Ja pjevam svoj bluz

Djordje Balašević - Bluz mutne vode



Svasta se rodi u mutnoj vodi, lukava mrena i tupavi smudj
Karas i bandar, lopov i dzandar i ribe sto zive na racun tudj
Malene one vecih se klone, ne pazis ti, vec te nema za tren
Al' gde god beze stignu u mreze, neko se rodi da postane plen

Ja pevam svoj bluz bez namere bitne
I najvece ribe za mene su sitne
Ja sa strane samo posmatram taj svet
A budem i ja i smuvan i varan
Pa svakom se desi da ispadne saran
To je bar rutinska stvar

Ko zivot vodi u mutnoj vodi mora sve trikove dobro da zna
U mutnoj vodi, sto mnogim godi, posebno onim sa vrha i dna
Svi znaju svrhu, stuka na vrhu, tu su da kvare i naprave lom
A dole na dnu sudbinu jadnu mnogima resava nekakav som

Ja pevam svoj bluz bez namere bitne
I najvece ribe za mene su sitne
Ja sa strane samo posmatram taj svet
Ja pevam svoj bluz u srcu dubine
I drzim se pretezno zlatne sredine
To je bar rutinska stvar, rutinska stvar

Na sta se svodi zivot u vodi, kada grabljivci imaju vlast
Grgec je glupan, ali je krupan, pa male ribice guta u slast
U dane gadne, kad voda padne, plasljive ribe ne vrede ni gros
Nastupe krize, drukcije grize i samo najbolji plivaju jos

Ja pevam svoj bluz bez namere bitne
I najvece ribe za mene su sitne
Ja sa strane samo posmatram taj svet
Ja pevam svoj bluz u vrtlogu gluvom
I pitam se sta rade ribe na suvom
To je bar rutinska stvar

Ne postojim, a ipak jesam


Ko sam?
Izgubljen i vec zaboravljen lik
iz nekog starog romana?!
Gdje sam?
Koracam,a oko mene gomila
nepoznatih ljudi,
ne vidim ih...samo cujem
neke cudne glasove koje
ne mogu da razumijem...

Hodam bez cilja...
ni put ispred sebe ne vidim vise
u sebi samo molim Boga
da ovi ljudi pricaju tise...

Osjecam da ne postojim,
a ipak jesam...
a ne znam ni ko sam
ni gdje sam...

Pozdrav dragom licu i temi

pozdrav dragim licima i temi

Nocas vam ne dam svoje srce
i satani cu odkaz da dam
sescu u svoje crne karuce
necu ni da vas pogledam.

Nocas me goni neka snaga nova
i recicu vam to mozda niste znali
ja sam velikan djavoljeg kova
a vi ste obicni i tako mali.

Nocas zauvek raskidam sa ovim dobom
vi ostanite tamo negde iza
strasno sam nocas zadovoljan sobom
jer niste mi dorasli ni iz bliza.

Nocas u meni nesto gromko huci
oluja neka,najednom shvatih
iz mojih usta to prepotentno zvuci
I sta cu-vama se vratih.

Savršen trenutak.
Jeste li ga ikad doživjeli?
Trenutak; kada ste poželjeli da vrijeme stane...
Da trenutak postane vječnost...
Da se utopite u vječnosti...
Tako sam se ja osjećala;
svake sekunda kada sam bila s tobom...
Što da više kažem?
Mogu li riječi dočarati ono što osjećam?
Jesu li dovoljne?

Htela bih ti pokloniti...Zvezdu...
Malenu,sjajnu nebesku zvezdu...
da ti sija u nocima punim tuge i bola,
da ti kaze da ipak nisi sam,iako tako mislis...
Htela bih ti pokloniti...Mesec...
Pun,blistav,obasjan ljubavlju Sunca...
da ti pokaze sta je prava ljubav,bezgranicna,svetla,vecna...
Htela bih ti pokloniti...Vetar...
da ti donosi price o ljudima...
tada bi razumeo sta znaci rec Covek...
Htela bih ti pokloniti...Ljubav...
Svu ljubav ovoga sveta...
Da je uzmes kao najvece blago i darujes,
deo po deo,kad god je nekome potrebna...
jer je i tebi darovana isto tako.

