GLAMUR KOSOVSKOG RAMBA
Urednicima Vanity Faira, naravno, teško da bi palo na pamet napraviti priču o tome kako bi, da su živi, izgledali ljudi čiji su leševi vađeni iz Radonjićkog jezera i bunara oko Dečana, ili kako bi izgledali, što bi danas, da su živi, radili svjedoci protiv Haradinaja. Svjedočenje pak gospodina Williama Langewieschea tek je još jedno iz sudskog spisa IT-04-84-I, od onih koji ne znaju ili se ne sjećaju, ali koji mogu potvrditi da je taj snažni muškarac s tijelom profesionalnog hrvača tako dobar muž, pažljiv otac i čestit domaćin.
Piše: Boris Dežulović
S naslovne stranice novembarskog broja čuvenog američkog magazina Vanity Fair gleda nas lijepa Kate Winslet: sjedi na stilskoj stolici gola ispod bijelog ogrtača, tek sa zlatnim sandalama na prekriženim nogama, šminkom i frizurom prerušena u mitsku Catherine Deneuve. Vanity Fair, to svi znaju, na engleskom znači „vašar taštine“, a divinizirana, deneuvizirana Kate Winslet upravo je to – izložak na sajmu sujete, zapravo površni make-up koji izloške pravi drugačijima, ljepšima i boljima, čista dakle laž, laž u zlatnim sandalama, s frizurom Catherine Deneuve.
Vanity Fair je od onih magazina koji se obraćaju takozvanim obrazovanima i upućenima, snobovskim intelektualcima s viškom vremena i manjkom potreba, oslobođenim svake potrebe za ironijskim odmakom od lažne stvarnosti, baš kao i njihov omiljeni magazin, intelektualni tabloid čiji je logo tek lažna, prazna ljuštura ironije.
Takvi časopisi ne pišu o glamouru, ili barem ne samo o glamouru: oni jednostavno sve o čemu pišu pretvaraju u glamour, sve je glamour već činjenicom objave u Vanity Fairu, bili to prizori gladi u Somaliji ili, šta ja znam, rata na Kosovu.
U istom broju s kojega nas gleda prekrasna Kate Winslet, reporterska zvijezda Vanity Faira William Langewiesche objavio je tako raskošno ilustriranu, mamutsku priču o Ramušu Haradinaju, utemeljitelju Oslobodilačke vojske Kosova i bivšem kosovskom premijeru, nedavno pred Međunarodnim sudom u Haagu oslobođenom svih optužbi za zločine protiv čovječnosti, progone, deportaciju, mučenja, silovanja i ubojstva civila.
Novinar Vanityja ga, zapravo, i susreće na putu u slobodu: dan nakon oslobađajuće presude, u avionu Austrian Airlinesa, na letu 372 iz Amsterdama u Beč, postavlja mu klasičnu novinarsku zasjedu i čeka na praznom sjedištu preko puta njegovog. To će mjesto uskoro zauzeti snažni muškarac s tijelom profesionalnog hrvača, u plavom odijelu s nehajno otkopčanom polo-majicom, kojemu će gospodin Langewiesche pružiti ruku i reći: „Čestitam, gospodine Haradinaj!“
Na sljedećih trideset-četrdeset kartica ispričat će nam Vanity Fair epsku, romantičnu priču o kosovskom Rambu, kako komandanta OVK-a zove suvremena kosovska epika, od djetinjstva u sjeni srpskog pendreka, bijega u Švicarsku, teškog života u tuđini – koji uključuje otrcani klišej svih naših heroja: kung-fu i ostale borilačke vještine – do povratka na Kosovo, organiziranja gerilske vojske i nadljudskih ratnih pothvata, mitova i legendi o njemu i njegovoj braći. Zajedno s Rambom Haradinajem reporter Vanity Faira naći će se i na veličanstvenom dočeku u Prištini, a onda i u njegovom roditeljskom domu u Glođanima, na divljem zapadu Kosova, u starom očevom imanju pored kojeg Ramuš Haradinaj gradi svoje – glamurozno utvrđenje s dvije kamene kule i velikim bazenom.
Zbog velikih troškova obrane – preko dvanaest milijuna dolara – gospodin Haradinaj još nije dovršio svoju tradicionalno-modernu vilu. Gospodin William Langewiesche morao je biti očajan. Kakve bi to fotografije bile! – umorni ratnik svodi račune svog života ležerno zavaljen u naslonjač pored bazena, u bijelom ogrtaču kalvin clein, ili ne, clein je out, bolje tom ford, a ispod gol, tek da se nasluti njegovo mišićavo tijelo s ožiljcima iz rata, kao zgodan kontrapunkt dizajnerskom stoliću na kojemu su nehajno odložene naočale i Sun-Tzuovo Umijeće ratovanja.
Kako hacijenda s bazenom još nije gotova, Vanity Fair je priču o Haradinaju ilustrirao fotografijom na kojoj vidimo umornog ratnika na povratku kući, iz Prištine u Glođane, zavaljenog na stražnjem sjedištu luksuznog terenca, savladanog mirnim snom u krilu supruge Anite, zanosne plavuše koja izgleda kao Kate Winslet: Anita ga jednom rukom nježno mazi po glavi, a u drugoj drži novine koje čita istim pogledom kojim nas Kate gleda s naslovnice. Klasična dakle heroj-u-rijetkim-trenucima-odmora-fotografija za ilustrirane revije.
To je, naravno, laž, kao što je lažna Catherine Deneuve na naslovnoj stranici. Laž svjesna, ali so cool, na način na koji funkcionira glamour-inteligencija. Gospodin Langewiesche nema problem s tim, on zna da je taj čovjek, kako bi se to reklo rječnikom glamour-inteligencije, kontroverzan: pa ipak, od deset hiljada riječi kojima je ispisao ep o Kraljeviću Rambu na Kosovu polju, na „kontroverze“ iz haške optužnice on je potrošio svega pet-šest i još toliko na konstataciju haškog suda o „atmosferi u sudnici u kojoj se svjedoci nisu osjećali sigurno“, odnosno o „stanovitim teškoćama vezanim za pribavljanje dokaza“. Ključna je rečenica: „Welcome to this side of Ramush Haradinaj. There are several others.“ Slobodno prevedeno: „Upoznajte ovo lice Ramuša Haradinaja. Ima ih još nekoliko.“
Ta druga lica komandanta Ramba u Vanity Fairu nećete vidjeti, jer to bi bilo so unfair prema blaziranim čitateljima, takoreći so un-vanity-fair, leševi iz Volujaka su tako neglamurozni, ni vojska Vanityjevih šminkera, frizera i stilista ne bi ih oživjela, a silovane žene iz podruma hotela Paštrik u Đakovici nemaju magiju Catherine Deneuve. Ta Rambova druga lica prepuštena su manje čitanom magazinu neobična naziva IT-04-84-I, kako glasi naziv predmeta Haškog suda za ratne zločine, optužnice protiv Ramuša Haradinaja i njegovih suradnika. U Vanityju upoznajte ovo lice, lice romantičnog viteza u zasluženoj mirovini, dobrog domaćina, supruga i oca. Upoznajte njegovu domovinu, neobičnu, osebujnu i tako malenu – piše novinar – da na karti Evrope u nju ne stane ni naziv države.
Gospodin Langewiesche piše o Kosovu s uobičajenom fascinacijom egzotičnim krajevima i običajima, fascinacijom koja bi trebala biti čitava iz potrebe za razumijevanjem, duboko zapravo lažnom, kao što su, uostalom, lažni svi slični romantični mitovi o sicilijanskoj mafiji, kodeksima časti i ostalim egzotičnim običajima. Piše tako o Kanunu i krvnoj osveti, i neobičnom običaju izražavanja emocija pucanjem iz vatrenog oružja u zatvorenom prostoru. Na kraju reportaže, otac Ramuša Haradinaja pred opčinjenim reporterom Vanity Faira vadi pištolj i od sreće puca u jastuk na sećiji, vade potom pištolje i ostali gosti u kući Haradinajevih, pucaju po jastucima, pa kroz zatvorene prozore, leti prostorijom perje, frcaju komadići stakla i upadaju u piće i hranu. Haradinaj će kasnije novinaru reći da se on osobno protivi arhaičnom i primitivnom običaju šenlučenja u zatvorenom prostoru, ali reporter Vanityja ne misli tako. „Ne, progres kako ga definiraju elite do neke je mjere samo šarada,“ zaključuje priču gospodin William Langewiesche, „a pucanje u zatvorenom prostoru, baš kao i sam Haradinaj, jednako je dio modernih vremena.“
To je bilo sve o neobičnoj i dalekoj zemlji u kojoj ljudi, neiskvareni progresom kako ga definiraju elite, nakon ručka pucaju iz pištolja kroz prozor i tako neiskvareni progresom ravnaju svoje račune krvnom osvetom ili ubijanjem nezgodnih svjedoka, upoznali ste tajanstvenog ratnika Ramba, well, barem jedno od njegovih lica, pročitajte sad nove priloge o teoriji zavjere protiv Johna F. Kennedyja i pogledajte – to se urednik Vanityja baš zgodno sjetio – kako naš ilustrator zamišlja Kennedyja da je još živ i da ima 91 godinu.
Urednicima Vanity Faira, naravno, teško da bi palo na pamet napraviti priču o tome kako bi, da su živi, izgledali ljudi čiji su leševi vađeni iz Radonjićkog jezera i bunara oko Dečana, ili kako bi izgledali, što bi danas, da su živi, radili svjedoci protiv Haradinaja. Svjedočenje pak gospodina Williama Langewieschea tek je još jedno iz sudskog spisa IT-04-84-I, od onih koji ne znaju ili se ne sjećaju, ali koji mogu potvrditi da je taj snažni muškarac s tijelom profesionalnog hrvača tako dobar muž, pažljiv otac i čestit domaćin.
I tako dovoljno daleko da može biti glamurozno egzotičan.
