Ogorčenje, razočaranje, ravnodušnost

Poruka
51.038
Tri osećanja koja nisu ekstremi.

Ogorčenje – šta je to ? Nije ljutnja, ali ima neke njene elemente. Ogorčenje, za razliku od besa („.Bes vodi u mržnju, a mržnja u patnju.“, reče guru Joda u "Ratovima zvezda":)) nije toliko destruktivno, i često se završava tihim buntom i knedlom u grlu.

Razočaranje nastupa kada nešto/neko izneveri naša očekivanja.
Za razliku od ogorčenja i ravnodušnosti, možemo se razočarati i u sebe. Da li vam se to dogodilo?

Ravnodušnost je nezaiteresovanost, ignorancija … jedan totalno autističan doživljaj okolnosti ili ljudi. Može biti konstantna, periodična, pojedinačna ili generalna (pretpostavljam da se, u slučaju kada je konstantna i generalna, radi o nekom psihičkom poremećaju). Najčešća je ona vrsta ravnodušnosti koja nastupi kao tačka mrtvila nakon burno proživljenih emocija.

Kako objašnjavate ova osećanja ? Vaša iskustva?

Možda nije za Filozofiju, ali, nažalost, nemamo pdf. Psihologija. Uostalom, ovde smo pričali o ljubavi i mržnji, pa zašto ne bismo i o nekim "nijansama"?
 
Ogorcenost. Losa iskustva, neprozivljena adekvatno. Mislim da je u tim trenutcima bolje mrzeti i besneti, nego cuvati takve emocije, koje nas dovedu do sarkazma, potmulog besa, pritajene srdzbe koju ne znamo kako da ispoljimo. Mislim da su ogorcene osobe one kojima nikada nista nije dovoljno dobro, nemaju volju za zivotom i svima oko sebe pokusavaju da stave do znanja da su u zabludi sto imaju pozitivan stav i da ce se jednog dana tesko opeci, jer svet je surovo mesto.
Moja licna iskustva su takva da kad sam povredjena ne pokusavam drugima da pokazem da ce se i njima to desiti, vec pokusavam da prihvatim drugaciji pogled na sve to sto mi se dogodilo. Na zalost, cini mi se da ljudi koji su ogorceni (a izgleda da ih vecina jeste) vrlo cesto uspevaju u svojoj zamisli. Za njih vazi ono pravilo " Jadan, pati, treba mu podrska i neko ko ce ga saslusati u ovom trenutku"

Razocaranje. Uzas jedan, kao da mi neko cupa srce. Mislim da nema osobe koja me makar jednom, makar malo nije razocarala. :(

Nezainteresovansot. Izleciva. Baviti se necim interesantnim. :)
 
zna ta knedla po nekada ..da mi bas zastane u grlu...U sebe razocarana ..nikada...naprotiv..mislim da sam ..genije..he he .:lol:.nisam do sada sebe razocarala ali se zato jesam jednom davno..i nisam zaboravila i opet..ne tako davno..jako i nikada tu izdaju necu zaboraviti.Nisam cak razocarana ni vremenom ni mestom u kome zivim.Svesna sam ga i oblikujem ga onako kako meni odgovara..maximalno koliko mi isto to vreme i mesto dozvoljavaju a ..moraju,privolim ih.;)...u suprotnom..ne znam gde bih.. ..Ravnodusnost,posebno nezainteresovanost su mi strane ..ne uklapaju se u moj temperament..
 
Ogorcim se ponekad ...kafom bez secara ...

Razocarenje mi nije strano / ali me ne iznenadjuje vise kao nekada ....
sumnjive sam prirode i najvise verujem sebi ...pa svemu ostalom.
Ako me prevaris jednom ti si kriv ali ako me prevaris drugi put ja sam kriv
kaze arapska poslovica

Ravnodusnost .... sam uvek odbijala od sebe ali vremenom
je prihvatila na nekim mestima gde bih reagovala burno ...sada
preskocim kod nekih osoba ...ladno sam ravnodusna na
njihove reakcije i tako je :super:
 
razočaranje - ogorčnjenje.- ravnodušnost -.... alkoholizam? ..( : booahaha....

mržnja vodi u agresivnost, zadovoljstvo nanošenjem zla ili dešavanjem lošeg objektu mržnje, to je poenta mržnje........ ogorčenje.. da.to bi bila neka ljutnja, takva emocija.... stanje koje može da dovede i do povlačanja, čovek može da bude ogorčen ponašanjem, al ja to ne vezuem za odnose između dve osobe.....

