Generalno postoje dva pristupa religioznom iskustvu u Hrišćanstvu.Prvi put je put intelekta i pragmatičnog delovanja unutar društva.Drugi put je put ekstaze--epileptičarski transevi (pentakostalci,kvekeri),obožavanje Boga kroz erotsku ljubav (sv.Tereza Avilska,sv.Marija od presvetog srca,sv.Franjo Asiški---prvi potvrđeni stigmata u novijoj istoriji),asketizam (stolpnici), mučenje sebe (flagelanti),vizonarski snovi (sv.Dominik--doprinosioc u stvaranju Inkvizicije),jurodivost(sv.Anastasije,sv.Simona),uticaj šamanizma (Prva Domorodačka Hriscanska Crkva u USA),itd.
Prvi put je teži iako ne izgleda tako i dao je važnije,korisnije i dalekosežnije rezultate kroz istoriju (Humanizam i Renesansa,oslobadjanje od feudalnog ropstva,Prosvetiteljstvo).
Drugi put je put emocija,radi samih emocija.Doduše sirovih emocija,ali sledbenicima ekstatičkog puta barem nikad nije dosadno.
Sticanje pravih stigmi,obezbeđuje titulu "sv." ispred imena(možda je to razlog zašto neki prave sami sebi lažne stigme?)
Da bi neko postao stigmata,mora postojati nekoliko uslova:
1.Intelekt veličine glavice čiode.
2.Fanatična volja
3.Sugestibilnost
4.Ubedjenost u sopstvenu vrlinu
5.Odgovarajaće okruženje(stigmata je svetac u Katoličkoj crkvi,prelestna osoba u Pravoslavlju i mentalno poremećen u Protestantizmu).
Sv.Franjo zadovoljava sve uslove.