Kako je nastala feudalna klasa u srednjovekovnim srpskim zemljama?

minos

Iskusan
Poruka
5.557
Interesuje me vase misljenje o genezi vladajuce klase kod Srba u srednjem veku,od raspada rodovske zajednice iz doba neposredno nakon slovenskog naseljavanja Balkana,preko odredbi raznih Nemanjickih povelja i Dusanovog zakonika gde se favorizuje ova klasa,sve do perioda postepene dezintegracije srpske drzave nakon smrti cara Dusana kada je ovaj sloj srpskog srednjovekovnog drustva mozda i dostigao svoj vrhunac...
 
Interesuje me vase misljenje o genezi vladajuce klase kod Srba u srednjem veku,od raspada rodovske zajednice iz doba neposredno nakon slovenskog naseljavanja Balkana,preko odredbi raznih Nemanjickih povelja i Dusanovog zakonika gde se favorizuje ova klasa,sve do perioda postepene dezintegracije srpske drzave nakon smrti cara Dusana kada je ovaj sloj srpskog srednjovekovnog drustva mozda i dostigao svoj vrhunac...

Nisam siguran šta konkretno pitaš. Pojavljivanje feudalne klase dolazi standardno, linijom razvoja države, u visokom dobu srednjega veka, pod Nemanjićima - ako govorimo o manjoj vlasteli, ona postoji od najranijih vremena iz i prednemanjićkog perioda, kao župske starešine lokalnih oblasti i/ili ratne vojskovođe, koje su pretvarale svoje posede u baštinu evolucijom socijalne strukture društva.

Vrhunac je dostignut, po mom ličnom mišljenju, upravo sredinom XIV veka, posle Dušanove smrti, kada se oblasni gospodari mogu poistovetiti sa srednjovekovnim pojmom države. Prekretnica je, pak, uvođenje vladarskog centralizma sa kraljem Stefanom Urošem I "Hrapavim" (ili "Velikim", kako god) Nemanjićem. Pre toga krupnu vlastelu prvenstveno čini vladajuća dinastija, a nakon toga u pitanju su jaki i snažni feudalci.

Nadam se da sam ti pružio odgovarajuće odgovore? :confused:
 
Издајом. Поткупљивањем словенских поглавица.
Византијска империја је била попут сваке друге светске империје, ако није могла војно да уништи словенска племена онда би уложила максималне напоре да их изнутра подели, ослаби и натера да признају врховну власт Цариграда.
:rtfm:

“Južni Sloveni pod vizantijskom vlašcu (600-1025) “ Tibora Živkovica (1966) najsveobuhvatija je studija, do sada napisana, o doseljavanju Slovena na širokom prostoru Balkanskog poluostrva, od Dunava do krajnjeg juga Peloponeza. Ova knjiga koju su objavili Istorijski institut i Službeni glasnik, nastala na osnovu višegodišnjeg istraživackog rada, zasnovana je na brojnim izvorima: grckim, latinskim, slovenskim, arapskim. Izlaganje pocinje oko 613. godine kada stiže prvi talas doseljenika, da bi nekoliko decenija potom stigao i drugi u kome su, kako to autor cesto u studiji navodi, Srbi i Hrvati.

APANAŽE I CINOVI

ŠTA je to do cega ste došli, a što do sada nije bilo poznato?
- Knjiga je podeljena u tri velika poglavlja shodno geografskom prostoru na koje su se Sloveni doselili: Peloponez, zatim Makedonija, Tesalija, Epir i Helada kao druga celina i treci deo obuhvata Slovene dalmatinske obale i središnjeg dela Balkanskog poluostrva. U svakom poglavlju se javljaju i brojne nove i zanimljive cinjenice. Recimo, prema staroj istoriografiji, kako domacoj tako i stranoj, verovalo se da su Sloveni došli na Peloponez vec 586. godine. Medutim, istorijski podaci ukazuju da su oni tu došli pocetkom 7. veka. Još jedan problem koji je ranije bio uocen ali nikada nije razraden je kakav su Sloveni imali odnos sa starosedeocima. Odgovor na ovo pitanje, najkrace receno glasi: više od dva stoleca živeli su izolovano, oslonjeni na svoju samodovoljnu privredu i nisu imali gotovo nikakve kontakte sa starosedeocima.

Ovde se namece pitanje koje ste toponime vi koristili? Odnosno da li toponime definišu starosedeoci ili oni koji dolaze?
- U jednoj velikoj studiji koju je radio Georgakas obradeno je cak 8000 mikrotoponima sa podrucja Peloponeza u kojima autor nije uspeo da prepozna ni jedan slovenski toponim. Navodi samo grcke, turske i albanske. Nisam filolog, ali ako toponim glasi Selo, Poljana, Podgora ili slicno, ocigledno je da su u pitanju slovenske reci. Primenom izuzetno kritickog metoda siguran sam da ih je više od 200 slovenskih. Interesantan je nacin na koji su Vizantinci Slovene uvukli u polje helenizacije. Jedan ratni sukob, na samom pocetku, po pravilu je bio dovoljan da bi otpoceo proces tokom kojeg su viši slovenski slojevi ulazili polako u administraciju, dobijali neke niže vizantijske cinove i zvanja, po svoj prilici i apanaže... Bitan momenat, koji sam u ovoj studiji podrobno istraživao je to što je nakon politickog potcinjavanja dolazilo do uspostavljanja crkvene organizacije. Naime, vec 70-tih godina 9. veka formirane su na prostoru današnje Tesalije, Epira i Makedonije episkopije slovenskog imena - npr. Draguvita, Vucjaka, Žitonje...

CUDA SU MOGUCA
ŠTA je to što je vas licno kao naucnika i istoricara najviše iznenadilo?
- Upravo taj proces helenizacije koje su Vizantinci tako mudro i diplomatski sprovodili. Nacin na koji su oni te videnije Slovene, odnosno njihove porodice uvlacili u svoje upravne strukture, a ovi bi potom korak po korak uticali na niže slojeve. Ova knjiga se u odredenim primerima može posmatrati i kao svojevrstan udžbenik vizantijske diplomatije prema varvarima.

Navodite u knjizi da je jedan izvor koji govori o Slovenima Makedonije i Tesalije spis crkvenog stanja, a njegovo jezgro su “Cuda sv. Dimitrija”. Dakle, da li su “Cuda” istorijski izvor?
- Jesu. Ali na to sam skrenuo pažnju zbog oprecnih tumacenja istoricara na koja sam nailazio. Jer, jedni su tvrdili da je ipak rec o spisu crkvenog postanja sa elementima legendarnog, dok su raspravljajuci o odredenim problemima ta ista “Cuda” koristili kao pouzdan izvor. Takav pristup izvoru nije moguc - on je ili pouzdan ili nepouzdan; ako ga kriticki odbacujete onda na drugom mestu ne možete da ga bez kritike koristite. Recimo “Cuda sv. Dimitrija” opisala su dva coveka. Jedan piše na osnovu sopstvenog svedocanstva, a drugi po secanju starijih sugradana, žitelja Soluna. Ocevidac opisuje stvarni dogadaj, samo što spas grada pripisuje cudima sveca. Tako, u pomenutom slucaju, imena slovenskih plemena (Draguvita, Sargudata, Strimonaca, Priminhina, Delegezita) su bez sumnje tacna kao i ime njihovog kralja, njihovi plemenski odnosi, opis krupa... Naime, “Cuda” jesu istorijski izvor, ali treba znati kako ih citati. Ako procitate da je sv. Dimitrije usmeravao pogotke balista branilaca, a cinio da hici iz slovenskih balista promašuju, onda to shvatite kao vojni podatak da na jednoj strani imate profesionalnu vojsku, a na drugoj varvare koji nisu vicni vojnoj tehnici.

Sa današnje tacke gledišta posebno zanimljivo zvuci podatak da Srbe i Hrvate tretirate kao jednu grupaciju?
Oni se u izvorima javljaju jedni pored drugih, od najranijeg pomena. Ono što je u ovoj knjizi dokazano je cinjenica da oni nisu došli kao osvajaci vec kao federati, odnosno saveznici, na poziv Carstva da srede prilike južno od Save i Dunava. Oni su to i uradili. Dobro je poznat veliki avarsko-slovenski napad na Carigrad 626. godine koji nije uspeo. Posle toga došli su Srbi i Hrvati, a Avari više nikada nisu prešli prostor južno od Save i Dunava. Kasnije Srbi i Hrvati grade svoje prve skromne državne obrise, Srbi razdeljeni u cak pet kneževina (Srbija, Zahumlje, Paganija, Travunija, Duklja), a Hrvati u dve (Dalmatinska Hrvatska i tzv. Posavska Hrvatska). I Hrvati i Srbi susedi su vizantijskim posedima na obali Jadranskog mora. I jedni i drugi od Vizantije a preko primorskih gradova primaju prve kulturne uticaje. Pa i politicki svoje mesto nalaze u vojnim planovima Carstva, bilo protiv Bugara (Srbi) bilo protiv Francuza (Hrvati). U istraživanjima sam koristio i u istoriografiji dosta osporavani Letopis Popa Dukljanina gde je sadržano nešto malo vesti o najranijoj prošlosti Srba koje ipak ne mogu da budu uzete u razmatranje bez velikih rezervi.

Taj letopis danas vrlo aktuelan pogotovu u ovoj “raspravi” izmedu Srbije i Crne Gore.
- Iako su njegovi spisi svrstani u polje namerne konstrukcije ili cak fantazije, on pruža dragocene podatke za 11. i 12. vek koje je moguce proveriti i pouzdanijim vizantijskim izvorima. Ono što se može smatrati fantazijom najverovatnije proistice iz tendenciozne politicke dimenzije tog spisa. Jer, Dukljanin pocinje pricu o gotskom poreklu Slovena što je dovelo do velike rasprave u istoriografiji, ali on cini to vrlo smišljeno jer su Goti svojevremeno od Carstva dobili mandat da upravljaju Dalmacijom i Italijom, pa je za dukljanskog vladara koji je želeo da dokaže legitimnost svoje vlasti na širem prostoru nego što je trenutno njime vladao, bilo itekako poželjno da bude u “srodstvu” sa Gotima.

SVEDOCENJE CARA
Tu dolazimo do bolnog pitanja uticaja politike na istoriju, i onda i danas i sutra...
- Vi, naravno, imate više vrsta izvora. Dokumenta su jedna vrsta, a njih, recimo, u slucaju Srba i Hrvata iz perioda ranog srednjeg veka ima veoma malo. Uglavnom raspolažete hronikama. Glavni izvor koji imamo za najraniju prošlost Srba je delo vizantijskog cara Konstantina Porfirogenita “O narodima”. Taj spis je jako važan za istoriju Srba ali on takode ima politicku obojenost i treba znati kako ga citati. Recimo ako on kaže da su Srbi u 9. veku sami prišli caru Vasiliju Prvom (867-886) on to prilagodava (svojim aspektima i potrebama 10. veka, kada piše. I uvek treba imati na umu da su se gotovo svi ratovi i sukobi vodili pre svega iz ekonomskih interesa. Svi ideološki, religijski i bilo koji drugi razlozi samo su u funkciji ekonomskog razloga.
 
Poslednja izmena:
Nisam siguran šta konkretno pitaš. Pojavljivanje feudalne klase dolazi standardno, linijom razvoja države, u visokom dobu srednjega veka, pod Nemanjićima - ako govorimo o manjoj vlasteli, ona postoji od najranijih vremena iz i prednemanjićkog perioda, kao župske starešine lokalnih oblasti i/ili ratne vojskovođe, koje su pretvarale svoje posede u baštinu evolucijom socijalne strukture društva.

Vrhunac je dostignut, po mom ličnom mišljenju, upravo sredinom XIV veka, posle Dušanove smrti, kada se oblasni gospodari mogu poistovetiti sa srednjovekovnim pojmom države. Prekretnica je, pak, uvođenje vladarskog centralizma sa kraljem Stefanom Urošem I "Hrapavim" (ili "Velikim", kako god) Nemanjićem. Pre toga krupnu vlastelu prvenstveno čini vladajuća dinastija, a nakon toga u pitanju su jaki i snažni feudalci.

Nadam se da sam ti pružio odgovarajuće odgovore? :confused:

Hajde onda da krenemo od najranijih vremena...da li se slazes sa tim da su na pocetku,nakon dolaska na Balkan,svi Sloveni bili prilicno jednaki i zatvoreni u svoje rodove,a da su nakon izdvajanja onih snalazljivijih porodica,koje su se obogatile na neki nacin-javljaju te klasne razlike?Iako malobrojna,postoje nalazista slovenskih grobova iz tih prvih vekova na Balkanu,i vec prema tim grobovima primetna je razlika-neki su prosti,sa prostim prilozima,dok su drugi ozidani,sa mnostvom predmeta koji ce pokojniku zatrebati na onom svetu...

Mislim da je veoma znacajno i to sto je na pocetku vise u upotrebi za te bogatije slojeve naziv bojar,od tursko-tatarskog bajar,sto oznacava bogatasa,a da se tek kasnije javlja naziv vlastelin,sto je bez sumnje povezano sa njihovom funkcijom obavljanja vlasti...zato mi je sumnjivo ono sto si napisao da su zupske staresine vlascu dosle do povlascenog polozaja u drustvu...zapravo,to i jeste jedno od glavnih pitanja-da li su neke harizmaticne slovenske vodje zloupotrebile svoju vlast (do koje su dosle saglasnoscu roda ili plemena) da bi podjarmile okolne seljake,ili su se najpre izdvojili svojim bogatstvom,a vladar ih je kao takve kasnije uzimao za svoje cinovnike i sve vise sirio njihova prava na okolne ljude i zemlju...
 
Како не видиш да је феудализам настао као директна последица примања хришћанства.

У тзв. паганизму било је незамисливо да сва земља припада шачици феудалаца.

Могло је доћи до раслојавања само на линији: сталеж ратника и сталеж земљорадника, и сигурно су ратници имали мало повлашћенији статус, али и веће обавезе.

Тек када је Византија поучила словенске вође да ће помоћу црквене организације врло лако спровести идеју да је "власт од Бога дата" почиње феудализација.
 
" Са старом српском вером био је везан стари српски економски и политички ред. Србин у старој својој постојбини није научио да буде на земљи спахијски роб и да даје кулук, и да му одсецају уши и нос. Он је имао своје задруге, своје поротне судове, а имао је гласа, када се што закључивало или се бирали главари. По новоме, бајаги хришћанском реду, владар је постајао не по вољи народа, него "по милости божијој", а по милости божијој постајала су и сва ситнија господа, јер је свака власт од Бога. Какво верско питање? Оно је било само на површини. На дну тога питања ухватио се у коштац стари и нови економски ред. На једној страни борило се старо српско задругарство, а на другој страни економско ропство - феудализам. На једној страни борио се стари српски демократизам, а на другој страни: самовласт светских и црквених великана.
Ово је језгро спора. Само је то језгро било увијено с једне стране у стару српску многобожачку веру, а с друге стране у изопачено хришћанство. И кад је стара српска вера, стари српски ред почео да поклеца, тада се јавља богомилство. Јавља се као протест противу феудализма, као протест противу новог реда.

Такозвана борба између старе српске вере и хришћанства била је ужасна и трајала је вековима. Маса српскога народа није хтела да пристане на ропство, него се очајно борила против тога, и зато није могла тако дуго да постане српска држава. Хрвати су много брже створили државу, јер су лакше пристали на нови ред. Кад је српска самостална држава постала, Хрватска је већ била и - прошла. Види се дакле: шта су били узроци ономе трењу. То није, што је Србин проклет, па није могао да се сложи, него што није хтео у својој кући да буде роб."

Јаша Томић
 
" Са старом српском вером био је везан стари српски економски и политички ред. Србин у старој својој постојбини није научио да буде на земљи спахијски роб и да даје кулук, и да му одсецају уши и нос. Он је имао своје задруге, своје поротне судове, а имао је гласа, када се што закључивало или се бирали главари. По новоме, бајаги хришћанском реду, владар је постајао не по вољи народа, него "по милости божијој", а по милости божијој постајала су и сва ситнија господа, јер је свака власт од Бога. Какво верско питање? Оно је било само на површини. На дну тога питања ухватио се у коштац стари и нови економски ред. На једној страни борило се старо српско задругарство, а на другој страни економско ропство - феудализам. На једној страни борио се стари српски демократизам, а на другој страни: самовласт светских и црквених великана.
Ово је језгро спора. Само је то језгро било увијено с једне стране у стару српску многобожачку веру, а с друге стране у изопачено хришћанство. И кад је стара српска вера, стари српски ред почео да поклеца, тада се јавља богомилство. Јавља се као протест противу феудализма, као протест противу новог реда.

Такозвана борба између старе српске вере и хришћанства била је ужасна и трајала је вековима. Маса српскога народа није хтела да пристане на ропство, него се очајно борила против тога, и зато није могла тако дуго да постане српска држава. Хрвати су много брже створили државу, јер су лакше пристали на нови ред. Кад је српска самостална држава постала, Хрватска је већ била и - прошла. Види се дакле: шта су били узроци ономе трењу. То није, што је Србин проклет, па није могао да се сложи, него што није хтео у својој кући да буде роб."

Јаша Томић

Moram da priznam-jako interesantno...tera na razmisljanje...;)
 
Када је руски вођа Свјатослав Игоревич кренуо на Грке, они су му послали на дар злато и оружје. Свјатослав је задржао оружје, а наредио да се врати злато.

А када га је мајка упитала зашто не прихвати хришћанство он је одговорио:

Несторова Хроника из 12. века
http://litopys.narod.ru/pvlyar/yar.htm

Так і Ольга часто говорила:
«Я, сину, пізнала Бога і радуюся,
А коли і ти пізнаєш Бога, то почнеш радуватися».

Він же не приймав того, кажучи:
«Як я можу один іншу віру прийняти?
Таж дружина моя з цього буде сміятись».

svjatoslav-1.jpg
 
"Konkretnije elemente o toj vlasteli daju podaci odarovima koje su Mutimirovi sinovi predali bugarskom kanu Borisu (dva roba i dva sokola,pored ostalog);oni govore o tome da postoje robovi,koji verovatno nisu vise u okvirima prvobitnog patrijarhalnog ropstva,i o kasnijem plemickom nacinu lova kao zabave.Moc te vlastele nesumnjivo je morala pocivati i na njihovim zemljisnim posedima,te se mora pretpostaviti da je i u tim oblastima proces raspadanja poseda seoskih opstina,zajedno sa procesom pretvaranja slobodnih seljaka u kmetove,dosta odmakao..." Mihailo Dinic

Kasnije,u nastavku,Dinic je napisao da je proces feudalizacije bio zavrsen tokom vladavine Stefana Nemanje...i zaista,nema pomena slobodnih seljaka u poveljama i zakonima Nemanjickih vladara...mozda ih je i bilo,ali u zanemarljivom broju...
 
"Prava su i u početku same monarkoie svi gradjani imali jednaka. Pocem se monarkia ukrepila, a osobito posle hristjanstva, ta ”jednakost„ je pocela gubiti se, dok najposle nisu postale kaste: dvorjanstvo, plemici, gospoda, boljari, itd. Spailuci se su u sledstvu toga najprije uvukli. Kod starih Slavenah nije ih bilo nigde i nikako. Ta blagodat, ta nevolja i ta beda, dosla nam je, sto je veliko cudo, u vreme ono, kad je hristjanstov primljeno, od zapadnih Europejskih naroda, koji su toboze u prosveti Slavenima predhodili."

Danilo Medakovic, „Povjestnice serbskoga naroda”, Novi Sad, 1851., knjiga perva.





"Slovensko paganstvo ostavilo je dubokih tragova, naročito kod Istocnih i Juznih Slovena.
Ali Sloven se nije mogao oduseviti za hrišćanstvo, podržavljeno na rimski ili vizantijski način, on je ostao u dusi ”prirodni hrišćanin„, bogumil. Celokupni dusevni, i prema tome religiozni tip Juznih Slovena znatno se udaljio od severo-slovenskog...crkvena hristijanizacija nije jače osvojila jugoslovenskog coveka”

Vladimir Dvornikovic, „Karakterologija Jugoslovena”, 2000(1939.), 960.



„Slovenske države na Balkanu pocele su se od X. veka intenzivnije organizovati po uzoru Vizantije i rimsko-franackog Zapada, , u suprotnosti sa starim primitivnim slovenskim demokratizmom. Nove forme zivota i drustva nisu mogle da uguse stari slovenski duh. Verski fanatizam i netrpeljivost vise je agresivno ili odbraNbeno socijalno osecanje neke konfesiske grupe neko bitni sastojak religioznog osecanja”

V.Dvornikovic
 
Руси и Византинци су ратовали на простору данашње Бугарске, и из Несторове хронике видимо да је кнез Свјатослав непоткупљив, не занимају га злато и драгоцености већ ратује искључиво за славу против руских непријатеља.

Затим видимо да кнез Свјатослав уважава мишљење својих ратника, јер одбија да прими хришћанство са образложењем да ће му се дружина смејати. Значи, он свој ауторитет гради на способностима, вештинама, лидерским особинама због којих га људи цене, али и даље мора да води рачуна о свом понашању да му углед не би био пољуљан.
 
Ali hajde onda da rasclanimo sta je uzrokovalo nastanak klasa-da li je presudan bio uticaj hriscanstva (spoljni uticaj) ili su ekonomski razlozi (unutrasnji uticaj) pokrenuli raslojavanje...

Meni je ipak blize razmisljanje da je hriscanstvo doslo prilicno kasnije,kada je proces feudalizacije vec uzeo maha i da je ono dalo naknadnu legitimaciju celom procesu kroz devizu koju ste vec navodili-da svaka vlast potice od Boga,i tako ucvrstilo feudalni organizam.

Takodje,mozda bi trebalo obratiti paznju i na resurse kojima su raspolagali srpski vladari srednjeg veka-na samom pocetku a i kasnije,za vreme prvih Nemanjica,to je bio veliki zemljisni fond...prihodi od trgovine su bili zanemarljivo mali,a rudarstvo se svodilo na individualne pokusaje,gotovo da ga i nije bilo...zato je prvim srpskim vladarima upravo zemlja bila dobro koje su delili svojim cinovnicima nemajuci drugi nacin da im se oduze za vernu sluzbu...da ne pominjem brojne situacije kada bi se vladari nasli u opasnosti i kada su im prilike prosto nalagale da taj proces znatno ubrzaju kako bi nasle sto vise pristalica...
 
Ali hajde onda da rasclanimo sta je uzrokovalo nastanak klasa-da li je presudan bio uticaj hriscanstva (spoljni uticaj) ili su ekonomski razlozi (unutrasnji uticaj) pokrenuli raslojavanje...

Meni je ipak blize razmisljanje da je hriscanstvo doslo prilicno kasnije,kada je proces feudalizacije vec uzeo maha i da je ono dalo naknadnu legitimaciju celom procesu kroz devizu koju ste vec navodili-da svaka vlast potice od Boga,i tako ucvrstilo feudalni organizam.

Takodje,mozda bi trebalo obratiti paznju i na resurse kojima su raspolagali srpski vladari srednjeg veka-na samom pocetku a i kasnije,za vreme prvih Nemanjica,to je bio veliki zemljisni fond...prihodi od trgovine su bili zanemarljivo mali,a rudarstvo se svodilo na individualne pokusaje,gotovo da ga i nije bilo...zato je prvim srpskim vladarima upravo zemlja bila dobro koje su delili svojim cinovnicima nemajuci drugi nacin da im se oduze za vernu sluzbu...da ne pominjem brojne situacije kada bi se vladari nasli u opasnosti i kada su im prilike prosto nalagale da taj proces znatno ubrzaju kako bi nasle sto vise pristalica...

Било би добро да проучите повеље српских владара. Онда постаје јасно да је наше, па и сва славенска друштва, било организовано по племству и то на родбинској основи. Што се задржало и данас у Црној Гори. Власт је била власник Манастира, Цркава, и разних подузећа, Млинице, Уљаре Рудници и друго. У те поседе су насељавали оне који нису имали поседа. А повеље су им писане како да се владају и шта треба да раде. То се види потпуно јасно у било којој повељи. Други систем је био поглавица једног племена и свега што је то племе поседовало. Поред фамилије у тим поседима је било и слуга а понекад и робова. То се може сматрати неким организованим друштвом, али не Феудализмом. Јер те групе нису биле законима привезане за круну, или владара, него пријатељством, Вером а понекад и родбинским везама, по чему се разликују од феудалаца који су те везе одржавали са уговорима или наследством.
 
Poslednja izmena:
i zaista,nema pomena slobodnih seljaka u poveljama i zakonima Nemanjickih vladara...mozda ih je i bilo,ali u zanemarljivom broju...

Neće biti. Mislim, nisam stručnjak za sve povelje odreda, ali, bilo ih je.

Ali hajde onda da rasclanimo sta je uzrokovalo nastanak klasa-da li je presudan bio uticaj hriscanstva (spoljni uticaj) ili su ekonomski razlozi (unutrasnji uticaj) pokrenuli raslojavanje...

Ja sam se već opredelio za ekonomske razloge...ili tačnije, društvene.
 
U poveljama je upravo naglasena nejednakost...

Da ne govorim o Dusanovom zakoniku...

Zato,sto vise poznajem srpsku istoriju,sve mi je drazi onaj "koji podreza krila njihovoj oholosti"-Despot Stefan Lazarevic...

Ако Стевана познајеш на основу Житија Константина Филозофа, онда ти је слабо знање. Нажалост други податци су још слабији, али начини анализу и расчлани логиком и видећеш да има много улепшавања као и клеветања о Стевану у свим списима.
 
Прва српска држава - Владимир Ћоровић
http://www.rastko.org.yu/rastko-bl/istorija/corovic/istorija/2_3.html

Доста рано Бугари су почели да показују тежње према Солуну и Егејском Мору, а у ово време већ и према Јадранском. Искоришћавајући борбе Византије с Арапима, они настоје да се пробију у оба правца. 837. год. забележен је, без ближих појединости, један бугарски поход према Солуну. С њим је можда у вези један устанак Словена у Пелопонезу, који избија у то доба. После су Бугари почели акцију и према западу и покорили су маћедонска словенска племена готово до солунског и брачког приморја, узевши Охрид и сву област на реци Деволу.

Срби су за ово време у Рашкој, у својим кланцима, на будући ником ником на ударцу, живели доста повучено, у својој старој племенској организацији. Признавана је по имену врховна власт Византији, која се у том затуреном и од престонице готово одвојеном крају једва осећала. Земљом су управљали домаћи владари велики жупани, по праву наслеђа. Кад је међу жупанима избио један, који се натурио за "великог", не да се утврдити; али његова власт није још увек била толика, да је искључивала утицај и сарадњу других жупана. Земља је била дељена међу браћу владареву; најстарији, као владар, имао је извесну домаћинску власт у задрузи. Неки од тих владара познати су, али само по имену: Вишеслав, па његов син Радослав, па син овога Просигој. Тек са Вишеславовим праунуком Властимиром долази више вести. До његова времена, пише Костантин Порфирогенит, "живљаху Бугари са Србљима мирно као суседи и комшије, пазећи једни друге". Бугарски владар Пресјам (836.-852.) прекинуо је ту идилу. Бугарским освајањима стала су на пут српска племена, која су се почела због опасности, чвршће збијати око Рашке. На Колубари, на Морави и на Косову Бугарима је била ударена брана. Пресјам с тога одлучи да покори Србе. Напао их је, али није успео. Срби се храбро одупреше у својим тешко приступачним кланцима и шумама и после три године узалудног напрезања Бугари су морали да одустану од своје намере. Датум тих борби није сигуран, али је вероватно да пада негде између 840-850. год. Несумњиво је, да је Властимиров углед услед тога знатно порастао. Да је он био господар не само Рашке, него и даљих области види се јасно одатле, што удајући кћер за требињског жупана, а хотећи да га одликује, "именова га владарем и учини самосталним", како вели Порфирогенит, што сигурно не би могао чинити да на то није имао стварног права.
 