. razočaranje postoji kod onih koji imaju izneverena očekivanja za koja nisu znali da su nerealna. objekt ne mora da bude osoba, nego upravo i nezadovoljstvo sobom. interesantno je da će retko ko przinati, a još ređe izjaviti, da je nezadovljan sobom, pa će svoje nezadovoljstvo projektovati u drugim osobama, za koje smatraju da su samim činom prijateljstva ili naklonosti, potpisati neki nevidljivi sporazum o tome, da one ( izabrane osobe, prijatelji) moraju da opravdaju njihova očekivanja. onog trenutka kad ti, izabrani prijatelji, urade nešto van tih granica, nastupa razočarenje u osobu. idealizacija,. projekcija nezadovoljstva sobom i (predsobljem), .nerealna slika i sebičnost su razlozi razočarenja. prihvatiti ljude onakvi kakvi jesu bez ovih gore uticaja je imati realnu sliku na terenu i korak više da se ljudi fole.....odnosno da nekoga stvarno razumete...

ravnodušnost, apatija...ni to nije osećanje...to je stanje, psihičko stanje bez afekta, neučestvovanja, to je vreme sporta i razonode.. ( :.......a sad ozbiljno- apatija može da dovede i do željenog filozofskog mira, duševnog, jer su afekti pogubni, i stoicizam smatra apatiju uzdizanjem, ali...ali veliko je pitanje kako žifeti bez emotivnog angažovanja i bez uzbuđenja.. a kad ravnodušnost osećamo prema drugom čoveku, to je kao da smo ga sahranili. no, i to je bolje nego gajiti afekte...............
 
ogorcenost..da, poznajem osecanje..kad me muci nesto na sta ne mogu da uticem, ali jos nisam ukapirala da ne mogu da uticem ..pa se trudim, i trudim, i trudim..a rezultata nema ..misim da ogorcenje ima veze sa frustracijom...
ali onog trentka kad spoznam da postajem ogorcena zbog necega, menjam stav..sve je ipak do referentnog sistema.. nemam vremena ni zivota da ga trosim na ogorcenje

razocarenje...da , ali nikad me ne drzi dugo. opet, pitanje referentnog sistema. mozda nisu rezultati losi, nego smo ocekivali previse?
retko se razocaravam. i smaraju me ljudi koje je stalno neko razocarao..ili ja srecem bolje ljude, ili manje ocekujem od njih. zapravo, ne znam..suvise sam svesna svojih nedostataka, da bih od drugih ocekivala savrsenstvo...

a ravnodusnost...rezervisana za one koje iskljucim iz svog zivota. bez obzira na razlog.

specifican izbor osecanja borka..ajmo sad..objasnjenje:)
 
interesuje me ovaj deo o razocaranju. u smislu previse ocekujemo od drugih jer nismo svesni svojih nedostataka i ogranicenja pa se razocaramo...

ja ne bih rekla da je to slucaj...
:)

ne bih da navodim konkretne primere, ali od drugih ocekujem samo ono sto bih im sama pruzila... ako ne bih osecala da me ta osoba razocarala, nego da sam od nje previse ocekivala, a ipak ocekujem od sebe da ispunim takva ocekivanja te osobe...mozda znaci da sam BOLJA?!?!?! i sprema da pruzim VISE?!?! mislim da je osecanje razocarenja humanije od osecanja:" ja sam bolja od tebe, ti nisi u stanju da mi pruzis ono sto mi je potrebno, ali ti oprastam jer sam svesna da postoje ogranicenja u tvojo licnosti"...milsim da bih sa ovakvim stavom vrlo brzo postala makar poslanik...
 
Tri osećanja koja nisu ekstremi.

Ogorčenje – šta je to ? Nije ljutnja, ali ima neke njene elemente. Ogorčenje, za razliku od besa („.Bes vodi u mržnju, a mržnja u patnju.“, reče guru Joda u "Ratovima zvezda":)) nije toliko destruktivno, i često se završava tihim buntom i knedlom u grlu.

