foliranat1
Domaćin
- Poruka
- 3.680
KAKO JE POKATOLIČENA ZAPADNA HERCEGOVINA
Završna faza potpunog rimokatoličenja Zapadne Hercegovine, započeta u petnaestom, dogodila se u dvadesetom veku. U toku dva svetska rata, i u versko-građanskom ratu koji se vodio od 1991. do 1995. godine rimokatolici su, predvođeni svojim biskupima i svećenstvom, narodnim prvacima i institucijama kojima je duh zadahnula Rimokatolička crkva, nasiljem (pokoljima i progonima) izbrisali i poslednje oaze srpskog pravoslavnog naroda, koji je još u sedamnaestom i osamnaestom veku činio većinu stanovništva ovih prostora. I u Zapadnoj Hercegovini, koja se najduže opirala Rimskoj crkvi i koja je od svih dalmatinskih priobalnih regija poslednja pokatoličena, ponovio se onaj svojevrsni fenomen: prvo je, prešavši iz pravoslavlja u rimokatoličanstvo, srpsko pravoslavno stanovništvo promenilo veru, a onda su krajem devetnaestog veka rimokatolički svećenici, uz pomoć austrougarske države, Srbe rimokatolike preimenovali u Hrvate, stvorivši ujedno od njih najfanatičnije protivnike Srba i pravoslavlja.1
Rimokatolička vera, ili kako se to onda zvalo latinska vera, tek u šesnaestom veku počinje ozbiljnije da pušta korene u današnjoj Zapadnoj Hercegovini – zapadnim zemljama oblasnog gospodara Stefana Kosače, Hercega od Svetoga Save, što su se prostirale od desne obale Neretve do reke Cetine, na jugu do Jadranskog mora, a na severu severnim obodima Ramske doline, severnim obodima Duvanjskog i na najvećem delu Livanjskog polja.2 Ovaj istorijski i geografski prostor antropogeograf Jevto Dedijer uvrstio je u Staru Hercegovinu.3 I u administrativnoj podeli Srpske pravoslavne crkve veći deo Zapadne Hercegovine bio je u sastavu Zahumsko-hercegovačke eparhije. Duvno, kao najisturenija tačka na severozapadu Stare, ali i Zapadne Hercegovine pominje se prvi put u istorijskim izvorima u prvoj polovini osamnaestoga veka kao sastavni deo Zahumsko-hercegovačke eparhije,4 ali postoji uverenje da je Duvno odavno bilo u sastavu ove eparhije čija se granica prostirala severnom stranom duvanjskog kraja,5 što se prenelo i posle reorganizacije Mitropolije hercegovačke dijaceze i tako ostalo do danas.6
Ovaj prostor poklapa se i sa Paganijom, o kojoj u 30. i 36. glavi svedoči najcenjeniji i najviše citirani istorijski izvor O upravljanju državom Konstantina Porfirogenita,7 koju po reci Neretvi naziva i Neretljanskom oblašću, navodeći da je dugo vremena bila nekrštena i koju su zbog toga zvali Paganijom.8 U toj oblasti, kako svedoči Porfirogenit, živeli su Srbi kojima je vladao srpski vladar.9 Neretvljani, čuveni morski gusari, kako tvrdi Porfirogenit, bili su Srbi,10 a ovamo su došli u vreme cara Iraklija.11 Među tri neretvljanske župe koje je Porfirogenit zapisao pod imenima – Rastoc (Rastok, na istoimenom jezeru kod Vrgorca), Makar (centar u današnjem selu Makar kod Makarske), je i županija Dalen (Duvno) “koja je daleko od mora i oni (tj. njeni stanovnici) žive od obrađivanja zemlje”.12 Među poznatim istoričarima koji su župu Dalen prihvatili kao Duvno bili su Srbi – Ljubomir Kovačević i Ljubomir Jovanović,13 Hrvati – Tade Smičiklas,14 Vjekoslav Klajić,15 zatim Konstantin Jiraček,16 a zanimljiva su i zapažanja učenog sveštenika Ljube Vlačića.17
O srednjovekovnoj veri stanovnika Zapadne Hercegovine, nekadašnje Paganije, svedoče stećci, ostaci raznih grobalja, temelji i spomeni o brojnim crkvama i nekoliko manastira. Jedan od najboljih poznavalaca srednjovekovnih stećaka u Hercegovini, Hercegovac po rođenju, rimokatolik po veroispovesti, đak franjevačke gimnazije na Širokom Brijegu, Marko Vego, nudeći brojne dokaze utvrdio je da su te stećke na grobovima podizali vernici koji su ispovedali pravoslavnu veru, da su to u stvari bili grobovi pravoslavaca.18 Na ovom prostoru pored drevnih manastira koji su bili podignuti u primorju (Zaostrog, Makarska) i na krajnjem jugozapadnom delu Zapadne Hercegovine, na Duvanjskom polju postojao je manastir Labostin ili Hlabostin; sačuvao se i pečat ovog manastira, ali i još neki materijalni tragovi i narodno sećanje,19 a koji je, po svoj prilici, bio razoren u prvim vekovima turskog ropstva.
Istoričari Srpske pravoslavne crkve još se nisu dovoljno bavili istorijom hrišćanstva na prostoru nekadašnje Porfirogenitove Neretvljanske oblasti. Ne uzima se dovoljno u obzir ni činjenica da je u Solinu, kod današnjeg Splita, još od apostolskih vremena postojala crkva koju su, kako tvrde neki istraživači, uspostavili apostol Pavle i njegov učenik Tit.20 Kada je u Rimskom carstvu hrišćanstvo dobilo dozvolu za postojanje i kada je kasnije postalo zvanična državna religija, episkopi Solinske crkve imenovani su u Carigradu, a ne u Rimu.21 Pravoslavnu veru, sve do Splitskih crkvenih sabora krajem desetog i početkom jedanaestoga veka, ispovedali su i Hrvati, kojima je rimski papa posle nametao episkope koji su mu se pokoravali.22 I monaštvo čiji je rodonačelnik Sveti Irinej došlo je na ove prostore sa hrišćanskog istoka.23 Prvi pravoslavni manastiri u Makarskom primorju, kako tvrdi Nikodim Milaš, podignuti su 872. godine u Zaostrogu, Poljicima i Makaru,24 a manastir u Makaru održao se sve do petnaestog veka, a njihove razvaline početkom dvadesetog veka narod je nazivao “manastirinama”.25 U tim manastirima, o čemu je svedočio fra Ante Lulić, boravili su kaluđeri vasilijanci,26 iz reda Vasilija Velikog, a tome redu pripadala je i većina monaštva srednjovekovne Crkve bosanske. U tim manastirima su se, kako kaže Nikodim Milaš, primenjivala pravila Antonija Velikog i Vasilija Velikog.27
Bogomolje Svetosavske Crkve
Kada je Sveti Sava 1219. godine postao prvi srpski arhiepiskop i uspostavio autokefalnu Srpsku arhiepiskopiju drevni neretvljanski prostori našli su se u okrilju Srpske crkve, gde je, kao četvrta po redu, osnovana Zahumsko hercegovačka eparhija, a sedište episkopa bilo je u crkvi Svete Bogorodice na Stonu.28 Osnivanjem Zahumske episkopije i zahvaljujući duhovnoj delatnosti koju je pokrenuo Sveti Sava uticaj Srpske crkve osetio se i u Neretvljanskom i Makarskom primorju.29 U Makarskoj su tada postojale dve srpske crkve – Svetog Nikole i Svetog Pankracija, a na poluostrvu Pelješcu čije je stanovništvo tada ispovedalo jedino pravoslavnu veru, bile su četiri pravoslavne crkve – Svetog Stefana, Svetog Đorđa, Svetog Nikole i Svete Marije, na ostrvu Korčuli uzdizala se tada pravoslavna crkva Svetoga Vida, a na Mljetu manastir Svete Marije.30 O tim bogomoljama sačuvali su se pomeni u poveljama srpskih vladara iz loze Nemanjića. Već po osnivanju Humske episkopije Stefan Prvovenčani i Sveti Sava darovali su sabornoj crkvi Svete Bogorodice na Stonu, u kojoj je bilo i sedište episkopa, brojna sela među kojima je bilo i Živogošće kod Makarske, a ova darovnica ponovljena je i u sačuvanoj povelji Uroša I kojom se ovo potvrđuje.31 Stefan Prvovenčani darivao je manastiru Svete Marije na ostrvu Mljetu nekoliko sela,32 ovu povelju potvrdio je i kralj Milutin.33 Sačuvala se i povelja kralja Stefana Dečanskog kojom on potvrđuje jednu darovnicu svoje majke manastiru Svete Marije na Mljetu.34 Mesto u kome je bila crkva Svete Trojice kojoj Jelena, kćerka kneza Lazara Hrebeljanovića i žena vojvode Sandalja Hranića Kosače, svojim testamentom namenjuje poklon, za neke istoričare bila je Korčula.35 Iz ovoga vremena je možda i manastir Labostin na Duvanjskom polju.36
Srbi sa Makarskog primorja i njegovog zaleđa, iz Zapadne Hercegovine koja se geografski poklapa sa Porfirogenitovom zemljom Neretvljana, poslednji su od svih dalmatinskih oblasti od Bara do Rijeke ostavili pravoslavnu, i prešli u katoličku veru. O tome uostalom svedoče i brojni rimokatolici, istraživači prošlosti makarskog područja od kojih mnogi potiču sa tih predela. Pisac prve poznatije knjige o Makarskoj, Miroslav Alačević tvrdio je da su stanovnici ovih krajeva “najkasnije ostavili pravoslavnu vjeru, što je u njima, za srednjih vjekova cvala i vladala domaća bogumilska vjera, bogumilstvo i ćirilica i uz nju skopčana književnost”.37 On je takođe ukazivao da je u bibliotekama i arhivama manastira u Makarskom primorju bilo dosta starih nepročitanih knjiga i vrednih predmeta koji svedoče o dobu kada je stanovništvo ovih krajeva ispovedalo pravoslavnu veru.38 Jedan od najpoznatijih rimokatoličkih istraživača makarskog područja druge polovine devetnaestoga veka, i jedan od najpoznatijih dalmatinskih intelektualaca toga doba, Mihovil Pavlinović napisao je jednom prilikom: “Priča je u puku da u davne vieke i Poljičani su bili istočnog obreda kao što je dobar dio dalmatinskih Zagoraca”.39 Ove tvrdnje ponavljali su još i neki rimokatolički pisci kao što su fra Ante Lulić i don Jakov Boglić koji su za dalmatinske rimokatolike govorili da su to Srbi koji su primili katoličku veru.40
Posle splitskog crkvenog sabora iz 1075. godine na kome je odlučeno da se pravoslavlje u Dalmaciji iskoreni,41 rimokatolički biskupi iz Splita nasrtali su tokom srednjeg veka na Neretvljansku oblast da Neretvljane stave pod skut rimskog pape. Tokom dvanaestog i trinaestog veka Srbi na čelu sa plemićkom porodicom Kačić, koja je držala tvrdi grad Omiš, snažno su im se suprotstavljali.42 Ljudi gospodara Omiša, Nikole Kačića (1167 - 1180) kamenovali su ispod Debelog brda kod Mostara splitskog nadbiskupa Rajnerija.43 Posebno se srčano odupirao nasrtajima rimokatoličanstva knez Mladuč Kačić koji je organizovao napad na krstaše koji su se preko njegove teritorije kretali u Svetu zemlju, a sam knez Mladuč je optužen da je ubijao, i čak žive derao krstaše.44 Rimokatolički svećenici nisu imali pristupa ovim krajevima kada je Neretvljanska oblast ušla u sastav srednjovekovne Bosne. 45
Završna faza potpunog rimokatoličenja Zapadne Hercegovine, započeta u petnaestom, dogodila se u dvadesetom veku. U toku dva svetska rata, i u versko-građanskom ratu koji se vodio od 1991. do 1995. godine rimokatolici su, predvođeni svojim biskupima i svećenstvom, narodnim prvacima i institucijama kojima je duh zadahnula Rimokatolička crkva, nasiljem (pokoljima i progonima) izbrisali i poslednje oaze srpskog pravoslavnog naroda, koji je još u sedamnaestom i osamnaestom veku činio većinu stanovništva ovih prostora. I u Zapadnoj Hercegovini, koja se najduže opirala Rimskoj crkvi i koja je od svih dalmatinskih priobalnih regija poslednja pokatoličena, ponovio se onaj svojevrsni fenomen: prvo je, prešavši iz pravoslavlja u rimokatoličanstvo, srpsko pravoslavno stanovništvo promenilo veru, a onda su krajem devetnaestog veka rimokatolički svećenici, uz pomoć austrougarske države, Srbe rimokatolike preimenovali u Hrvate, stvorivši ujedno od njih najfanatičnije protivnike Srba i pravoslavlja.1
Rimokatolička vera, ili kako se to onda zvalo latinska vera, tek u šesnaestom veku počinje ozbiljnije da pušta korene u današnjoj Zapadnoj Hercegovini – zapadnim zemljama oblasnog gospodara Stefana Kosače, Hercega od Svetoga Save, što su se prostirale od desne obale Neretve do reke Cetine, na jugu do Jadranskog mora, a na severu severnim obodima Ramske doline, severnim obodima Duvanjskog i na najvećem delu Livanjskog polja.2 Ovaj istorijski i geografski prostor antropogeograf Jevto Dedijer uvrstio je u Staru Hercegovinu.3 I u administrativnoj podeli Srpske pravoslavne crkve veći deo Zapadne Hercegovine bio je u sastavu Zahumsko-hercegovačke eparhije. Duvno, kao najisturenija tačka na severozapadu Stare, ali i Zapadne Hercegovine pominje se prvi put u istorijskim izvorima u prvoj polovini osamnaestoga veka kao sastavni deo Zahumsko-hercegovačke eparhije,4 ali postoji uverenje da je Duvno odavno bilo u sastavu ove eparhije čija se granica prostirala severnom stranom duvanjskog kraja,5 što se prenelo i posle reorganizacije Mitropolije hercegovačke dijaceze i tako ostalo do danas.6
Ovaj prostor poklapa se i sa Paganijom, o kojoj u 30. i 36. glavi svedoči najcenjeniji i najviše citirani istorijski izvor O upravljanju državom Konstantina Porfirogenita,7 koju po reci Neretvi naziva i Neretljanskom oblašću, navodeći da je dugo vremena bila nekrštena i koju su zbog toga zvali Paganijom.8 U toj oblasti, kako svedoči Porfirogenit, živeli su Srbi kojima je vladao srpski vladar.9 Neretvljani, čuveni morski gusari, kako tvrdi Porfirogenit, bili su Srbi,10 a ovamo su došli u vreme cara Iraklija.11 Među tri neretvljanske župe koje je Porfirogenit zapisao pod imenima – Rastoc (Rastok, na istoimenom jezeru kod Vrgorca), Makar (centar u današnjem selu Makar kod Makarske), je i županija Dalen (Duvno) “koja je daleko od mora i oni (tj. njeni stanovnici) žive od obrađivanja zemlje”.12 Među poznatim istoričarima koji su župu Dalen prihvatili kao Duvno bili su Srbi – Ljubomir Kovačević i Ljubomir Jovanović,13 Hrvati – Tade Smičiklas,14 Vjekoslav Klajić,15 zatim Konstantin Jiraček,16 a zanimljiva su i zapažanja učenog sveštenika Ljube Vlačića.17
O srednjovekovnoj veri stanovnika Zapadne Hercegovine, nekadašnje Paganije, svedoče stećci, ostaci raznih grobalja, temelji i spomeni o brojnim crkvama i nekoliko manastira. Jedan od najboljih poznavalaca srednjovekovnih stećaka u Hercegovini, Hercegovac po rođenju, rimokatolik po veroispovesti, đak franjevačke gimnazije na Širokom Brijegu, Marko Vego, nudeći brojne dokaze utvrdio je da su te stećke na grobovima podizali vernici koji su ispovedali pravoslavnu veru, da su to u stvari bili grobovi pravoslavaca.18 Na ovom prostoru pored drevnih manastira koji su bili podignuti u primorju (Zaostrog, Makarska) i na krajnjem jugozapadnom delu Zapadne Hercegovine, na Duvanjskom polju postojao je manastir Labostin ili Hlabostin; sačuvao se i pečat ovog manastira, ali i još neki materijalni tragovi i narodno sećanje,19 a koji je, po svoj prilici, bio razoren u prvim vekovima turskog ropstva.
Istoričari Srpske pravoslavne crkve još se nisu dovoljno bavili istorijom hrišćanstva na prostoru nekadašnje Porfirogenitove Neretvljanske oblasti. Ne uzima se dovoljno u obzir ni činjenica da je u Solinu, kod današnjeg Splita, još od apostolskih vremena postojala crkva koju su, kako tvrde neki istraživači, uspostavili apostol Pavle i njegov učenik Tit.20 Kada je u Rimskom carstvu hrišćanstvo dobilo dozvolu za postojanje i kada je kasnije postalo zvanična državna religija, episkopi Solinske crkve imenovani su u Carigradu, a ne u Rimu.21 Pravoslavnu veru, sve do Splitskih crkvenih sabora krajem desetog i početkom jedanaestoga veka, ispovedali su i Hrvati, kojima je rimski papa posle nametao episkope koji su mu se pokoravali.22 I monaštvo čiji je rodonačelnik Sveti Irinej došlo je na ove prostore sa hrišćanskog istoka.23 Prvi pravoslavni manastiri u Makarskom primorju, kako tvrdi Nikodim Milaš, podignuti su 872. godine u Zaostrogu, Poljicima i Makaru,24 a manastir u Makaru održao se sve do petnaestog veka, a njihove razvaline početkom dvadesetog veka narod je nazivao “manastirinama”.25 U tim manastirima, o čemu je svedočio fra Ante Lulić, boravili su kaluđeri vasilijanci,26 iz reda Vasilija Velikog, a tome redu pripadala je i većina monaštva srednjovekovne Crkve bosanske. U tim manastirima su se, kako kaže Nikodim Milaš, primenjivala pravila Antonija Velikog i Vasilija Velikog.27
Bogomolje Svetosavske Crkve
Kada je Sveti Sava 1219. godine postao prvi srpski arhiepiskop i uspostavio autokefalnu Srpsku arhiepiskopiju drevni neretvljanski prostori našli su se u okrilju Srpske crkve, gde je, kao četvrta po redu, osnovana Zahumsko hercegovačka eparhija, a sedište episkopa bilo je u crkvi Svete Bogorodice na Stonu.28 Osnivanjem Zahumske episkopije i zahvaljujući duhovnoj delatnosti koju je pokrenuo Sveti Sava uticaj Srpske crkve osetio se i u Neretvljanskom i Makarskom primorju.29 U Makarskoj su tada postojale dve srpske crkve – Svetog Nikole i Svetog Pankracija, a na poluostrvu Pelješcu čije je stanovništvo tada ispovedalo jedino pravoslavnu veru, bile su četiri pravoslavne crkve – Svetog Stefana, Svetog Đorđa, Svetog Nikole i Svete Marije, na ostrvu Korčuli uzdizala se tada pravoslavna crkva Svetoga Vida, a na Mljetu manastir Svete Marije.30 O tim bogomoljama sačuvali su se pomeni u poveljama srpskih vladara iz loze Nemanjića. Već po osnivanju Humske episkopije Stefan Prvovenčani i Sveti Sava darovali su sabornoj crkvi Svete Bogorodice na Stonu, u kojoj je bilo i sedište episkopa, brojna sela među kojima je bilo i Živogošće kod Makarske, a ova darovnica ponovljena je i u sačuvanoj povelji Uroša I kojom se ovo potvrđuje.31 Stefan Prvovenčani darivao je manastiru Svete Marije na ostrvu Mljetu nekoliko sela,32 ovu povelju potvrdio je i kralj Milutin.33 Sačuvala se i povelja kralja Stefana Dečanskog kojom on potvrđuje jednu darovnicu svoje majke manastiru Svete Marije na Mljetu.34 Mesto u kome je bila crkva Svete Trojice kojoj Jelena, kćerka kneza Lazara Hrebeljanovića i žena vojvode Sandalja Hranića Kosače, svojim testamentom namenjuje poklon, za neke istoričare bila je Korčula.35 Iz ovoga vremena je možda i manastir Labostin na Duvanjskom polju.36
Srbi sa Makarskog primorja i njegovog zaleđa, iz Zapadne Hercegovine koja se geografski poklapa sa Porfirogenitovom zemljom Neretvljana, poslednji su od svih dalmatinskih oblasti od Bara do Rijeke ostavili pravoslavnu, i prešli u katoličku veru. O tome uostalom svedoče i brojni rimokatolici, istraživači prošlosti makarskog područja od kojih mnogi potiču sa tih predela. Pisac prve poznatije knjige o Makarskoj, Miroslav Alačević tvrdio je da su stanovnici ovih krajeva “najkasnije ostavili pravoslavnu vjeru, što je u njima, za srednjih vjekova cvala i vladala domaća bogumilska vjera, bogumilstvo i ćirilica i uz nju skopčana književnost”.37 On je takođe ukazivao da je u bibliotekama i arhivama manastira u Makarskom primorju bilo dosta starih nepročitanih knjiga i vrednih predmeta koji svedoče o dobu kada je stanovništvo ovih krajeva ispovedalo pravoslavnu veru.38 Jedan od najpoznatijih rimokatoličkih istraživača makarskog područja druge polovine devetnaestoga veka, i jedan od najpoznatijih dalmatinskih intelektualaca toga doba, Mihovil Pavlinović napisao je jednom prilikom: “Priča je u puku da u davne vieke i Poljičani su bili istočnog obreda kao što je dobar dio dalmatinskih Zagoraca”.39 Ove tvrdnje ponavljali su još i neki rimokatolički pisci kao što su fra Ante Lulić i don Jakov Boglić koji su za dalmatinske rimokatolike govorili da su to Srbi koji su primili katoličku veru.40
Posle splitskog crkvenog sabora iz 1075. godine na kome je odlučeno da se pravoslavlje u Dalmaciji iskoreni,41 rimokatolički biskupi iz Splita nasrtali su tokom srednjeg veka na Neretvljansku oblast da Neretvljane stave pod skut rimskog pape. Tokom dvanaestog i trinaestog veka Srbi na čelu sa plemićkom porodicom Kačić, koja je držala tvrdi grad Omiš, snažno su im se suprotstavljali.42 Ljudi gospodara Omiša, Nikole Kačića (1167 - 1180) kamenovali su ispod Debelog brda kod Mostara splitskog nadbiskupa Rajnerija.43 Posebno se srčano odupirao nasrtajima rimokatoličanstva knez Mladuč Kačić koji je organizovao napad na krstaše koji su se preko njegove teritorije kretali u Svetu zemlju, a sam knez Mladuč je optužen da je ubijao, i čak žive derao krstaše.44 Rimokatolički svećenici nisu imali pristupa ovim krajevima kada je Neretvljanska oblast ušla u sastav srednjovekovne Bosne. 45