-skrivalica-autor

Zatvori oci,Mili...Hajde,idemo...
Vodim te daleko,daleko od svega...
Patnje i bola,zlobe i zla,zavisti i mrznje...
Samo ti i ja...
Ne gledaj,oseti...
Osmeh pun ljubavi,oseti...
Tople ruke,uzmi ih...
Stavi na mesto koje te najvise boli...
i bol prolazi,ostaje toplina...
Idemo,put je dug,nebo je blistavo plavo...
Pogledaj,lastavice izvode najlepsi ples,tebi u cast...
Osmehni im se...
Vidi,evo male veverice,donosi ti najlepsi lesnik na poklon...
Nakloni joj se...
Pogledaj,eno i Sokola,
u kljunu ti nosi ljubicicu,najmirisniju na svetu...
Namigni mu...
Hajde,idemo,ceka nas put..
Eno potoka,bistrog,punog veselih mehurica...
sagni se,osvezi,prija,struji kroz vene,prijatna svezina...
Hodi,eno hlada,odmori se,neka ti jastuk bude moje krilo...
Zatvori oci,sanjaj...Najlepsi san...
Sanjaj sve sta je dusi milo...
Ljubim ti celo,oci...Cuvam ti san...Jer,Ti si moje voljeno bice.

-Skrivalica-autor

Kako je lijepo vidjeti drage likove i lica opet na jednom mjestu ...Veliki pozdrav za Vas....od...

"Ubice spavaju mirnim snom....


'Gledala je u zimsku bijelu noc za svjetlima farova koja odlaze u daljinu...mozda u nepovrat.
I vrijeme se vracalo sve tamo do daleke februarske carolije postanka, do te noci koja je u sebi nosila nesto sjetno,i u svojoj jednostavnoj ljepoti skrivalo odsjaj tihe tuge koja je treperila na bjelini snijega.Cudno,ponekad se u vazduhu osjeti sve ono za sta nema odgovora,sve ono sto se plasimo pomisliti,izreci.Potrebno je samo osluhnuti i prica tisine nam kaze sve prosle,sadasnje i buduce odgovore.
Zadrhtala je lako od price koja je lebdjela u tisini hladne sobe.Tiha jeza gorko-slatkastog ukusa prosla je njenom kozom kao ruka Sudbine.Da li je to ista ona ruka koja je dodirnula tek rodjenu djevojcicu i ostavila svoj pecat na njenom putu do kraja?Mozda.Zivot je pokazao da je sve moguce,da ponekad i uporan hod naprijed predje na lijevo i kada nema putokaza.
Odrasla zena mogla je da vidi nasmijano lice krhke djevojcice tamo u daljini kroz odskrinut prozor.To cudno dijete,nikad malo,uvijek odraslo,stajalo je naspram nje i kao da je pitalo:'Kuda si to prosula moje zvijezde?'
Jedna suza se skotrljala u mraku,hladna,nalazeci svoj kraj na grudima koje kao da nisu ni disale.Zena je osjetila ostar bol i osjecaj kao da je ubica one djevojcice sto je gledala iz daljine.Ubica njenih svjetova,osmjeha,njenih visoko pustenih bijelih ptica.A znala je dobro da nije.Ubice spavaju mirnim snom ni ne sluteci da jedna zena osluskuje pricu tisine i po zamagljenom staklu pise nevidljivo ime,ime Sudbine.
Farovi su odavno nestali u noc,u daljinu,u beskraj,a ona je jos dugo stajala na prozoru posmatrajuci djevojcicu u daljini dok su se slike redjale kao na filmskom platnu.Vidjela je njene prve korake,prve ispisane rijeci,procitane knjige,negdje u cosku bacene lutke,jer jurcanje za loptom je svakako dozivljaj.Vidjela je prve haljinice i prve stranice spomenara,prvu laz,prvi poljubac.Vidjela je strah u tamnim ocima,strah od neuspjeha i bunt zbog spona malogradjanskih pogleda na svijet.Vidjela je kako izrasta u djevojku za kojom zastaje dah,koja se poigrava osjecanjima bjezeci od sopstvenog svijeta idealnih snova.Vidjela je prkos na ponosnom celu i osmjeh poslije svakog pada,tjeskobu skrivenu ispod dugih trepavica i tacku na svako njeno I.
Dubok uzdah oteo se iz grudi zene,poznavala je to djevojce buntovno i svojeglavo,s vjecitim podsmjehom na usnama,podsmjehom glupostima kojima nije vidjela kraja.Boze,kuda je nestalo to bice u isti mah isuvise suptilno i isuvise daleko od pogleda radoznalih ljudi.Isuvise iskreno i ranjivo,pa opet tako nedodirljivo.Koristila je rijece prozete blagom ironijom poigravajuci se hrabroscu drugih kao sopstvenom sjenkom.
Zora je vec rudila na istoku stapajuci svoje rumenilo s bjelinom zadnje decembarske noci.Zena je jos jednom tiho uzdahnula odmicuci se od prozora i ostavljajuci slike djevojcice proslosti,tamo gdje im je i mjesto,u zaboravu.Pogled je ostao zamisljen dok su u njoj odzvanjale rijeci :'Hoces me cekati?'A tisina je pricala svoju pricu i odgovor na pitanje je lebdio negdje izmedju juce,danas i sutra igrajuci se sa tihim sjenkama nepoznate slutnje.' "

