KOZJA ĆUPRIJA - BORIS ANĐELIĆ
Prikazujem rezultate 1 do 10 od 10

Tema: KOZJA ĆUPRIJA - BORIS ANĐELIĆ

  1. #1
    Buduća legenda Милунка Савић (avatar)
    Učlanjen
    26.02.2008.
    Pol
    ženski
    Poruke
    35.932
    Tekstova u blogu
    14
    Reputaciona moć
    1009

    Podrazumevano KOZJA ĆUPRIJA - BORIS ANĐELIĆ

    Boris Andjelic je roden u Sarajevu 1970 godine. Srednje obrazovanje stekao je u Prvoj sarajevskoj gimnaziji. Po odsluženju vojnog roka, u gradu rodenja upisuje Odsjek svetska književnost na Filozofskom fakultetu, da bi i grad i studije napustio na pocetku gradanskog rata u Bosni i Hercegovini. Sa pisanjem je zapoceo još u osnovnoj školi, a kao srednjoškolac saraduje vec sa mnogim listovima, casopisima i elektronskim medijima. Dve Borisove kratke price osvojile su prestižne nagrade – Jednu 1991 godine na Jugoslovenskom konkursu za novinsku pricu iz života radnika, drugu na Medunarodnom festivalu humora i satire ZLATNA KACIGA 2004 godine. Prva knjiga mu je objavljena 2006 godine – roman DOLAC MALTA, koji je, radi velikog interesovanja citalaca za samo šest meseci doživeo i drugo izdanje. Poslednjih dvanaest godina Andelic boravi i radi u Vankuveru – Britanskoj Kolumbiji. Kako kaže, možda bi se i vratio kuci, ali mu je istekla važnost jugoslovenskog pasoša. Drugog nema.

    http://www.dolacmalta.com/



    POČETAK


    – Zaustavi muziku!
    Grupa muzičara u oznojenim košuljama ispod crnih staromodnih odijela pogleda upitno u vođu orkestra, a ovaj, i dalje duvajući u flautu, samo slegnu ramenima i nastavi svirati po notama neke novokomponovane melodije. Graške znoja sa visokog čela sa svakim udarcem bubnja klizile su niz upalo rošavo lice i kvasile notnu knjižicu na stalku ispred uzanog podijuma. Prečuvši u poznatom glasu zapovjest za prestanak svirke, poistovjećujući ga sa željom za ubrzanjem ritma, bivši profesor Muzičke škole u Zagrebu nije sebi smio dozvoliti još jedan propust, već punim plućima nanovo dunu u maleni instrument. Diploma fakulteta je jedno, međutim sa tom diplomom ne može se izdržavati tročlana porodica u ovo novokomponovano doba ma koliko da su ti u mladosti govorili da si neviđen talenat. Gazda kafane jeste duša od čovjeka i dobro plaća muzikante, ali ljubav prema kocki učini od ovog nekada omiljenog profesora i porodičnog čovjeka vječitog dužnika sa trenutno dva cilja u životu: Ne ljutiti vlasnika kafane (kojem je pozamašni dug morao vratiti još prošlog mjeseca), i pošto-poto izbjegavati susjednu prostoriju (druga vrata lijevo od ženskog WC-a).
    – Zaustavljaj muziku!!!
    Ovaj put glas Zdenka Karlovića koji je dopirao iza masivnog šanka na suprotnoj strani podijuma, a sa desne strane od ulaznih vrata, mogao se čuti sve i da se sviralo sa ozvučenjem. Mrtvi muk. Ulazna vrata mi još ne dodirnuše leđa kako ih ručica sporo zatvaraše uz krešteću ciku nepodmazanog mehanizma. Cijela sala se okrenu prema meni, pa potom upitno pogledaše u vlasnika kafane. Moj predratni drug sa zajedničke nam Dolac Malte već je skočio na staklenu površinu drvenog šanka koji je jedva izdržavao pritisak 130 kg žive vage. Više nisam mogao siliti sebe ozbiljnim likom, lijevi dio usne krenu mi nagore, kriveći lice u grimasu koja se bori da ne prasne u smijeh.
    – Muzika! Sviraj onu „Uz Maršala Tita junačkoga sina”!
    Zdenko se, kao dobrano ugojena mečka ali, ipak, još uvijek u punoj snazi, baci sa šanka i krenu prema meni. Onako glomazan, a polupijan, tražio je najbrži put da stigne do mene, cimajući stražnjicom goste kafane zavaljene u stolice za usko naredanim četvrtastim stolovima prekrivenim kariranim stolnjacima.
    – Muzika! Šta čekate!
    Moj smiješak iz krajička usana poteče kao rijeka Miljacka po čitavom licu od uha do uha. Vrisnuh ushićeno i sam mu pođoh u zagrljaj.
    – Đe si bolan, ustašo!
    Tek na zadnjem djelu riječi „ustaša” shvatih šta sam izvalio. Muzikanti, što su taman počeli sa uvodnim taktovima naše stare revolucionarne pjesme, ućutaše kao jedan. Ljudi što su pili ostadoše sa čašama u vazduhu, ljudi što su jeli prestadoše žvakati. Samo Zdenko i dalje nastavi ka meni, dreknuvši preko sale.
    – Šta je bilo... Je l′ to ovdje ima neko da nije ustaša!?
    Jedan po jedan gosti se počeše smijuljiti, a potom nastaviše grohotom. Moj drug i ja se rukovasmo, dok drugom rukom čvrsto stegnusmo jedan drugog okolo ramena. Ja ga mojom ne obuhvatih ni do pola leđa. Gvozdena vrata kafane se konačno zatvoriše uz piskavi tresak.
    – Izvini, Zdenko, majke ti, za ovo što lupih. Kad sam te ugledao vratio sam se u mislima na one predratne dane kad nas je bolilo uvo ko je ko.
    – Ma ne sekiraj se, drug moj, nego se ovdje rat nikada nije ni završio. I to onaj Drugi svjetski, a kamo li ovaj posljednji. Ma zezam se... Kako si putovao? Kad sam ti čuo glas telefonom nisam mogao vjerovati sopstvenim ušima. A ti znaš da mojim ušima nije teško povjerovati.
    Razmaknu Zdenko kosu u stranu i dva uveta veličine kutije „Drine bez filtera“ izviriše kao što bismo mi klinci izvirivali iza prozora kada se neka od komšinica presvlačila u prizemlju naše zgrade.
    – Koliko ima godina, moj Maršal? Koliko ima da se nismo vidjeli?
    – I previše, druže moj... I previše.
    – Dođi, frajeru, ovamo za šank, da nazdravimo. Muzika! Udri po nekoj staroj nostalgičnoj, pa da svi zaplačemo od dragosti! A ti, sjedi i pričaj mi šta se bolan izdešavalo sa tobom svih ovih godina, da ne pominjem koliko ih je, smatraće me ove moje konobarice metuzalemom.
    – Ma poslije ćemo o meni, nego po ovome što vidim... enterijer, muzika, gosti... rekao bih da je Hasan stvarno bio u pravu kad je pričao da si se uneredio od para.
    Zdenku pivo umalo ne izađe na nos kad pomenuh Hasanovo ime. Ja se samo tajanstveno osmijehnuh.
    – Kakav Hasan, budalino jedna, nije valjda...?
    – Dobro si čuo.
    – Hasanpašić?
    Klimnuh glavom i dalje se smješkajući. Zdenko se okrenu najbližoj konobarici.
    – Maco, donesi mi one aspirine iz kabineta, ovaj moj prijatelj je prolupao od dugog puta. Aleksej crni, nemoj da zafrkavaš svog jarana. Hoćeš da mi kažeš da si sreo Hasana i da si i dalje živ?
    – Da. I to zahvaljujući njemu.
    – U stvari čekaj, idemo u moju kancelariju, jer sve mislim da te ne čujem dobro od ove muzike. Mada, uz ovolike uši, prije bih rekao da si ti stvarno poludio. Kreni za mnom.
    Pođosmo uzanim hodnikom do drugih vrata lijevo od ženskog WC-a. Tu nas zaustavi ona konobarica od maloprije, sva zadihana.
    – Evo, gazda, aspirina.
    Zakolutavši očima, Zdenko je samo odmjeri od glave do pete, a njoj ništa ne bi jasno.
    – E baš vam hvala, gospođo – uzeh joj jedan iz ruke.
    – Maco, otiđi na jednu ekstra pauzu, ti si mi najvrijednija.
    Djevojka ode vidno oraspoložena, a mi uđosmo u zadimljenu prostoriju, ali ne prije no što Zdenko pet puta u jednakim razmacima pokuca na vrata. Aspirin bacih u limenu kantu u ćošku, koja, iako pola metra visoka, jedva zadržavaše silu opušaka, garniranu praznim kutijama cigareta. Soba pet sa pet, sa velikim okruglim stolom u sredini. Za stolom njih šestoro, ćute. Žuta lica kao da su obojena tonovima hercegovačkog duvana. Žuti zubi, još žući nego li rakija ispred njih. A rakija u staklenkama preliva se u žuto-zelenim nijansama od duvana i čohe, obasjana spuštenim jednosijaličnim lusterom koji se zaklatio od promaje kad uđosmo u sobu. Čoha čvrsto zategnuta preko stola, oivičena uskom lajsnom, zakucanom u drvo. Lijep astal, pravi kockarski. Ovi za stolom izvadiše svako svoje karte iz krila pa, uz neskrivenu nervozu, nastaviše sa partijom pokera. Zdenko me uhvati ispod miške i povede ka suprotnoj strani od ulaza, do tamnocrvenih zavjesa od teškog damasta. Sve upućivaše na to da je iza njih prozor. Ali kad ih Zdenko razmače u stranu, pojaviše se tapacirana vrata sa bravom na šifru. Još više se iznenadih kad ih on, ne vadeći ključ, lako otvori te shvatih da nisu bila zaključana. Unutra mrkli mrak.



  2. #2
    Buduća legenda Милунка Савић (avatar)
    Učlanjen
    26.02.2008.
    Pol
    ženski
    Poruke
    35.932
    Tekstova u blogu
    14
    Reputaciona moć
    1009

    Podrazumevano Re: KOZJA ĆUPRIJA - BORIS ANĐELIĆ

    JAGOMIR



    Red neonskog svjetla iza rešetaka na visokom plafonu zažmirka kao da se pita da li uopšte vrijedi obasjavati bijedu ove skučene prostorije. U sredini sobe samo madrac bez posteljine i na njemu osoba u plavo-bijeloj pidžami umotana u smeđe vuneno ćebe.
    – Ja sam Milan Miki Perović, rođen 1970. godine na Dolac Malti, od oca Todora i majke Sunčice... Ja sam Milan Miki Perović, rođen...
    Crte uskog lica na mršavom tijelu nisu se mogle razabrati od guste čekinjaste brade stare nekoliko dana. Kratka kosa, neravnomijerno podšišana, otkrivala je po koji ožiljak na tjemenu glave. Neonsko svjetlo još jednom zažmirka pa se konačno upali, uz potmuli zvuk. Bljesnuše bijeli tapacirani zidovi. Čovjek u pidžami brže-bolje rukama prekri oči koje su se tokom cijele noći privikavale i najzad tako lijepo privikle na tamu. Zjenice, ispod gustih obrva i još gušćih trepavica, naglo se suziše. Negdje u daljini začu se zvuk udaranja potpetica o beton, koji se laganim ritmom, odjekujući, širio hodnikom. Bliže i bliže. Korake je pratilo zveckanje ključeva, u ritmu zvižduka osobe koja se približavala.
    Odjednom, kao da se cijeli zid otvorio u stranu. Ljudina od dva metra, vrlo mišićave građe, stajala je na vratima držeći u jednoj ruci svežanj ključeva nanizanih na alku, a u drugoj gumenu palicu od šezdesetak centimetara.
    – Da li si dobro spavao?
    – Jesam, doktore. Mnogo sam lijepo spavao, doktore.
    – Jesi li gladan?
    – Nisam, doktore, nisam gladan, doktore, ali puno mi je loše u glavi, doktore.
    – Nema tableta prije doručka, znaš proceduru.
    – Gladan sam, doktore, puno sam gladan, doktore.
    – Hajde onda na noge, idemo kod ostalih da doručkujemo. Ali ako se opet budeš grizao, moraćemo nazad u ovu sobu.
    – Razumijem, druže doktore.
    Rasim Kuljuh, naravno, nije bio doktor. Nije se, doduše, bunio kad su ga pacijenti Jagomirske bolnice tako oslovljavali. Bolje i tako nego „sestro“. Volio je Rasim svoj posao i zdušno ga obavljao. Zbog izuzetne tjelesne građe postavili su ga u dio bolnice koji je bio popunjen tzv. „ratnim slučajevima”. Ti su bili najmirniji, ali, s vremena na vrijeme, i najopasniji. Više za sebe negoli za okolinu. A Rasim ih je sa lakoćom uspijevao savladati sam, prije no što dođe pravi doktor sa sredstvom za smirenje.
    Ovaj pacijent mu je nekako bio najdraži od svih, mada su Rasima godine radnog iskustva u toj ustanovi za mentalne bolesnike naučile da osjećanja ostavi na recepciji, da i on jednoga dana ne bi završio u ovoj istoj sobi. Međutim, ovoga je poznavao iz rata, pa čak i prije, još iz davnih osamdesetih – znali su koji put da zaigraju košarku na sportskom centru, Čengić Vila protiv Dolac Malte! Pet na pet, na velike koševe! Naravno, njegova Čengić Vila bi uvijek pobijedila, jer je on već tada, u doba puberteta, dostigao blizu dva metra. A onda, tu je bila i Jasmina. Ali neće Rasim o tome sada da razmišlja. Pridiže tu nesretnu dušu sa isflekanog madraca i pomože mu da se osloni na noge. Sobu zapahnu smrad ustajale mokraće.
    – E, drug moj, šta to bolan uradi od sebe...?
    – Nisam namjerno doktore, u rovu sam bio cijelu noć doktore. Ako se digneš, ode glava doktore.
    – Znači opet nisi spavao. E ***** ti nafaku... Hajde, idemo mi kod sestara da te one fino okupaju. Hajde, nosiće tebe tvoj Kuljuh.
    – Nije Kuljuh, doktore. Već „doktor”, doktore. A ja sam Milan Miki Perović, rođen 1970. godine na Dolac Malti od oca Todora i majke Sunčice! Ja sam Milan...
    – Ćuti bolan, insan moj, svaki dan slušam tu priču, još ćeš i mene ubijediti da je istina.

  3. #3
    Buduća legenda Милунка Савић (avatar)
    Učlanjen
    26.02.2008.
    Pol
    ženski
    Poruke
    35.932
    Tekstova u blogu
    14
    Reputaciona moć
    1009

    Podrazumevano Re: KOZJA ĆUPRIJA - BORIS ANĐELIĆ

    NEDOSTAJE MI SAMO KRAJ


    Zdenko napipa prekidač za svjetlo na zidu sobička i zaključa vrata za nama. Unutra neraspremljen krevet, radni sto i starinski gvozdeni sef, do pola ugrađen u betonski zid.
    – ******, ti si lud. Imaš ovdje ko zna kakvo blago, a vrata držiš otključana.
    – Moj Maršal. Zaključavao bih ja kancelariju, nego sam odavno zaboravio šifru, a bravu kupio u Švici. Sjedi na taj krevet.
    – Ti da zaboraviš nešto? Pa, još kao dječak, znao si bolan cijelu znanstvenu enciklopediju Leksikografskog zavoda iz Zagreba napamet.
    – Znam i sad, al' ovo je matematika. Meni je bitno da se mogu zatvoriti iznutra, a onda me ni bog ne može pronaći gdje sam.
    – A je li, matematičaru jedan, kako onda ovaj sef otvaraš?
    – Nije Zdenko lud ako je glup. To sam premontirao na ključeve. Tri komada za tri brave. Gledaj.
    Zdenko izvadi prvi ključ iz malog džepića u debelom novčaniku koji je držao u prednjem dijelu pantalona.
    – Broj jedan.
    Zatim otkopča tri gornja dugmeta bijele konobarske košulje broja XXXL, i sa zlatnog lanca debljine repa mog nekadašnjeg psa Reksa otkači drugi.
    – Broj dva.
    A potom otkopča remen pantalona, pa šlic, spusti ih do ispod koljena i naguzi se u mom pravcu, čučnuvši kao da će da obavi nuždu.
    – Broj tri ćeš morati da hvataš!
    Prosuo sam se po krevetu od smijeha. Zdenko takođe pade na krevet zacenjen. Smijasmo se punih pet minuta dok on konačno ne gurnu krevet u stranu, sa sve mojih osamdeset kilograma na njemu. Spretnim pokretima digao je tri reda drvenog parketa i, iz rupe u podu, izvadio malu kutiju. Taman da ga podsjetim na nešto, kad me on preduhitri, otvarajući kutijicu i vadeći iz nje i posljednji ključ.
    – Broj tri. Šta je, Maršal, nisi valjda mislio da u svakoj rupi držim po jedan pištolj?
    – Skinuo si mi pitanje sa usana.
    – Pa nisam ja još posenilio, moj jarane. Ali evo, da i tebi malo osvježim memoriju.
    Vrata sefa sa gornje strane otvorio je širom, otključavajući svaku bravu za ne više od dvije sekunde. Radoznalost me zaokupi, pridigoh se da vidim i unutrašnjost tajanstvene gvozdene naprave. Zdenko me spusti nazad na krevet, tapšući me blago po ramenu.
    – Sve u svoje vrijeme.
    Dok je bio okrenut leđima čeprkajući po sefu, iskoristih priliku da mu izjavim saučešće. Čovjeku je u prirodi da izbjegava pogled sagovornika kada priča o nemilim stvarima.
    – Žao mi je za tvoju majku. Ispričao sam se sa čika Zvonkom prije negoli mi je tebe dao na telefon. Kaže da ti se majka nije puno patila.
    – Ma, više se patio moj stari. I da ti kažem iskreno, Aleksej, neće ni on još dugo. Uvenuo je bez nje. Baš smo mi nekakav emotivni narod.
    – Ćuti, bolje da smo takvi nego kao oni moji prokleti Kanađani. Nisam hladnijih ljudi u životu sreo. Znaš li da tamo svake školske godine premiještaju djecu u druga odjeljenja. Boje se valjda da će klinci steći dobre drugove, pa će tako manje ovisiti od države, i od bankovnih zajmova, i od masnih kamata. Porodice se često seljakaju jer se stalno bore za nekakav „bolji” posao... A imaju više para nego što im je potrebno. Niti imaš druga iz škole, niti imaš druga iz zgrade.
    – Zato ne ratuju svakih par godina kao mi. Ne stignu se, valjda, kad ni posvađati.
    – E, uvijek si ga znao izracionalisati. Nego nađe li više to šta tražiš?
    Zdenko se okrenu prema meni sa osmjehom preko cijelog lica i uperi mi „cezejac“ 9 milimetara ravno u glavu.
    – Znam da ste se već upoznali, ti i ovaj moj kolega, tako da ćemo odmah preći na stvar. Maršal, ako mi u roku od tri sekunde ne kažeš priču o Hasanu Hasanpašiću, ucmekaću te, mrtve mi majke.
    – E, sad baš neću. Jebi se.
    – Tri... dva... jedaaa...
    – Dobro, dobro, čekaj.
    U šali sam digao obje ruke u zrak kao nekada kada smo se igrali partizana i Švaba i pokušavali da se izvučemo iz klopke. Desnu ruku, potom, polako spustih ka grudima i sa dva prsta iz unutrašnjeg džepa jakne izvadih malu knjižicu – kompjutersku pripremu rukopisa.
    – Sve ti je ovdje.
    – Šta ti je ovo „Dolac Malta”?
    – Nešto što sam piskarao svih ovih godina. Razumjećeš kad pročitaš. Nedostaje mi samo kraj. Zato sam te i zamolio da mi se pridružiš na putu za Sarajevo.
    – Interesantno. Mislio sam da sam jedini koji još uvijek nije raskrstio sa prošlošću.
    – Znaš kako kažu... Čovjeka možeš otjerati iz rodnog grada, ali rodni grad nikada nećeš moći otjerati iz čovjeka.
    – Reci to našem pokojnom Mikiju Peroviću. Laka mu bila ova balkanska zemlja.
    – Zato ti i ja, lipi moj, i idemo u Sarajevo. Kažem ti, nedostaje mi kraj. Svima nam nedostaje.
    – Znači, da čitam ovo u kolima?
    – Imaš fore do Jablanice. Jer poslije toga, kada se najedemo čuvene jablaničke janjetine, neće nam biti ni do čega sve do Ilidže.
    – Moje su torbe već u kolima, prespavaćemo ovdje u Širokom Brijegu, u našoj kući, da te i moj Zvonko vidi. Imaš li neki drugi plan?
    – Nikakav. Idemo da saznamo šta nam se desilo sa našom Dolac Maltom i našim Mikijem. I još nešto... Za svaki slučaj ponesi i to što držiš u ruci, zlu ne trebalo. Šta znaš koga sve možemo sresti?
    – Možda malog Ćamila.
    – Hmmm, možda malog Ćamila.
    – Moj Maršal, sada ćemo sa nečim specijalnim da nazdravimo za sve ove prohujale godine. U stvari, ne moram ti ni reći da je specijalno jer vidiš gdje je držim.
    Zdenko opet uroni u sef i izvuče prozirnu litarsku flašu bez etikete. Flomasterom direktno na staklu bilo je napisano „Titovka 75”.
    – Oprosti mi, nisam izdržao, načeo sam je kada sam čuo da dolaziš. Međutim, sada ćemo je dokrajčiti.
    – Držiš li išta u tom blindiranom čudu osim rakije i oružja?
    – Jedan papirić i jednu svesku... Na papiru je šifra sefa u švajcarskoj banci, a u svesci, eto baš veličine ove tvoje knjižice, lista mojih dužnika, ili kako ja to od milja zovem – telefonski imenik Širokog Brijega. Nego, nemam ovdje nijednu čašu, pa nazdravi ovako direktno iz flaše, ako ne mariš.
    – Mora da se šališ!?
    – Što bolan!?
    – Ne pravi se lud ujo, k'o da si zaboravio na „ricinus incident”?
    – Mislio sam da ti pamtiš samo onaj sa ciglom, nasmija se Zdenko.
    – Bilo je tu malo više incidenata, kako si ih ti pjesnički nazvao. Hajde sad, budi dobar, pa ti otpij prvi cug.
    Zdenko prinese grlić ustima sa odglumljenim gađenjem, ali onda sa osmijehom nategnu dobar gutljaj i strese se od jačine i gorčine trideset godina stare rakije.
    – Za „Lijepu našu”, četniče moj.
    – Za „Tamo daleko”, ujkane!

  4. #4
    Buduća legenda Милунка Савић (avatar)
    Učlanjen
    26.02.2008.
    Pol
    ženski
    Poruke
    35.932
    Tekstova u blogu
    14
    Reputaciona moć
    1009

    Podrazumevano Re: KOZJA ĆUPRIJA - BORIS ANĐELIĆ

    RICINUS INCIDENT



    Čudno bijaše to ljeto 1982. godine. Nekako se poklopilo da su svi članovi male raje u avgustu mjesecu ponovo bili na okupu. Miki i Vlado se vratili sa mora, Zdenko iz Lištice, a Samir Glista iz Njemačke, gdje je svake godine išao kod daidže Sakiba da pripomogne u slastičarni, koju je ovaj držao. Ne bi se ni on vratio da nije propao u školi i morao na popravni. Ja sam, naravno, početak školskog raspusta proveo uglavnom u kući, između četiri zida, u društvu junaka iz knjiga očeve biblioteke. Osamio sam se, oporavljajući se od batina kojima me je nagradio Denis Straživuk, jer mu najboljeg jarana Hasana udarcem cigle u facu poslah direktno u Dom zdravlja, a potom i u zatvor. Ali nije mi žao zbog iznuđenog sopstvenog pritvora. Osveta za ubistvo mog vjernog psa i te kako je bila vrijedna mojih desetak kopči na licu, zašivene vilice i kućne terapije. Čak i kada su roditelji predlagali morsku klimu za brži oporavak, uspio sam ih nagovoriti da ostanemo u Sarajevu. Nadao sam se da ću po koji put ugledati ljubav svog života, Hasanovu sestru Feridu, bar na trenutak kroz prozor, dok ide u samoposlugu. Ovako ušiven, nepotpuno zaliječen, siguran sam da joj ni tada ne bih prišao, ali bih makar bio uvjeren da je sa njom sve u redu. A nisam je vidio još od onoga dana kada mi je umivala krvavo lice na česmi ispred autopraonice.
    Upekao zvizdan. Iako nije ni podne živa se popela na skoro četrdeset stepeni. Još sam se meškoljio po krevetu gledajući školski program na televiziji, kad neko zalupa po vratima stana. Roditelji na poslu, a ja u velikoj nedoumici da li da stavim jastuk preko glave ili da otvorim? Jutarnji zornjak još više je otežavao situaciju. Od šatora što se razapeo u mom krilu jedva da sam vidio televizor. Nije da sam baš nadaren, nego je televizor pravo mali. Kupio tata svom sinu za junačke rane. Jeste da je crno-bijeli, ali služi svrsi. Kucnjava ne prestaje.
    Ovaj put se oglasi i zvono. Pa opet. I opet.
    – Eto me, eto me!!! – bijesno povikah, poskakujući prema vratima dok sam usput navlačio pantalone. Samo što se ne rasprostrijeh po hodniku. Provirio sam znatiželjno kroz špijunku, ali nisam uspio odgonetnuti ko se to naklatio na zvono jer je, pri tome, dlanom prekrio špijunku. Naravno da mi je odmah bilo jasno da se radi o mojoj glupoj raji. Otvorih!
    – Ko nam je to sinoć gledao „Emanuelu“ pred spavanje? – nasmijaše se Vlado i Zdenko uglas pokazujući u pravcu erekcije što je prijetila da probije farmerke.
    – Ili si to gledao „Opstanak” pa ti se digao na one babune sa crvenim stražnjicama? – reče Vlado hinjski.
    – To sam ti mamu gledao kako stavlja veš na balkonu... Šta hoćete ovako rano?
    – Daj nam košarkašku loptu da odigramo jednu tekmu protiv Čengić Vile. Kaže Miki da je sinoć sanjao kako smo ih konačno pobijedili.
    – E to i može jedino u snu ili ako Kuljuh fasuje gripu, mada po ovoj vrućini ni virusi ne izlaze napolje. Gdje je Miki?
    – Otišao je da podigne lijekove za starog, sačekaće te u prolazu ka sportskom centru.
    – A Samir Glista?
    – E zato smo i uranili ovako, kontamo da iskoristimo to što je još u školi na popravnom, pa da stavimo Ćamila u ekipu. Viši je od Gliste za cijelu glavu. Ako ništa, može čuvati Kuljuha ispod koša.
    – Zvuči interesantno. Nego, vidjeste li Straživuka u okolini?
    – Ne sekiraj se, Maršal, još uvijek je u Sloveniji. Hajde, požuri sad, ima da se skuvamo kad se zagrije beton. Čekamo vas obojicu na terenu.
    Prolaz što je vodio između naše i susjedne zgrade označavao je ujedno i granicu koja je razdvajala naselje Dolac Malta od Čengić Vile. Čengićvilinski klinci naše generacije uglavnom su bili pikavci visinom i stasom pa ih se nismo bojali kada smo svakodnevno prolazili njihovom teritorijom na putu ka školi. Druga stvar je bila kada bi oni dolazili na našu stranu radi kupovine, jer smo mi „okupirali“ jedinu samoposlugu u naselju u to doba. Valjalo je rizikovati naše čvoke i bobke. Kasnije se otvorio i nekakav privatni dućan u njihovoj zgradi, pa ako nisi htio da rizikuješ batine, mogao si tamo pazariti potrepštine, ali po većoj cijeni. Vuci siti – vlasnik Šiptar trlja ruke. Sve dok jednom prilikom nije uhvatio Mikija kako krade eurokrem pa ga je nabio nogom u dupe. To nas je navelo da raji sa Čengić Vile više ne branimo da kupuju u našoj prodavnici, nakon čega je Šipac, izgubivši mušterije, ubrzo morao zatvoriti radnju. Tako smo u djelo sproveli osnovne principe političke ekonomije koju su nam, kao nastavni predmet, sa marksizmom uvrstili u višim razredima osnovne škole.
    Prođoh kraj buregdžinice, a na drugoj strani ulice, ispred prolaza za sportski centar, već me je čekao Miki.
    – Kako je čika Todor?
    – Ma, po starom, izgleda da će opet morati na operaciju.
    – Je li i dalje cuga?
    – Nemam pojma, nego jesu li ti rekli Vlado i Zdenko za utakmicu? Uvešćemo konačno Ćamila u ekipu.
    – Rekli su mi, nije loša ideja. Zar se baš u njihovoj raji, gdje su sve sami patuljci, morao roditi jedan Rasim Kuljuh.
    – Ma ko ih šiša, svakako smo, osim košarke, od njih bolji u svim ostalim sportovima. I gdje baš u njihovom parku da izgrade sve ove terene?
    – Obično tako biva – naopako. Njima rahljavima izgradili sportske terene, isto kao što su ispred naše zgrade podigli obdanište, kada smo mahom svi već krenuli u osnovnu školu.
    – Nemoj tako, Maršal, računali su na budućnost, pored ovog našeg seksualnog manijaka Vlade, a čini mi se i tebe – sudeći po avanturi sa Feridom – biće nam potrebna još dva obdaništa.
    Već na poluvremenu lipsali smo kao konji poslije galopa. Međutim, taktika nam se više nego isplatila. Ćamil se zalijepio kao priljepak uz visokog Kuljuha i nije mu dao ni da mrdne. Mi smo sa ostalima lako izlazili na kraj, mada je paklena vrućina polako uzimala danak. Kako su članovi protivničke ekipe stanovali maltene ispod koša, tako su mogli i da se napiju vode iz suterenskog stana jednog od igrača, čija je sestra sprovela crijevo sa česme preko prozora pravo do terena. Naravno da nam ovi nisu dali da se i mi osvježimo, čak i kada je Jasmina prijetila da će im zavrnuti česmu.
    – Nevene, bolan, gdje će vam duša, pustite i njih da piju.
    – Jasmina, ne miješaj se, znaš da su to pravila igre.
    Neven Čengić je bio u pravu. Ko nam je kriv što nismo mislili na vrijeme. Ma ne bi se ni njegova sestra tek tako bunila, ali sam ja znao o čemu se radi. Vidio sam ja kako mala Čengićka pogleduje moga Mikija kad god smo tu. A, hvala bogu, ni on njoj ne ostaje dužan. To je jedan od razloga što uvijek izgubimo utakmicu. Iako je Miki bio najbolji igrač među nama, često bi ga lopta pogodila posred face kad bi mu je neko dodavao u napadu. I to isključivo kad bismo jurišali na koš koji je bio tik iznad Jasmininog prozora. Jasno je i zašto!
    Utakmica se bližila kraju. Sa svakim novim napadom mi smo sve više posustajali, a oni smanjivali razliku. Za sve je kriv Samir Glista. Danas je bio njegov red da donese vodu u flašama sa česme kod parkinga autopraonice. Zato smo namjerno, a kao slučajno, nabili loptu preko cijelog igrališta kada smo ga ugledali kako se nevoljno dovlači iz pravca škole. Prvi mu priđe Zdenko.
    – Samire pomagaj, imaš dvije prazne flaše u logi.
    Napuni ih i donesi. Svakako je na tebe red.
    – Evo, samo što ne poletim! Ko vas **** kad igrate bez mene.
    – Zadaviću te, majke mi mile! Ovo nam je jedina šansa da ih nadigramo, a bez vode ćemo opet izgubiti. Trči!
    – Neću!
    – Ubiću te, ne zajebavam se!
    – Isto mi ga dođe, ubiće me svakako stari. Pao sam na godinu.
    Utakmicu smo izgubili sa dva koša razlike. Onako iscrpljeni samo smo se sručili u hlad, na travu iza žičane ograde koja je ograđivala sve terene sportskog kompleksa. Nismo imali snage ni da progovorimo. Jedino je Zdenko galamio, psovao je Glisti sve po spisku. Podiže se, prolazeći kraj Samira odvali mu jednu masnu čvoku po glavi.
    – Odoh po vodu, a ti ima da ideš na česmu narednih mjesec dana.
    – Važi, obećavam – dobaci Samir za njim, a onda, okrenuvši se prema nama, nastavi: – Svakako me stari neće cijeli mjesec pustiti iz kuće!
    Prešli smo preko njegovog komentara ćutke, jer ovako dehidrirani nismo bili ni za kakvu priču. Nejasan nam je bio jedino Zdenkov pozitivan gest. Otkuda da baš on ljenčuga ode po vodu. Mora da je osmislio neku novu filozofsku tezu na temu druželjublja pa nam je htio i praktično objasniti, kao i uvijek u sličnim situacijama. U to smo se uvjerili kada smo po njegovom povratku nas četvoro morali dijeliti jednu flašu. Samir Glista je dobio drugu, uz Zdenkovu napomenu da je mora sam iskapiti i tako se osjećati krivim za svoju nepromišljenost. Nije nam baš bila jasna ta postavka jer, na četrdeset stepeni u hladu, svako je mogao ispiti litar vode, pa i da nije igrao utakmicu. Možda je i Samir nanjušio da tu nešto nije u redu, ali oznojena flaša hladne sarajevske vode u tom momentu izgledala je previše primamljivo. On nategnu dobar gutljaj. Kada je shvatio da je Zdenko u vodu nešto dodao pomodrio je od bijesa. Protrlja usta znojavom majicom i otrča u pravcu naše zgrade, Kutije šibica, psujući Zdenka na sav glas. Pogledasmo se u čudu, samo se Zdenko slatko nasmija sebi u bradu.
    Glistu smo vidjeli tek nakon petnaestak dana kada mu je prošao kućni pritvor. Bio je nekako bljedunjav i prilično iscrpljen. Ubjeđivao nas je da je to posljedica prinudnog karantina koga mu je nametnuo stari kada je čuo da mu je sin ponavljač u školi, ali mi smo znali da tu nešto smrdi. Smrdi kao tečnost iz litarske flaše koju smo znatiželjno osmotrili i pomirisali kada ju je Samir bijesno odbacio od usta, a Zdenko počeo oponašati babuna, skakutanjem i češkanjem stražnjice.

  5. #5
    Buduća legenda Милунка Савић (avatar)
    Učlanjen
    26.02.2008.
    Pol
    ženski
    Poruke
    35.932
    Tekstova u blogu
    14
    Reputaciona moć
    1009

    Podrazumevano Re: KOZJA ĆUPRIJA - BORIS ANĐELIĆ

    PUT ZA SARAJEVO


    – Svaka ti čast! Da mi je neko ikada rekao da mi može prisjesti jablanička janjetina, istom bih se ubio, jer život više ne bi imao nikakvog smisla. A evo, meni je prisjela i to radi onoga što najviše volim. Radi čitanja.
    – Zato sam te polako vozio da stigneš pročitati cijeli rukopis do ručka, svakako ti je potrebna jedna dobra dijeta.
    – Ako ti ovo ne prihvati nijedan izdavač, ja ću ga štampati iz svog džepa, mrtve mi majke. Dobar ti je i naslov. Čuj „Dolac Malta“? Ko se nije tamo rodio, sigurno konta da je riječ o nekom egzotičnom ostrvu, a ne o našoj mahali.
    – Nisam ja to pisao da bih štampao. Mrsko bi mi bilo da ti pričam šta se sve dešavalo u mom životu, a znam da ti i ćirilica ne ide najbolje, pa da te malo namučim.
    – Ne bulazni Maršal, ali ja se ne zezam. Pun mi je kofer objašnjavanja ljudima sa strane šta se to dešavalo u Sarajevu i kako smo se poklali. Ti si to objasnio u dva-tri poteza.
    – Zato budi oprezan u razgovoru sa mnom, jer će se i to možda naći u nekom nastavku.
    – Kad smo već kod toga hvala ti što me opisa onako klempavog.
    – To nije ništa šta te tek čeka kada budem opisao „ricinus incident“. Pronaći će te Samir Glista na kraju svijeta kada bude saznao šta si sipao u onu flašu prije no što si mu dao da pije.
    – Ma nije to sve – zacereka se Zdenko – sjećaš li se Muratove buregdžinice? Toga dana smo možda i mogli dobiti Kuljuhovu ekipu da ja nisam prethodno kod Murata doručkovao kilo sirnice, pa razvalio stomak. Otrčao sam po vodu poslije utakmice i to do kuće samo zato da bih se što prije oslobodio burljanja u crijevima. Tada mi i pade na pamet kako da se osvetim Glisti radi doga što nas je izigrao. Uzeo sam iz kućne apoteke flašicu sa ricinusovim uljem i nasuo je u jednu od dvije flaše sa vodom.
    – Pa zar se nisi plašio kakvih posljedica?
    – Zašto bih? – odgovori Zdenko – stavio sam taman toliko koliko treba da mu glatko sleti niz grlo, a ubrzo i dalje.
    – Prestani ako boga znaš, ja obitavam hiljadama kilometara daleko od ovoga ražnja i od ove rajske hrane. Prisješće i meni janjetina uz tvoju ogavnu priču o govnu, povratiću sve...
    – Onda smo egal. Krećemo!
    Noć je već padala kada smo nastavili put. Zdenko se nije ljutio što sam mu predao volan. On je tu relaciju prelazio non-stop, a ja prvi put poslije petnaestak godina. Zato je pristao i da ostavi svoja kola u Širokom Brijegu. Svakako ću ga dovesti nazad za pet-šest dana, pa juriš za Beograd. Vratim kola u rent-a-car, vidim se još jednom sa svojima, a onda pravac pizda materina. Ili sam već tamo, ko zna?
    Sinoć smo spavali samo nekoliko sati. Razduživši rakiju Titovku u Zdenkovoj kancelariji, jedva smo se dovukli i do njegove kuće. Iako dobrano pod gasom, našli smo je bez problema. Najveća u cijeloj Herceg-Bosni, ne možeš je fuliti, sve i da hoćeš. Mislim da smo čak uspjeli probuditi i čika Zvonka, iako je njegova soba u prizemlju na jednoj strani, a mi teturali desetak metara dalje hodnikom i to na drugom spratu. Čovjek je tolika dobrica da se pravio da nas nije čuo ni vidio, a onda se ujutro izgrlio sa mnom kao sa najbližim rodom. Nije nam dao ni da pođemo prije kafe i doručka koje je sam priredio, iako se jedva vukao od bolesti i tuge za nedavno izgubljenom suprugom. Baš mi bi žao čovjeka.
    Ni jutrošnja čika Zvonkova jaka „frankova“ kafa, evo i u ovo predvečerje, nije nas još potpuno izvukla iz mamurluka. Zavaljen lagodno na suvozačevom sjedištu sanjivo sam posmatrao dobro poznate krajolike kanjona Neretve, predjela kojima smo i ranijih godina porodično prolazili na putu do mora u vrijeme godišnjih odmora.
    – Kako tvoji, Aleksej? – iz polusna me prenu Zdenkov glas.
    – Kako i ostali. Grickaju penziju i čekaju na unuke.
    – Pa zar ti burazer nije već poodavno postao otac? Koliko ono bijaše stariji? Desetak godina?
    – Da ti iskreno kažem, nerado pričam o njemu. Znam samo da je i on negdje u Kanadi i da mu dobro ide. Porječkali smo se ranijih godina. Kada je izašao iz sarajevskog okoliša, lagano se zavlačio sve dublje u sebe dok konačno nije prekinuo svaku vezu sa najbližima.
    – Žao mi je da to čujem.
    – Nemoj da ti bude. Grijeh je reći, ali braću ne biramo. Možda i radi razlike u godinama, svaki od naše male raje mi je bio veći brat, nego moj rođeni.
    – Pa i Samir Glista?
    – E, ujo, sad ga pretjera.
    – Šalim se, bolan, nego ******, vidiš li ti šta uradi ovaj rat od ljudi. Jagomir pun kao šibica. Moj Maršal, možemo samo bogu zahvaliti što i mi nismo u nekom sobičku dva sa dva, sa luđačkom košuljom ili kravatom o plafon.
    – Ili kravatom o plafon...? Dobra ti je ta. Uvijek zaboravim na tvoju pjesničku dušu.
    – Nego, Maršal... hmmm... jesi li se zafrkavao za ono?
    – Za koje?
    – Znaš ti dobro. Za Feridu. Da se stvarno ubila jer ju je Denis Straživuk silovao. I da je Hasan ubio Straži-Vučka kada mu je sestra izvršila samoubistvo poslije abortusa.
    – Neću da te lažem, Zdenko, obećavam. Glava mi je puna kao bosanski lonac. Hajde da se nekako doguramo do Sarajeva i da se naspavamo kao ljudi. Osjećam se kao da nisam oka sklopio od devedeset druge. Ima vremena za tu priču.
    – Slažem se, ali moram ti nešto priznati. Ne idemo kod mene u stan. I moji starci su prodali tu ruševinu. Isto kao i tvoji.
    – Nemoj se šaliti. Gdje ćemo onda?
    – E, lipi moj, malo ću i ja tebe držati u nedoumici. I čika Zdenko ima par iznenađenja u rukavu. Nego gdje se uključuje klima uređaj u ovom kršu?
    – Evo ovdje, samo me povučeš za mali prst.
    – E, jesi ga žestoko odvalio, gori si od Vlade Lopine. Hajde sad se pretvori u uspavanu ljepoticu do Sarajeva, a onda ćemo naći neku Vladinu drugaricu da te probudi.
    – Nemoj da bi ti palo na pamet. Uostalom, vjerujem da, kao i ja, ni ti ne znaš više nikoga u Sarajevu.
    – Mali je svijet, drug moj... Mali je svijet. Hajde sad, spavaj... Laku noć!

  6. #6
    Buduća legenda Милунка Савић (avatar)
    Učlanjen
    26.02.2008.
    Pol
    ženski
    Poruke
    35.932
    Tekstova u blogu
    14
    Reputaciona moć
    1009

