SERGEJU JESENJINU
Otisli ste, sto se kaze, na svet drugi.
Pustos...Letine, postajuc zvezdanost.
Nema vise ni piva, ni druga.
Treznost. Ne Jesenjine, to nije ironija
Vama.
U grlu je grudva bola, a ne smeh.
Vidim-prerezanim rukama,dizete
Vlastitih kostiju meh.
Prestanite! Dosta! Zasto buncate?
Hocete da lice skrije smrtni veo?!
Vi tako preterivati znate
Kako niko na svetu ne bi umeo.
I zasto? Po cemu? Nedoumica pada.
Mucaju kriticari:razlog toga
Je ovo, je ono....a, u stvari nema sklada,
U bilansu -piva i vina mnoga.
Vele- da Vam boemiju zamene klasom,
Klasa bi uticala na Vas i sporazum.
A zar ona zedj gasi kvasom?
I kada pije klasa cuva razum.
Vele- dasu Vam nekog napastovca dali,
Postali bi ste sadrzaj obdareni.
Na dan bi ste po sto stihova pisali,
Zamorno i dugo k'o Doronjin.
A ja mislim da se to oseti,
Na sebe bi ste jos pre digli ruke.
Bolje je od vodke umreti,
Nego od dosade puke!
Uzrok gubitka nece reci-ni noz,
Ni omca s' vratila.
Mozda vene ne bi trebalo seci,
Da je u "Angleteru" bilo mastila.
Podrzavaoci radosni: na bis!
Skoro cela ceta protiv svojih zila!
Zasto povecavati broj samoubistava?
Bolje povecaj proizvodnju mastila!
A sada u grlu- za uvek ni slovca.
Tesko je i glupo biti misterija.
Za naciju, jezikotvorca,
Umro je zvonki majstor, bekrija.
Sa proslih sahrana, cak i blatne,
Zadusnih stihova nose tralje.
Rime o humku k'o cuskije mlate-
Zar je to pesniku postovanje?
Ni spomenik vam nisu sveli-
Gde je on, granita il' bronze luk?
A k resetkama secanja vec su poneli
Svetackih uspomena budj.
Vase se ime maramicom slinavi,
I vase reci Sobinov balavi,
I bunca sto je breza usahla-
"Ni reci, o dru-ug moj, ni uzda-a-a-ha".
Eh, treba pokazati pricu,
Tom Leonidu Leongrinicu!
Treba ustati kao skandalist:
Necu da se moj stih zvace i blati!
Zaglusiti ih uz tropost svist,
I u Boga i u mater ih poslati!
Nek se rasturi ta netalentovana pogan,
Sireci kaputna jedra mrka,
Neka u ludom bekstvu Kohan
Izbode ljude siljcima brka.
Gadovi se moraju prorediti.
Poslovi- da se stati ne sme!
Zivot treba iznova preurediti,
Pa tek onda pisati pesme!
Za pero to vreme- lako nije,
Ali recite, Vi, bogalji, sakati,
Gde je, kada i koji to genije
Birao put utaban i laki?
Rec je - vodja ljudske sile.
Napred! Da bi se vreme jezgrom
Otislo, i veze da bi slabe
Bile za prosloscu svislom.
Malo je veselja na nasoj planeti.
Neka nas buducnost sa radoscu veze.
U ovom zivotu nije tesko mreti.
Izgraditi zivot- daleko je teze.
O LJUBAVI
Četiri sata.
Teški kao udar.
Caru- carevo, bogu- božije!
A neko
Kao ja
Kuda bi, kuda?
I žta se meni dati može?
Kada bi bio
malecan
Kao Veliki okean-
čučnuo bi na talase,
uz plimu koketovao bi sa lunom kao sa ženom.
Gde naći dragu
Koja bi bila kao ja?
Takvu ne bi držalo nebo maleno!
O, kad bi prosjak bio
kao milijarder!
Pare? Šta će duši?
Nezasit lopov u njoj ipak spije.
Moje želje- to je horda što ruši,
mallo joj je zlato svake Kalifornije.
Kada bi bio mucav
ko Dante
ili Petrarka!
Dušu jedinoj dati!
Stihom narediti da je trulija!
I reči
I ljubav od koje patim-
Trijumfalna je to kapija,
raskošno,
bez traga će kroz nju ipak,
ljubavnici svih vekova da minu.
O, kada bi bio
tih
kao grom jak-
plakao bih,
tugom zagrlio izandjalu planetu- pećinu.
Kad bih
svoj moćni
pustio glas boje duge,
komete bi slomile vrele ruke,
i bacile se dole od tuge.
Očima bih od zraka grizao noći-
o, kada bi bio
ko sunce bez sjaja!
Tako mi se hoće.
Zemlja mršavi stomak
sijanjem svojim da napajam.
Proći ću
vukući svoju ljubavnicu.
U kakvoj samo noći
punoj lutanja
gde zlo ne vreba,
Golijati neki posejaše mene- klicu,
tako velika mene tako nepotrebna?
Dim pojeo vazduh ljut.
Soba je-
glava u paklu punom buke.
Iza tog prozora,
sjeti se prvi put
ludački milovah tvoje ruke.
A sada sediš, srce železno, tudje,
Još je dan-
teraš me uz osmeh, možda lukav.
U tamnom hodniku nikako da udje
drhtajem slomljena ruka u rukav.
Poći ću,
besciljno, do mila vraga.
Divlji,
izbezumljen,
očajan, jadan.
Ne treba
tako
moja draga,
rastanimo se odmah sada.
Pa, ipak,
moja ljubav-
teško breme za te
na tebi stoji,
ma kud pobegla tajno.
Daj, poslednjim krikom svojim
da gorčinu uvreda isteramo.
Buka oznoje do umora,
on spas nadje u vodi jaže.
Bez tvoje ljubavi
ja
nemam mora,
volim te stihovima-ne pomaže.
Da se odmori- i slon se sprema,
legne u pesak, vreli, istinski.
Bez tvoje ljubavi
ja
sunca nemam,
a ne znam gde si, ne znam s kim si.
Majakovski