Razočaranje nastupa kada nešto/neko izneveri naša očekivanja.
Za razliku od ogorčenja i ravnodušnosti, možemo se razočarati i u sebe. Da li vam se to dogodilo?
Грешка у очекивањима? Да.. можемо се и у себе разочарати...
Моје искуство - свакога дана се барем једном у себе разочарам...:mrgreen:

Само.. ово огорчење јесте екстрем.. и настаје након низа разочарења..
Када схватимо да наша очекивања никада неће бити испуњена, као и то да је прекасно да било шта променимо или је једноставно изван граница наших могућности.

Равнодушност? Појма немам шта је то...:lol:
 
interesuje me ovaj deo o razocaranju. u smislu previse ocekujemo od drugih jer nismo svesni svojih nedostataka i ogranicenja pa se razocaramo...

ja ne bih rekla da je to slucaj...
:)

ne bih da navodim konkretne primere, ali od drugih ocekujem samo ono sto bih im sama pruzila... ako ne bih osecala da me ta osoba razocarala, nego da sam od nje previse ocekivala, a ipak ocekujem od sebe da ispunim takva ocekivanja te osobe...mozda znaci da sam BOLJA?!?!?! i sprema da pruzim VISE?!?! mislim da je osecanje razocarenja humanije od osecanja:" ja sam bolja od tebe, ti nisi u stanju da mi pruzis ono sto mi je potrebno, ali ti oprastam jer sam svesna da postoje ogranicenja u tvojo licnosti"...milsim da bih sa ovakvim stavom vrlo brzo postala makar poslanik...
:eek:
:lol:


osecanje razocarenja je humanije?
a sta ako si ti projektovala neke svoje ideje i zamislila da sam ja mis sveta..i onda u nekom trenutku skontas da nisam , i naravno budes razocarana..meni ne trebaju tvoja prevelika ocekivanja, niti mi treba tvoje razocarenje..
ja sam obicna, prosecna, i takvim smatram i ostale ljude..ima dana kad mogu da dam mnogo, ima dana kad se tako zapetljam u svoj zivot da ne da ne mogu da dam nista, nego gledam da izvucem zivu glavu..i verujem da vecina ljudi zivi tako..
opterecivati ljude svojim ocekivanjima je lose...onda i kad ti nesto pruze, osecaju kao da je to iznudjeno..kad ne ocekujes nista, sve sto dobijes je neocekivani dar, kojem se od srca radujes..
 
specifican izbor osecanja borka..ajmo sad..objasnjenje:)

Svaka sličnost sa nekim momentima je slučajna. :)

Elem:
Ogorčenje nije nešto s čim sam se često sretala, ali znam da je povezano sa osećanjem nemoći. Dođe, i prođe - onog trenutka kad sagledam šanse da li mogu promeniti situaciju. Ako mogu da je menjam - nema više prvobitnog ogorčenja već poleta; ako je izvan mojih moći - pređe u rezigniranost putem autosugestije ("Borac, diži ruke, ne možeš ti tu ništa").

Razočaranje - ni mene ne drži dugo; izneverena očekivanja su uvek greška u mojoj proceni. Velikodušno oprostim sebi takvu grešku i teram dalje.

Ravnodušnost - što reče moonja - i nije neko osećanje, već psihičko stanje bez afekta.
Kad pomislim na ravnodušnost, prva asocijacija mi je jedan moj nekadašnji drug, šizofreničar, koji, jednostavno, nije primećivao izvesne ljude. Umeo je, čak, da im sedne u krilo, jer nije VIDEO da sede u stolici, tj. video je praznu stolicu. Kasnije se ispostavilo da je reč o ljudima prema kojima nije osećao apsolutno ništa, odnosno, koji na njega nisu ostavili nikakav utisak.
Mene ravnodušnost podseća na autizam, nedostatak sposobosti da nekog/nešto doživimo ... kao da ne postoji. Možda donosi duševni mir, ali ... ja ne umem da budem ravnodušna. Mada, desilo mi se jednom, mojne se lažemo. :)
 
paaa
mislim da je ravnodusnost najgore osecanje...bas zato sto i nije osecanje
na zalost sve cesce sam u toj fazi
nije mi briga...
i da...verovatno jeste psihicki poremecaj koji se inace zove depresija:mrgreen:
ali ne bih ja sada o tome:lol:
Ogorcena nisam bila do sada...e a kada bi covek znao gde ce da padne
on bi seo..
Razocarenje...a ko to pa nije doziveo..
doduse ja sada vise ne...prestala sam da previse ocekujem..od bilo cega i koga
(hmmm..mozda zbog moje ravnodusne faze...ne znam:lol:)
 
Tri osećanja koja nisu ekstremi.