    Podrazumevano Re: KOZJA ĆUPRIJA - BORIS ANĐELIĆ

    ČENGIĆA VILA SA ČENGIĆ VILE


    E jesi našao crkvu gdje ćeš se bogu moliti, pomislih u sebi kad me je Miki na početku školske godine zamolio za ljubavni savjet. Morao sam se praviti iskusnim u očima druga, jer su svi u raji mislili da sam jedini tog ljeta skinuo mrak i to sa Feridom u našem tajnom skrovištu.
    Svako naselje ima svoju djevojku za kojom uzdišu klinci. Dolac Malta je imala Feridu Hasanpašić, Čengić Vila Čengić Jasminu. Ili kako su je raja iz njenog kvarta zvali – Čengića vilu. Nije ni čudo da je moj najbolji jaran izgubio glavu za njom. Mala je stvarno izgledala kao vila. Začarala mi je Mikija, pa sad moram da ga savjetujem kako da joj priđe, a ja jadan još veći smotanko od njega.
    Septembar je počeo sa neuobičajenim padavinama za to doba godine. Valjda je avgust toliko presušio Miljacku, pa se ova sad u obliku kiše sručila sa neba ravno na nas. Miki, kao sin jedinac, morao je nositi kišobran u školu da se ne prehladi, ljubi ga majka medicinska sestra. O meni moji nisu baš vodili računa, jer su svu brigu i sekiraciju davno potrošili na starijeg brata. A ako hoćeš da budeš frajer, i ne stoji ti da se skrivaš kao miš od pljuska. Zato bih se ja na putu do škole uguravao ispod njegovog kišobrana, a kada bismo mimoilazili kakve klinke, odmaknuo bih se i junački dočekivao kapi na lice. Tako je bilo i te prve sedmice školske godine, posljednje u osnovnoj. Kiša lije li, lije. Jedina dobra stvar koja je donekle ublažavala ovo ružno vrijeme bila je ta da je danas petak. Što će reći, pred nama je vikend, pa sve ako se i ne razvedri, imamo dva dana izležavanja i gledanja crtaća u stanu bilo kod mene ili Mikija. Nastavnica iz srpsko-hrvatskog jezika nam je za slijedeću nedjelju zakazala pismeni zadatak na temu oslobođenja Sarajeva, tako da ćemo otvoriti udžbenike ispred nas i folirati roditelje da učimo. Obojici nam je svakako potrebno društvo. Meni da ne razbijam glavu pitajući se šta je sa Feridom, a njemu da bi me i dalje davio sa Čengića vilom. A ako bi Zdenkovi otišli na vikendicu, eto i derneka! Onda bismo mogli, uz nekoliko unučića loze i pakla Drine bez filtera, da od njega i Vlade čujemo kakve su cure srednjoškolke.
    Dakle, kiša ne prestaje. A prognoziraju da će padati čitave sedmice.
    Na pola puta do škole, negdje iza sportskog centra, u daljini ispred nas, ugledasmo tri siluete. Dvije za glavu niže od nas, a treća skoro dva metra visoka. Ko bi drugi mogao biti do Rasim Kuljuh sa blizancima. Neven, Rasimov najbolji drug, zagrlio sestru Jasminu i sve troje pružili korak kako bi se što prije od pljuska sklonili u toplu učionicu. Miki mi brže-bolje uvali kišobran u ruku, ako se mala Čengićka okrene, da ne pomisli da je mekušac! Ja nisam mario, svakako od Feride još uvijek ni traga ni glasa. Tu mi se upali sijalica.
    – Miki, imam ideju!
    – Kakvu?
    – Riješio sam ti ljubavni problem.
    – Nisi valjda pričao sa Jasminom?
    – Nisam. Imam bolje rješenje. Ti ćeš!
    – Znaš da nema šanse. Jesi li ikad vidio da je Neven negdje pušta samu? Ili je sa „dvojajčanim” i Kuljuhom, ili je sa milion drugarica.
    – Ništa se ne sekiraj. Jedina prepreka u ostvarenju zamisli može biti ta da se nebo razvedri. Bude li i dalje padala kiša, na konju si.
    – Na konju sam svakako! – poskoči Miki zajahavši me krkače. Samo što se ne prevrnusmo u jarak pored trotoara ispred školske ograde. – Slušao sam jutros vremensku prognozu na radiju – kiša će rominjati do sredine slijedeće nedjelje. A i Rasim mi reče da radi kiše neće za vikend u selo.
    – Otkud ti sa Rasimom?
    – Ma glupi Ćamil je u prolazu nešto dobacio Jasmini, pa sam morao zakopavati ratne sjekire sa rajom sa sportskog centra. Sjećaš li se kad ih je Vlado isto tako ispreskakao prošle godine, pa su ovi razbili Zdenka?
    – Da, ali isto tako, sjećam se da smo ih poslije Zdenko i ja olešili od batina.
    – Jeste, ali nemoj da zaboravljaš: Zdenko više nije u našoj školi, a Kuljuh više nije našeg rasta. Kao da su ga betonom hranili godinu dana.
    – Moj Miki, stvarno ne znam što uvijek izvlačiš malog Ćamila iz belaja. Jednom će ti doći glave.
    – Ma pusti ga, sav je nekakav jadan. Nego mogu ti reći da raja sa sportskog centra uopšte nije loša.
    – Možda jedino u košarci. Mijenjaš li to dres, Sunčice ti?
    – Ne jedi govedinu Maršal. Samo kažem da je Rasim momak i po. Hoćeš li mi konačno reći koji ti je plan?
    – Rasim je momak i po samo ako ga mjeriš aršinom. Još malo pa neće morati ni da skoči da bi zakucao koš. A, usput, to mi i jeste plan. Izazvaću ga jedan na jedan poslije nastave. Ionako petkom svi razredi imaju isti broj časova.
    – Kakve to veze ima sa Jasminom!?
    – Hoćeš li da ti nacrtam? Znaš li da se Neven ne odvaja od Kuljuha.
    – Ja, pa?
    – Joj, Miki, stvarno me nerviraš koliko si glup. Pa kada oni ostanu ovdje u dvorištu, pogodi s kim se Jasmina vraća kući i ko ima kišobran da je zaštiti od pljuska.
    – Ahaaa... Ma nema šanse, previše fino zvuči da bi uspjelo.
    – Ništa se ne sekiraj. Dok ja budem nagovarao Rasima da odigramo meč u školskom dvorištu na košu ispod kestenovog drveta, gdje najmanje kisne, Jasminine jaranice će već pobjeći kući od kiše. Za to vrijeme ti ćeš donijeti loptu od Pere domara. A pošto se Neven ne bi ni mrtav razdvojio od najboljeg druga, sestra će mu se morati sama vratiti kući.
    – Ko kaže „sama”?
    – E takvog te volim. Jeste da sve ovo zvuči previše dobro da bi upalilo, ali sam jutros pročitao horoskop u Oslobođenju. Kaže da mi je danas sretan dan.
    – Kaže li šta za Feridu?
    – Nemoj mi stajati na muku. Odustaću od meča.
    Na velikom odmoru sam ubijedio Mikija da od džeparca koji smo dobili za užinu odvojimo više od pola. Znači, u granapu iza kina Kumrovec, umjesto uobičajenih frtalj hljeba, sto grama parizera, flašice kole i kesice bombona, pazarili smo samo hljeb i malu paštetu. Ušteda u iznosu od dvadeset dinara. Dovoljno para za deset u pola sa lukom kod Sandžaklije. Dovoljno kao nagrada za pobjednika, sa kojom ću da zagolicam Kuljuha na meč, pa makar i po kiši. Meč koji mogu predati čim moj najbolji drug zamakne iza ćoška sa svojom Čengića vilom.
    Naravno da ću predati meč, jer, budimo realni, čovjek još malo pa ne mora ni skočiti da bi zakucao.

    * * *

    Neven Čengić se skupio na klupi ispod kestenove krošnje u dvorištu osnovne škole stežući znojavom šakom četiri papirne novčanice od po deset dinara. Samo što smo počeli meč rezultat je već bio pet nula u Rasimovu korist. Dva nerazdvojna druga su već mogli osjetiti ukus vrućih ćevapa u ustima. Pogotovo kada sam u pola igre pružio Kuljuhu ruku i priznao poraz. Ništa im nije bilo jasno s obzirom da sam ga na jedvite jade izmolio da igramo, a onda tako lako odustao. Baš ih briga, para je para.
    Jedva sam čekao da sutra odem kod Mikija i doznam kako je prošao randevu sa Čenginom sestrom. Čim sam se pojavio na njegovim vratima u subotu ujutro znao sam po faci da moj najbolji drug od juče zvanično ima curu. Ali nisam mogao ni pretpostaviti da ću detalje sa susreta saznati tek iza Nove godine. A evo i radi čega. Onako sav važan Miki je odlagao priču, a onda nas je njegova Sunčica prekinula u razgovoru, vrativši se iz doma zdravlja sa nemilom viješću. Saznanje da je moja djevojka abortirala, i to ne moje dijete, kao i slijed nesretnih okolnosti koje su se završile Feridinim skokom sa Kutije šibica, odveo je i mene u bolnički krevet do kraja godine.

  7. #7
    Buduća legenda Милунка Савић (avatar)
    Učlanjen
    26.02.2008.
    Pol
    ženski
    Poruke
    35.932
    Tekstova u blogu
    14
    Reputaciona moć
    1009

    Podrazumevano Re: KOZJA ĆUPRIJA - BORIS ANĐELIĆ

    STARA DAMA U NOVOM RUHU


    Noć se spuštala dolinom rijeke Miljacke i zavlačila u poznate ulice kao sitan lopov spreman za akciju. Uplovili smo u moj rodni grad, koji nisam vidio već više od petnaest godina. Dok bih sanjivo posmatrao kroz prozor očevog golfa po povratku sa mora, Studentski dom u Nedžarićima na ulazu u Sarajevo i ranije mi je služio kao orijentir da sam blizu toplog doma.
    Zdenko me ćušnu laktom po rebrima.
    – Šta veliš Maršal?
    Nisam mu odgovorio. Nije ni očekivao odgovor. Stanje uzvišenog emotivnog bola se najčešće iskazuje onim kratkim jednostavnim: Zabole me duša! A moja duša samo što ne ugasnu, kao komadić sunca koji je polako nestajao u retrovizoru auta, negdje daleko iza nas.
    – Nećeš mi valjda zacmizdriti kao dječak? – reče Zdenko uočivši izraz na mom licu. – Nije ovo ništa, čekaj da prođemo pored Kutije šibica.
    – Ili se ovaj grad smanjio, ili smo mi porasli – progovorih konačno u času kad već dođosmo do Čengić Vile. – Nekada mi je put od studenjaka do našeg komšiluka trajao cijelu vječnost.
    Okretnica tramvaja „dvojke” i dalje je bila na istom, ranijem mjestu. Nasuprot nje, preko jednosmjerne ulice što je išla uporedo ovoj kojom smo prilazili, kroz prolaz zgrade, ugledah dio visoke žičane ograde sportskog centra.
    – Kad su postavili svjetla na igralište?
    – Nisu to svjetla, to sijalice sa okolnih balkona obasjavaju terene, jer su stanari u vrijeme rata posjekli svo drveće oko ograde da bi se grijali. Vidiš da nema ni drvoreda ispred naše zgrade.
    Pogledah ispred sebe i samo što ne zaplakah. Pogled mi krenu od prizemlja stare dobre Kutije šibica penjući se ka terasi iznad osmog sprata. Djevojka u svijetlozelenoj majici, mokra od kiše, raširila ruke kao Isus na raspeću, sprema se na skok. Moja Ferida, Bog da ti dušu prosti, mojoj duši ne oprostio nikad!
    Živ li si? – drmnu me Zdenko opet laktom po rebrima, ali ovaj put mnogo jače. Upitah se i sam isto, kada osjetih kako mi hladne graške znoja izbijaju po čelu.
    – ******, blijed si k'o krpa! Hoćeš li da stanem uz put da udahneš zrak?
    – Ma nema potrebe, prošlo me je. Možda mi ona janjetina nije prijala.
    – Ma jašta... janjetina. E, moj Maršal, uvjek si bio emotivac. Mislio sam da malo protutnjamo gradom, ali ipak ćemo prvo na spavanje. I ja se unervozim čim vidim Dolac Maltu. Da li ti je poznat ovaj kompleks niskih zgrada kuda upravo prolazimo?
    – Kasarna Maršal Tito! Šta li je sada tu – upitah sa osmjehom.
    – Ne znam, lipi moj, niti me interesuje. Ali kad smo već kod toga da te nešto zamolim. Obećaj mi da me nećeš propitivati o raznim glupostima i da me nećeš daviti sa tim kako se sve promijenilo. I ja sam bio takav kada sam se prvi put vratio, a oni, koji su ostali i opstali u Sarajevu, gledali su me čudno. Moj Aleksej, istina je vrlo jednostavna. Promjenili smo se mi, grad je ostao isti. Lažem, promijenila su se imena ulica. Upišaćeš se od smijeha kada vidiš i čuješ.
    – Ti mora da si neki filozof.
    – Baš tako. Iliti „filozog“, kako bi naš Miki rekao.
    – Hm... Miki.
    Na minut od kasarne nalazilo se velelijepno zdanje, dika i ponos Olimpijskih igara '84, Hotel Holidej In. Svojom žuto-braonkastom fasadom odudarao je od sivila obližnjih Unisovih poslovnih nebodera – nekada popularnih pod imenom Momo i Uzeir. Baš me interesuje kako se danas zovu? Ne upitah Zdenka, poštujući njegovu malopređašnju primjedbu. Produžismo do hotela Evropa u starom dijelu grada. Stara dama je vidjela i boljih dana, ali je još važila za najbolji hotel u Sarajevu. Pogotovo od lane kada su ga dobrano renovirali. Zdenko mi reče kako je jedna od soba uvijek rezervisana za njegovu malenkost u nerijetkim poslovnim putovanjima u rodni grad i da nam je već rezervisao i uplatio apartmane. Ispričao mi je i kako je već bio isplanirao poduži odmor u Sarajevu, ali ga je u tome spriječila nedavna smrt majke. I baš kao naručena uslijedila je ova moja posjeta. Kada mi je pokazao svotu novca koju je spremio da potroši za naše putovanje, samo što nisam pao u nesvijest. Vidjevši da mi bi neugodno, ispriča mi u kratkim crtama sagu o svom legalnom i nelegalnom biznisu. Nije mi ga više bilo žao.
    – Znaš kako kažu Maršal? Nekom rat, nekom brat!
    – Koliko vidim, tebi i brat i babo i pola Hercegovine. Ali valjda ćeš mi dozvoliti da i ja tebe častim?
    – Ne gnjavi bolan, znaš da smo uvijek stavljali sve na gomilu. Vidiš da sam samac, na koga da potrošim ove silne pare? Ono drugova što si ih imao u djetinjstvu ostaće ti najbolji prijatelji do kraja života. Sve ostalo je prdimahovina.
    – Zar nemaš neke raje u Širokom Brijegu? Vidim da si tamo popularniji i od Zvonka – bivšeg gradonačelnika.
    – Isto kao što ti imaš raju u Kanadi. Nećemo se lagati. Pola Širokog Brijega mi je dužno, a pola će tek da bude. Samo čekam da mi neko zabode nož u leđa.
    – Što bolan ne prodaš sve i zapucaš preko bare kao Vlado i ja?
    – Istekao mi “jugoslovenski” pasoš. Ne sekiraj se, Maršal, imam ja planove za budućnost. Hajdemo sad na spavanje, pred nama je veliki dan. Častićeš me ćevapima kad krenemo u Jagomir.
    – Kakav crni Jagomir!? Ideš li to luđače da se dobrovoljno prijaviš na liječenje?
    – Hvataj ključeve. Vidimo se na doručku, laku noć.
    – Ej, bolan, kakav te Jagomir spopao?!
    – Laku noć, Maršal.

  8. #8
    Buduća legenda Милунка Савић (avatar)
    Učlanjen
    26.02.2008.
    Pol
    ženski
    Poruke
    35.932
    Tekstova u blogu
    14
    Reputaciona moć
    1009

    Podrazumevano Re: KOZJA ĆUPRIJA - BORIS ANĐELIĆ

    SUNET



    Otrča Samir Glista kući trljajući usta bordo dresom FK „Sarajeva”. Mi povaljani po travi sportskog igrališta gledamo Zdenka kako i dalje spretno oponaša babuna, češući se po stražnjici. Čak i klinci iz protivničke ekipe, ponukani znatiželjom, nisu izdržali a da nam ne priđu.
    – Šta ste to radili, što vam Glista pobježe onako? – upita Neven, zaklonjen figurom visokog Kuljuha. Njih dvojica su se baš našli. Neven sićušan, duge, ravne crne kose, najduže u školi, kao da je tjerao inat ocu – kapetanu prve klase. Obično su djeca vojnih lica bila najnemirnija u kraju, ponašali su se kao psi kada ih pustiš sa lanca. Neven se još više raspustio kada ga je otac, prije nekoliko godina, pred cijelom rajom ošišao mašinicom na nulu, kao kaznu za neki davno učinjeni prestup. Doduše, sada se mogao kočoperiti pred svima, jer mu je najbolji drug izrastao u gorostasa i redovno ga je branio od belaja. U stvari, više je Kuljuh izgledao kao da je njegov otac vojno lice, a ne tamo neki pekar. Uredno podšišan na keca, uvijek ispeglan, sa manirima kao curica.
    – Valjda mu ne prija voda sa česme. Probajte vi, procijenite sami – izusti Vlado pružajući im flašu koju je čas ranije Samir odbacio na zemlju. Neven je prinese nosu i sa gađenjem je zafrljači preko ograde.
    – Vi baš niste normalni – nasmija se Neven. – Hajde sad pošto ste se borili kao lavovi napijte se vode sa mog balkona. Stvarno ste zaslužili. Miki, pokucaj Jasmini na prozor da vam dobaci crijevo.
    Miki skoči kao mačor u februaru, sa osmjehom od uha do uha, ali ga Kuljuh povuče za majicu.
    – Gdje ćeš, bolan, Kazanova, vidiš da te pali k'o šibicu. Otišla ti je Jasmina maloprije kod drugarice.
    Svi se nasmijasmo, a Miki posramljen i ljut krenu u pravcu naše zgrade. Neven hladno dobaci za njim:
    – Pa nisi valjda i ti zaljubljen u moju seku, ja sam mislio da samo ova žirafa pizdi za njom.
    – E sad će ti žirafa jebati mamu Radmilu! – Kuljuh bijesno povika i potrča za Nevenom koji je, cerekajući se kao lud, već preskočio ogradu.
    Ubrzanim korakom i mi krenusmo na svoju stranu, ne bismo li stigli našeg Mikija. Nađosmo ga na česmi kod autopraonice, pružio se po betonu ispod mlaza vode. Zdenko, Vlado, Ćamil i ja poskidasmo majice, pa mu se pridružismo.
    – Ćamile, svaka ti čast, da nas Samir nije izradio, mogli smo i dobiti utakmicu.
    Zagrli Miki svog mlađeg jarana, i onda se okrenu ka nama:
    – Šta mislite, da li je zaslužio da mu otkrijemo logu?
    Složili smo se sa našim drugom i bez glasanja. Nije loše imati još jednog člana ekipe, pogotovu godinu-dvije mlađeg, koji će bez pogovora ispunjavati zadate mu naredbe, presretan što se svojoj prčuladiji može pohvaliti da je i on sad „velika raja”.
    Logu, iliti naše tajno skrovište u srcu velikog bobkovog žbunja, opremili smo raznim zezancijama donesenim iz stanova ili pokradenim iz lokalne trafike. Bližio se sumrak kada smo načeli prvu flašicu loze, ali je vrućina i dalje bila paklena. Dovoljno da se napiješ od prvog gutljaja. Miki i Ćamil izađoše da šoraju. Nas trojica i dalje buljimo u limeni pleh iznad nas, otpuhujući kolutove dima Drine bez filtera. Zapanjenog izraza lica, zajapuren od alkohola, Ćamil se vrati u logu za manje od minute.
    – Šta je bilo Ćamo, k'o da si duha vidio?!
    – Joj, ljudi, sa Milanom dole nešto nije u redu!
    – Gdje bolan dole?! – povikasmo, spremni da istrčimo napolje.
    – Ma ne, ne... Sve je u redu, nego on ima nešto dole. Nešto dole nije u redu.
    U logu konačno uđe i Miki vezujući lastiš okolo kratkih pantalona, cerekajući se misteriozno.
    – E, debilu jedan. Još nisi skontao da neko u gaćama nosi kravatu, a neko rol-kragnu.
    – O čemu govorite?
    – Hajde mu Vlado ti objasni, ti si ekspert za te stvari.
    – Vidiš Ćamile, sad kad si postao član velike raje sad je vrijeme da ti otac Rusmir vrati sunet na svoje mjesto. Kad smo i mi bili mali i nama su skinuli kožicu sa ćune. Međutim, kad dođeš u naše godine vrijeme je da ti je opet prišiju.
    – Šta lažete, vidio sam ja da ni Samir nema to što ima Miki. Samo ga branite.
    – Ne vjeruješ li? Raja, vadi oružje!
    Kao po komandi spustismo šorceve do koljena. Naravno, kako nam i priliči imenima, ni jedan od nas nije bio osunećen. U nevjerici Ćamil razrogači oči, pa ih protrlja rukom.
    – Hajde idi sad kod majke i oca i slobodno im reci da mogu da ti ga prišiju nazad. Ima da dobiješ i čokoladu jer je to veliko slavlje u porodici kada dječak preraste u muškarca.
    Ćamil nikada nije oprostio Vladimiru Maksimoviću taj dan. Kada se onako pripit pojavio pred roditeljima i uporno insistirao da mu se vrati njegov sunet, ovi samo što ne propadoše u zemlju od stida. Sestra Rusmira Čepića je, kao i svakog drugog ponedjeljka u mjesecu, sa mužem i ćerkicama došla kod brata na večeru. Po Malti se još dugo prepričavala ta provala i uvijek bi neko od nas dodao ponešto novo. Posljednja verzija koju sam čuo pred sam rat je da su, kao u inat, za trpezom porodice Čepić te večeri na meniju bile lignje.

  9. #9
    Buduća legenda Милунка Савић (avatar)
    Učlanjen
    26.02.2008.
    Pol
    ženski
    Poruke
    35.932
    Tekstova u blogu
    14
    Reputaciona moć
    1009

    Podrazumevano Re: KOZJA ĆUPRIJA - BORIS ANĐELIĆ

    DUŠEVNI BOLESNIK


    Poznat nam je svima specifičan miris zdravstvenih ustanova i ne vrijedi ga opisivati. Svako od nas ga doživljava na poseban i njemu svojstven način. Čisto sumnjam da ga bilo ko nosi u lijepom sjećanju, osim ako mu neko od najbližih nije po zanimanju ljekar. U mojoj familiji ljekara nije bilo, mi smo uvijek bili pacijenti. Tako mi je taj karakteristični miris, koji je zapahnuo Zdenka i mene čim izađosmo iz kola na parkingu bolnice Jagomir, vratio sjećanje na svaku primljenu vakcinu i ušivenu kopču u životu. Nimalo lijepe uspomene.
    – Znači, ti definitivno nećeš da mi kažeš šta radimo ovdje? – upitah Zdenka na samom ulazu u bolnicu.
    – Ne budi dosadan, Maršal, saznaćeš svakako sve za nekoliko minuta.
    – Ili ne vjeruješ u priču o Hasanu, pa hoćeš da me ispitaju psihijatri?
    – Davno je trebalo tebe da ispitaju specijalisti, kao uostalom i svakoga od nas. Sjedi ovdje u čekaonici dok se ne vratim!
    Zdenko zamače uzanim hodnikom iza recepcije i pokuca na jedna u nizu identičnih staklenih vrata, koja su se razlikovala samo po naljepnicama utisnutim po njima. Dok su ostala uglavnom nosila grbove i obilježja raznih sportskih ekipa i političkih stranaka, ova je od šarke do kvake na sebi nosila natpis: – Videri et esse mille differunt modis –
    Znao sam otprilike poentu tog citata, jer je engleski jezik, kao i mnogi ostali uključujući i naš, vukao debelo korijenje iz latinskog. Osim toga u društvu sam priznatog poznavaoca klasičnih mudrosti i izreka, pa neću morati da lutam internetom u potrazi za prevodom. Sjeo sam na jednu od drvenih klupa u čekaonici. Pažljivo sam osmotrio prostoriju ispod debelih sunčanih naočara. One su mi sve češće krasile lice jer sam ih uglavnom nosio u neizvjesnim situacijama kojih je u posljednje vrijeme bilo i preko glave. U mom vidokrugu nekoliko tek pristiglih posjetilaca strpljivo je očekivalo prozivku dežurnog na šalteru. Iz plastičnih kesa u njihovom naručju širio se miris svježih kifli i drugih đakonija. Kao da u svakoj od tih, maramom povezanih žena, prepoznah Feridinu majku što dođe u posjetu bolesnom suprugu dvadesetak godina ranije. I samo radi tih napaćenih duša podigoh tamne sunčane naočare preko kose ne bih li, varajući sopstvenu savjest makar u njihovim očima postao dio njih, jedan od stalnih posjetilaca. Stidjeti se sudbine najbližih je gore od svakoga grijeha. Griješih li i ja svih ovih godina, ja koji i u boga ne vjerovah? Postidjeh se samoga sebe što sam redovno, proteklih godina, na pitanja poznanika u vezi rođenog brata i stare raje odgovarao kratko i neodređeno, kao da prošlost nikad nisam ni imao. Imati, ne imati? Biti, ne biti? Dokle dileme? Zar sve do smrti?! U smrti smo svakako svi jednaki. Od praha smo nastali, u prah ćemo se pretvoriti. Pitanje je samo ko će nas pomesti metlom kad do toga dođe. I da li će iko?
    – Diži noge, momak!
    Suvonjav tip, zarastao u bradicu, oznojen od napornog posla, a uredno upakovan u jarkocrvenu uniformu gradske čistoće, u jednom zamahu kliznu mokrom krpom okačenom o štap, ispod mojih cipela. Nisam pošteno ni spustio noge nazad, a on nestade. Kao u panici okrenuh se okolo sebe. Neću bolan više da sanjam budan. Pun mi je klinac Bergmanovih sekvenci i dugih kadrova Andreja Tarkovskog. Sa svojim đavolom sam se pomirio još otkako me kucnu po leđima u Stavrosovoj kafani i dovede na krov vankuverskog nebodera, odakle se najebah matere svima po spisku. To što se nisam bacio sa krova kao moja Ferida, to ga je možda pogodilo. Ili što ga od tada ne šljivim ni dva posto, a u stvari se samo pravim da ga ne primjećujem. A on se i dalje kezi. Kezeći se klima glavom gore-dole. Znam ja, nečastivi, šta ti to znači. Znao sam i kada sam letio od Vankuvera do Beograda, a ti mi šaputao na uvce:
    – Samo uđeš u pilotsku kabinu i narediš pilotu da se zapuca direktno u zgradu Predsjedništva BiH.
    I kada si me natjerao da se vratim u prokleti grad iz kojeg sam pobjegao glavom bez obzira, a vratio se samo radi toga jer si mi ti tako naredio, glasom mojim i mojih mrtvih. Pametan umire kad hoće, a budala kad mora! Znam to više napamet, ne moraš mi ponavljati svako malo. Umro sam ja na pločniku ispred samoposluge u naselju Dolac Malta još one davne osamdeset druge. Kapala je moja krv istim kanalizacionim šahtom kojim je potekla i Feridina – oboje smo nestali na istom mjestu. Jedina razlika je u tome što ja ovaj svoj sluđeni život i dalje vučem za sobom i nikako da ga se otarasim. Zakačio mi se za leđa, s njim se vrtim u krug kao pas kada ganja sopstveni rep. Jesi, brate, đavo, al’ budi čovjek bar jednom i skini mi ga s vrata. Učini uslugu svom odanom prijatelju, pakao mi i onako ne gine, svakako ćemo se sresti...
    Iz magnovenja prekinu me Zdenkov glas:
    – Maršal bolan, koji ti je đavo? Budi se čovječe, vidi ko je sa mnom! Maršal...
    Pa nisam valjda spavao?! Ali reci to i mojim kapcima. Podigoh ih silnom teškoćom, kao da dižem vrata od garaže. Naružih Zdenka što uznemirava ostale posjetioce bolnice, ali nekim čudnim glasom, hrapavim i dubokim, onim istim što ga ne čuh već dugo, dugo vremena. Nakašljah se i nasmijah u isto vrijeme, umoran od objašnjavanja mog, povremeno i za mene čudnog, mentalnog stanja. Možda me je Zdenko i radi toga doveo u Jagomir? Ko zna šta sam sve lupetao u polusnu, na prednjem sjedištu auta, dok nas je vozio od Jablanice do Sarajeva? Ali to mu ne daje za pravo da me ovako grubo drma rukom dok se blaženo družim sa svojim starim poznanikom iz dubina pakla. Psovka koja je prelazila preko mojih usana na njima i osta, da bi se neočekivano pretočila u piskutav glas iz kojega se iznjedri samo uzvik iznenađenja:
    – ******... Rasim Kuljuh? Svašta!
    Figura, preko dva metra visoka, ukaza se preda mnom. I moj Zdenko, hercegovački div, ostade u sjeni pred njim.
    – Đe si bolan, Aleksej, mi smo svi kontali da si ti davno poginuo. Ili u ratu, ili od Hase Hasanpašića.
    – Ako tebe tolikog nije pogodio metak, kako je onda mogao mene?
    – Da ti iskreno kažem, da si ostao u ovom ludilu, ja bih bez razmišljanja nišanio u tebe. Piskarao si ti svašta po Oslobođenju, ali nećemo sad o tome.
    – Hajde, priznaj sad, da li išta od tog što sam pisao nije bila čista istina? Zar se nije na kraju to i ispostavilo?
    – Ma ko te pita... Od tada je proteklo mnogo vode Miljackom. Nego da li si došao da povratiš onih dvadeset dinara pa da se presvučem u trenerku i da zaigramo opet jedan na jedan? Ili jedan na dva, pustiću i ovog tvog jarana da ti se pridruži. Šta veliš?
    – Da ti iskreno kažem, ja sam se uplašio da me je Zdenko doveo ovdje iz nekih drugih pobuda. Nisam imao pojma da ti ovdje radiš. Pretpostavljao sam da će se pojaviti neko od bivše raje u luđačkoj košulji i nasrnuti na nas.
    Kuljuh i Zdenko ućutaše i pognuše pogled. Primjetio sam da nešto nije u redu. Kada mi rekoše da ih pratim, više nisam ni sumnjao u svoju prvobitnu pretpostavku. Dok sam se kao popišan vukao iza njih uzanim hodnicima jagomirske bolnice, njih dvojica nastaviše sa neobaveznom, a uštogljenom konverzacijom. Iz razgovora uviđam da su se vidjeli nedavno i da je moja posjeta već bila isplanirana do u tančine. Utom stigosmo do kraja zgrade, sjevernim krilom, od sunca zaštićenim debelim krošnjama kestenovog drveta.
    – Ovo je sekcija takozvanih „ratnih slučajeva”. Budite oprezni radi mene i moga posla. Ne dovodite me u situaciju da poslije doktoru objašnjavam kako vas je vaš jaran izujedao. U posljednje vrijeme je pravo agresivan. Kao da je nanjušio da dolazite. Isto k’o onaj vaš pas Reks.
    – O čemu bolan pričaš, Rasime? Zdenko, hoće li mi više iko reći šta radimo ovdje?
    Prije negoli mi je i jedan od njih stigao odgovoriti, nađosmo se ispred sobička na kraju dugog hodnika. Kuljuh skinu pozamašnu alku sa remena radnih pantalona i dugim prstima ispremeta po smotuljku različitih ključeva. Pronađe odgovarajući i ugura ga u bravu na debelim tapaciranim vratima. Otvoriše se. Spodoba koja je sjedila na madracu skoči u stav mirno, isto kao novopečeni pitomac škole rezervnih oficira pred vojnim starješinom. U dahu izbifla rečenicu koju je ponavljao već godinama:
    – Ja sam Milan Miki Perović, rođen 1970. godine na Dolac Malti od oca Todora i majke Sunčice...
    Pogledah naizmjenično u Rasima i Zdenka. Razjaren, podignutih pesnica krenuh ka tom duševnom bolesniku, ali me ova dvojica odgurnuše od njega i od sigurne tuče.
    – Pustite me, jebaću mu majku! – moj vrisak se prolomi hodnicima Jagomirske bolnice. Zdenko i Rasim, mnogo snažniji od mene, jedva me savladaše i oboriše na hladan betonski pod sobička. Nakon minut-dva, u znak predaje, opustih mišiće i dadoh im do znanja da me mogu pustiti. Sjetih se slične situacije ispred samoposluge u naselju Dolac Malta i velikog Kemala kako me pokušava odgovoriti od tuče sa Straživuk Denisom. Otresajući mi prašinu sa košulje, moji me jarani pridigoše, a ja pribrano stadoh ispred nesretne duše u iscijepanoj bolničkoj pidžami i, dok su mi se suze slijevale niz lice, cvileći zavapih:
    – Ćamile, bolan, što mi ubi najboljeg druga?! Ćamile, bolan... Zašto ubi mog Mikija? Ćamile prokleti! Ćamile...

  10. #10
    Buduća legenda Милунка Савић (avatar)
    Učlanjen
    26.02.2008.
    Pol
    ženski
    Poruke
    35.932
    Tekstova u blogu
    14
    Reputaciona moć
    1009

    Podrazumevano Re: KOZJA ĆUPRIJA - BORIS ANĐELIĆ

    ŠTO VIDIMO I ŠTO JESTE


    Pojava i bit razlikuju se na tisuće načina. Vidim da gledaš u ovu naljepnicu na vratima?
    Misliš, što vidimo i što jeste razlikuje se na hiljadu načina.
     Ne znam, Maršal, ne pričam ja srpski, a vjerujem ni ovaj tvoj drug. Je l' tako, Zdenko?
     Bezbeli. Nego Rasime, jesi li ti siguran da te mi ne zadržavamo? Nemoj da ti neki od pacijenata poludi u međuvremenu.
     Ćuti bolan, jarane, kako imaš srca da se šališ? A naravno da me ne zadržavate. Uskoro će i kraj smjene pa ćemo moći i da nazdravimo..
     Ne znam čemu da nazdravimo? Što mi bolan ne dopustiste da bar jednom očepim Ćamila Čepića, pa da se onda napijemo k’o ljudi.
     Zato što ni tebi ni njemu ne bi bilo lakše. Hajde, sjedite!
    Sobičak Rasima Kuljuha u prizemlju jagomirske bolnice nije se puno razlikovao od one Zdenkove sobe u kafani. Ova je bila znatno urednija, sa zategnutom posteljinom na vojničkom krevetu u jednom, i radnim stolom sa nogarama na točkove, u drugom ćošku. Klupu ispod uzanog prozora sa željeznim rešetkama, kao i televizor na tronošcu do stola, krasilo je nekoliko ručno pletenih miljea. A po njima fotografije Rasimove porodice uramljene u staromodne okvire.
     Jesu li ovo tvoji sokolovi?
     Tri sina, tri junaka – ponosito će Rasim. – Ali ako se opet zarati, eto i nas preko bare. Nisam lud da mi ih pošalju u vojsku. Otplatio sam ja dug državi i za sebe i za njih.
     Sjećam se da su i tebe oni tvoji maltretirali na početku rata – prisjeti se Zdenko.
     Ma svašta je tu bilo. Znam da ste došli ovdje da saznate sve u vezi ovog vašeg nesretnog Ćamila i pokojnog Mikija, ali, ljudi moji, neke stvari je bolje ostaviti zakopane duboko pod zemljom. Isto kao i indijanske ratne sjekire. Njihovim otkopavanjem počinjali bi opet ratovi, zar ne? Moj vam je drugarski savjet – manite se ćoravog posla.
     A znaš li ti da je ovaj naš drug pisac? Ako nosiš nešto na duši, bolje mu se ispovjedi. Čitajući neke njegove pisarije i sam sam promijenio mišljenje o svemu ovome što nam se dogodilo. Vjerujem da ćeš i ti.
     Ti baš ne odustaješ. Pričaću vam sve kako smo se nas dvojica i dogovorili, ali ne ovdje. Dođite sutra kod mene. Nabacićemo roštilj na terasi i protabirati po sjećanju. Mada ne znam koliko vam ja mogu pomoći. Znaš i sam, Zdenko, kakve sam sve neprilike imao radi toga što nisam htio uzeti pušku u ruke. Sreća po mene što im je odmah na početku rata trebalo više medicinskog osoblja nego vojnika. Baš nekakva sreća, ha ha ha, ja ih zašijem, a oni jadni opet u borbu.
     Ne znam što su ti pravili problem radi toga? Htjeli su rat, a tim svojim angažovanjem još više si doprinosio ratu.
     Vidite me bolan ljudi. Medicinska sestra od dva metra i 120 kilograma! Džaba im je bilo to što sam zakrpio hiljadu naših, kad sam mogao ubiti bar nekoliko četnika. Bez ljutnje, Aleksej.
     Ma nema problema, znamo svi kako je bilo. Da sam ostao, nišanio bih vjerovatno i ja tebe. A šta kažeš, dogovorili ste se ti i ovaj moj jaran? Kada ćeš bolan, Zdenko, više da izvadiš karte iz rukava? Ne smijem ni pitati zašto ona budala gore tvrdi da je Milan Miki Perović, od oca Todora i majke bla, bla, bla...
     E, to niko od nas ne zna, je l’ tako, Rasime?
     Ma kažem vam, bolje je da se ispričamo kod mene u stanu. Iako su tapacirani, ovdje i zidovi imaju uši. Znači, vidimo se sutra. Potvrdite brojno stanje, pa da kupim meso i piće. Je li ostalo da će vas doći trojica?
    Zdenko pogledom presječe Rasima, a ovaj se uzvrti dižući se sa stolice za radnim stolom, tražeći razlog da promijeni temu.
     Eto onda, moram i ja da se polako pakujem. Sutra radim treću smjenu pa odoh da se naspavam, ako se ne ljutite. Nisam vas ponudio ni pićem, možda je i bolje, već su me uhvatili da pijem na radnom mjestu.
     Čekaj bolan, kakva „trojica“? – još uvijek nisam imao namjeru da ustanem sa klupe.
     Maršal, čuo si čovjeka, hajdemo polako, vidiš da je umoran i da ne zna šta priča.
     Zdenko, meni uši nisu tapacirane. Neću ti ostati dužan, ako mi ne kažeš šta si to sve zakuvao u ovo kratko vrijeme.
     Aha, isto kao što si ti meni rekao za Hasana Hasanpašića.
     Kojeg bolan Hasana? Nije valjda onog iz vaše velike raje što je odležao radi najboljeg druga u zatvoru, a u stvari pokušao doći glave ovom istom Maršalu? – sruči se Rasim ponovo za sto.
     Aleksej, šta misliš da ostaviš tu svoju knjižicu kod našeg prijatelja, pa da se i on upozna sa detaljima ove naše ekspedicije? Možda će sutra lakše otvoriti dušu?
    Iz džepa jakne nevoljno izvadih rukopis „Dolac Malta“ i predadoh ga Kuljuhu u ruke. On ga na brzinu prelista, pogledavajući nas naizmjenično.
    – Ti fakat postade pisac! E, baš ti hvala za ovo, iako vidim da mi daješ k’o preko neke stvari. Pročitaću večeras čim se vratim kući.
    Rukopis nestade u ladici radnog stola.
     Čuvaj mi to kao oči u glavi, to mi je jedina kopija. I nije da ti ne želim dati, nego mi je to više dnevnik, a ne nešto što bih inače dao u štampu.
     Za sada. Rekao sam ti da ću ja kad-tad od toga napraviti bestseler – potapša me Zdenko lagano po ramenu. – Idemo, obećao si da ćeš me častiti ćevapima. Ogladnio sam od silnog uzbuđenja.
     Ti se uzbudio!? Ja zamalo što nisam iskočio iz kože kad sam vidio Ćamila. Baš ti hvala što si me pripremio za taj susret.
     Tek ćeš se ti meni, Maršal, zahvaljivati kad saznaš šta sam ti još pripremio. Tvoj Hasan je mala maca u poređenju sa mojim iznenađenjima.
     Kad se već razbacujete zahvaljivanjem, onda, Zdenko, još jednom ti hvala za ovu naljepnicu na latinskom. Njome si me učinio pametnijim kod osoblja – prozbori Rasim zaključavajući vrata svoje kancelarije. – A šta će tek biti kada proradi ona diploma koju si mi sredio! – nastavi Rasim znatno tišim glasom, osvrćući se okolo, da ga neko nepozvan ne bi čuo. – Za diplomu ću ti se odužiti kako smo se i dogovorili, kada se vidimo na roštilju.
     Važi... A sad, kad si već i onako lanuo što nije trebalo, hajde da potvrdim. Slobodno nas planiraj troje, a ako bude izmjena, ja ću ti javiti. Još nisam siguran za onog trećeg. E, umalo da zaboravim... Jesi li rekao komšinici da dolazimo?
     Sportski centar i naselje Čengić Vila je još veća mahala od vaše Dolac Malte. Znaju bolan svi da ste ti i Maršal došli. Nisam ni morao nikome reći. Mada je Jasmina, kad već spominjemo Čengić Vilu, bila kod ovog vašeg Ćamila u posjeti prošle nedjelje. Ona ga jedina nije zaboravila. Njoj je baš bilo drago što će doći Mikijevi jarani. Naravno da će biti kod mene kad se okupimo. Hvala bogu, još uvijek smo terasa do terase, a nekad je lakše sakriti tajnu pred vlastitom ženom, nego pred komšilukom.
    Uz razgovor se lagano dovukosmo do parkinga ispred bolnice. Nisam se htio uplitati u njihovu priču da ne bih Zdenku pružio zadovoljstvo što me je tako uspješno držao u neizvijesnosti. A u meni vri: kakva diploma, ko je treći čovjek, od kuda Jasmina u posjeti Ćamilu...? Zdenkove smicalice ili čista filozofija.
    I ranijih godina smo nas dvojica vodili žestoke filozofske rasprave u njegovom stanu dok je ostala raja pokušavala da odvoji koju od Vladinih pijanih drugarica u jednu od soba. Zdrava diskusija i polemika za nas su uvijek bile bolje od seksa sa nezdravim curama. To nam je i bio moto. Jeste da bismo na kraju obojica ostali suva *****, ali bismo bili za nijansu pametniji. Ja bih, doduše, svaku raspravu izgubio pridružujući se na kraju večeri njegovoj teoriji, ali nije u tome poenta. Seks je jeftin, a znanje je skupo. Do znanja ćeš doći samo uz pomoć razboritog sagovornika ili uz pomoć svemoćnog dolara i kupljene diplome u Americi, ili, kako ću kasnije otkriti, i na Zagrebačkom sveučilištu, kao što će je dobiti Rasim Kuljuh uz pomoć Karlović Zdenka.
    Odlučio sam da odglumim situaciju u kojoj predviđam svaki njegov slijedeći potez i biću hladan kao led kada me izbaci iz cipela sa najnovijim iznenađenjem. Imao je dovoljno vremena da se organizuje od kad sam mu se javio iz Kanade i izložio svoj plan o povratku i eventualnom razjašnjenju minulih događaja iz istorije „male raje“. Ali da će se toliko potruditi da me prevaziđe u svakom pogledu, nije mi palo na pamet. Prevazišao je i samoga sebe. Nije me ni malo čudilo. Ne bi on ostao meni dužan, pa makar crkao. Ali zeznuće njega njegov jaran. Isto kao što sam ga zezao kada bi on, onako pijan, zaspao k’o klada, nakon naših iscrpnih preseravanja tokom derneka, a ja se potom stidljivo pridružio Vladi u istraživanju ženske anatomije.. Jebi ga... Znanje je znanje, ali ***** je *****. Hajde, stavi to u latinsku izreku. Teško! Da smo išta naučili iz tih dugonoćnih besjeda, gdje bi nam bio kraj. U Evropi?! Ma jok! Došla bi Evropa k nama. I svijet! A ovako što bi – bi! Pa i nije baš tako loše kako se čini. Moj drug drži kafanu i švercuje oružje i drogu, a ja se borim sa prtljažnim torbama na vankuverskom aerodromu i pišem budalaštine koje svakako niko nikada neće ni pročitati. Da smo, bogdo, tada manje polemisali, ne bi nas bolilo uvo za tamo neku prošlost od koje su svi pametni već odavno digli ruke. Ali skidam ti kapu, druže moj, za ove sitne znakove što si ih posijao pored puta kao Ivo Andrić – što vidimo i što jeste, stvarno nije isto. Nikada nije ni bilo!

Slične teme

  1. Cuprija
    Autor nomad u forumu Srbija
    Odgovora: 46
    Poslednja poruka: 06.01.2010., 00:42
  2. Na Drini Cuprija...
    Autor Serdnoskolac u forumu Škole
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 23.12.2004., 00:22
  3. Ivo Andrić - Na Drini ćuprija
    Autor Chan Shaolin Si u forumu Književnost
    Odgovora: 19
    Poslednja poruka: 14.01.2004., 20:06

Pravila za slanje poruka

  • Ne možete kreirati novu temu
  • Ne možete poslati odgovor
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoju poruku
  •