Q. in perpetuum hibernum
Stara legenda
- Poruka
- 87.669
Ovo je izrečeno u XIX veku.
Politika 'Velike Srbije' ujedinjava po formi umne i materijalne sile srpskog naroda, a u stvari sve bi te sile bile sprečene i okovan narod bi izišao iz borbe za 'Veliku Srbiju' siromašniji i razoreniji no što je sada, a ostao bi opet okružen istim neprijateljima kojima je i sada okružen. I još odozgo, dobio bi za neprijatelje i svoju braću Bugare. 'Velika Srbija' morala bi kupovati prijateljstvo u neprijatelja, ponižavanjem i žrtvovanjem interesa svog naroda. Morala bi sve više i više trošiti na vojnu silu, sve više zavoditi centralizaciju sa svim ‘dobrima’ što ih ona donosi, što više da opterećava narod raznim dacijama. Po svoj prilici bilo bi i državnog duga i ranije ili docnije takva politika morala bi završiti kakvom spoljašnjom ili unutrašnjom katastrofom. Srpski narod van Kneževine dobio bi vrlo malo, a narodu u Kneževini, u 'Velikoj Srbiji', bilo bi mnogo gore no što mu je sada u maloj Srbiji.
Politika koja se ograničava na veliku i jaku Srbiju pobuđuje podozrenje kod naših prirodnih saveznika na Balkanskom poluostrvu, Bugara, i tera ih u neprijateljski logor, a dokle oni budu u neprijateljskom logoru dotle ni mi ne možemo biti slobodni. Iz toga sleduje očevidno da srpska narodna politika mora biti upravljena na opšte oslobođenje Balkanskog poluostrva. 'Velika Srbija' je tesna i rđava zgrada, pa stoga i nije kadra da obezbedi srpske narodne interese.
To bi značilo da se u svim tim zemljama uvedu isti pravni i ekonomski odnosi sa svim njihovim posledicama koje su postojale i postoje u Srbiji. U okviru Srbije našle bi se zemlje sa različitim unutrašnjim odnosima. Kneževina Srbija koja ima pedesetogodišnju državnu tradiciju, koja ima i društvo zasnovano na privatnoj svojini i birokratskoj upravi, ali koja i kod svojih hrđavih strana iz ovih strana svoje civilizacije ima relativno najviše uslova i sredstava za najsavršeniji državni, društveni sklop prema drugim srpskim zemljama. Zatim Crna Gora, u kojoj još postoji plemenski način života, Bosna sa verskom podeljenošću i specifičnim društvenim odnosima. Takav način stvaranja nove države naišao bi na ozbiljne prepreke kod balkanskih naroda, Bugara i Grka, pre svega.
Crna Gora koja je već tada jasno težila da osnuje sasvim nezavisnu srpsku državu, javila bi se kao jedna od prepreka. Bosna se ne bi mogla dobiti ni mirnim putem, ni ratom. U prvom slučaju trebalo bi bosanskoj vlasteli ostaviti sva prava, a to bi značilo ostaviti bosansku raju u ropstvu, kao što je i bila. U drugom, došlo bi do revolucije na Balkanu, a onda bi pitanje oblika buduće srpske države zavisilo od mnogo važnijih uslova no što je mišljenje kneževske vlade u Srbiji. Da bi stvorio Veliku Srbiju srpski narod, koji nema nikakvih ni geografskih ni etnografskih granica koje bi mu određivale neku jedinstvenu celinu, već živi izmešan sa Bugarima, Hrvatima i Rumunima, morao bi doći u neprijateljski odnos prema tim narodima, i uzeti ulogu osvajača. Takva politika odredila bi i društveno biće nove države. Velika Srbija nastala osvajanjem morala bi po nuždi postati vojno-policijska država. Ona bi morala svu svoju snagu uložiti samo da se sačuva od spoljnjih neprijatelja. O umnom, kulturnom razvitku ne bi bilo ni spomena.
Srbija nije Pruska, ali nije ni Pijemont. Ona ima sasvim osobeni položaj koji ni malo ne liči na Pijemont ni na Prusku, i ako ona ne shvati jasno taj svoj položaj, ona će vrlo brzo proigrati svoju budućnost. Na srpskom oslobođenju može se ozbiljno raditi tek kada se utvrde načela spoljne politike i osnovi na kojima bi se na zajednički rad mogle odlučiti Srbija i Crna Gora, Bugari i Hrvati. Ta osnova nije mogla biti politika Velike Srbije, a bez savezništva s tim narodima u prvoj polovini 70-ih godina 19. veka bilo je teško zamisliti uspešno dovršenje oslobođenja i ujedinjenja srpskog naroda. Jer, na tom putu stajale su još dve moćne carevine – Turska i Austrija..
