Podsetnik !!!

Dabapas

Aktivan član
Poruka
1.472
Molim vas da na ovom postu postavljate tekstove, linkove, slike, koje ste uspeli da prikupite, kako o zlostavljanju pasa lutalica i uopšte životinja, tako i o tome šta Gradska vlast treba, jeste ili nije učinila po tom pitanju u vašem gradu.

Neka služi kao podsetnik svima koji još uvek nisu ozbiljno shvatili problem sa kojim ćemo morati svi zajedno da se suočimo.
 
PROF. DR NADA PROKIĆ: KAKO I UBIJANJE PASA NEKIMA PUNI DŽEPOVE (1.deo)

Besnilo u blizini budžeta

Naša sagovornica, specijalista za ginekologiju i akušerstvo Medicinskog fakulteta u Beogradu, verovatno je za četrdeset godina rada i sama pomogla da na svet dođu neki pripadnici ljudske vrste u današnjoj Skupštini grada Beograda, koji sada odlučuju više o smrti nego o životu jedne druge vrste - o psima. I ide im odlično. Preživelih je sve manje.

Ivona ŽIVKOVIĆ

Odakle ta ljubav prema psima?

Humanista je čovek koji ima osećaj za sva živa bića, a ne samo za ljudska. Verujem da bi mnogi ljudi bili posramljeni i šokirani kada bi otišli u gradsku kafileriju u Ovči, koju sada zovu "azil" i pogledali u oči tim jadnim napaćenim psima, a posebno prestrašenim i očajnim kujama koje su uhvaćene zajedno sa svojim štencima. Na mokrom i hladnom podu, bez hrane i vode, da ne bi prljali, te pse drže tri dana tako zatvorene, a onda ih ubijaju. Za njih ne postoje ni evropske konvencije o zaštiti i pravima životinja, ni zakoni, ni ljudska humanost. Postoji samo mržnja i oholost onih koji u Skupštini grada Beograda o tome donose uredbe, jer zakona nema.
Zapanjena sam da je ovih dana gradonačelnica Radmila Hrustanović, čak javno, u otvorenom pismu, pozvala Brižit Bardo, najvećeg svetskog borca za zaštitu pasa, da dođe u Beograd i da se uveri kako se sa psima kod nas humano postupa. Pa da li je gospođa Hrustanović ikada bila u tom svom renoviranom "azilu" u kome se životinje ubijaju kao nikada do sada. Čak su i mogućnost da budu udomljene sveli na minimum, donoseći propise tako da oni koji to žele da učine moraju maksimalno da se namuče sa administracijom i birokratskom nadmenošću. Kao da im je cilj da ih što više ubiju, što i čine. To je vrsta genocida, a ja kao čovek i lekar to ne mogu da prihvatim.
Ko ima pravo da ubija pse?
Niko. Niko nema pravo da nekome oduzima život. Zato i postoje brojne međunarodne konvencije o zaštiti prava na život pa i prava na život životinja. U osnovi svih Evropskih konvencija je Internacionalna konvencija o zaštiti životinja. Poslednja doneta konvencija iz ove oblasti je Evropska konvencija o zaštiti kućnih ljubimaca, usvojena 26. maja 1987, a inicijativa za njeno donošenje datira još iz 1979.

Da li ona nas obavezuje?

Ne, jer joj nismo još pristupili, ali je Statut Skupštine grada Beograda sa tim usklađen još 1995. godine. Ali pošto želimo u Evropu, moraćemo. Rumuni i Bugari su već prihvatili pomenutu Konvenciju. Ne zbog pasa već zbog ugleda u Evropskoj Uniji. To znači da ćemo i mi morati da donesemo veoma precizan zakon koji će štititi prava životinja i tačno odrediti pod kojim uslovima i u kojim slučajevima se životinja sme ubiti.

A SAMO ONO ŠTO JE ISPLATIVO

Kojim zakonima je sada regulisan rad beogradske kafilerije?
Ne postoji zakon po kome radi kafilerija u Ovči. Ona jednostavno ne može da radi. Kod nas se ovom službom bavi Izvršni odbor Skupštine Beograda preko Službe za zaštitu životne sredine i Ekološke službe. Praktično Izvršni odbor grada sam je sebe ovlastio da reguliše rad kafilerije, pa samim tim i da izdaje nalog za ubijanje pasa.
Zašto pse ubijaju u tolikoj meri da to čak počinje da iritira i međunarodne organizacije za zaštitu životinja?
Oni formalno zbrinjavaju pse lutalice i za taj posao izdvajaju značajna sredstva iz gradskog budžeta. Samo za sterilizaciju svakog psa izdvoji se 3000 dinara. Tu je još i obavezna vakcinacija, verovatno su uračunati troškovi za hranu, koja se ne daje, čuvanje pasa od strane naoružanih čuvara i nađe se još poneka stavka. I to je isplativo onoj službi koja to radi. Naročito ako se čitava stvar reši bez stvarnih troškova - ubijanjem. Sa druge strane, uklanjanje životinjskih lešina sa ulica, a što je posao Ekološke službe, nije isplativo. Zato ponekad leš nekog zgaženog psa može danima da stoji na travnjaku ili na ulici.
Dokaz za to je što se ove dve službe često sukobljavaju oko toga ko će više u ovom poslu učestvovati. Direktor veterinarske stanice Beograd Miomir Todorović i sam je izjavio da on ne zna koliko se novca iz budžeta izdvaja po jednom ubijenom psu.
Ima li u to uvid neko iz republičke vlasti?
Takozvana šinterska služba je u stvari u nadležnosti Republike, a kafilerija pripada gradu. Dozvole za rad kafilerije izdaju se tako prema potrebi. Nekad to čini Ministarstvo za poljoprivredu, nekad grad.
Kako to?
Navedimo slučaj pojave neke bolesti koja se prenosi sa psa na čoveka, besnilo na primer. Ministarstvo za poljoprivredu, nakon što se izvrše sve potrebne laboratorijske analize, i ako se zaista otkrije ovaj virus, obaveštava o pojavi ove zoonoze i onda se na nivou grada preduzimaju potrebne mere. To može da uključi i hvatanje i ubijanje zaraženih pasa koji predstavljaju potencijalnu opasnost za okolinu.
Ja sam bila nedavno u Ulici 27. marta da uzmem odobrenje kako bih udomila jednog psa, jer se bez toga, kažu, ne može ući u kafileriju. Inače ih izdaju samo ponedeljkom i četvrtkom, od 10 do 12 sati. Pošto su me dobro našetali od jednih do drugih vrata, kao da tamo niko ne radi duže od dva dana, obaveštena sam da se psi do daljeg ne mogu preuzimati i udomljavati jer je na Zvezdari besnilo. Stekla sam utisak i da su mnogo ljuti što sam uopšte došla da se raspitujem za psa.
Eto, sada je znači na Zvezdari. Pre dve nedelje je bilo na Voždovcu. To proglašavanje besnila na pojedinim opštinama je veoma sumnjivo. Znate, besnilo je suviše opasna bolest da bi se njegova stvarna pojava tako tretirala samo hvatanjem pasa lutalica na području jedne opštine. Pojavu besnila može da proglasi samo Ministarstvo za poljoprivredu. Ono je obavezno da zvanično obavesti o kretanju svih zoonoza. Besnilo je jedna od najopasnijih bolesti uopšte i građani moraju o njegovom postojanju biti obavešteni na veoma upadljiv način, preko javnih glasila. Eto, a vi, iako ste novinar, to očito niste znali. To znači da Ministarstvo ili neodgovorno radi svoj posao ili besnila zapravo nema.
Ne može gradska vlada sebi da daje u nadležnost da proglašava postojanje jedne tako opasne bolesti samo da bi na osnovu toga preduzimala akcije hvatanja i ubijanja pasa.
I za to se verovatno iz gradske kase izdvajaju sredstva?
Upravo tako.
Znači kafilerija radi potpuno nezakonito?
Pošto zakona o radu kafilerije nema, svako radi kako mu odgovara.
Prave džukce koji napadaju ljude je zapravo nemoguće uhvatiti, te se u smrt šalju potpuno bezopasni psi. To u stvari govori koliko ovoj vlasti i nije stalo do bezbednosti građana i takozvanoj zaštiti životne sredine, već isključivo do finansijskog pravdanja sredstava iz gradskog budžeta koja se troše nekontrolisano i priozvoljno. Ako to nije razlog, onda u gradskoj vlasti u Beogradu sede ljudi skloni ubijanju. Trećeg nema.
 
PROF. DR NADA PROKIĆ: KAKO I UBIJANJE PASA NEKIMA PUNI DŽEPOVE (2.deo)

OD KOGA LI ČUVAJU

Nehuman odnos prema životinjama je ono što Vas najviše pogađa.

U pravu ste. Psi se mogu po Konvenciji o zaštiti životinja ubijati samo u prisustvu veterinara i svi psi prethodno moraju proći takozvanu "trijažu" tj. razvrstavanje gde se odvajaju bolesni koji se ne mogu izlečiti i agresivni od zdravih. Zdravi psi se ne smeju ubijati jer je to zločin. Milutin Komanović, zamenik gradskog sekretara za zaštitu životne sredine izjavio je da se u Ovči strogo poštuje ova procedura i da se ubijaju samo psi koji su bolesni, a ostali se udomljavaju. Ovo drugo ja znam da nije tačno, jer se i te kako ubijaju i tek rođeni štenci i zdravi pripitomljeni psi koje su deca hranila i čuvala.
Što se tiče prisustva veterinara, kao lekaru mi je neshvatljivo da bi ijedan veterinar, čija struka mi je ipak nekako bliska, mogao da prihvati da godišnje ubije i po tri hiljade pasa, a štencima se ni broja ne zna. Tako je samo 13. juna 2003. ubijeno čak 50 štenaca.
Posebno me zapanjuje što se uglavnom hvataju i ubijaju mirni, pripitomljeni i zdravi psi. Oni koji su stvarno agresivni i lukavi, nepoverljivi i zaista su lutalice, praktično su neuhvatljivi. Oni tako i dalje opstaju, pa se stvara slika kao da je Beograd i dalje pun pasa lutalica, te se kampanja njihovog ubijanja nastavlja.
Ipak, broj lutalica je mnogo manji nego što to pomenute službe prikazuju. Ako se ima u vidu da trošenje para iz gradske kase niko ne kontroliše, može se prikazati bilo koji broj. Što veći broj uhvaćenih i nazovi "zbrinutih" pasa to nekome veća zarada u džep.
Kod nas je česta pojava da građani sami posipaju otrov, najčešće "kreozan" (koji se inače koristi u poljoprivredi) po travnjacima oko stambenih zgrada kako bi trovali pse.
"Kreozan" je otrov koji je opasan i za ljude isto koliko i za životinje. Kod nas se "kreozan" nabavlja u slobodnoj prodaji. Meni nije daleko pomisao da onaj ko ne voli životinje ne voli ni ljude, ali s obzirom da je posipanje otrova po javnim površinama teško krivično delo, kod nas je zapanjujuće da niko zbog ovog nije otišao u zatvor. Šta vam to govori? Službi za zaštitu životne sredine "kreozan" ne smeta, ali im smetaju psi, koji su sastavni deo te životne sredine. Da im je stvarno stalo do životne sredine to bi odavno istražili i neko bi već bio u zatvoru. Ovako, ni to im se izgleda ne isplati.
Kažete da grad plaća iz budžeta to takozvano "zbrinjavanje" pasa koje se sastoji od vakcinacije i sterilizacije. Ipak oni koji žele da iz kafilerije uzmu nekog psa ili povrate svog moraju da plate iz svog džepa i vakcinu i sterilizaciju.
Sve to je već plaćeno iz gradske kase i to je očigledno dupliranje u plaćanju, odnosno na dva mesta se ispostavlja račun za isto. Psi se čak moraju vakcinisati iako su oni već zaraženi samim boravkom u kafileriji i veoma brzo, nakon izlaska iz kafilerije, mnogi uginu. Sve ovo je drastično bezakonje i pljačka.
A plaća se iz gradske kase i naoružano obezbeđenje koje čuva kafileriju. Ne znam od koga i čega. Šta tu može da se ukrade? Bolestan, izgladneo i izmučen pas?
Čak i građani koji ne vole pse ne znači da su spremni da finansiraju pljačku koja se na ovaj način sprovodi. Mene ipak najviše boli što zbog opšteg bezakonja i gramzivosti stradaju potpuno nevine životinje.

A KAKO DA SHVATI!

Human odnos prema životinjama nam očito kao društvu nije jača strana. Mnogi zameraju i Vama i društvima za zaštitu životinja što tu energiju ne posvetite brizi o deci i siročadi.
Meni, koja sam čitav svoj život posvetila deci i njihovom dolasku na svet, to niko ne može da prebaci. A znam da to prebacuju sebični i zajedljivi ljudi koji, da se nađu zaista u prilici da nekom detetu pomognu, nikada to ne bi učinili. To je samo prazna priča onih koji mrze i pse i ljude. Jer to uvek ide zajedno.
Šta je sa pravim azilima za pse kao načinom da se lutalice sklone sa ulica i tu smeste i čuvaju?
Do sada grad Beograd nije otvorio ni jedan azil. Postoje samo tri privatna i za njihov rad iz gradske kase nije izdvojen ni jedan jedini dinar. Jedan azil finansira Fondacija Brižit Bardo. O tome koliko joj je gradonačelnica zahvalna, mogli su građani da vide iz arogantnog prebacivanja ovoj glumici da je ekscentrična osoba jer se time bavi. A fondacija BB je jedna od najuglednijih u svetu. Eto, kako nas čelni ljudi u gradskog skupštini prikazuju pred svetom. To je ono što će nas kao društvo i državu mnogo više koštati i što ova vlast ne može da shvati, da su to i političke posledice. Mi na sitnicama urušavamo imidž čitave zemlje.

Šta naša država čini da se na ovom planu uskladi sa evropskim trendovima?
Očigledno ništa. Sve su uradili suprotno. A surova priča o psima je još surovija slika o nama. Čini mi se da mi i ne znamo koliko se na Zapadu na pse i ostale domaće životinje gleda drugačije. To je naša velika bruka koju nikako ne možemo sakriti. A najodgovornija za to je gradonačelnica Radmila Hrustanović, jer ona u svetu predstavlja Beograd. Nije mi jasno kako ona to ne shvata.
 
ISTINA O BESNILU U BEOGRADU

Gromoglasna je medijska objava o pojavi besnila u velikom broju beogradskih opština izazvala kod nekih gradjana pravu paniku. Ali ko je stvarno besan i opasan?
Razvijene zemlje zapadne Evrope, kojima težimo, besnilo su odavno iskorenile, baš kao i trihinelozu i mnoge druge zarazne bolesti. Srbija to još nije uradila, a tranziciona vlast sa svojim »ekspertima« i »menadžerima« školovanim i usavršavanim u inostranstvu, već pet godina nikakav program za iskorenjivanje zaraznih bolesti nije ni napravila, a kamoli sprovela.

Tako bi, umesto da se čeka sezonska pojava besnila i onda saniraju posledice masovnim ubijanjem urbanih životinja, mogla da se izvrši vakcinacija šumskih životinja (iz vazduha, mamcima i sl.) Za to je čak i jedna francuska kompanija nudila besplatno svoje vakcine u reklamne svrhe. Ali, Vlada Srbije nije imala program.
Zemlja u kojoj se zabeleži i samo jedan slučaj besnila godišnje, MORA imati organizovanu prevenciju tj. program stalnog nadzora potencijalnih prenosioca (a to su prvenstveno šumske životinje koje virus nose u latentnom obliku). Taj nadzor mora da vrši Uprava za veterinu, pri Ministartvu poloprivrede, šumarstva i vodprivrede i to ugovorno sa lovačkim društvima koji bi povremeno vršili hajke na lisice. Odstreljeni primerci bi se redovno slali na analizu, a živi bi se stavili na posmatranje. Tako besna lisica ne bi ni stigla do tramvajske okretnice na Novom Beogradu ili u privatno dvorište (mediji su izneli različita mesta pronalaženja “besne lisice”?!).

Ali, ni to nije sve.

Rešenje o proglašenju besnila Ministartvo za poljoprivredu je izdalo 16. januara, a javnost je o svemu obaveštena tek 29. januara kada su iz Veterinarske stanice Beograd, kažu, krenuli da saniraju posledice tj. da ubijaju sve pse i mačke lutalice u velikom broju opština.
Šta se do tada čekalo? Da se besnilo proširi od Novog Beograda, Zemuna, preko Save i Dunava do Makiša, Čukarice, Lazarevca, Obrenovca, Savskog Venca do Starog grada? Kakve su to službe koje dozvole da im ugroženo besnilom postane centralno jezgro dvomilionskog grada?

Šta su radile republičke i gradske inspekcije, veterinari, ekolozi, službe za informisanje, lokalni mediji (Bogdanovćeva TV), gomila “stručnih” saradnika, sekretara, pomoćnika, zamenika, direktora raznih uprava i sekretarijata (čiji službenici idu na stručna usavršavanja u inostranstvo), sa gomilom administracije koju gradjani skupo plaćaju?
Čemu služe veterinsrski inspektori nego da na vreme otkriju potencijalni izvor zaraze kako se ona ne bi širila na pet ili deset opština? Kome redovno svake godine promakne besna lisica, kome se na pijaci redovno pojavljuje trinineloza? Upravo veterinarskim inspektorima.
“Promakao” im je čak i opasan otrov strihnin (smrtonosna doza ako se udahne mu je od 5 do 10 miligrama), i prenosi se i najmanjim vetrom. Pronadjen je prošle godine u okolini Beogradske arene, na travnjaku i trotoaru u vreme održavanja Eurobasketa 2005. kada je izazvao pomor čopora pasa. Koliko je desetina hiljada ljudi tada bilo ugroženo? Da li vas je neko tada upozorio na opasnost? Nije, naravno. Niko do danas nije obavio istragu, proverio rasprostranjenost otrova, potražio krivca (strihnin ne može svako da kupi), nije podneta ni jedna krivična prijava od strane nadležnih. A plaćeni su da ŠTITE životnu sredinu!

Pa zar ima većeg dokaza opšte nesposobnosti i nerada svih ovih službi u republičkoj i u lokalnoj vlasti, čiji je upravo smisao postojanja da deluju preventivno? Sanaciju mogu da rade i honorarci.

Na žalost, sve ove nadležne kadrove osim neznanja, nerada, nedostatka profesiolnalne odgovornosti, etike i elementarnog morala, povezuje i članstvo uglavnom u stranci G17 PLUS i ogromna ljubav prema funkcijama i novcu.

Tako se za sanaciju područija ugroženih besnilom iz republičke kase izdvajaju svake godine ogromna sredstva, baš kao i za službu za hvatanje i “humanu” eutanaziju urbanih životinja. Što više opština je ugroženo (i što se više životinja pobije), više para se prelije u džepove “nadležnih”. Kakva izolacija, azil, trijaža! Ubija se sve: mlado, zdravo, štenci, kuje. Hiljadu dinara po komadu je tarifa. Kakva veterinarska etika!
Preventiva bi koštala mnogo manje, ali od toga bi korist imali samo gradjani, ali ne tehnokrate i Stranka.

Da ne zaboravim vakcine za besnilo su upravo poskupele, kakva slučajnost. A to mora vlasnik psa sam da plati (550 dinara).
Jasno vam je sada kome treba besnilo, ko je opasan (i obesan) i kome je mesto iza rešetaka.
 
STRAŠNO!


OTROV VREBA SA ZELENIH POVRŠINA


Plaše vas vesti o pojavi ptičijeg gripa? Ne brinite. Ono o čemu vas ni mediji ni nadležni organi nisu obavestili još je gore od gripa. To je posut strihnin na beogradskim zelenim površinama.

Da li znate kakav je to otrov? Fatalna doza je samo 5 do 10 miligrama. U obliku je belog pudera, bez mirisa, koji se veoma lako apsorbije, ne samo ako se unese preko usta, već i ako se udahne, pa čak i ako vam udje u oči. Dakle dovoljno je da stojite na travi na kojoj je posut ovaj prah i da vam malo jači vetar ovaj smrtonosni otrov servira u pomenutoj sitnoj dozi. Strihnin je toloko opasan da ako vam padne na odelo, morate ga seći, nikako skidati preko glave.

Simptomi trovanja strihninom nakon gutanja nastaju posle 15 do 60 minuta. Strihnin parališe nerve poprečno prugastih mišića i skeleta, kao i nerve unutrašnjih organa. Brzo nastaje potpuna ukočenost, a svest je pri tome očuvana, sve dok se ne parališu pluća i prestane disanje. Praktično se umire od gušenja, a veoma brzo dolazi do raspadanja čitavog tkiva. Antidota –nema!

Upravo taj izuzetno opasan otrov u posedu je N.N. lica koje ga posipa po zelenim površinama Beograda. Iz kog razloga to čini (ili čine ako ih ima više), nije poznato, jer nije poznato ni jedno lice.

Da se to dogadja otkrili su ljubitelji pasa u Beogradu u više navrata. Ali, analize trovanja gradska vlada nije radila. Tek pre mesec dana, nakon pritiska javnosti, kada i smo i mi objavili fotografije velikog broja otrovanih pasa kod Beogradske arene, izvršena je na VMA analiza nekoliko psećih leševa. Na analizu je veterinarska stanica Beograd najpre poslala pogrešne leševe, ali su ih zainteresovani gradjani prepoznali i sami odneli jedan pravi leš.
Potvrdjen je strihnin.

I šta se onda desilo, pitate se? Ništa. N.N. lice koje poseduje ovaj otrov i dalje je nepoznato i dalje ga vetovatno posipa. Što da ne, niko ga ne sprečava. Gde ga posipa – niko ne zna i izgleda da nikoga iz gradske vlade to i ne zanima. Iako su već sutradan 18.9.2005. nakon otkrivanja psećih leševa kod Arene u medijima iznete pretpostavke da se radi o strihninu, nadležni se uopšte nisu uzbudili iako su baš tih dana desetine hiljada posetilaca iz čitavog sveta možda gazile po zatrovanim travnjacima. Čak je i nekoliko hiljada beogradskih mališana i omladinaca sa svojim roditeljima bilo izloženo ovom otrovu 17. septembra kada je Skupština grada organizovala priredbu ispred Beogradske arene u sklopu Evrobasketa 2005. Samo 100 metara odatle na gradilištu još su leželi mrtvi psi otrovani strihninom.

Da li je moguće da gradjane niko ne upozori na ovakvu opasnost, da niko ne izvrši pretragu terena, ni tada, ni mesec dana nakon otkrivanja mrtvih pasa? Zar je moguće da nadležni Sekretarijat za zaštitu životne sredine ne prijavi slučaj policiji, upozori ministarstva zadravlja, ekologije, poljoprivrede, alarmira inspekciju i pronadje kako se ovaj otrov uošte mogao naći u rukama N.N. lica? Čiji je to propust? Nisu upozoreni ni radnici na gradilištu »Energoprojekta« gde je otrovan veliki broj pasa, niti radnici gradskog zelenila koji svakog dana prčkaju po travi. Ni gradjani Bloka 30 na Novom Beogradu gde su skončali otrovani psi.

Moguće je jer su se nadležni u Gradskom sekretarijatu za zaštitu životne sredine oglasili nenadležnim(!) za ono za šta su nadležni i plaćeni (debelo) sredstvima svih gradjana. Mnogo im je draže da putuju u inostranstvo na stručna usavršavanja (narod plaća), nego da obilaze grad čiju životnu sredinu zaštićuju.
Ovakvim ponašanjem nadležni su zapravo doveli u opasnost desetine hiljade života na Evrobasketu 2005.

A najnadležniji su bili gradski sekretar Branislav Božović i njegov pomoćnik Elizabet Paunović. I dok se oni prave ludi i nenadležni, lice N. N. i dalje seje strihnin po Beogradu.
Gradjani,radnici, deco - čuvajte se! Javni tužioci, oglasite se!
 
Poslednja izmena:
DA LI ZAPAD MORA BAŠ SVEMU DA NAS UČI?

Jedan od osnovnih bioloških principa na Zemlji je ekonomičnost u trošenju energije, pa je ušteda energije u osnovi evolucije svih živih bića. Logično se onda postavlja pitanje, da li je onaj ko je stvarao čitav živi svet to činio uvažavajući ovaj princip ili su desetine hiljada vrsta biljaka i životinja stvorene potpuno nepotrebno s obzirom da čovek od njih nema nikave koristi, a mnoge mu samo prave štetu.

Svakako da nisu, već je svaka vrsta stvorena sa odredjenm namenom i sve čine jedinstven sistem života na planeti zemlji. U tom sistemu čovek (homo sapiens) je samo jedna vrsta koja svoj život mora da deli sa ostalim bićima. Onog trenutka kada čovek pomisli da može da živi sam pokrenuće se nezaustavljivi proces njegovog trajnog odumiranja.

Naučnici koji proučavaju život na planeti zemlji došli su do zanimljivih otkrića. Tako neki smatraju da kada broj jedinki ljudske vrste bude dostigao 10 milijardi, prirodni zakoni će se aktivirati i početi našu vrstu da reduciraju jer životnog prostora za toliku populaciju više neće biti. Danas je na Zemlji preko 6 milijardi pripadnika ljudske vrste, koji moraju da piju vodu, hrane se tako što krčme šume I isušuju močvare praveći obradive površine, uništavaju staništa drugih životinjskih vrsta šireći svoje asfaltne puteve i betonirajući svoja staništa. Ljudska staništa se, pored toga, sve više zagadjuju izduvnim gasovima i u njima sagorevaju ogromne količine kiseonika. Sve to što čovek čini, neodoljivo podseća na način kako se u ljudskom telu razvija opaka bolest rak (na živom tkivu stvara se mrtva materija koja se širi i sve oko sebe razara). Neke moderne naučne teorije zato govore da čitavu planetu Geu treba posmatrati kao jedno veliko živo biće koje ljudska vrsta podmuklo razara.

Zato, da bi smo mogli kao vrsta da na Gei opstanemo, moramo je čitavu održavati u životu i zdravlju. To znači poštovanje svega živog i svih prirodnih principa na njoj. A to podrazumeva smisao za suživot i biološku toleranciju.

Ljudi, psi, mačke i još brojne vrste ptica i insekata odavno žive zajedno, u veštačkim betonskim staništima koje zovemo gradovi. Ovaj neprirodan prostor, postao je danas za čoveka normalan i na njega smo se naizgled adaptirali. Sa ljudima, u njega su ušle i pomenute životinje. Da li će ovaj prostor biti humaniji za život, ako se iz njega izbace sve ostale vrste i ostane samo čovek, ili ćemo život u gradu učiniti podjednako mogućim za sve, pitanje je koje moramo rešiti i mi koji živimo u Begradu, a onda i u drugim gradovima Srbije.

Lavež pasa, grakanje svraka, noćno vrištanje mačaka u vreme parenja, iskvarenom uhu gradskog čoveka počelo je da smeta. Izduvni gasovi, alarmi od automobila, prosuto motorno ulje po pločnicima, brujanje motornih vozla I tutnjava aviona, postalo je nešto na šta smo se adaptirali. Kao kada se pušač navikne na čadj i nikotin i ne može bez dima cigarete, a čist vazduh mu više ne prija.
To su upravo početni simptomi podmukle bolesti ljudske vrste, one za koje smo na početku rekli da nas vodi trajnom izumiranju. Obratimo zato pažju na ove
simptome, jer kada se bolest razmahne, može biti kasno. Ono što je za ljude postalo nomalno, nije više priodno. Onaj ko ne veruje da Gea već boluje, neka odšeta pešice do Terazijskog tunela I neka u njemu provede makar jedan sat I normalno diše. Onaj ko izdrži, preživeće na planeti zemlji I kada prirodni zakoni života budu izmenjeni, jer jednog dana kiseonika će na čitavoj planeti biti baš u tim količinama koje su danas u Terazijskom tunelu.

Onaj ko ne izdrži, naka dobro razmisli o tome zašto mu pseći izmet na ulici više smeta od parkiranih automobila po travnjcima i trotoarima, jer I to je simptom opake bolesti.
Ali život u gradu se može organizovati i bez psećih izmeta gde im nije mesto, I bez automobila gde im nije mesto. Tim poslom se bavi svaka gradska vlada. Ne tako što će automobile uništavati, jer gaze ljude I ispuštaju otrovne gasove, a pse ubijati jer ujedaju i prljaju, već tako što će ljude I pse naučiti kako da se I prema jednom I prema drugom ponašaju. Evo nekoliko primera:

1. Kao što znamo gde I kako treba da predjemo ulicu, moramo naučiti I kako da se ponašamo u saobraćanju sa psima. To se danas u svim razvijenim zemljama uči u školama (mi smo se vratili na veronauku).

2. Roditelji koji se plaše pasa, obavzno taj strah prenesu i na dete (a psi ujedaju baš one koji ih se plaše).

3. Danas se ophodjenje čoveka prema životinjama reguliše zakonima (mi ga još nemamo).

4. Vakcinacija protiv bolesti besnila se vrši iz budžetskih sredstava jer je to u interesu svih gradjana I države (kod nas moraju da je plate samo vlasnici pasa).

5. Psi se ne smeju udarati motkama, šutirati, gadjati kamenicama i sl. jer postaju trajno agresivni prema ljudima (kod nas je to učestao način u ophodjenju sa psima i niko zbog toga nije kažnjen).

6. Da bi se problem velikog broja pasa lutalica na ulicama grada smanjio svuda se vrši njihova sterilizacija i podstiče njihovo udomljavanje (naša vlast ovo rešava njihovim ubijanjem i administrativnim komplikovanjem procedure za udomljavanje).

Kako će se ovo kod nas rešiti?

Pristupanje Evropskoj Uniji nateraće nas da usvojimo i Evropsku konvenciju o zaštiti kućnih ljubimaca. Bugari i Rumuni su je već usvojili, baš zato što im se žuri u EU. Ali, postavimo sebi sledeće pitanje: zašto neko mora da nas tera i ucenjuje da donesemo zakone koji su nama u interesu? Zašto ne možemo neke stvari sami da rešimo, bez pritisaka iz inostranstva? Zar i ophodenju prema prirodi treba da nas uči neko sa Zapada?
 
Psi su plemenitiji od ljudi

Sve što je ´hrabri´ kolega novinar napisao u tekstu "Strah od čovekovog najboljeg prijatelja", objavljen 19. decembra, toliko je tendenciozno pa izgleda kao da ga je naručen od nadležnih, poznatih po svojoj "ljubavi" prema psima. Pored toga, tekst je napisan veoma pristrasno i opasno jer raspiruje nenormalnu i neprirodnu mržnju čoveka prema "najboljem prijatelju".

U tekstu su izbegnuti stavovi vodećih udruženja za zaštitu pasa i očito nije postojala želja da se piše o srži problema koji ljudi imaju s psima lutalicama. A srž je u tome da uopšte nije bitno koliko je pasa na ulici već da se eliminiše njihova agresivnost, tj. da psi ne ujedaju ljude i ne šire bolesti zoonoze.

Psi mešanci su, za razliku od genetskih modifikovanih i opasnih pasmina, deo prirode i oni se ne smeju istrebljivati i uništavati kao vrsta. Ubijanje pasa je zabranjeno mnogim evropskim konvencijama. Kao kada bi gradske vlasti posekle sve drveće, zatrle sve travnjake, istrebile sve ptice... U takvom ekosistemu čovek ne može više da opstane jer bi se nenormalno namnožili insekti i pacovi, a njihovu populaciju čovek ne može da kontroliše kao pitomu pseću. Taj posao odrađuju upravo psi i mačke. I to bez donacija, stranih kredita i honorara iz opštinskih kasa.

Dva su razloga zašto se prema čoveku, svom prirodnom prijatelju i gospodaru, neki psi ponašaju agresivno.

Psi čuvaju svoj dom

Prvo, neki ljudi (ne svi) ne umeju da se ophode prema psima. Kao kada bi neko živeo u gradu, bez ikakvog saznanja čemu služi trotoar, čemu kolovoz, semafor, pešački prelaz... Znate šta bi mu se dogodilo? Da li zato sve automobile treba uništiti?

Baš zato se u mnogim zapadnoevrpskim zemljama se deca još u obdaništu uče kako da se ponašaju prema psima. To je i predstavnik Svetske organizacije za zaštitu životinja WSPA Brajan Fokner objasnio beogradskoj vladi kada su mu platili da ovde održi predavanje. Psi i mačke su uvedeni u mnoge ustanove za socijalizaciju širom sveta, jer oplemenjuju čoveka. Vaš novinar ističe kao veoma negativno što se deci dozvoljava da se igraju s njima (psima)". Srpska deca valjda treba da se igraju samo s pištoljima, noževima i petardama (koje su za uši mnogo prijatnije nego pseći lavež).

Da nema "rasnih" pasa, ne bi bilo profitabilnog psećeg biznisa sa veterinarima, lekovima (jer su ovi psi osetljiviji), psećom hranom i kozmetikom. Mešancima sve ovo ne treba. Dakle, psi ne ujedaju svakoga i ne ujedaju svi psi. Da bi se znalo koga će i kada ujesti, treba ih poznavati.

Iz teksta je takođe očito da se zoohigijenom po lokalnim samoupravama bave ljudi koji to ne znaju. Očito je i da je za sve njih jedino rešenje - novac. Traži se donacija, investicija, povećanje budžeta... Zato se stalno prave skupi elaborati, finansiraju razni projekti (prebrojavanje lutalica), čipovanje i izrada baze podataka, novi kompjuteri, novi softveri, nova vozila, novi objektiÖ Ide se na stručna usavršavanja u inostranstvo, angažuju se privatne i neovlašćene firme za trovanje pasa.

Da bi to prošlo kod građana koji sve plaćaju, treba izazvati strah od pasa lutalica koji napadaju, grizu i šire besnilo (uglavnom nedokazano), a za to su zaduženi "nezavisni" mediji.

Savet za zajednički život

Na kraju, nekoliko malih besplatnih saveta svima koji žive u paničnom strahu od pasa i daju preko poreza debele pare da bi sutra živeli u gradovima pacova, buba i plastičnih kesa. Psi napadaju samo one koji ih se plaše. Psi napadaju samo decu koja od njih beže ili ih iritiraju. Psi postaju agresivni kada se kamenuju i šutiraju, pa su ih mnoge evropske zemlje zaštitile od ljudi. Kazne za zlostavljanje životinja su drakonske i uključuju i zatvor. Psi nikada ne ujedaju prijateljski pruženu ruku, već isključivo grizu nogu koja šutira.

Pored svakog čopora se može proći kada se psima baci nekoliko koščica ili izgovori nekoliko smirujućih reči. Osobe koje ne mogu da obuzdaju svoj strah i neprijatno osećanje prema psima treba da zaobiđu pseću teritoriju. Psi čuvaju svoju teritoriju i upozoravaju lavežom, baš kao što svako zaključava vrata svoje kuće i ne voli da mu tuđini šetaju kroz dnevnu sobu.

Psi su emocionalno osetljivi, baš kao i ljudi. Upravo zato savršeno komuniciraju sa čovekom i u pozitivnom i u negativnom smislu. Zamislite kako bi ste se vi ponašali da vas neko na ulici, bez povoda, gađa kamenom ili šutne. Ipak, za razliku od ljudi psi na takav atak reaguju manje žustro, jer ne pucaju iz pištolja i ne organizuju hajke sa ubijanjem, trovanjem i masakrom ljudskih nasilnika.

Psi su plemenitiji od ljudi. Zato se za psa već hiljadama godina kaže da je najbolji čovekov prijatelj. A čiji je čovek prijatelj kad ni u sopstvenoj vrsti nije u stanju da se ponaša miroljubivo? Upalite televizore, otvorite novine, pogledajte sebe, ljudi!
 
OTROVANI SVI PSI NA ADI CIGANLIJI


Dvadeset miroljubivih pasa bez vlasnika, od kojih je njih nekoliko izbačeno iz domova svojih vlasnika, koji su bili već nekoliko godina odomaćeni stanovnici Ade Ciganlije otrovano je proteklog vikenda. Leševe njih dvaneast, u ponedeljak su pronašli, i sami sahranili, zaposleni sa obližnjih splavova. Po njihovim rečima, prizor je bio užasan. Leševi pasa, ležali su unaolokolo u krugu od stotinak metara, gde su se poslednji put sakupili dok su umirali u najstrašnijim mukama.
Ostalih osam pasa su se verovatno povukli negde u šumu gde su u medjuvremenu, takodje uginuli.

Iz beogradske šinterske službe, kažu da su ih danima pre toga zvali iz Uprave Ade da dodju i pohvataju sve pse jer će ih u protivnom pištoljem sve pobiti. Preko zime psi su se uglavnom kretali gladni oko splavova tražeći otpatke hrane. Leti su ih redovno hranili brojni posetioci Ade, jer su svi bili pitomi i miroljubivi.
Kome su ovi psi toliko smetali sada kada na Adi nema toliko posetilaca, niko od radnika na splavovima nije mogao da objasni.
Umesto pištolja, ipak je upotrebljen otrov. Koji otrov i gde je posipan i ko je to učinio, krajnje je vreme da beogradska poliija najzad ispita.
Iz udruženja za zaštitu životinja »Help animals« misle da znaju ko je ovo uradio i veruju da će se nadležni organi, pre svega policija, konačno oglasiti, jer onaj ko na ovaj način zagadjuje prirodnu sredinu u sred Ade Ciganlije, u kojoj preko leta leži i sunča se na zemlji i po nekliko stotina hiljada Beogradjana, svakako bi morao da završi bar kod istražnog sudije, a u uredjenim državama već bi bio u zatvoru.
 
U SMRT ZBOG KOŠARKE

Samo stotinu metara ispred Severnog ulaza u Beogradsku arenu, pre podne u subotu 17.9., prolaznici su pored puta u travi mogli da vide stravičan prizor.
Otrovani, mrtvi, ali i još umirući psi, sa obližnjeg gradilišta ležali su unaokolo. Bilo ih je preko deset, koji su se mogli videti na samom trotoaru i na obližnjim peščanim naslagama. Dublje na peščari, ko zna koliko još. Pored pasa, mrtve ptice - svrake, gačci.
Na dva metra odatle u kompleksu gradilišta, ogromna deponija djubreta koje niko već godinama ne čisti.

Ispod baraka na nekoliko metara odatle, gde su smešteni radnici, šmugne po neki pacov. Barake u kojima oni rade i spavaju upravo liče na velike pseće štenare. Neki u psima vide prijatelje, neki neprijatelje. Imaju istu brigu- treba preživeti. Za razliku od pasa koji očajnički čekaju neku hranu, ljudi čekaju kada će ih platiti, da kupe hranu. Ništa više od toga.

Ove ljude i pse spojila je okrutna profiterska vlast. Novi Beograd odavno je prenaseljen. Nema više ni jednog travnjaka većeg od dvadeset kvadratnih metara. Samo asfalt i zgrade. Važno je što više graditi i prodati. Jednom se vlada gradom od dva mliona stanovnika. Treba to iskoristiti.
Psi saterani na još jedinu preostalu peščaru, izmedju mešalica za beton, daleko od gradjana. Preko dana dok bruje mašine, kriju se u šipražju i na peščanim dinama. Noću krišom obilaze okolne kontejnere. Dobri ljudi, u hrišćanskom maniru, ponekad ih nahrane. Ali, u Srbiji sve manje hrane pretekne, a i broj hrišćana se smanjio, očito. Porasla je mržanja prema psima, ljudima, sopstvenom narodu i veri.
Sa »reformama« i kapitalističkom »demokratijom«, ljudi postali sve divljiji, ponašaju se i prema psima – kao zveri. Napadaju ih, sikću, ubijaju. I plaše ih se. Kao da su oni deo druge planete. U gradu više nema mesta za sve.
U toj gusto nabijenoj stambenoj četvrti, 17. septembra izmedju 8 i 9 sati, iz prejakog ozvučenja trešti nešto nalik muzici (neki rep, dens i sl.), ali daleko i od kulture i podneblja u kojoj je stvoren ovaj narod. Ne, ne remeti se javni red i mir, jer skup je legalno prijavljen(!) Gradske vlasti su same sebi izdale dozvolu da prave buku, odgovaraju policajci na žalopojke starijih gradjana.

Mladi ljudi skupljaju se na bučnu feštu koju organizuje Skupština grada. Tek tako da se nešto dešava i da nešto trešti. Da se mlad svet muva i nečim zabavlja. Budućnost im se ne smeši, to su odavno svi shvatili.

Na peščanom nasipu i oko njega, sto metara dalje - smrt. Pseća.
Ljudi i deca koji su hranili pse sa gradilišta, ne mogu da veruju svojim očima. Pričaju da su pse već danima obilazile šinterske ekipe, ali nisu mogli da ih uhvate. Ti psi beže od ljudi. A zašto ih je trebalo uhvatiti, kad nikog nisu napali, ujeli? Zato što je na sastanku proevropske demokratske vlasti, u Sekretarijatu za zaštitu životne sredine, 9. septembra odlučeno da se oko hale ne sme videti ni jedan pas »lutalica«. Zašto? Valjda zato što nas Evropa gleda i ko zna šta može da pomisle kad vide da imamo na ulici pse(!). Pa još nepedigrirane, odnosno bez brenda. A nije dobro ni da psi tumaraju po čistim zelenim travnjacima, valjda. Što li je Bog uopšte stvarao pse? Zašto odmah nije stvorio novac i automobile i asfalt, da se ljudi ne muče?
Pacove i djubre gradski sekretar, Božović, geolog i večiti funkcioner koječega, ne pomenu. To ne laje, a neće se valjda ni videti.
Ali, psi su se od šintera dugo sklanjali, uspešno. Shvatili odmah sa kakvom nehrišćanskom vlašću imaju posla. Tako psi ispadoše mudriji od beogradskih birača i opstajaše tu godinama.

Jedna doktorka koja ih je redovno obilazila i hranila, slika leševe. Da odnese slike u novine. Neka svet vidi evropski Beograd.
Vrlo brzo stiže kombi šinteraja. Istrčava usplahireni veterinar Djordje (koji obavlja »humane« eutanazije pasa) traži da se leševi sklone, otima doktorki aparat, vuče je za ruku, udara, obara na pesak. Može sin da joj bude, ali tog dana je mnogo nervozan. Nešto mu smeta, viče. Zašto mu to smeta? Sam kaže da je danima, po nalogu gradskog Sekterarijata obilazio teren i psima davao u mesu Sedalin, za uspavljivanje, kako bi ih lakše uhvatili šinteri. Ipak, ni jedan pas nije uspavan niti uhvaćen do početka Prvenstva.

Petak je bio poslednji dan da se posao obavi.
Kako su se ovi baš tada naprasno otrovali i sa čime – ON ne zna. NEKO ih je otrovao, kaže, i on je samo došao da skloni leševe. Za mrtve pse javila mu Organizacija za poštovanje i brigu o životinjama »Orka«. Ova organizacija, inače na »sitnim« donacijama Gradske vlade, jedino je poznata po svojim saopštenjima u medijima. Druga udruženja za zaštitu životinja u »nezavisnim« medijima- ne prolaze. Iako mrtve pse nije ni video, niti ima rezultate obdukcije, predsednik »Orke«, Burazerovć, propali student veterine, ali ambiciozan nevladin aktivista, već naslućuje da su otrovani Strihninom(!?)

Burazerović, koji više voli da kontaktira sa medijima i političarima, nego sa psima, preko saopštenja tvrdi da je krivo N.N. lice i podnosi krivičnu prijavu. Tako bar saopštava. I to odmah veoma važno objavljuje i televizija B92. N.N. lice mora da već drhti od straha. Burazerovića ne zanima da se preko medija čuju izjave očevidaca, na terenu. On želi da gradjani čuju stav samo njegov i onoga ko mu daje »sitne« donacije iz gradske kase.
Krug je zatvoren i tako priliku da se javno oglasi u ovom slučaju i skine sa sebe svaku sumnju dobija baš Gradska vlada i lično potpredsednica Radmila Hrustanović, poznata inače po ljubavi prema psima, čak do Pariza. Gradska vlada sa tim, kaže ona, nema veze. Zašto bi zaboga ljudi iz Gradske vlade tako nešto gnusno činili?
Naravno, ko bi uopšte posumnjao da sadašnja gradska vlast može biti tako lažljiva i podmukla? To može da misli samo Brižit Bardo. A ona je daleko, pa ne vidi dobro.

Navijačima u Beogradskoj areni ostaje samo da navijaju uz: »PO-MO-ZI BO-ŽE«!
 
PSI LUTALICE SU KAO DECA BEZ RODITELJA


»Napadaju psi, ali napadaju i pse«, Beogradska hronika

»Sve češći slučajevi nasrtanja pasa lutalica na gradjane«, Beogradska hronika


Ovo je vrlo proizvoljna i tendenciozna tvrdnja, jer pod »nasrtanjem« neki psihološki labilni, ali i nedovoljnomo obrazovani pojedinci, smatraju i samo lajanje i pokretanje psećeg čopora prema njima. A psi, poznato je, lajanjem upravo upozoravaju na svoje prisustvo dajući vam do znanja da ste zakoračili na njihovu teritoriju, i da imete to u vidu. Naravno, i psi negde moraju da stanuju.

Gladni psi imaju običaj da ponekad »zagrizu« kesu ili torbu nekog prolaznika, ali to nije pravi ugriz već više znak da traže hranu. Medjutim, reakcije nekih neurotičnih i primitivnih ljudi su u tim slučajevima zaista neprimerene: Majke vrište, grabe decu u naručije, udaraju pse torbama ili kišobranom, baš kao što opisuje citirana Tatjana Otković iz teksta. Najgore prodju deca koju su roditelji vaspitali da se plaše pasa i koja panično počinju da beže, čime čine najveću grešku. Mnogi mušakrci (zapanjuje koliko se muškarci plašljiviji od žena) šutiraju ih, gadajaju kamenicama ili panično poskakuju. Sve pogrešno.
Takve navala nervoze, izbezumljenosti i straha deluju na pse upravo kao okidač. Tada i oni, podstaknuti nekim emotivnim vibracijama koje oni mnogo jače primaju nego mi, počinju da se osećaju ugroženim i grupno kreću na prestrašenu žrtvu, koja je u njima probudila borbeni instikt.

Ali ne plaše se svi ljudi pasa. Psihološki stabilni ljudi i oni koji poznaju psihu pasa bez problema prolaze pored svakog psećeg čopora, pa i onog najagresivijeg i najgladnijeg.
Na žalost, kada novinari pišu o psima lutalicama, to obično čine oni koji niti pse pozanju, niti ih zanima da temu obrade studioznije. Puko prenošenje nečije izjave da ga je pas napao, ne služi ničemu osim da kod čitalaca izazove strah. Studiozan novinarski tekst obradio bi - ZAŠTO JE PAS NAPAO ČOVEKA, koga po prirodi smatra gospodarem.
Najzad, psi su kao i deca, oni bez gazde nisu vaspitani i predstavljaju ponekad uličnu besprizornu bandu. Kada ih gradjani usvoje, i pruže im hranu i ljubav, isti ti »banditi« postaju doživotno zahvalna i poslušna »deca«. Zato ih ljudi i drže kao ljubimce.

Tražiti da se svi psi lutalice pobiju je kao tražiti da se pobiju sva deca bez roditeljaskog staranja jer sutra mogu postati kriminalci i ubice.

Ubijanje pasa je i po našem novom Krivičnom zakoniku zabranjeno, samo što nadležni u Veterinarskoj stanici Beograd ne haju za zakon, baš kao ni tužilaštvo, ni policija. »Veterinarima« koji ubijaju pse lutalice strana je i veterinarska etika.
 
Zasto ne napises autore tekstova, vreme kada su pisani i kome su upuceni, gde su objavljeni (oni koji su objavljeni)? Ne mogu svi da prepoznaju vreme i dogadjaje, a bilo bi dobro da oni koji ne znaju nauce nesto.
 
Ovo su sve prilicno stari tekstovi. Za razgovor sa Gradonacelnikom nije potrebna istorija, vec trenutno stanje. Sastanak nece moci da traje satima da bi se poslo od puno godina unazad. Koncentrisite se na sadasnjost.

Mina, zadnje trovanje na Adi je bilo pre nekoliko dana. Nazalost sa losim ishodom.

Dabapas, jedina organizacija koja se bavi problemima zivotinja na ulici je Evropska inicijativa 17. Najbolje je da se obratis Danici Drobac. Od nje ces dobiti najtacnije informacije o aktuelnim desavanjima i na ulici i u Ovci. Za info o azilima kontaktiraj ostala drustva koja se uglavnom bave azilima.

Popravljanje stanja na ulici zavisi od vise faktora: zakona, kulture odnosa prema razlicitosti, medijskih kampanja, reakcija nadleznih, finansija itd. Plasim se da ovakvo gomilanje tekstova nece dati rezultat. Onaj ko je zeleo da zna sta se dogadja, mogao je da sazna citajuce razne forume. Stampa je manje pouzdana, mada i forumi ponekad mogu da se stave pod znak pitanja. Ne verujem da ce forumasi ovde biti zaineresovani da iscitavaju te silne strane teksta. Mora to sve da se skrati.

Nadlezni su odlicno upoznati sa svim desavanjima i to godinama unazad. Razlog njihovog necinjenja nije bilo nepoznavanje situacije, vec odsustvo zelje da nesto promene. I oni koji su hteli, imali su prevelike otpore i tako je bilo na svim nivoima. Ne treba zaboraviti da su neki bas zahvaljujuci ovako tragicnom i haoticnom stanju dobro finansijski prolazili, od sintera za koje postoji svedocenje da su prodavali materijal iz Ovce (u zapisnicima Tamare Popic) preko VS Beograd koja je dva puta vodila kroz knjige da je sterilisala i cipovala jednu te istu kuju (pas doduse ima dva cipa iz Ovce o cemu su svi nadlezni informisani) itd.

Ako stvarno mislite da se nesto uradi, dajte sadasnje stanje i konkretne predloge sta uraditi. Mislim da od po ko zna koji put ponavljanja davno ispricanih prica nema koristi.
 
Poslednja izmena:
Kako naslov kaze, ovo je Podsetnik, nije "udarna vest u 8".. ideja posta je da se koncentrisu svi tekstovi na jednom mestu jer je "na raznim forumima" veoma sirok pojam. Znaci ako neko hoce moze na jednom mestu da procita gomilu tekstova i da se upozna sa situacijom ako to zeli.
Molim vas postavljajte tekstove jer je to ideja ovog posta i ove teme. Predloge, sugestije i ostale stvari molim vas na PP:

Hvala.
 
Vidim da tekstovi i dalje nisu locirani u vremenu i prostoru, meni su poznati, ali pretpostavljam da mnogima nisu .... Iz komentara anasare zakljucujem da treba da posluze kao neka vrsta pripreme za razgovore sa gradonacelnikom. Mozda sam pogresno zakljucila, pa hajde da pitam, cemu podsetnik?
 
Alo, gde si Dabo ??? Nema odgovora.

Evo jos jedno pitanjce: Da li razgovor koji planiras treba da bude bas sa gradonacelnikom, Djilasom, ili se radi o cajanki kod Krkobabicevog sina, Krkobabica juniora? :dontunderstand::aha:
 
Marsupilami kako ne shvatas da necu da ti odgovaram na provokacije :)
Razgovor ce biti sa Djilasom kao i sto sam ti rekao. Sto se tice informacija potrudicu se da upisem sve sto nadjem na netu, ovo su uglavnom privatni izvori.

Hvala na razumevanju. :bye:
 
Žitelji Višnjičke banje prestravljeni zbog pojave trovača "kroazanom"

Truju pse otrovom opasnim za ljude

Reč je o smrtonosnom pesticidu, koji je najopasniji po decu

Nekoliko desetina pasa otrovano je nedavno pesticidom "kreozan" u naselju Višnjička banja. Sugrađani iz ovog naselja, obratili su se redakciji "Glasa javnosti" za pomoć, jer je reč o izuzetno opasnom otrovu, kojim je, kako se navodi u pismu, "nedavno, tokom samo jedne noći, otrovano najmanje 10 poznatih pasa". Otrovani psi, navodi se dalje u pismu, pre nego što umru u strašnim mukama, najpre povraćaju sadržaj drečavo žute boje, kakav je sam "kreozan", kao pasta, i to po parkovima i zelenim površinama gde se igraju deca.

Prema njihovim navodima, koliko je "kreozan" opasan pokazuje i činjenica da je u uputstvu o korišćenju proizvođač naglasio da neiskorišćene količine i ambalažu treba doneti u sabirne punktove na propisno uništenje. Kako kažu u jednoj od poljoprivrednih apoteka, "kreozan"služi za prskanje voća, uz korišćenje pune zaštitne opreme, a puštanje životinja u zonu koja je prskana se ne preporučuje u narednih 42 dana.

Prema rečima prof. dr Dragana Joksovića, načelnika Nacionalnog centra za kontrolu trovanja, ovaj pesticid veoma je opasan po ljude i već dve godine ga nema u slobodnoj prodaji. Reč je o jedinjenju, koje je ranije bilo dostupno svima, ali sada spada u prvu grupu otrova, čija se nabavka najrigoroznije kontroliše.

U poljoprivredim apotekama kreozana nema u prodaji već dve godine, jer je proizvodnja ovog pesticida zabranjena, a u prodaji se donedavno moglo pronaći samo ono što je ostalo u zalihama.
- Kreozan je proizvodila samo "Zorka" iz Šapca, ali je proizvodnja prestala- kaže Duško Milovanović, vlasnik poljoprivredne apoteke.

Zaposleni u Ministarstvu poljoprivede su nam rekli da je prodaja "kreozana" bila zabranjena, ali je tokom sankcija i ekonomske blokade, zbog nemogućnosti nabavke pesticida iz uvoza, privremeno bio ponovo vraćen u prodaju.

Mrtve pse i mačke sa ulica uklanja veterinarska služba Azila za pse i mačke, pa ostaje samo njihov savet građanima da mrtvu životinju ne dodiruju, nego da zovu ovu službu, a oni će u toku istog dana telo odneti i uništiti.


Simptomi

Kreozon može da se apsorbuje preko kože, udisanjem i preko usta. Smrtna doza za čoveka je 5-50 miligrama po kilogramu težine čoveka, što znači da su deca najugroženija. Osoba koja je otrovana kreozanom oseća muku i gađenje, zatim povraća, preznojava se, ima temperaturu višu od 42 stepena Cejzijusa, ubrzan rad srca i ubrzano disanje, grčeve i gubitak svesti. Otrov se vrlo brzo apsorbuje, a osoba treba odmah da se javi specijalizovanoj ustanovi- kaže prof. dr Dragan Joksović, načelnik Nacionalnog centra za kontrolu trovanja.
 

Back
Top