta kao i Salo debeloga jera libo azbukoprotres Save Mrkalja.
Zagrebački profesor Ivan Martinčić u publikaciji Hrvatski preporod. Temeljni programski tekstovi, svezak I (Zagreb 1994) objavio je ovaj Gajev rad tako što je zadržao originalni tekst na kajkavskom i uporedo sa njim, umesto nemačkog prevoda, štampao je prevod na savremeni štokavski, koji priređivač naziva ''suvremeni standardni štokavski jezik''. Iz pomenute Gajeve knjižice vidi se sasvim jasno nekoliko stvari:
Prva Gajeva reforma latinice
1. Prvo se vidi da je Gajeva knjiga pisana na jednom jeziku za koji se nikako ne može reći da je isti sa srpskim, ili da je jedno narečje srpskog jezika. Jezik Gajeve knjižice temeljno se razlikuje od jezika tekstova Mrkalja, Milovanova i Vuka, koji su nastali skoro u isto vreme. Ni sa kakvim pravom taj jezik se ne može nazvati ni srpskohrvatskim ili hrvatskosrpskim, jer u njemu nema komponente srpskog jezika. Slavisti prvih decenija 19. veka taj jezik su nazivali hrvatskim, a tako ga je i nazivao i Gaj. (Izraz horvatsko-slavenski jezik upotrebljen je kod Gaja po pravilu po kojem su nazivani i drugi slovenski jezici: srpsko-slovenski, bugarsko-slovenski, češko-slovenski itd. Tim izrazima je podvlačeno slovensko jedinstvo i nacionalna osobenost tih jezika. Nacionalna osobenost Gajevog jezika izražena je njegovim hrvatskim imenom.)
2. Druga važna činjenica je da se Gajeva pravopisna reforma ticala samo toga hrvatskog jezika (a nikako ne i jezika kojim su pisali štokavci, tj. srpskog jezika).
3. Kao treće, vidi se da je Gaj u svojoj reformi latinice za hrvatski jezik, pošao od istih načela koja je poštovao i Vuk u svojoj reformi pravopisa srpskog jezika: tj. da se za jedan glas upotrebi jedan slovni znak, jedna grafema. Tako je Gaj izostavio digrafe iz hrvatske latinice (ly, ny, dy, gy ) i dobio nekoliko slova kojih u dotadašnjoj latinici, ni srpskoj ni hrvatskoj, nije bilo.
4. Četvrta stvar je da je Gaj, po ugledu na češku abecedu, konstruisao slova kojih u dotadašnjoj hrvatskoj abecedi nije bilo. Umesto dijakritičkih znakova, karakterističnih za češku latinicu, Gaj je upotrebio na istom mestu sličan ali ipak različit znak koji se naziva tilda (na primer: õ ã ñ ĩ ũ).
5. Peta stvar je da je Gaj izostavio latinično slovo y koje se ponekad koristilo da označi vrednost vokala ü (i/u), a opredelio se slovni znak i.
U Gajevom tekstu nema nikakvih težnji da se pravopis hrvatskog jezika približi pravopisu srpskog jezika (srpskoj latinici) ili da se hrvatski jezik približi srpskom jeziku.
Druga "Gajeva" reforma latinice
U tri broja Danice horvatske, slavonske i dalmatinske iz 1835, u brojevima 10, 11 i 12, Gaj je objavio tekst pod naslovom Pravopisz. Tekst je pisan kajkavski (tj. hrvatski), a njegov je zaključak da autor preporučuje da se njegova Kratka osnova iz 1830. godine zaboravi.
Nakon druge reforme latinice, Vuk Kopitaru piše u januaru 1838. ovo:
"Vriјedno јe da se vi oko toga potrudite, pa bih јa moј Rјečnik štampao i s tim slovima (a može biti i pјesme)".
Dakle, Vuk očekuje od Kopitara rad na latinici potpuno prilagođenoj srpskoj azbuci, jer
- zna da se Kopitar u to razume, ili
- da se već time bavio.
Međutim, Vuk je kod kuće jedva preživeo uvođenje jote, pa je zbog toga kasnije sve u vezi s "latinskijem slovima" držao u tajnosti.
Sve u svemu, moja je pretpostavka da je Gaj 1835 . preporučio da se njegova Kratka osnova iz godine 1830. zaboravi zbog pritiska iz Beča za standardizacijom slovenskih grafija u Monarhiji.
Da li je autor druge latinice Gaj ili Kopitar, ostaje da se utvrdi.