Politika 'Velike Srbije' ujedinjava po formi umne i materijalne sile srpskog naroda, a u stvari sve bi te sile bile sprečene i okovan narod bi izišao iz borbe za 'Veliku Srbiju' siromašniji i razoreniji no što je sada, a ostao bi opet okružen istim neprijateljima kojima je i sada okružen. I još odozgo, dobio bi za neprijatelje i svoju braću Bugare. 'Velika Srbija' morala bi kupovati prijateljstvo u neprijatelja, ponižavanjem i žrtvovanjem interesa svog naroda. Morala bi sve više i više trošiti na vojnu silu, sve više zavoditi centralizaciju sa svim ‘dobrima’ što ih ona donosi, što više da opterećava narod raznim dacijama. Po svoj prilici bilo bi i državnog duga i ranije ili docnije takva politika morala bi završiti kakvom spoljašnjom ili unutrašnjom katastrofom. Srpski narod van Kneževine dobio bi vrlo malo, a narodu u Kneževini, u 'Velikoj Srbiji', bilo bi mnogo gore no što mu je sada u maloj Srbiji.
Politika koja se ograničava na veliku i jaku Srbiju pobuđuje podozrenje kod naših prirodnih saveznika na Balkanskom poluostrvu, Bugara, i tera ih u neprijateljski logor, a dokle oni budu u neprijateljskom logoru dotle ni mi ne možemo biti slobodni. Iz toga sleduje očevidno da srpska narodna politika mora biti upravljena na opšte oslobođenje Balkanskog poluostrva. 'Velika Srbija' je tesna i rđava zgrada, pa stoga i nije kadra da obezbedi srpske narodne interese.
To bi značilo da se u svim tim zemljama uvedu isti pravni i ekonomski odnosi sa svim njihovim posledicama koje su postojale i postoje u Srbiji. U okviru Srbije našle bi se zemlje sa različitim unutrašnjim odnosima. Kneževina Srbija koja ima pedesetogodišnju državnu tradiciju, koja ima i društvo zasnovano na privatnoj svojini i birokratskoj upravi, ali koja i kod svojih hrđavih strana iz ovih strana svoje civilizacije ima relativno najviše uslova i sredstava za najsavršeniji državni, društveni sklop prema drugim srpskim zemljama. Zatim Crna Gora, u kojoj još postoji plemenski način života, Bosna sa verskom podeljenošću i specifičnim društvenim odnosima. Takav način stvaranja nove države naišao bi na ozbiljne prepreke kod balkanskih naroda, Bugara i Grka, pre svega.
Crna Gora koja je već tada jasno težila da osnuje sasvim nezavisnu srpsku državu, javila bi se kao jedna od prepreka. Bosna se ne bi mogla dobiti ni mirnim putem, ni ratom. U prvom slučaju trebalo bi bosanskoj vlasteli ostaviti sva prava, a to bi značilo ostaviti bosansku raju u ropstvu, kao što je i bila. U drugom, došlo bi do revolucije na Balkanu, a onda bi pitanje oblika buduće srpske države zavisilo od mnogo važnijih uslova no što je mišljenje kneževske vlade u Srbiji. Da bi stvorio Veliku Srbiju srpski narod, koji nema nikakvih ni geografskih ni etnografskih granica koje bi mu određivale neku jedinstvenu celinu, već živi izmešan sa Bugarima, Hrvatima i Rumunima, morao bi doći u neprijateljski odnos prema tim narodima, i uzeti ulogu osvajača. Takva politika odredila bi i društveno biće nove države. Velika Srbija nastala osvajanjem morala bi po nuždi postati vojno-policijska država. Ona bi morala svu svoju snagu uložiti samo da se sačuva od spoljnjih neprijatelja. O umnom, kulturnom razvitku ne bi bilo ni spomena.
Srbija nije Pruska, ali nije ni Pijemont. Ona ima sasvim osobeni položaj koji ni malo ne liči na Pijemont ni na Prusku, i ako ona ne shvati jasno taj svoj položaj, ona će vrlo brzo proigrati svoju budućnost. Na srpskom oslobođenju može se ozbiljno raditi tek kada se utvrde načela spoljne politike i osnovi na kojima bi se na zajednički rad mogle odlučiti Srbija i Crna Gora, Bugari i Hrvati. Ta osnova nije mogla biti politika Velike Srbije, a bez savezništva s tim narodima u prvoj polovini 70-ih godina 19. veka bilo je teško zamisliti uspešno dovršenje oslobođenja i ujedinjenja srpskog naroda. Jer, na tom putu stajale su još dve moćne carevine – Turska i Austrija..
Poslednja izmena: