Aikido i Realni Aikido reopen

MMA, mada daleko od toga da nema pravila, a bice da su ipak skovana tako da blago favorizuju borbu u parteru, i mada nije da nema mana, udarci rukama su recimo dosta losiji u poredjenju sa boksom, napravio je jednu dobru pozornicu da se vidi sta od tih vestina funkcionise sta ne. Za Wing chun se recimo i pre znalo da ce dobiti batine od boksera, ali mislim da se nije znalo da bi bas bio toliko nemocan, i u pesnicenju i u parteru. Aikidisti su uvek bili vrlo nabusiti, ali kao sto vidimo ne mogu ni da se pokupe, karatisti sa svojim neprakticnim stavom i lineralnim udarcima takodje. Grapling vestine sambo i BJJ su dosle do izrazaja, borci koji su ocajni udaraci, resavaju mec u parteru, a odlicni udaraci dobijali su batine cesto da tako kazem bezveze. Na kraju krajeva mozemo zakljuciti da vestine koje pocivaju na konceptu, dobijaju batine, a one na sparingu, su te koje batinjaju.

Raditi skolski boks u MMA je ravno samoubistvu.
Zato i jesu losiji udarci,zbog modifikacije,vise kretanja,drzanja distance.
Tanke rukavice su opasne,neko moze samo da te "kresne"po bradi i cao.
Fabio Maldonado,odlican bokser,lose je prolazio u MMA jer je radio klasican boks,losa odbrana od rusenja i tako su ga ljudi ubijali od batina.
Junior Dos Santos,takodje odlican bokser,imao je problema sa rvacima i K1 borcima(OVereem) jer se oslanja samo na boks i odbrane od rusenja pa su ga tako i mlatili.
 
Oko 2 godine treninga ukupno.Nisam bio blizak sa njim.

Ukupno? Znači nisi trenirao redovno sa njim?

Da li utiske koje nosis sa tog treninga ti govore da Real Aikido nije dobar za primenu na ulici :?:

Ti utisci mi govore da, što se tiče tehničkog aspekta, vežbač nije bio na nivou pojasa koji je nosio i ako gledamo generalno kako izvode pojedine tehnike, retko ko do njih i jeste na tehničkom nivou zvanja koje imaju. Što se tiče ulične primene, tu je nezahvalno bilo šta komentarisati obzirom da se tiče i suprotne strane a ne samo vežbača.
 
Под контролисан рад сматрам сваки рад који утиче на партнера али му се не наносе физичке повреде без обзира да ли је у питању ударац или пак неки рад на зглобовима.

To se zove kontrolisana situacija.

Занимљиво је то да ти при помињању слободног спаринга полазиш од претпоставке да ће увежбан вежбач и у таквом раду да се потчини...

Ne mora ali onda mora da bude spreman trpi posledice a to je automatski tvoja greška jer ga nisi naučio da bude svestan svoje veštine. Cela poenta i jeste da postane svestan svoje veštine odnosno svojih mana i prednosti kako bi otklonio što više svojih mana. Posao instruktora jeste da ga usmerava u tom pravcu.

Кад на тренингу кажем партнеру да је слободан да ради шта год пожели дајем му пуну слободу да ради по својој вољи, али то истовремено значи да не сме без конкретног разлога да се потчини већ мора да казни сваку моју грешку (акцију изведену формално без суштинског деловања на партнера).

I to je istovremeno i sa tvoje strane jer mora da postoji reciprocitet u takvom slobodnom radu.

Поента је да и у таквом окружењу може да се преживи а да се на партнера/партнере не делује деструктивном силом (оном која наноси телесне повреде). Односно да се задржи присебност и свака акција изведе безбедно по партнере али и да се стекну искуства из неконтролисане ситуације. И наравно да ће неко да контролише ситуацију - томе и служи тренер на тренингу.

Sam si odgovorio, kontrolisana situacija.

Занимљиво је да се исте грешке јављају и кад се наведена вежба ради пуном брзином али и кад се ради контролисаном брзином...

Koje greške?
 
To se zove kontrolisana situacija.
Бар се ту слажемо...

Ne mora ali onda mora da bude spreman trpi posledice a to je automatski tvoja greška jer ga nisi naučio da bude svestan svoje veštine. Cela poenta i jeste da postane svestan svoje veštine odnosno svojih mana i prednosti kako bi otklonio što više svojih mana. Posao instruktora jeste da ga usmerava u tom pravcu.

