Po meni kao laiku za lingvisiku, ali ne i za najprostiju logiku, Kordićka je definitivno u pravu. Prosto mi je neshvatljivo kada neko tvrdi da su današnji hrvatski i srpski (naravno i bosanski i crnogorski) u lingvističkom smislu dva različita jezika a ne jedan jezik. Da su oni jedan jezik nam svjedoči da se mi razumijemo perfektno bez prevodioca. Evo citata iz jednog teksta koji sam našao na internetu:
"Smešna strana naših jezičkih politika pokazuje se najjasnije kod prevoda. Činjenica da je skraćenica BCS rođena baš zbog prevođenja i baš u Hagu baca tragikomično svetlo na sve nas.
Ima li nekoga da se ne seća Jergovićevog teksta o zagrebačkoj premijeri srpskog filma „Rane“ 1999. godine? Podsetiću vas: „
Vežite se, polećemo“, kaže lik s filmskog platna, a ispod piše: „Vežite se, polijećemo“. Baš tako. Onda se na platnu pojavi latinični natpis „Beograd, jesen 1991“, a ispod njega nam latinični titl objašnjava: „Beograd, jesen 1991“. U kinu ludilo. Smijeh, suze radosnice i oduševljeno pljeskanje po koljenima, a još nije prošla ni prva minuta filma. Nema zbora, ovo je valjda najluđe filmsko ostvarenje u povijesti filma, usporedivo možda tek s otvaranjima filmova iz američke nijeme komedije."
http://pescanik.net/2009/03/govori-bcms-da-te-ceo-svet-razume/
Da sad detaljnije odgovorim, no to bi bilo zadnje, jer ne vidim da se nješto može više pisati. Kordićkin bi stav bio:
1. postoji jedan jezik koji je policentričan, a hrv. (srp. i drugi) varijante su toga jezika
2. najbolji je naziv srpskohrvatski za taj jezik, a nacionalistički je u stručnoj literaturi i javnosti ustrajavati na jednonacionalnim nazivima
3. taj je jezik nastao u 19. st. To je jedan standardni jezik
4. jedini je kriterij međusobna razumljivost
5. gramatički je ustroj za standard praktički isti
Hrvatski- i ne samo hrvatski- lingvisti i javnost općenito odbacuju ta stajališta. Oni koji su informirano ulazili u polemiku s njom najčešće vele sljedeće:
1. točno je da su ti jezici razumljivi, no nije neki kriterij. On zanemariv nije, no nije ni presudan.
Presudna je snažna individualiziranost posebnih jezika, njihova povijest utisnuta u njihovu fizionomiju i osjećaj govornika toga jezika da govore svojim nacionalnim jezicima, a ne varijantama nekoga policentričnoga jezika- za razliku od pravih policentričnih jezika poput englskog, njemačkoga i sl.
2. hrvatski jezik nije nastao u 19. st.- i to Bečkim dogovorom, na kom inzistira Kordićeva. To je glupost jer jezici, ni standardni, ne nastaju tek tako. Hrvatski je jezik obilježen poviješću svoga nastajanja, a u ovome obliku može se reći da je standard nastajao od 16. st . nadalje. Hrvatski dominantni stav je izložen u članku Dubravke Sesar,- ona nije ulazila s Kordićevom ni u kakve polemike. Ako želiš vidjeti o čem se radi, ovo je to:
http://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=7139
3. naziv srpskohrvatski je počeo oko 1830. u njemačkoj slavistici i zbog ugleda iste dominirao je u svijetu do kraja Jugoslavije. No, Hrvati to ime nisu nikada prihvaćali kao ime za svoj jezik. Od sredine 19. st. dominira ime hrvatski jezik, a kad se baš htjela istaknuti srodnost ili zajedništvo, onda hrvatski ili srpski. Hrvatskosrpski, a kamoli srpskohrvatski, u hrvatskoj javnosti nije nikada prihvaćen. To što je mješavinom politike koja leži u temeljima rane slavistike, te dominacije njemačke slavistike, postao dugotrajan u međunarodnoj slavistici, ne znači ništa. Stare teorije i paradigme bivaju zamijenjene novima, pa tako i nazivi, bilo da se radi o prirodnim ili društvenim znanostima.
4. hrvatski nije varijanta policentričnoga jezika jer nema genetsko-tipološku jednakost s drugima (dosta je spomenuti kajkavsko i čakavsko narječje, da ne idemo o štokavštini u detalje), a nije ni kao standard. Za hrvatski štokavština nije baza, temelj, ..nego okosnica oko koje se stilizirao književni i kasnije standardni jezik. Hrvatski nema neke "Toskane" i nije izgrađen na dijalektu. To Kordićeva i njezini podupiratelji (Jergović, Mandić,..) ne razumiju ili ne žele razumijeti. Jer, radi se o nekoj vrsti štokavskoga purizma, i to istočne provenijencije, koji bi čistili iz hrvatskoga čakavske i kajakvske riječi i gramatičke sklopove. Nije potrebno reći da je za druge jezike (srpski, bošnjački, crnogorski,..) velik dio hrvatske nacionalne baštine stran i ne pripada joj - ne govorim samo o pokušajima prisvajanja hrv. štokavske dopreporodne književnosti- nego o velikim poslovioma na hrvatskom kajakvskome rječniku, nizu leksikografskih i književnih djela koja su čakavska ili kajkavska. I u sadašnjem jeziku to je zorno u prijevodima vellike strane književnosti (Tasso, Villon, Milton, Camoes, ..) u kojima hrv. prevoditelji slobodno koriste rječnik i gramatičke oblike iz stare dubrovačke i dalmatinske književnosti, što je za srpski, bošnjački, crnogorski... nezamislivo. Isto je nezamisliva takva situacija za varijante engleskoga, njemačkoga i francuskoga. A to je prirodan zaključak koji potire štokavski purizam kojeg zastupa Kordićeva.
To je jasno razložio, ne govoreći o njoj, hrv. indolog i filolog Mislav Ježić:
http://www.matica.hr/kolo/374/Hrvatski jezik na pragu Europske unije/
a šire:
http://www.matica.hr/kolo/374/r/Tema broja: Položaj hrvatskog jezika - jučer, danas, sutra/
5. jezgrena gramatika za ove jezike jest praktički ista, no to je nedovoljno. Sintaksa, stilistika, dio morfologije itd., da ne govorimo o leksikografiji- različiti su. I srpski lingvisti, npr. priznaju to, i navode grmatičke razlike između hrv. i srp. ( Piper i ostali u gramatici južnoslavenskih jezika u kojoj po običaju govori samo o srpskom iz "ovih krajeva", no navodi na 10-20 str. gramatičke razlike između hrv. i srp.). U gramatičkom opisu- koji, usput, nije nikakva zadnja riječ- ti su jezici skoro isti u jezgrenoj gramatici, ali ne u cjelovitom opisu. To je kao da se kaže da dvije osobe imaju slične ili skoro iste krvožilne sustave, a razlikuju se u endokrinima i kosturu.
Mogao bih i više, no ovo je minimalno zašto Kordićkine pisanije i polemike u Hrvata, od lingvista do običnih ljudi, odbacuju svi. Neki to argumentiraju, neki jednostavno ne žele ni čuti ta naklapanja pa s gnušanjem odbacuju cijelu tu priču.
Naravno da je postojao, to je čak i istorijski fakticitet. Nego ja čak ovdje i ne govorim o periodu kada je "srpskohrvatski jezik" pod tim imenom bio službeni jezik na teritoriji bivše nam zajedničke države niti o još ranijem periodu kada su ga tim imenom nerijetko nazivali upravo hrvatski lingvisti - ja govorim o tome da je jezik Srba, Bošnjana/Bošnjaka, dobrog ili većeg dijela Hrvata bio jedan jedinstveni jezik dok taj naziv još nije ni postojao. To je suština priče, samo ime ili imena su manje bitna.
OK, to je tvoje mišljenje. Hrvati ga ne dijele.
Ne mogu da vjerujem šta pročitah?
Savremeni standardni hrvatski jezik jeste utemeljen na štokavštini. Tačka.
Hrvatski jezikoslovci drže da nije. Katičić je to jasno i razgovijetno rekao. A isto kažu i Branka Tafra, Josip Vončina, razni standardlozi....
Hrvatski je prvo književni jezik, u ranijim razdobljima, štokavsko-čakavski (no u temelju zapadnoštokavski, većinom). Zatim je uz poštokavljenje u gramatici i leksiku apsorbirao, najviše na leksičkoj razini- ali i dijelu gramatike- i kajkavske govore i sl. On nije nastajao na izučavanju narodnih govora, ni na "uzimanju" njekoga narodnoga govora. Od početka do kraja, uz cezuru hrv. vukovaca, on je kristaliziran oko štokavske osnovice uz leksičko obogaćenje i drugih hrv. narječja (naravno, ne samo njih) i jezik hrv. glagoljske književnosti, ter renesansne i barokne južnohrvtske, što je najzornije u rječniku, sintaksi i stilistici. Ili, jasnije- hrv. ima gramatički ustroj kao, recimo tako, apstraktna štokavština, ali nije nastao iz nekoga štokavskoga govora ili dijalekta kao gotovoga jezika, uz minimalne intervencije. Ako ti to nije jasno- ja ti tu pomoći ne mogu.
Ovdje možeš vidjeti relativno kratko raspisano, a ako ti nije nakon svega jasno, ja ti tu ništo ne mogu...
http://www.matica.hr/knjige/1033/
http://www.matica.hr/media/uploads/knjige/978-953-150-996-1/camoes-kako_sam_prepjevao_luzitance.pdf
od ovoga auktora:
http://www.slobodnadalmacija.hr/Kul...ype/ArticleView/articleId/101661/Default.aspx
To je to, i ne vidim da se nješto bitno ima dodati ...
I ta tvrdnja da su se hrvatski i srpski najviše približili u XIX vijeku prosto ne pije vodu. Ako pogledamo savremeni hrvatski jezik vidjećemo da se upravo u njemu očuvalo više slovenskih izvornih riječi (povjest, tisuća, imena mjeseci u godini itd.) nego u savremenom srpskom, a koje su negdje u prošlosti koristili podjednako i Srbi. .. osnove (jednog jezika).
To što pišeš nije ralno. Povijest srpskoga jezika je jasno obilježena, a i hrvatskoga. Srpski je, ukratko: srpskoslavenski, razvijena književnost na srpskoj veziji crkvenoslavenskoga, nepostojanje pisane kulture na narodnim govorima u većoj mjeri, istočna štokavština, ćirilica, miješanje s ruskim, jak leksički utjecaj turskoga, slavjanosrpski, odbacivanje baštine i gradnja jezika na pučkim govorima uz stanovit utjecaj hrvatske pisane kulture, najviše u početku (zreli Vuk karadžić), no kasnije je to odbačeno...
Hrvatski je: hrvatska verzija crkvenoslavenskoga, miješani hrvatski (prvo čakavski, pa miješani čakavsko-štokavsko-kajakvski) i crkvenoslavenski jezik, glagoljaška književnost, zapadna štokavština, nastanak pismenosti i književnosti na trima narječjima i njhovoj mješavini od odprilike 13-14. st, regionalni vernakularni književni jezici, konačna jezična unifikacija na dominantno štokavski stiliziranome književnome jeziku,..
To su dvije priče.