Ogorčenje – šta je to ? Nije ljutnja, ali ima neke njene elemente. Ogorčenje, za razliku od besa („.Bes vodi u mržnju, a mržnja u patnju.“, reče guru Joda u "Ratovima zvezda":)) nije toliko destruktivno, i često se završava tihim buntom i knedlom u grlu.

Razočaranje nastupa kada nešto/neko izneveri naša očekivanja.
Za razliku od ogorčenja i ravnodušnosti, možemo se razočarati i u sebe. Da li vam se to dogodilo?

Ravnodušnost je nezaiteresovanost, ignorancija … jedan totalno autističan doživljaj okolnosti ili ljudi. Može biti konstantna, periodična, pojedinačna ili generalna (pretpostavljam da se, u slučaju kada je konstantna i generalna, radi o nekom psihičkom poremećaju). Najčešća je ona vrsta ravnodušnosti koja nastupi kao tačka mrtvila nakon burno proživljenih emocija.

Kako objašnjavate ova osećanja ? Vaša iskustva?

Možda nije za Filozofiju, ali, nažalost, nemamo pdf. Psihologija. Uostalom, ovde smo pričali o ljubavi i mržnji, pa zašto ne bismo i o nekim "nijansama"?

Извињавам се, с малим закашњењем одговарам на уводни пост, а дискусија је већ увелико у току....;)

Огорчење је по мени тешко осећање, које напросто гуши и одузима ваздух, тако бих га барем описала по
спољашњим манифестацијама. Постоји једна наша пословица која каже - боље је једном заплакати, него
сто пута уздахнути. Огорчење се рађа из немоћи да нешто променимо, или учинимо и то је нешто, што нас
онако дубински, потмуло тишти... Јако лоша и тешка емоција, рекла бих опасна по здравље.

С годинама се човек учи, неки истина то никада не науче, да буде што мање очаран, јер ће у том случају,
бити и мање разочаран.

Када нешто доспе до тачке кад смо апсолутно немоћни да на то утичемо, постајемо равнодушни, барем ја.
То је ваљда неки одбрамбени механизам и заштита од лоших спољних утицаја. Наравно, не говорим о
драстичним, патолошким случајевима.
 
:eek:
:lol:


osecanje razocarenja je humanije?
a sta ako si ti projektovala neke svoje ideje i zamislila da sam ja mis sveta..i onda u nekom trenutku skontas da nisam , i naravno budes razocarana..meni ne trebaju tvoja prevelika ocekivanja, niti mi treba tvoje razocarenje..
ja sam obicna, prosecna, i takvim smatram i ostale ljude..ima dana kad mogu da dam mnogo, ima dana kad se tako zapetljam u svoj zivot da ne da ne mogu da dam nista, nego gledam da izvucem zivu glavu..i verujem da vecina ljudi zivi tako..
opterecivati ljude svojim ocekivanjima je lose...onda i kad ti nesto pruze, osecaju kao da je to iznudjeno..kad ne ocekujes nista, sve sto dobijes je neocekivani dar, kojem se od srca radujes..


a sto bih ja ocekivala da ti budes mis sveta, pobogu?
nisam ti ja majka!!!
:hahaha:

salu na stranu, mislim o nekim zivotnim sitnicama, na primer...u mojoj prvoj firmi stariju koleginicu je boleo zub...svi su je sazaljevali i saosecali sa njenom mukom, ali sam jedino ja ponudila da odem u apoteku da joj kupim lek...cudo jedno...svi me gledali kao da sam s marsa pala sto sam prosetala 100 metara od kancelarije i nisam ocekivala zahvalnost.. i da jasno mi je da ljudi zive od danas do sutra, ali ja bih ocekivala da kad mene ili bilo koga boli zub u kancelariji neko drugi sposobniji ponudi da ode do apoteke i kupi lek..meni je to najnoprmalnija stvar koja ne zahteva nikakvo odricanje osim da se mrdne du.pe sa stolice i pomisli na drugog coveka...
to je primer situacije kad su me ljudi razocarali...e da inace starija koleginica koja je veoma omiljena u firmi...za caskanje ocigledno...:confused:
ne bih da raspredam o nekim licnim dogadjajima na javnom mestu, kad me razocaraju prijatelji ili porodica. kad ne vode racuna da li ce me njihovi postupci ili reci povrediti...a to se desava...i je se eto ljudski razocaram...svaki put iznova...
a trebalo bi valjda da kazem..."tako nesto sam i ocekivala":mrgreen:

a od srca se radujem kad me neko iskreno i prijatno iznenadi..to mi se takodje desilo mnogo puta...
 
Uglavnom su svo postovu tu negde...svako prema svom iskustvu i naravi...
Ne bih imala mnogo da dodam, osim da je ogorčenje jako da se tako izrazim škodljivo za onoga ko ga oseća - strećom, kod većine traje kratko, ali ima ljudi koji se, vremenom, pretvore u trajno ogorčene osobe, i mislim da je, i pored razloga koji su ih doveli do toga, to ipak ozbiljan problem ličnosti.
Razočerenje dolazi često od prevelikih očekivanja, nekad i od prevelikih želja, ali ipak ne treba se pretvoriti u cinika, kako se ne bi nikada razočarali... O čoveku najviše govori razlog zbog kojeg se razočaralo.
Ravnodušnost je, po mom iskustvu, ako nije sasvim retka, najstrašnija od svega, jer ako je prečesta, ili je okrenuta prema mnogim pojavama ili ljudima, to čini čoveka samo napola živim, depresivnim, "nepostojećim" kao ličnost... Ipak je to već patologija...i jako teško se može tako živeti.
 
Ogorčena sam,razočarana ali ravnodušna samim tim,nisam.
Da jesam ravnodušna,ogorčenje i razočaranje ne bi osećala ovako kako i koliko osećam.
Razlika izmedju ogorčenja i razočarenja je veoma mala..po intenzitetu možda i nema razlike.
Mada,kad je neko ogorčen to je svršen čin,formirano osećanje tj.misao koja se ne može ispraviti a razočaranost
je nešto što se dešava subjektivno unutar nas samih,mnogo je uočljivije,često se dešava i može se prevazići.
Moje je mišljenje da je ravnodušnost nešto najgore što se nekom može desiti...tu spada i odsustvo želje,potrebe,ljubavi...
zamislite samo jedan hladan,prazan pogled imun na sva dešavanja oko njega...to se zove užas...:confused:
 
Ogorčena sam,razočarana ali ravnodušna samim tim,nisam.
Da jesam ravnodušna,ogorčenje i razočaranje ne bi osećala ovako kako i koliko osećam.
Razlika izmedju ogorčenja i razočarenja je veoma mala..po intenzitetu možda i nema razlike.
Mada,kad je neko ogorčen to je svršen čin,formirano osećanje tj.misao koja se ne može ispraviti a razočaranost
je nešto što se dešava subjektivno unutar nas samih,mnogo je uočljivije,često se dešava i može se prevazići.
Moje je mišljenje da je ravnodušnost nešto najgore što se nekom može desiti...tu spada i odsustvo želje,potrebe,ljubavi...
zamislite samo jedan hladan,prazan pogled imun na sva dešavanja oko njega...to se zove užas...
:confused:

Ravnodusnost je i glavni egzekutor ljubavi....ubica ljubavi..:(
 
bila sam razocharana,i u druge,i u sebe,i to je definitivno najgori osećaj...ogorčena nisam-niti sam bila,a sasvim daleko od ravnodušnosti...to je osobina koju najviše mrzim kod ljudi,i vrlo se teško slažem s takvima,štaviše muka mi je da ih gledam.Bljak.
Ono što kažu,mislim da je bolje da te neko mrzi nego da je ravnodušan prema tebi :/
 
valjda je neka poznata "istina " u pslihologiji da iluzija i depresija idu ruku pod ruku ...ali kako da očekuješ od sebe da nikad nemaš iluzije...kad smo čak i za teške stvari koje su nam se desile nekad u stanju da zaključimo kako je možda i bolje (ono "ko zna zašto je to dobro") što su se desile ,s obzirom na to da im je "as good as it gets" alternativa bila potpuno odsustvo doživljaja - "psihološka hibernacija" ...dakle ,ja na svoju vodenicu možda,ali nekad jednostano kao da predosećaš da treba još neka sr.anja da se dese da bi došao do nečeg "stvarno lepog" -i mislim da to nije pesimizam , nego obična intuicija ...+ realnost,koja je takva kakva je ...
 

Back
Top