Издајом. Поткупљивањем словенских поглавица.
Византијска империја је била попут сваке друге светске империје, ако није могла војно да уништи словенска племена онда би уложила максималне напоре да их изнутра подели, ослаби и натера да признају врховну власт Цариграда.
“Južni Sloveni pod vizantijskom vlašcu (600-1025) “ Tibora Živkovica (1966) najsveobuhvatija je studija, do sada napisana, o doseljavanju Slovena na širokom prostoru Balkanskog poluostrva, od Dunava do krajnjeg juga Peloponeza. Ova knjiga koju su objavili Istorijski institut i Službeni glasnik, nastala na osnovu višegodišnjeg istraživackog rada, zasnovana je na brojnim izvorima: grckim, latinskim, slovenskim, arapskim. Izlaganje pocinje oko 613. godine kada stiže prvi talas doseljenika, da bi nekoliko decenija potom stigao i drugi u kome su, kako to autor cesto u studiji navodi, Srbi i Hrvati.
APANAŽE I CINOVI
ŠTA je to do cega ste došli, a što do sada nije bilo poznato?
- Knjiga je podeljena u tri velika poglavlja shodno geografskom prostoru na koje su se Sloveni doselili: Peloponez, zatim Makedonija, Tesalija, Epir i Helada kao druga celina i treci deo obuhvata Slovene dalmatinske obale i središnjeg dela Balkanskog poluostrva. U svakom poglavlju se javljaju i brojne nove i zanimljive cinjenice. Recimo, prema staroj istoriografiji, kako domacoj tako i stranoj, verovalo se da su Sloveni došli na Peloponez vec 586. godine. Medutim, istorijski podaci ukazuju da su oni tu došli pocetkom 7. veka. Još jedan problem koji je ranije bio uocen ali nikada nije razraden je kakav su Sloveni imali odnos sa starosedeocima. Odgovor na ovo pitanje, najkrace receno glasi: više od dva stoleca živeli su izolovano, oslonjeni na svoju samodovoljnu privredu i nisu imali gotovo nikakve kontakte sa starosedeocima.
Ovde se namece pitanje koje ste toponime vi koristili? Odnosno da li toponime definišu starosedeoci ili oni koji dolaze?
- U jednoj velikoj studiji koju je radio Georgakas obradeno je cak 8000 mikrotoponima sa podrucja Peloponeza u kojima autor nije uspeo da prepozna ni jedan slovenski toponim. Navodi samo grcke, turske i albanske. Nisam filolog, ali ako toponim glasi Selo, Poljana, Podgora ili slicno, ocigledno je da su u pitanju slovenske reci. Primenom izuzetno kritickog metoda siguran sam da ih je više od 200 slovenskih. Interesantan je nacin na koji su Vizantinci Slovene uvukli u polje helenizacije.
Jedan ratni sukob, na samom pocetku, po pravilu je bio dovoljan da bi otpoceo proces tokom kojeg su viši slovenski slojevi ulazili polako u administraciju, dobijali neke niže vizantijske cinove i zvanja, po svoj prilici i apanaže... Bitan momenat, koji sam u ovoj studiji podrobno istraživao je to što je nakon politickog potcinjavanja dolazilo do uspostavljanja crkvene organizacije. Naime, vec 70-tih godina 9. veka formirane su na prostoru današnje Tesalije, Epira i Makedonije episkopije slovenskog imena - npr. Draguvita, Vucjaka, Žitonje...
CUDA SU MOGUCA
ŠTA je to što je vas licno kao naucnika i istoricara najviše iznenadilo?
- Upravo taj proces helenizacije koje su Vizantinci tako mudro i diplomatski sprovodili.
Nacin na koji su oni te videnije Slovene, odnosno njihove porodice uvlacili u svoje upravne strukture, a ovi bi potom korak po korak uticali na niže slojeve. Ova knjiga se u odredenim primerima može posmatrati i kao svojevrstan udžbenik vizantijske diplomatije prema varvarima.
Navodite u knjizi da je jedan izvor koji govori o Slovenima Makedonije i Tesalije spis crkvenog stanja, a njegovo jezgro su “Cuda sv. Dimitrija”. Dakle, da li su “Cuda” istorijski izvor?