И даље не разумеш тест је за оног ко се брани а не за оне који нападају, они који нападају треба да буду што непријатинји ( да га доводе у што неугоднију ситуацију- поготово психолошки, однсно да му не дозволе да ради напамет) по оног ко се брани да би онај који се брани морао да ради правовремено ослањајући се на вештину а не на изграђену аутоматизацију покрета... Наравно да се овакве вежбе не изводе са почетницима већ са увежбаним вежбачима који не падају на први контакт већ умеју да амортизују и ударац и покушаје извођења полуга чиме се постиже јако неугодна ситуација за вежбача који се брани (јербо су сви некако научени да ће покушај извођења технике, ударца увек утицати на партнера)... у стварности пола примљених удараца се ни не осети нити се реагује на исте...
Поента вежбе је да се и у таквом окружењу реши задатак а да се при том не упада у бес/ агресију/ панику

I to je istovremeno i sa tvoje strane jer mora da postoji reciprocitet u takvom slobodnom radu.
Наравно да постоји реципроцитет, али је поента да ударац или пак неки конкретан рад на зглобовима,... буде ефектан али без наношења штете. А то се постиже тешким ударцима који могу да се контролишу у самом моменту удара .... Такође при извиђењу полуга и сл. рада и бити способан да се у самом раду може исконтролисати сила и на време променити рад како би се избегла повреда сувежбача.

Sam si odgovorio, kontrolisana situacija.

Контролисана, али споља тренер је ту да пази и заустави у случају да се појави виши ниво агресије што може да доведе до намерног повређивања...

Е за то би морао да прођеш вежбице...

Колико видим ти и даље не разумеш да није приказ вештине лица које изводи технику кад му се партнер подчињава да га не би повредио већ да је вештина кад си у стању стању да решиш задатке и не повредиш партнера који ти се не потчињава а при том те опструира у раду без обзира да ли је у питању ударачка вештина, рвачка или пак рад на зглобовима... И наравно да се при опструкцји не паничи...

Занимљиво је то да многи напредни вежбачи "вештина" не разумеју оно што сам горе описао, мада ми се чини да најчешће сами себе убеђују да је све то ризично по партнера јер је тако себи лакше дићи цену... А кад случајно дођу у ситуацију да раде такве вежбе поприлично се разочарају у своје способности...
 
Занимљиво је то да многи напредни вежбачи "вештина" не разумеју оно што сам горе описао, мада ми се чини да најчешће сами себе убеђују да је све то ризично по партнера јер је тако себи лакше дићи цену... А кад случајно дођу у ситуацију да раде такве вежбе поприлично се разочарају у своје способности...

Nisi mogao bolje da ubodes :D

Skoro sam imao iskustvo sa jednim crnim pojasem iz shotokan karatea na sparingu, kik boks sparing gde je on popio ocigledne batine , kada se trening zavrsio on je pricao kako je mogao da prodje 40 - 50 puta svoj udarac ali ga nije ni bacio , ostao sam zabezeknut :D

Isto tako voli da baci nogu i da zaustavi na pola puta i prokomentarise kako bi nekome razneo rebra da je hteo do kraja da baci , hahaha najveca komedija
 
Бар се ту слажемо...

Jašta.

И даље не разумеш тест је за оног ко се брани а не за оне који нападају, они који нападају треба да буду што непријатинји ( да га доводе у што неугоднију ситуацију- поготово психолошки, однсно да му не дозволе да ради напамет) по оног ко се брани да би онај који се брани морао да ради правовремено ослањајући се на вештину а не на изграђену аутоматизацију покрета...

Pre svega test bi uvek trebalo da je reciprocitetan, kao što generalno i jeste ali zanemarimo to za ovaj trenutak. Kao što sam već napisao, radi se automatizaciji pokreta, tehnike, koji u datom trenutku ima apsolutnu upotrebljivost u odnosu na okolnosti. Primena veštine zavisi od okolnosti.

Наравно да се овакве вежбе не изводе са почетницима већ са увежбаним вежбачима који не падају на први контакт већ умеју да амортизују и ударац и покушаје извођења полуга чиме се постиже јако неугодна ситуација за вежбача који се брани (јербо су сви некако научени да ће покушај извођења технике, ударца увек утицати на партнера)... у стварности пола примљених удараца се ни не осети нити се реагује на исте...

Dakle izvodi se sa onima koji su svesni svoje veštine, kao što sam napisao već, protivnik/vežbač mora biti svestan svoje veštine ili da trpi posledice. Posao instruktora jeste da pomogne vežbaču u razvijanju veštine i da stekne pre svega svest o sopstvenoj veštini.

Поента вежбе је да се и у таквом окружењу реши задатак а да се при том не упада у бес/ агресију/ панику

Ničega od toga ne mora ni biti, kao što često ni ne bude ali bude nuspojava.

Наравно да постоји реципроцитет, али је поента да ударац или пак неки конкретан рад на зглобовима,... буде ефектан али без наношења штете. А то се постиже тешким ударцима који могу да се контролишу у самом моменту удара .... Такође при извиђењу полуга и сл. рада и бити способан да се у самом раду може исконтролисати сила и на време променити рад како би се избегла повреда сувежбача.

Контролисана, али споља тренер је ту да пази и заустави у случају да се појави виши ниво агресије што може да доведе до намерног повређивања...

Kontrolisana situacija.

Е за то би морао да прођеш вежбице...

Koliko vidim nema potrebe. Počeo si o nekakvim greškama ali nisi naveo koje pa sam mislio sam da si krenuo da pišeš o greškama u tvom radu.

Колико видим ти и даље не разумеш да није приказ вештине лица које изводи технику кад му се партнер подчињава да га не би повредио већ да је вештина кад си у стању стању да решиш задатке и не повредиш партнера који ти се не потчињава а при том те опструира у раду без обзира да ли је у питању ударачка вештина, рвачка или пак рад на зглобовима... И наравно да се при опструкцји не паничи...

Nažalost, koliko vidim i dalje si u svojstvu idealizacije situacije. Panika i frustracija pogađaju upravo onoga ko nije svestan svoje veštine i samim tim nije u stanju da primeni u nepredviđenim okolnostima a to može biti ili onaj koji "napada" ili onaj ko je "napadnut" odnosno onaj kome je zadatak opstrukcija ili onaj kome je zadatak izvršenje akcije. Pri tome nuspojave mogu vrlo lako da se pojave otuda i razlog zašto početnicima ne dozvoljavaš rad.

Занимљиво је то да многи напредни вежбачи "вештина" не разумеју оно што сам горе описао, мада ми се чини да најчешће сами себе убеђују да је све то ризично по партнера јер је тако себи лакше дићи цену... А кад случајно дођу у ситуацију да раде такве вежбе поприлично се разочарају у своје способности...

Razumem jer sam sam radio tu metodu vežbe ali smo svi bili svesni svog nivoa veštine tako da nije bilo nuspojava. Bilo je nažalost i situacija sa nuspojavama iz već pomenutih razloga, sreća pa ja nisam učestvovao u njima.
 
Poslednja izmena:
Ukupno? Znači nisi trenirao redovno sa njim?



Ti utisci mi govore da, što se tiče tehničkog aspekta, vežbač nije bio na nivou pojasa koji je nosio i ako gledamo generalno kako izvode pojedine tehnike, retko ko do njih i jeste na tehničkom nivou zvanja koje imaju. Što se tiče ulične primene, tu je nezahvalno bilo šta komentarisati obzirom da se tiče i suprotne strane a ne samo vežbača.

Direktno sa njim par puta, ali su bili njegovi instruktori u pitanju.
 
Jašta.



Pre svega test bi uvek trebalo da je reciprocitetan, kao što generalno i jeste ali zanemarimo to za ovaj trenutak. Kao što sam već napisao, radi se automatizaciji pokreta, tehnike, koji u datom trenutku ima apsolutnu upotrebljivost u odnosu na okolnosti. Primena veštine zavisi od okolnosti.



Dakle izvodi se sa onima koji su svesni svoje veštine, kao što sam napisao već, protivnik/vežbač mora biti svestan svoje veštine ili da trpi posledice. Posao instruktora jeste da pomogne vežbaču u razvijanju veštine i da stekne pre svega svest o sopstvenoj veštini.



Ničega od toga ne mora ni biti, kao što često ni ne bude ali bude nuspojava.



Kontrolisana situacija.



Koliko vidim nema potrebe. Počeo si o nekakvim greškama ali nisi naveo koje pa sam mislio sam da si krenuo da pišeš o greškama u tvom radu.



Nažalost, koliko vidim i dalje si u svojstvu idealizacije situacije. Panika i frustracija pogađaju upravo onoga ko nije svestan svoje veštine i samim tim nije u stanju da primeni u nepredviđenim okolnostima a to može biti ili onaj koji "napada" ili onaj ko je "napadnut" odnosno onaj kome je zadatak opstrukcija ili onaj kome je zadatak izvršenje akcije. Pri tome nuspojave mogu vrlo lako da se pojave otuda i razlog zašto početnicima ne dozvoljavaš rad.



Razumem jer sam sam radio tu metodu vežbe ali smo svi bili svesni svog nivoa veštine tako da nije bilo nuspojava. Bilo je nažalost i situacija sa nuspojavama iz već pomenutih razloga, sreća pa ja nisam učestvovao u njima.

Паника и фрустрација погађају оног ко идеализује свој ниво вештенине..

Некако најчешће такве проблеме имају управо вежбачи који су "напредни" вежбачи и сматрају да су достигли неки виши ниво вештине...
Вежбачи који се затварају у своју свест о достигнутој вештини скоро увек изађу разбијеног носа или се после анализе њиховог рада (и указивања на битне моменте) поприлично замисле над стварним стањем.

А што се тиче почетника и са њима може да се одраде сличне вежбе али са прилагођеном брзином...

И даље ми се чини да ти у увежбаном сувежбачу који је свестан своје вештине видиш оног који ће први да попусти и дозволи оном ко се брани да изведе технику... Покушај да на тренингу тражиш од сувежбача (што напреднијег) да те у току рада што више опструише и прелази из задатка у задатак без икаквогобзира према теби и твојој вештини. Чак му табрани да се бацака већ му задај да те при сваком твом покушају опстуише кроз кретање, ударање, штипање, шамарање, извођењем контра акција... Тј да користи своју вештину да ти отежа рад а не да се пази од повреде. А твој задатак у таквом окружењу нека буде и да пазиш да му ненанесеш повреду без обзира на то колико ти то било лако, и наравно да га на крају спакујеш...

Ово ти можда делује једноставно али овакве вежбе ретко ко сме да ради, осим на спортовима где је спаринг основна форма стицања искуства...
 
Паника и фрустрација погађају оног ко идеализује свој ниво вештенине..

Odnosno onoga ko nije svestan svoje veštine.

Некако најчешће такве проблеме имају управо вежбачи који су "напредни" вежбачи и сматрају да су достигли неки виши ниво вештине...
Вежбачи који се затварају у своју свест о достигнутој вештини скоро увек изађу разбијеног носа или се после анализе њиховог рада (и указивања на битне моменте) поприлично замисле над стварним стањем.

Zanimljivo.

А што се тиче почетника и са њима може да се одраде сличне вежбе али са прилагођеном брзином...

Dabome, kontrolisana situacija.

И даље ми се чини да ти у увежбаном сувежбачу који је свестан своје вештине видиш оног који ће први да попусти и дозволи оном ко се брани да изведе технику... Покушај да на тренингу тражиш од сувежбача (што напреднијег) да те у току рада што више опструише и прелази из задатка у задатак без икаквогобзира према теби и твојој вештини.

Ne radi se ovde o "popuštanju" nego o svesnosti sopstvene veštine nasuprot veštine suparnika i nasuprot okolnostima situacije.

Чак му табрани да се бацака већ му задај да те при сваком твом покушају опстуише кроз кретање, ударање, штипање, шамарање, извођењем контра акција... Тј да користи своју вештину да ти отежа рад а не да се пази од повреде. А твој задатак у таквом окружењу нека буде и да пазиш да му ненанесеш повреду без обзира на то колико ти то било лако, и наравно да га на крају спакујеш...

Ukemi nije "bacakanje" i dobro je poznato zašto se radi. Ako je on svestan svoje veštine do povrede ne dolazi uopšte ako nije svestan onda nastaje problem. Ako ti prema nekome vodiš posebnu evidenciju prilikom rada, a da on pritom ne vodi računa o svom načinu rada onda takav rad automatski dovodi ili do nuspojava ili lošeg razvijanja i shvatanja veštine kod oba vežbača. Uvek mora da postoji određena doza svesnosti.

Ово ти можда делује једноставно али овакве вежбе ретко ко сме да ради, осим на спортовима где је спаринг основна форма стицања искуства...

Ne baš. znam za solidan broj ljudi koji rade određene vidove slobodnog sparinga, poenta je šta se postiže tim načinom rada.
 
Jos niko nije naucio da pliva na suvom. Kao sto plivac mora uci u vodu, tako i borac mora vezbati borbu. Praksa je pokazala da surovost obuke direktno utice na spomenuto stvaranje borca.
Primer u Aikidou je i izjava Gozo Shiode kada se vratio iz WWII nije mogao prepoznati novi nacin vezbanja Morihei Ueshibe. Dojo u kome su vezbali nekada su zvali "kuca strave" bas zbog spomenute surovosti obuke, gde su povrede bile oubicajena stvar, pa cak i teske
 
Jos niko nije naucio da pliva na suvom. Kao sto plivac mora uci u vodu, tako i borac mora vezbati borbu. Praksa je pokazala da surovost obuke direktno utice na spomenuto stvaranje borca.
Primer u Aikidou je i izjava Gozo Shiode kada se vratio iz WWII nije mogao prepoznati novi nacin vezbanja Morihei Ueshibe. Dojo u kome su vezbali nekada su zvali "kuca strave" bas zbog spomenute surovosti obuke, gde su povrede bile oubicajena stvar, pa cak i teske

Slusaj, vreme samuraja je odavno proslo, danas se resava na drugi nacin.
Covek treba da nauci sebe samokontroli.
A treba vezbati, jer recimo zenskom svetu treba uvek pomoc :)
 
Odgovor nije jednostavno dati, nako sada to sto se vezba naziva borliackim sportovima i oni su namenjeni odredenoj populaciji koja je tu sebe pronasla. Postavlja se pitanje sta ko zeli da vezba.
Degradaciju borilackih vestina i njihovu transformaciju u borilacke sportove cu pokusati opisati kroz Karate, napomenuo bih da je ovo moje licno videnje.
Sredinom 70-tih godina Shotokan stil se vezbao skoro kao Kyokushin, ne treba mesati vezbanje sa takmicenjem, sa tom razlikom sto su se u Shotokanu primenjivali duboki stavovi koje je uveo Yoshitaka Gichin sin Funakoshi Gichin-a da bi se telo dodatno ojacalo, doslo da razgibavanja, itd. On je uveo i visoke udarce nogom jedno od opravdnja je isto bilo razgibavanje.Kada su posetili Okinawu na prijateljskom takmicenju sa Goju-ryu vezbacima su svi izgubili ukljucujuci i samog Yoshitaku.
Po povratku u Japan poucen prethodnim iskustvom resio je da promeni i reformise dotadasnji nacin vezbanja tj. da se vrati korenima.Na zalost umro je mlad i nije stigao da izvrsi reforme.
Cak i takav Shotokan vezbajuci na gore opisan nacin je bio dosta primenljiv, ali je bilo i povreda na takmicenjima, pocinju prilagodavanja pravila takmicenja samim tim i nacina vazbanja. Dolazi do sukoba unutat JKA asocijacije, osniva se WUKO koji izlazi kao pobednik pod opravdanjem i obrazlozenjem da ce tako Karate biti ponovo objedinjen i uvrsten u familiju olompijskih sportova.
Pravila takmicenja, a samim tim i nacin vezbanja, posto je potrebno ovaj put uzeti vise ipona (poena) nego pre jos vise ga udaljavaju od izvornog - reformisanog oblika.Napomenuo bih da je u izvornom takmicenju vazilo pravilo preuzeto iz Kendo-a "moj udarac moj zivot" koje bas nije u saglasnosti sa filozofijom odredenih okinawljanskih skola, ali je u slucaju Shotokana bio primenljiviji nego danasnji nacin bodovanja, posto je udarac morao biti izveden uz kime, pogoditi cilj itd. sto je i izazivalo povrede posto nisu mogli bas svi da se kontrolisu.
Normalno sve to prati jos veca komercijalizacija, svako polugodiste deca polazu za jedan stepen vise tj. pojas, posla tri god postaju majstori, jure se sa crnim pojasom kroz fiskulturnu salu. Nekada je prvi takmicarski pojas bio zeleni koji sa dobijao posle 3 do 4-ri god. vezbanja, ocvrscivanja udarnih povrsina, podkolenica, podlaktica,trbusnjaka, jednom recju celog tela, majstorsko zvanje se obicno sticalo nakon 12 god. vezbanja, napredni pojedinci su ga dobijali malo pre.
Kate gube svoj smisao dolaze na nivo korektivne gimnastika.
Sve se to na zalost kako cujem i primecujem sada desava i u Judo-u.
 
Odgovor nije jednostavno dati, nako sada to sto se vezba naziva borliackim sportovima i oni su namenjeni odredenoj populaciji koja je tu sebe pronasla. Postavlja se pitanje sta ko zeli da vezba.
Degradaciju borilackih vestina i njihovu transformaciju u borilacke sportove cu pokusati opisati kroz Karate, napomenuo bih da je ovo moje licno videnje.
Sredinom 70-tih godina Shotokan stil se vezbao skoro kao Kyokushin, ne treba mesati vezbanje sa takmicenjem, sa tom razlikom sto su se u Shotokanu primenjivali duboki stavovi koje je uveo Yoshitaka Gichin sin Funakoshi Gichin-a da bi se telo dodatno ojacalo, doslo da razgibavanja, itd. On je uveo i visoke udarce nogom jedno od opravdnja je isto bilo razgibavanje.Kada su posetili Okinawu na prijateljskom takmicenju sa Goju-ryu vezbacima su svi izgubili ukljucujuci i samog Yoshitaku.
Po povratku u Japan poucen prethodnim iskustvom resio je da promeni i reformise dotadasnji nacin vezbanja tj. da se vrati korenima.Na zalost umro je mlad i nije stigao da izvrsi reforme.
Cak i takav Shotokan vezbajuci na gore opisan nacin je bio dosta primenljiv, ali je bilo i povreda na takmicenjima, pocinju prilagodavanja pravila takmicenja samim tim i nacina vazbanja. Dolazi do sukoba unutat JKA asocijacije, osniva se WUKO koji izlazi kao pobednik pod opravdanjem i obrazlozenjem da ce tako Karate biti ponovo objedinjen i uvrsten u familiju olompijskih sportova.
Pravila takmicenja, a samim tim i nacin vezbanja, posto je potrebno ovaj put uzeti vise ipona (poena) nego pre jos vise ga udaljavaju od izvornog - reformisanog oblika.Napomenuo bih da je u izvornom takmicenju vazilo pravilo preuzeto iz Kendo-a "moj udarac moj zivot" koje bas nije u saglasnosti sa filozofijom odredenih okinawljanskih skola, ali je u slucaju Shotokana bio primenljiviji nego danasnji nacin bodovanja, posto je udarac morao biti izveden uz kime, pogoditi cilj itd. sto je i izazivalo povrede posto nisu mogli bas svi da se kontrolisu.
Normalno sve to prati jos veca komercijalizacija, svako polugodiste deca polazu za jedan stepen vise tj. pojas, posla tri god postaju majstori, jure se sa crnim pojasom kroz fiskulturnu salu. Nekada je prvi takmicarski pojas bio zeleni koji sa dobijao posle 3 do 4-ri god. vezbanja, ocvrscivanja udarnih povrsina, podkolenica, podlaktica,trbusnjaka, jednom recju celog tela, majstorsko zvanje se obicno sticalo nakon 12 god. vezbanja, napredni pojedinci su ga dobijali malo pre.
Kate gube svoj smisao dolaze na nivo korektivne gimnastika.
Sve se to na zalost kako cujem i primecujem sada desava i u Judo-u.

Ma nemoj reci, da se posle 12-est godina dobijao crni pojas :?:
 
U Judou posle 5 godina treniranja danas dobijes crni pojas.
Cale dok je trenirao taj period je bio izmedju 10 i 15 godina.
Dok sam ja trenirao,za zuti pojas si morao da ogulis kimono najmanje dve godine,sredinom devedesetih...

Tako je bilo nekada, tada si za nosioce crnog pojasa mogao raci da su majstori. Ne tvrdim da su bili supermeni, ili da su savladali neke tajne tehnike posto se sva upotrebljiva uglavnom nauci sa dobijanjem zelenog, ali sve to treba usavrsiti jednom recju nemoguce je postici psiho - fizicku sposobnost bez nekih 12 god. vezbanja, a tu je ponovicu se surovost obuke pogotovu u Judo-u bila neprikosnovena. Zapravo takva obuka ih je i izdvajala pogotovu u istocnjackim vestinama. Koje ti je godiste otac?

- - - - - - - - - -

Ma nemoj reci, da se posle 12-est godina dobijao crni pojas :?:

Spomenuo sam vreme od osnivanja prvog karate kluba pocetkom sezdesetih do polovine pa mozemo reci i kraja sedamdesetih. Treba uzeti u obzir i razliku od recimo Beograda i njegove okoline i provincije
 
Poslednja izmena:
...majstorsko zvanje u Karate_u se dobija za 3. godine rada
ali,- 'rada'...ja sam dobio ga za dvije godine i to od plavog pojasa...braon nikad nijesam imao...
...morao sam opasati braon da bih izasao na polaganje...polozilo nas je cetvorica na starom Dif_u,
od 60. iz YU...Komisija,-...Kaze...Takashi ...Cirai...

P.S.
...lako je znati ko sam...majstorsko zvanje je samo Ulaz u Karate...
Svako sljedece zvanje sam dobio po rezultatima...moj skor u Reprezentaciji se zna...
Imam Skolu...Cilj pogodio a sve ostalo ,- promasio..."
 
Odgovor nije jednostavno dati, nako sada to sto se vezba naziva borliackim sportovima i oni su namenjeni odredenoj populaciji koja je tu sebe pronasla. Postavlja se pitanje sta ko zeli da vezba.
Degradaciju borilackih vestina i njihovu transformaciju u borilacke sportove cu pokusati opisati kroz Karate, napomenuo bih da je ovo moje licno videnje.
Sredinom 70-tih godina Shotokan stil se vezbao skoro kao Kyokushin, ne treba mesati vezbanje sa takmicenjem, sa tom razlikom sto su se u Shotokanu primenjivali duboki stavovi koje je uveo Yoshitaka Gichin sin Funakoshi Gichin-a da bi se telo dodatno ojacalo, doslo da razgibavanja, itd. On je uveo i visoke udarce nogom jedno od opravdnja je isto bilo razgibavanje.Kada su posetili Okinawu na prijateljskom takmicenju sa Goju-ryu vezbacima su svi izgubili ukljucujuci i samog Yoshitaku.
Po povratku u Japan poucen prethodnim iskustvom resio je da promeni i reformise dotadasnji nacin vezbanja tj. da se vrati korenima.Na zalost umro je mlad i nije stigao da izvrsi reforme.
Cak i takav Shotokan vezbajuci na gore opisan nacin je bio dosta primenljiv, ali je bilo i povreda na takmicenjima, pocinju prilagodavanja pravila takmicenja samim tim i nacina vazbanja. Dolazi do sukoba unutat JKA asocijacije, osniva se WUKO koji izlazi kao pobednik pod opravdanjem i obrazlozenjem da ce tako Karate biti ponovo objedinjen i uvrsten u familiju olompijskih sportova.
Pravila takmicenja, a samim tim i nacin vezbanja, posto je potrebno ovaj put uzeti vise ipona (poena) nego pre jos vise ga udaljavaju od izvornog - reformisanog oblika.Napomenuo bih da je u izvornom takmicenju vazilo pravilo preuzeto iz Kendo-a "moj udarac moj zivot" koje bas nije u saglasnosti sa filozofijom odredenih okinawljanskih skola, ali je u slucaju Shotokana bio primenljiviji nego danasnji nacin bodovanja, posto je udarac morao biti izveden uz kime, pogoditi cilj itd. sto je i izazivalo povrede posto nisu mogli bas svi da se kontrolisu.
Normalno sve to prati jos veca komercijalizacija, svako polugodiste deca polazu za jedan stepen vise tj. pojas, posla tri god postaju majstori, jure se sa crnim pojasom kroz fiskulturnu salu. Nekada je prvi takmicarski pojas bio zeleni koji sa dobijao posle 3 do 4-ri god. vezbanja, ocvrscivanja udarnih povrsina, podkolenica, podlaktica,trbusnjaka, jednom recju celog tela, majstorsko zvanje se obicno sticalo nakon 12 god. vezbanja, napredni pojedinci su ga dobijali malo pre.
Kate gube svoj smisao dolaze na nivo korektivne gimnastika.
Sve se to na zalost kako cujem i primecujem sada desava i u Judo-u.

mnogo istine ima u ovome...ali mnogo..
ja sam počela da vežbam davne 79 godine...za majstora sam polagala 90 godine,nakon 11 godina rada iako sam tada bila već dvostruki kadetski i junirski prvak u katama...
zvanje se moralo zaslužiti...
ceo dan sam provela u sali na polaganju...ali ceo dan...
i danas sam u svetu karatea (trener,internacionalni sudija) i mnogo je sve drugačije...sve je marketing i novac...na žalost
 
Sta mislite o ovome,jesu ovi ljudi kreteni ili sta...

Džakić je manje-više ozbiljno prolupao u poslednjih nekoliko godina i više glumi klovna nego borca, iz mog kluba jedan dečko, tada klinac, se odbranio od napada nožem. Sa palicom je isto bilo nekih situacija sa nekim bivšim članovima što su trenirali, što su bili izbacivači i tako dalje. Da ne pominjem da vojska i policija i svi ostali rade iste ili slične tehnike. Ovo za tri-četiri protivnika isto ima primer jednog lika iz Bg-a što je izlomio neku beše 4icu ili 5icu likova svojevremeno. Pravilno bi bilo reći da se ne može očekivati da će svako dostići taj nivo ili čak niko u određenom klubu. Zbog toga se slažem da ljudima ne treba davati lažnu nadu nego ih pošteno ispita do kog nivoa mogu da idu, samo preživljanje u nekoj situaciji se računa kao uspešna odbrana, tipa jedan ti uleti u noge i sruši te dole i svi ostali krenu da šutiraju a ti uspeš da se izvučeš iz te situacije i pobegneš, i ovo se trenira ali nažalost po svemu što sam video 99% klubova to ne radi uopšte. Što se tiče ovog ostaloga u vezi "obrtanja metaka", "redirekcija napada" neke su njegova lupetanja a neki su banalizacija širokih tema za koje nemam živaca da pišem obzirom da ovaj imbecil zna bolje nego lupeta ali ajde jbg ipak je gostovao u emisiji.
 
Sta mislite o ovome,jesu ovi ljudi kreteni ili sta...

Ја мислим да је ово ипак само забавна емисија, без неке жеље за образлагањем ставова који се износе на један, усудио бих се рећи, чак и вулгаран начин.
Оно што је Душан Џакић изјавио, нажалост, одиста важи за већину аикидо дођоа, клубова и асоцијација... не за све, али за већину.
Моје је мишљење да је томе допринела политика и борба за превласт која се са Јапанаца пренела на њима подређене клубове и асоцијације.
Велики фактор игра и то што аикидо углавном нема такмичења, те се не може, колико-толико, објективно сагледати и одмерити, вештина и способност појединих аикидока.
Има светлих примера људи који су свој живот посветили борилачким вештинама, те опробавају и стално унапређују своју технику, али је њих жалосно мало.
Него, ја се нешто сећам да је Џакић радо похађао семинаре на којима су већину чиниле управо аикидоке и оно који тренирају кунг-фу.
 
Ја мислим да је ово ипак само забавна емисија, без неке жеље за образлагањем ставова који се износе на један, усудио бих се рећи, чак и вулгаран начин.
Оно што је Душан Џакић изјавио, нажалост, одиста важи за већину аикидо дођоа, клубова и асоцијација... не за све, али за већину.
Моје је мишљење да је томе допринела политика и борба за превласт која се са Јапанаца пренела на њима подређене клубове и асоцијације.
Велики фактор игра и то што аикидо углавном нема такмичења, те се не може, колико-толико, објективно сагледати и одмерити, вештина и способност појединих аикидока.
Има светлих примера људи који су свој живот посветили борилачким вештинама, те опробавају и стално унапређују своју технику, али је њих жалосно мало.
Него, ја се нешто сећам да је Џакић радо похађао семинаре на којима су већину чиниле управо аикидоке и оно који тренирају кунг-фу.

Nije problem samo što ih nema, problem je i u samoj organizaciji takvih takmičenja. Tomiki je probao da organizuje takmičenja po uzoru na Đudo, pa je izbacio masu nekih tehnika i varijacija iz takmičenja jer su se ljudi lomili kao idioti i čak je zabranio hvatove za kimono pod izgovorom da njegovi ljudi ne bi koristili Đudo tehnike a onda se ispostavilo da je njegova ekipa jako volela da lomi zglobove na šakama i tako dalje. U principu moglo bi se izdvojiti jedno 10tak tehnika i varijacija istih koje bi se mogle koristiti za takmičenja a ovo ostalo da se uči pod kontrolom. Samo onda bi opet ljudi mahom gledali samo te tehnike i tako u krug. Meni bi daleko bolja ideja bila da svaki klub za svaki kyu viši od 5og (eventualno 4og) mora da organizuje pravu ju-geiko probu (slobodnu borbu) pa da vidimo ko je koliko zaista naučio i napredovao. Nije tajna da su Uešibini učenici prihvatali izazivače iz drugih veština i mahom pobeđivali bez većih problema.
 
Poslednja izmena:

Back
Top