Шта сматраш под слободне сељаке? А шта под класе?

Seljake bastinike...one koji su mogli slobodno da raspolazu svojom zemljom i nisu bili podlozni niti jednom gospodaru (vladaru,crkvi ili vlastelinu)...oni su ostatak onih vremena kada su Sloveni ziveli slobodno u svojim seoskim opstinama...

Klasa su sebri,tacnije meropsi...
 
Zakon ljudem crkovnim iz perioda između 1313. i 1318. godine kralja Milutina.

Da nije to povelja za manastir Sv.Djordja kod Skoplja?

Postavi kako pise u originalu,interesuje me kako ih naziva...

Znam iz nekih drugih izvora da su postojali i popovi bastinici,ali i oko njih postoje sporenja-u svakom slucaju i oni su minorna kategorija...

Otvaramo jos jedno pitanje-sta mislite,koga su sve srpski vladari podrzumevali pod sebrima (koje kategorije)?
 
Da nije to povelja za manastir Sv.Djordja kod Skoplja?

Postavi kako pise u originalu,interesuje me kako ih naziva...

Znam iz nekih drugih izvora da su postojali i popovi bastinici,ali i oko njih postoje sporenja-u svakom slucaju i oni su minorna kategorija...

Otvaramo jos jedno pitanje-sta mislite,koga su sve srpski vladari podrzumevali pod sebrima (koje kategorije)?

Ne, iz povelje Banjskom manastiru (odnosno manastiru Sv. Stefana iz Banjske) je, čuvena Svetostefanska povelja.

Svo nevlasteosko stanovništvo, tj. sve koji nisu od plemenitog roda (merophe, vlahe, otroke, sokalnike,...). Nekada u užem smislu samo za zemljoradnike, što dođe kao neki pojednostavljeni termin, pa se otuda i laički najčešće smatra na zavisno seosko stanovništvo kada kažeš "sebar".
 
Ne, iz povelje Banjskom manastiru (odnosno manastiru Sv. Stefana iz Banjske) je, čuvena Svetostefanska povelja.

Svo nevlasteosko stanovništvo, tj. sve koji nisu od plemenitog roda (merophe, vlahe, otroke, sokalnike,...). Nekada u užem smislu samo za zemljoradnike, što dođe kao neki pojednostavljeni termin, pa se otuda i laički najčešće smatra na zavisno seosko stanovništvo kada kažeš "sebar".

E,lepo je to sto si napisao za sebre,za to sam pitao,ali glavna dilema je da li se u njih ubraja i gradsko stanovnistvo-zanatlije i trgovci...oko toga se istoricari spore...

Interesuje me kako Svetostefanska povelja naziva slobodne sebre i kakve su im obaveze,da nemas mozda to?
 
E,lepo je to sto si napisao za sebre,za to sam pitao,ali glavna dilema je da li se u njih ubraja i gradsko stanovnistvo-zanatlije i trgovci...oko toga se istoricari spore...

Interesuje me kako Svetostefanska povelja naziva slobodne sebre i kakve su im obaveze,da nemas mozda to?

Zove ih "ljudima". :)

Inače ista Sanstefanska hrisovulja i određuje da zemljoradnika može imati samo jednog sina naslednika, i da mu svi ostali sinovi moraju ići u merophe.

Pa gledaj, ja zastupam struju da je sebar svako ko nije plemić - bez obzira. Jer gledaj, po Dušanovom zakoniku samom, jasna je statusna podela na sebre i vlastelu.

Inače, to nije samo srpski problem, ako si učio/učiš istoriju, dobro ćeš znati da postoji kontroverza oko zanatlija u svakom feudalnom društvu koje je ikada postojalo. Samo, Srbija i nija imala neki razvijeni taj sloj preterano, tako da nema nikakvog problema svrstati ih pod sebre - kako i zakonski spadaju, iako zaista ima gomilu povlastica nad (ostalim) sebrima, što je i logično...
 

Back
Top