Frank Lampard
Aktivan član
- Poruka
- 1.630
Ne znam kako da pocnem, a da iznesem ono sto mislim na pravi nacin ono sto mislim i ono sto osjecam.
Da li vam se ponekad desavaju takvi trenuci istine, koji obavezno budu povezani s razumom i niko, ali bas niko vas ne moze ubijediti da "to nije to" iako mnogi nece ni znati o cemu pricate, a i ko donekle zna , nece znati sta da vam kaze jer nije imao slicnu situaciju.
Odnosno kada shvatite nesto sto ste godinama unazad, kao malisani mislili i naslucivali, i krilo se u vasoj podsvijesti, nije vam sigurno ugodno, ali neka je za utjehu moj stav da covjek jedino razumom i nekom tajnom silom moze doci do nekakve istine i mnostva skrivenih i skrivanih istina.
Nije da je stav pesimisticki, ali ponekad mi zaista sve izgleda tako blijedo i besmisleno da ne postoji ni jedan moguci naucnik , nikakav autoritet, inteligentan covjek koji zna objasnjenje (racionalan razlog da opovrgne takvo moje razmisljanje)za sve to.
Jedino su filozofi uspjeli da dodju do kakvih-takvih istina o apsolutu ili svemu sto jeste.
Ti trenuci istine koje dozivimo, znaju biti stresni, ali vrlo djelotvorni kasnije i zahvalni smo im na tim dozivljajima jer smo jedino tako i mogli upoznati stvarnost.
Kod mene su to kratkotrajni trenutci ali dubuki, duboki, toliko duboki trenuci, da ne postoji ni jedan srecni dogadjaj koji mi je mogao donijeti spoznaju ovakve vrste kao ovaj, i na kome sam kasnije i zahvalan.
Dakle ne radi se o depresiji, vec o trenutku istine i dubokoj zamisljenosti o zivotu i natalozenim (rek'o bih) pitanjima koja se u trenucima razocarenja otkrivaju i imaju samo tad kakav-takav odgovor.Namjerno kazem kakav takav jer je um i inteligencija ogranicena ali i rek'o bih neogranicena , jer sada (sa)znate dosta toga i mislite da je to to , ali uvijek dolazite do jos novijih i novijih istina i covjek zadovoljan svojim razumom ipak i u tome nalazi smisao.Da smisao je takodje i u samoj spoznaji sa samim sobom, a to je rudarki tezak posao i traje dok se nas zivot ne ugasi.
Da li vam se ponekad desavaju takvi trenuci istine, koji obavezno budu povezani s razumom i niko, ali bas niko vas ne moze ubijediti da "to nije to" iako mnogi nece ni znati o cemu pricate, a i ko donekle zna , nece znati sta da vam kaze jer nije imao slicnu situaciju.
Odnosno kada shvatite nesto sto ste godinama unazad, kao malisani mislili i naslucivali, i krilo se u vasoj podsvijesti, nije vam sigurno ugodno, ali neka je za utjehu moj stav da covjek jedino razumom i nekom tajnom silom moze doci do nekakve istine i mnostva skrivenih i skrivanih istina.
Nije da je stav pesimisticki, ali ponekad mi zaista sve izgleda tako blijedo i besmisleno da ne postoji ni jedan moguci naucnik , nikakav autoritet, inteligentan covjek koji zna objasnjenje (racionalan razlog da opovrgne takvo moje razmisljanje)za sve to.
Jedino su filozofi uspjeli da dodju do kakvih-takvih istina o apsolutu ili svemu sto jeste.
Ti trenuci istine koje dozivimo, znaju biti stresni, ali vrlo djelotvorni kasnije i zahvalni smo im na tim dozivljajima jer smo jedino tako i mogli upoznati stvarnost.
Kod mene su to kratkotrajni trenutci ali dubuki, duboki, toliko duboki trenuci, da ne postoji ni jedan srecni dogadjaj koji mi je mogao donijeti spoznaju ovakve vrste kao ovaj, i na kome sam kasnije i zahvalan.
Dakle ne radi se o depresiji, vec o trenutku istine i dubokoj zamisljenosti o zivotu i natalozenim (rek'o bih) pitanjima koja se u trenucima razocarenja otkrivaju i imaju samo tad kakav-takav odgovor.Namjerno kazem kakav takav jer je um i inteligencija ogranicena ali i rek'o bih neogranicena , jer sada (sa)znate dosta toga i mislite da je to to , ali uvijek dolazite do jos novijih i novijih istina i covjek zadovoljan svojim razumom ipak i u tome nalazi smisao.Da smisao je takodje i u samoj spoznaji sa samim sobom, a to je rudarki tezak posao i traje dok se nas zivot ne ugasi.
Poslednja izmena:
