Ruska knjizevnost

Љермонтов је био заљубљен у Наталију Николајевну Пушкину, али ниједном није с њом разговарао. Једном извео псе на Тверски булевар да их прошета. Они, наравно, цвиле, лижу га, запрљали га целог. Кад – наилази она са сестром Александрином, ''Погледај'', вели, ''ма шер, неки воле да себи отежају живот! Боље је зато држати чак и децу.''
Љермонтов онда пљуну на себе. ''Баш је будала'', помисли. ,,Оваква ми не треба ни бадава!'' Од тог тренутка није више маштао да је одведе на Кавказ.
(Псеудо-Хармс)
:hahaha:
 
Vihor

Tako bi vihor da otpiri
Na putu paru poput perja,
Maglu i iglice, ko mirid,
I ne trepnuvši da otperja.
Da kaže – nije at u skoku
Ni sum i šapat gore sure,
Nego su ruže te na boku
One što iz sve snage jure.
Ne, nije šum to surih gora
Ni topot potkova sa puta,
To samo ona biti mora,
Maramom svojom utegnuta.
Ne, to je samo til i ritam
I pojas njen i poj iz duše,
I nosić što u vrtlog hita
I kamo se i snovi ruše.
O, k njima, k njima, u te bure
Duše što sva u smehu kljuca
Na zavist vreća koje jure -
Do suza, suza, do klonuća!

Boris Pasternak
 
Не бисмо смели да мењамо народне обичаје. Земља која мења обичаје, не може да опстане дуго.
Мерешковски: Антихрист - Петар и његов син
 
Ибрахим из Гудермеса, слично свим Чеченцима који су некада ратовали, гинули, који још гину, или још нису изгинули у овом бескрајном свету, схватио је једно – и то је оно главно. Да га је немогуће победити док он остаје – увек ће то бити – човеком части. Он никада не мора да убија крвног непријатеља, ако се овај испостави болесним, беспомоћним, у стању потпуног ништавила, или безумља.

Потомак кнезова, Ким, из Антологије руске модерне приче IV , ''Бернар'' Стари Бановци

smilie_les_053.gif
 
TUGOM MUTIŠ OČI

Razdražljiva a tako tiha,
sva si od vatre koja gori.
Daj mi, u tamno zdanje stiha
lepotu tvoju da zatvorim.

Gle kako su preobražene
u žaru kućice abažura,
kraj zida, kraj okna, naše sene
i obrisi naših figura.

S nogama sediš na divanu,
po turski ih pod sobom splete,
svejedno - na svetlu i u tami
ti vazda sudiš kao dete.

Pričajući - na koncu se zbiše
zrnca što ti padoše s vrata.
Pogled tvoj je tužan suviše,
a reč naivna i umiljata.

Reč ljubav tek tebi mogu dati;
sve drugo je nevažno, lako,
za te - svet ću preimenovati,
samo ako ti želiš tako.

Možda će čuvstvo blago, tajno
tvoj tamni pogled da istoči
i tvog srca bogatstvo sjajno?!
Zašto li tugom mutiš oči?

Boris Pasternak
 
Ако приљежно поискаш мудрост у књигама, обрешћеш велику ползу души својој, јер ко често чита књиге, тај беседи с Богом или светим људима; ко чита беседе пророка или јеванђеоска учења, и житија светих отаца, чини души велику ползу.

Андреј Лаврин: Историја старог времена

smilie_les_047.gif
 
MESEČEV SJAJ

Mladi mesec se pojavio
iznad vlažnih od rosa poljana.
Mili, daleki, tuđi - dođi,
da budem tvoja dragana.

Danju se skrivam, danju ćutim.
Migne li mesec – ne mogu da se borim.
U noći punoj mesečine
za dragim ramenom od želje gorim.

I ne pitam se: Ko je on?
Na usnama ći saznati tvojim.
Danju su zagrljaji samo grubi,
danju se samo zanosa bojim.

Od gordog đavola muči me strah,
pa lažem s osmehom na usnama.
A noću – mili, daleki, tuđi...Ah!
Mesečev sjaj je nad šumama!

Marina Cvetajeva
 
Grešnica

Ne slušah zapovesti, nisam na pričesti bila.
Sigurno, dok nada mnom opelo ne odrade -
grešiću – ko što grešim, ko što sam grešila -
strasno, sa svih pet čula koja mi Višnji dade.

Družbo u krivci! Vi čiji nagovori su vreli!
Svi prestupnici! Vi najnežniji od učitelja!
Junoše, deve, stabla, sazvežđa, oblaci beli –
na Strašnom sudu skupa odvratićemo: Zemlja!

Marina Cvetajeva
 
В. И. Немирович-Данченко прича о томе каквим је затекао Београд у време рата 1877-1878. године. То је била скроз-наскроз неуредна гомила ниских дрвених кућа под сламнатим крововима, а над тим сеоцетом гордо се уздизао једноспратни камени краљев дворац... Али ето, прошло је од тада не више од четрдесет година и Београд је постао крупан европски град.

Куприн: Чудесни лекар
 
Užasne su večeri hladne

Užasne su večeri hladne,
Vetar što drhti od nespokoja,
I drumom uznemirijući šum
Nestvarnih koraka bez broja.

Ko sećanje na bolest skorašnju
Hladna je svitanja pruga,
Pouzdan znak da smo u vlasti
Neraskidivog nekog kruga.

Aleksandar Blok
 
Za dve godine

Ne, ne postadosmo gluvlji i žuti,
baš ista reč nas kô i pre prene,
naši su kô i pre tamni kaputi,
i ne vole nas iste žene.

Opet nam igra – vremena davna
u amfiteatrima i samoći,
i isti fenjeri svetle nad nama,
kao uzvični znaci noći.

Prošlo, kô i sadašnje, isto nam znače,
na buduće ne liče načisto,
ne spavamo, zaboravljamo spavače
i istu stvar radimo isto.

Čuvaj, humore, vesele mladiće,
u vrtlogu ih svetla i tame neka,
velikima na slavu i sram biće
i dobrima – na sujetu veka.

Josif Brodski
 
Познати Руски глумац, Сергеј Безруков чита јесењинову песму "Остаде ми забава једна":



Ostade mi zabava jedina:
Prst u usta - i zviždanje orno.
Glas me bije kao bludnog sina,
Što skandale pravi neumorno.

Ah! Smešnog li ovog jada moga!
Smešni jadi život ispuniše.
Stid me što sam verovo u Boga,
Boli me što ne verujem više.

Zlatne moje daleke daljine!
Svakodnevje mrtvilom me tače.
Svi skandali moji i sve psine,
Behu zato da izgaram jače.

Maziti i razdirati znaju,
Pesnici,što kobni nose pečat.
Ja sam hteo da u zemom kraju,
Belu ružu s crnom žabom venčam.

Nek' se nisu ni obistinili,
Svi naumi mojih cvetnih dana,
Duša gde su đavli gnezdo svili,
Anđelima,znači,beše dana.

U radosti koju nemir muti,
Čas kad stigne da se otud krene,
U svojo ću posednjoj minuti,
Da zatražim od ljudi kraj mene:

Da za grehe moje nebrojene
I neveru u milost za nas
U rubaški ruskoj stave mene
Pod ikonu na samrtni čas.
 
Жалити се, та то је уопште узалудно: човек је за човека глув као камен.

Прича о неузвраћеној љубави, Горки (Антологија руске духовне прозе)
 
Борис Пастернак, "Пада снег" (таман за Нову Годину) - у извођењу познатог руског певача Сергеја Никитина. Српског превода, нажалост, немам, али песма је прелепа:

 
Dugo sam posmatrao zeleno drveće.
Spokoj je ispunjavao moju dušu.
Kao i pre, nema velikih i opštih ideja.
Isto tako komada, fragmenata i repića.
Čas izbije zemaljska želja,
Čas pruži se ruka ka zanimljivoj knjizi,
Čas neočekivano grabim list papira,
Ali smesta u glavu sladak san lupa.
Sedam kraj prozora u duboku fotelju.
Gledam na sat, palim lulu,
Ali odmah skačem i premeštam se ka stolu,
Sedam na tvrdu stolicu i zavijam sebi
cigaretu.
Vidim – po zidu trči paučić,
Motrim za njim, ne mogu da se odvojim.
On mi smeta da se latim pera.
Ubiti pauka!
Lenj sam da ustanem.
Sad sam unutar sebe.
No pusto je u meni, monotono i dosadno,
Nigde ne kuca intenzivan život,
Sve je mlitavo i pospano, kao vlažna slama.
Eto bio sam u samom sebi
I sad se nalazim pred vama.
Vi čekate, šta ću da vam ispričam o svome putu,
Ali ja ćutim, zato što ništa nisam video.
Pustite me i dozvolite da spokojno posmatram –
zeleno drveće.
Tad će, možda, spokoj ispuniti moju dušu.
Tad će, možda, oživeti moja duša,
I ja ću se probuditi, i u meni će izbiti intenzivan
život.

Danil Harms
 
Пушкину

Мечтая о могучем даре
Того, кто русской стал судьбой,
Стою я на Тверском бульваре,
Стою и говорю с собой.

Блондинистый, почти белесый,
В легендах ставший как туман,
О Александр! Ты был повеса,
Как я сегодня хулиган.

Но эти милые забавы
Не затемнили образ твой,
И в бронзе выкованной славы
Трясешь ты гордой головой.

А я стою, как пред причастьем,
И говорю в ответ тебе:
Я умер бы сейчас от счастья,
Сподобленный такой судьбе.

Но, обреченный на гоненье,
Еще я долго буду петь...
Чтоб и мое степное пенье
Сумело бронзой прозвенеть.

- Сергей А. Есенин
 
Haljina Bela


Haljina bela, purpurna traka,
latice kidam dozrelog maka.
Slavlje u selu poput oluje,
u kolu njena pesma se čuje.

Sećam se, minu uz podsmeh blagi:
„Lep si, al’ nisi mog srca dragi.
Plam tvoje kose nek vetar gasi,
a moje drugi miluje vlasi.“

Znam da joj nisam blizak i mio:
Malo sam plesao, premalo pio.
Bio sam tužan, uvek u seni,
dok pesma ječi i vino peni.

Srećnik, jer on je bestidnik mali,
njegova brada prsi joj pali.
I dok u plesu vatra je greje,
ona se meni u lice smeje.

Haljina bela, purpurna traka,
latice kidam dozrelog maka.
Tu poput maka srce mi vene,
zalud jer ona nije za mene.

Sergej Jesenjin
 
Pogleda jos jednom Isusa, pa brzo, poput kamena otrgnuta od planine, krete prema Judi Iskariotskom i reče
mu glasno, sa otvorenom i jasnom ljubaznošću: - Eto, i ti si s nama, Juda!
Ljubazno ga potapša po ramenu, po pogrbljenim leđima i, ne gledajući učitelja, ali osećajući na sebi njegov
pogled, odlučno dodade svojim snažnim glasom koji rasteruje sve prigovore kao sto voda potiskuje vazduh.
- Ne smeta sto imas tako ružno lice: u naše mreže upadaju još gore rugobe, a kad ih jedeš one baš i jesu ono
najukusnije. I nije dato nama, ribarima našeg Gospoda, da izbacujemo ulov samo zato sto riba ima bodlje i što je
jednooka. Ja sam jednom u Tiru video polipa koga su uhvatili tamošnji ribari, i toliko sam se uplašio da htedoh
pobeći. A oni ismejaše mene, ribara iz Tiberijade, i dadoše rni da jedem mesa od polipa, i ja zatrazih još jer
beše vrlo ukusno. Sećas se, ucitelju, pričao sam ti o tome i ti si se takođe smejao. A ti si, Juda, nalik na polipa -
samo jednom svojom polovinom.
I grohotom se nasmeja, zadovoljan svojom šalom. Kad je Petar nešto govorio, njegove su reči zvučale tako
tvrdo kao da ih je prikivao ekserima. Kad se Petar kretao ili nešto radio, stvarao je buku koja se daleko čula. I
izazivao je odziv čak i najtiših stvari: kameni pod je tutnjao pod njegovim nogama, vrata su se tresla i Iupala,
pa i sam vazduh je od njega plašljivo podrhtavao i hučao. U planinskim klancima njegov gIas je budio srditi pogled a
u ranim jutrima, na jezeru, kad bi lovili nbu, okruglo bi se kotrljao preko sanjive i bleštave vode i prisiljavao bi prve
plašljive sunčane zrake da se smeše. I verovatno su zato oni voleli Petra: na svim ostalim licima još bi počivala
senka noći, a njegova krupna glava i široko obnažene grudi i slobodno zabačene ruke već su plamteli u rumenilu zore.

Leonid Andrejev - Juda Iskariotski
 
Našavši se tako iznenada sa dragom devojkom, zbog koje me je još jutros toliko mučilo nespokojstvo,
nisam verovao samome sebi, pa mi se činilo kao da sam sve što mi se dogodilo samo sanjao. Marija
Ivanovna pogledala je zamišljeno čas na mene, čas na put kao da još nije dospela da se snađe i dođe k sebi.
Ćutali smo. Srca naša bila su isuviše malaksala. Nismo ni primetili kad smo se dva časa kasnije našli u
obližnjoj tvrđavi koja je takođe bila pod Pugačovljevom vlašću. Ovde smo promenili konje. Po tome, kako
su brzo menjali zapregu, i po užurbanoj uslužnosti bradatoga kozaka što ga je Pugačov postavio za
komandanta, video sam da su me, zahvaljujući kočijaševoj brbljivosti, smatrali za dvorskoga ljubimca.
Krenuli smo dalje. Poče se hvatati sumrak. Približavali smo se gradiću, gde se po rečima bradatoga
komandanta nalazio jedan jak odred koji je išao da se spoji sa samozvancem. Nas zaustaviše stražari. Na
pitanje: »Ko ide?« — kočijaš gromko odgovori: »Carev kum sa svojom mladicom«. Odjednom nas opkoli
gomila husara i poče da nas obasipa pogrdama.
— Izlazi, đavolji kume! — reče mi brkati narednik. — Čeka te vruća banja, i tebe, i tvoju mladicu!
Izišao sam iz kola i zatražio da me odvedu svome zapovedniku. Kad videše da sam oficir, vojnici
prestadoše psovati. Narednik me odvede majoru. Saveljič se nije od mene micao, govoreći sam sa sobom:
— Eto ti careva kuma! Iz ognja pobegosmo u plamen... Gospode milostivi, čime li će se ovo svršiti?

Aleksandar Sergejevič Puškin - Kapetanova kći
 
Хајде да пијемо док год можемо! Пијмо у здравље свих које су нас волеле, а које ми, идиоти, нисмо схватили, с којима смо били срећни и блажени а затим се разишли у животу, заувек, али ипак, везани најчвршћим везама на свету.

Буњин: Сунчаница (изабране приче)
 
Moje su šale, gospodo, naravno, rđavog tona, neuravnotežene, nesamouverene. A sve to dolazi otuda što ja sam sebe ne
poštujem.Zar svestan čovek može bar malo da ceni sebe?

Dostojevski - Zapisi iz podzemlja
 

Back
Top