narode...ja se smorila,rastuzila preciznije...

wet look

Primećen član
Poruka
802
da li neko od vas ima zesce simptome empatije... :?:

mislim,upravo mi je stigao mail koji pocinje sa :

oprosti,Malena,
nadam se da nisi puno ljuta na mene,mada znam da imas razloga,a ja imam opravdanja....

a zavirsava sa :

Puyno sam te se uzelela i ima toliko toga sto bih volela da podelim sa tobom.Molim te nemoj se ljutiti na mene,ali sam imala stvarno ruzan period koji na neki nacin jos uvek traje.Nadam se da je makar kod tebe bolja situacija,verovatno ne tako bajno,kao i meni.Jesi li se zaljubila ili jos uvek drugujes sa starim ljubavima?

Mnogo te voli i ljubi tvoja drugarica

a izmedju...real life...svadje u kuci,ljubavni zivot so-so,neodobravanje veze,udaljenost od voljenog, alkoholicar u kuci etc etc

i sad...sta se desava pred gomile mojih problema, koji me inace okupiraju, pored frke koju imam pred put,ja se sada sekiram zbog nje...

i uopste,kad god cujem tako nesto ja se rastuzim i mrzim osecaj bespomocnosti...

ima li jos slicnih meni i ako ima kako se borite sa tim?
 
naravno....pored svih nedaca....
imam ili imao sam divno prijateljstvo....jednog dana dogodilo se to da nisam mogao da pomognem svom prijatelju soul-mate-u....
pochela su pitanja i preispitivanja tipa "kakav sam ja prijatelj, da li smem da dozvolim sebi svoju nemoc....etc..etc..."
i onda sam iz te nemoci shvatio da postoje i neke stvari koje prijatelji moraju da obave bez nas....ja moram da reshim neke probleme sa sobom....i to sam.....i onda ide onaj roditeljski dushebriznichki momenat "ako im ne dopustish odgovornost za svoje postupke.....kako ce ikada postati vredni iste..."....
ali mislim da nas to nije razdvojilo....naprotiv....ostati go u svojoj nemoci pred nekim jeste test prijateljstva...na neki nachin radja vezu ponovo...jer ste ovaj put sigurni da je vasha volja u pitanju....
ako me razumesh...i ako ima veze sa temom koju si postavila :?
 
kokonat,nije to zdravo,ali hvala na odgovoru

Incognito,dobila sam odobrenje moderatora

goodday,kapiram te,ali nije samo ona u pitanju...
ja inace imam problema sa (bez dubrljih psiholoskih analaliza)...
(hvala ti)

ova tema ima za cilj da saznam kako se borite sa tim? (znaci empatija i osecaj bespomocnosti,uopsteno)
 
I ja imam uzasne simptome empatije.
Mislim da cu na kraju poludeti zbog toga. :evil:
Ne znam kako da se izborim sa tim.
Mislim da nije resenje potiskivati ih.
probala sam i to ,ali ne vredi.
Cini mi se da je tada cak i gore .
imam osecaj da su svi ljudi oko mene toliko hladni i bezosecajni ,jer sam u stanju da se rastuzim zbog svega
Dovoljno mi je samo da posmatram nekog i da se rastuzim ,u stanju su da me dotuku takve sitnice koje drugi ljudi ne primecuju.
Zao mi je ovog-onog,rastuzim se zbog ovog -onog... :shock:
I tako stalno.
Iskreno,nisam u stanju da se izborim sa tim ,jace je od mene. :(
 
aaaaaaaaa.....sada je ok....
ovo ce zvuchati debilno ali odgledam neki lozachki film....tipa "mnogo smo jaki"....posvetim se sebi...zapravo pobegnem u neki svoj svet i ne dozvoljavam da me spoljashnjost dotakne na bilo koji nacin...mozda je sebichno ali imam pravo na to....
ili odesh kupish neshto sebi.....
u takvim trenucima uglavnom izbegavam drushtvo...
eventualna neka duza shetnja...koja me izmori..pa lepo spavam a sutra je kao novi dan....
i da klonim se kuce...ako n emogu u njoj da nadjem mir....a tebe sutra cheka more....
znachi bice bolje, glavu gore :wink:
 
smorim se i ja, cesto me pogode, shokiraju i izdeprimiraju neke stvari, ali brzo to prodje, nekako vremenom covek razvije ( kako koji ) gomilu nekih odbrambenih mehanizama, i onda ponekad sam sebe iznenadis kako mozes biti hladan u nekim situacijama, jednostavno se oko tebe obrazuje neka 'ljustura' koja ne dopusta nista da prodre dublje, ponekad cak ni lepe stvari .
A nekim ljudima se jednostavno ne moze pomoci,bez obzira na zelju. Onima kojima mozes , ucinis to,a nekima je dovoljna podrska samo da ih saslusas...
ali saosecanje je nekako neka normalna ljudska emocija (iako ne bas svima :? ), i ne moze se tu nista mnogo uciniti... sem da se trudis da i tebe ne obuzmu suicidne i slicne crne misli ...
 
wet look:
a jel imas problem da se drugima otvaras,tj da pricas o svojim problemima?

Ja sam imao taj problem (i jos uvek ga cesto imam). Medjutim, ako mi verujes da sam jedan problem resio pricajuci sa nekim koga ne znam: sa jednom net drugaricom s kojom se vrlo kratko znam. I sve je ispalo OK. To je prednost neta, niko te ne poznaje (ja se bar nadam da me ne poznaju :P)... Ponekad kad imam problem (koji nije toliko veliki) ga postujem na forumu (indirektno, bez direktne price)... A neki put padnem u takav bedak da je to neverovatno...
 
nekda imam veliku potrebu da podelim sa nekim probleme....pa mi se deshavalo da sve prospem ljudima koji su bili u totalno suprotnom raspolozenju.....
kapirash....nisam birao....jednostavno nisam to mogao da drzim u sebi....
pa iz njihove reakcije posegnem za bezbriznim osecanjem...i to mi je ok....
ali nikada mi niko nije zaista pomogao....sve se zavrshi na meni...i to je normalno
pravi prijatelji su me upucivali na mene.....jednostavnim "skidanjem" sa qrca....
ne, nemam problem sa otvaranjem....ali imam problem sa devojkama...chesto mi se deshava da banalizujem ozbiljne situacije....a zatim da iniciram iste kada one nisu za to....pa postanemo anahroni....
to sam skoro savladao...ali sada pak od ushicenja zbog nauchene nove veshtine pa preterano zurim.....
reshenje je u "toku".....
ali kako ga ostvariti kada sam rastrzan izmedju 1000 stvari.....
brzo prebacivanje obichno uzrokuje pucanje nakon odredjenog vremena....problem je shto ne znam kako da se praznim u toku deshavanja nechega...tako da budem konstantno svez.....i da li je to moguce
 
wet look:
a jel imas problem da se drugima otvaras,tj da pricas o svojim problemima?

mozda zvuci debilno, ali ja stvarno ne mislim da imam nekih
'ozbiljnijih' problema,( ako pogledam kakve muke muce neki od meni bliskih ljudi, moji su stvarno zanemarivi ) a i te sto imam su uglavnom samo u mojoj glavi :lol: , ali delim ih ponekad sa dragim ljudima, nekako 'kontam', da je priznati sam sebi nesto i reci to na glas vec deo resenja, a ovi ostali sa drugim ljudima,e o tom se vec prica bez pardona,kod mene to funkcionise po principu "saseci u korenu" (pre nego sto se razvije u nesto jos strasnije, i na kraju te ugusi {problem})
 
wet look:
kokonat,nije to zdravo,ali hvala na odgovoru

a zasto nije zdravo? kuku...pa ja to radim sve vreme!

jedno od mogucih resenja je razgovor sa nekim za koga znas da nece "empatisati" kao ti na to sto pricas (jer u suprotnom prenosis problem na drugog, a to nije lepo). ili, ako ti to predstavlja veliki problem, mozes da obidjes nekog psihologa. to je sasvim uobicajeno (i nije samo za ljude koji imaju ko zna kakve probleme...).
 
ja sam ranije maksimalno ucestvovala u zivotima svojih prijateljica, njihove neuspehe sam dozivljavala kao svoje,, jer ih mozda nisam dobro posavetovala, i tako. a onda se moja dobra prijateljica se smuvala sa mojim, doduse u to vreme, bivsim deckom, i to me poprilicno spustilo na zemlju. i dalje se ja druzim sa ostalim drugaricama, ali ne u meri kao ranije.
 
well, ja sam u fazonu da sve probleme shvatam smrtno ozbiljno, da preuvelicavam i tek kad popricam sa nekim skontam kako je to sasvim neozbiljan problem, pa shodno tome i postupam, slusam savete drugih ali na kraju odluku donesem ja i stojim iza nje :)... a prijatelje uvek saslusam do maximuma, znaci 5,6 sati nekoliko dana koliko god da treba, i onda kazem sta bih ja uradila, mada eto neki put sam dala totalno pogresne savete pa se pomalo ustezem u zadnje vreme da ikom ista kazem... bespomocnost...kod mene je problem sto svakodnevno radim sa vise ljudi i retko kad dobijem posao koji mogu sama da uradim i bespomocnost se ogleda u tome sto cesto ne mogu da nadam vremena za sebe, kamoli za krstaricu :wink: i onda mi dode da iskocim iz koze, ali napravim dobar kapucino, pustim neku dobru muziku i go go go...a neko rece zivi i pusti druge da zive, nisi za sve ti odgovorna i tvoja drugarica je jedna zrela osoba, pa pusti nju i neki put da lupa glavu, a mozda je i bolje da joj odredeno vreme ne pomazes, mozda ce malo vise da odraste, previse kucam :wink:
pozdravcic
 
mrzim i ja osecaj bespomocnosti....pre nekih sat dva sam skontala da mi mama ima tumor, da je imala operaciju i sad ceka na rezultate i tako mi je zao i samo placem, dragi mi je na nekom sastanku, drustvo je napolju, nemam s kim da pricam, zvala sam mamu, rekla joj da se ne sekira i sve sto uz to ide dode mi da skviknem, sve bih dala da nema taj tumor a ne mogu da promenim situaciju, toliko o bespomocnosti i dobrodosli u real life


:cry:
 
ana marija:
mrzim i ja osecaj bespomocnosti....pre nekih sat dva sam skontala da mi mama ima tumor, da je imala operaciju i sad ceka na rezultate i tako mi je zao i samo placem, dragi mi je na nekom sastanku, drustvo je napolju, nemam s kim da pricam, zvala sam mamu, rekla joj da se ne sekira i sve sto uz to ide dode mi da skviknem, sve bih dala da nema taj tumor a ne mogu da promenim situaciju, toliko o bespomocnosti i dobrodosli u real life


:cry:

:( :( :( :cry: :cry: :cry:
 
wet look:
kokonat,nije to zdravo,ali hvala na odgovoru

Incognito,dobila sam odobrenje moderatora

goodday,kapiram te,ali nije samo ona u pitanju...
ja inace imam problema sa (bez dubrljih psiholoskih analaliza)...
(hvala ti)

ova tema ima za cilj da saznam kako se borite sa tim? (znaci empatija i osecaj bespomocnosti,uopsteno)

Kako?!...pa endorfinima naravno 8)
 

Back
Top