gost 94137
zmajka
- Poruka
- 43.846
Dobro jutro... od one koja se probudila sa nekom čudnom slutnjom i svojevoljno ustala na levu nogu.
Pijuckam kaficu i razmišljam... kako i gde da otvorim temu, kako i gde da kažem „šta mi na duši leži“. Nisam od onih koje otvaraju temu na netu čim se spotaknu o prvi problemčić, pa mi je jelte, malo nezgodno sad.
Naime, ovih dana sam shvatila da što sam starija, moja radoznalost je sve veća, a intuicija sve više nepogrešiva. Imam čak i neke čudne snove zbog kojih se budim tako kao ovog jutra... sa velikim znakom pitanja u glavi i namrštenom facom. Znate onaj osećaj kada bukvalno osećate neki teret u grudima, a ne kontate šta mu je uzrok...
I onda počnete da sumnjate u sve živo, da preispitujete svaku svoju reč i odluku, tuđe reči i odluke, a radoznalost je sve veća i veća i prosto želite da znate sve... čak i ono što ne želite,tj.ne bi trebalo da znate...
A jednom sam se opekla... Nisam ispoštovala svoj moto da „što manje znam-manje me boli glava“. Pa me sad hvata prpa da mi se ne desi ponovo ista stvar. Ne želim da znam, želim da živim u neznanju i svojoj verziji priče, ne želim opet sumnju i nepoverenje, nesanicu i noći provedene u razmišljanju „a gde sam ja to pogrešila“...
Ali... bez tog ALI ova priča ne bi imala nikakvog smisla...
....ubija me ova tipično ženska radoznalost... ubija me crvić u glavi... crvić zvani intuicija...
Kao što rekoh, zaista me sve manje vara ta sposobnost zaključivanja bez pravih dokaza, samo na osnovu neke „čudne“ reči, čudnog tonaliteta izgovaranja iste, čudnog pogleda... na osnovu bilo čega što se razlikuje od ustaljenog šablona.
I sada me zanima samo jedno... Kako da ubijem radoznalost i crvića u glavi? Ima li leka tome? Neka vežba, autosugestija, bilo šta?
Jer... hoću opet da uživam u trenutku, da se ne mučim pitanjima tipa „a šta će biti sutra?“, da ne prispitujem svoje i tuđe reči i odluke... što bi se reklo- da ne čačkam mečku.
I tako, drage moje... ako ste uspele da ubijete nekada neku „tpično žensku“ osobinu u sebi... makar na kratko... dajte savet ovoj namrštenoj faci sa znakom pitanja u glavi... koja sada odlazi na posao sa isčekivanjem da će ovde naći bar jedan koristam savet kada se vrati kući...
Pijuckam kaficu i razmišljam... kako i gde da otvorim temu, kako i gde da kažem „šta mi na duši leži“. Nisam od onih koje otvaraju temu na netu čim se spotaknu o prvi problemčić, pa mi je jelte, malo nezgodno sad.
Naime, ovih dana sam shvatila da što sam starija, moja radoznalost je sve veća, a intuicija sve više nepogrešiva. Imam čak i neke čudne snove zbog kojih se budim tako kao ovog jutra... sa velikim znakom pitanja u glavi i namrštenom facom. Znate onaj osećaj kada bukvalno osećate neki teret u grudima, a ne kontate šta mu je uzrok...
I onda počnete da sumnjate u sve živo, da preispitujete svaku svoju reč i odluku, tuđe reči i odluke, a radoznalost je sve veća i veća i prosto želite da znate sve... čak i ono što ne želite,tj.ne bi trebalo da znate...
A jednom sam se opekla... Nisam ispoštovala svoj moto da „što manje znam-manje me boli glava“. Pa me sad hvata prpa da mi se ne desi ponovo ista stvar. Ne želim da znam, želim da živim u neznanju i svojoj verziji priče, ne želim opet sumnju i nepoverenje, nesanicu i noći provedene u razmišljanju „a gde sam ja to pogrešila“...
Ali... bez tog ALI ova priča ne bi imala nikakvog smisla...
....ubija me ova tipično ženska radoznalost... ubija me crvić u glavi... crvić zvani intuicija...
Kao što rekoh, zaista me sve manje vara ta sposobnost zaključivanja bez pravih dokaza, samo na osnovu neke „čudne“ reči, čudnog tonaliteta izgovaranja iste, čudnog pogleda... na osnovu bilo čega što se razlikuje od ustaljenog šablona.
I sada me zanima samo jedno... Kako da ubijem radoznalost i crvića u glavi? Ima li leka tome? Neka vežba, autosugestija, bilo šta?
Jer... hoću opet da uživam u trenutku, da se ne mučim pitanjima tipa „a šta će biti sutra?“, da ne prispitujem svoje i tuđe reči i odluke... što bi se reklo- da ne čačkam mečku.
I tako, drage moje... ako ste uspele da ubijete nekada neku „tpično žensku“ osobinu u sebi... makar na kratko... dajte savet ovoj namrštenoj faci sa znakom pitanja u glavi... koja sada odlazi na posao sa isčekivanjem da će ovde naći bar jedan koristam savet kada se vrati kući...