- Jesu. Ali na to sam skrenuo pažnju zbog oprecnih tumacenja istoricara na koja sam nailazio. Jer, jedni su tvrdili da je ipak rec o spisu crkvenog postanja sa elementima legendarnog, dok su raspravljajuci o odredenim problemima ta ista “Cuda” koristili kao pouzdan izvor. Takav pristup izvoru nije moguc - on je ili pouzdan ili nepouzdan; ako ga kriticki odbacujete onda na drugom mestu ne možete da ga bez kritike koristite. Recimo “Cuda sv. Dimitrija” opisala su dva coveka. Jedan piše na osnovu sopstvenog svedocanstva, a drugi po secanju starijih sugradana, žitelja Soluna. Ocevidac opisuje stvarni dogadaj, samo što spas grada pripisuje cudima sveca. Tako, u pomenutom slucaju, imena slovenskih plemena (Draguvita, Sargudata, Strimonaca, Priminhina, Delegezita) su bez sumnje tacna kao i ime njihovog kralja, njihovi plemenski odnosi, opis krupa... Naime, “Cuda” jesu istorijski izvor, ali treba znati kako ih citati. Ako procitate da je sv. Dimitrije usmeravao pogotke balista branilaca, a cinio da hici iz slovenskih balista promašuju, onda to shvatite kao vojni podatak da na jednoj strani imate profesionalnu vojsku, a na drugoj varvare koji nisu vicni vojnoj tehnici.
Sa današnje tacke gledišta posebno zanimljivo zvuci podatak da Srbe i Hrvate tretirate kao jednu grupaciju?
Oni se u izvorima javljaju jedni pored drugih, od najranijeg pomena. Ono što je u ovoj knjizi dokazano je cinjenica da oni nisu došli kao osvajaci vec kao federati, odnosno saveznici, na poziv Carstva da srede prilike južno od Save i Dunava. Oni su to i uradili. Dobro je poznat veliki avarsko-slovenski napad na Carigrad 626. godine koji nije uspeo. Posle toga došli su Srbi i Hrvati, a Avari više nikada nisu prešli prostor južno od Save i Dunava. Kasnije Srbi i Hrvati grade svoje prve skromne državne obrise, Srbi razdeljeni u cak pet kneževina (Srbija, Zahumlje, Paganija, Travunija, Duklja), a Hrvati u dve (Dalmatinska Hrvatska i tzv. Posavska Hrvatska). I Hrvati i Srbi susedi su vizantijskim posedima na obali Jadranskog mora. I jedni i drugi od Vizantije a preko primorskih gradova primaju prve kulturne uticaje. Pa i politicki svoje mesto nalaze u vojnim planovima Carstva, bilo protiv Bugara (Srbi) bilo protiv Francuza (Hrvati). U istraživanjima sam koristio i u istoriografiji dosta osporavani Letopis Popa Dukljanina gde je sadržano nešto malo vesti o najranijoj prošlosti Srba koje ipak ne mogu da budu uzete u razmatranje bez velikih rezervi.
Taj letopis danas vrlo aktuelan pogotovu u ovoj “raspravi” izmedu Srbije i Crne Gore.
- Iako su njegovi spisi svrstani u polje namerne konstrukcije ili cak fantazije, on pruža dragocene podatke za 11. i 12. vek koje je moguce proveriti i pouzdanijim vizantijskim izvorima. Ono što se može smatrati fantazijom najverovatnije proistice iz tendenciozne politicke dimenzije tog spisa. Jer, Dukljanin pocinje pricu o gotskom poreklu Slovena što je dovelo do velike rasprave u istoriografiji, ali on cini to vrlo smišljeno jer su Goti svojevremeno od Carstva dobili mandat da upravljaju Dalmacijom i Italijom, pa je za dukljanskog vladara koji je želeo da dokaže legitimnost svoje vlasti na širem prostoru nego što je trenutno njime vladao, bilo itekako poželjno da bude u “srodstvu” sa Gotima.
SVEDOCENJE CARA
Tu dolazimo do bolnog pitanja uticaja politike na istoriju, i onda i danas i sutra...
- Vi, naravno, imate više vrsta izvora. Dokumenta su jedna vrsta, a njih, recimo, u slucaju Srba i Hrvata iz perioda ranog srednjeg veka ima veoma malo. Uglavnom raspolažete hronikama. Glavni izvor koji imamo za najraniju prošlost Srba je delo vizantijskog cara Konstantina Porfirogenita “O narodima”. Taj spis je jako važan za istoriju Srba ali on takode ima politicku obojenost i treba znati kako ga citati. Recimo ako on kaže da su Srbi u 9. veku sami prišli caru Vasiliju Prvom (867-886) on to prilagodava (svojim aspektima i potrebama 10. veka, kada piše. I uvek treba imati na umu da su se gotovo svi ratovi i sukobi vodili pre svega iz ekonomskih interesa. Svi ideološki, religijski i bilo koji drugi razlozi samo su u funkciji ekonomskog razloga.