Lišće ispisuje tvoje ime na trotoaru
Pomažemo mu vetar i ja
M.Bećković

Uđi u moje oči
Pre nego što ih sklopim
Da te pod trepavicama čuvam
M.Bećković

Pada u suton i bjezi
ta divna suncana misao
i kome si dao
i kome si pisao

sve to na kraju srce zbroji
ovo su moji
a ovo tvoji komadici duse
kao krijesnice lete i lete

i reci mi da nisi
bas jako odrasla
da zivi u tebi jos neko dijete
usne namazane medom
i prvo skolsko zvono
pa tako redom

godine neka se pletu
i ako ostanemo sami na svijetu
tako sami
da zvijezde redom gasimo
da osmjehom nekog spasimo

pa ako ti dodjem ranom zorom
i miris jabuka ti stavim na usne

znat ces da je smrt neozbiljna
i samo se sali

znat ces da nas ima i po tome
koliko smo ljubavi dali


Zeljko Krznaric

OTUDJENJE


Otudjim se tako od sebe
od svijeta,
i krenem putem starih pjesama
nekih dragih stihova
onih sto vode misli tuzne
kojima suze ne ostaju duzne.

Otudjim se tako
uz zvuke lagane
rijeci one tanane
sto taknu uspavane nemire
i samocu sjetom ispune
trazeci ruke daleke
da izbrisu suza tragove.

Otudjim se tako
u svoje daljine
i ostajem tu
sve dok se svijeca ne utrne
zvuci sjetni ne zatome.

IRONIJE SUDBINE


Najljepsi osmjeh
sakrise magle guste
izbrisase kise jesenje
uz zvuke krupnih kapi
sto podsjecaju na
jecaj violine.

Maestral zanijemi
pred bonacom sto
oluju sprema
kao bez duse
dunu vjetar i
pustos neka
od svega osta.

Nemirno more
pokrila tama,
utrnuta svjetlost vodi
pravo do ada
pravo do puta
bez povratka.

Uveo bijeli
lotosov cvijet,
simbol nadanja i sna,
divlja orhideja zgazena
crnim korakom beznadja.

A ja,putnik kroz vrijeme,
putujuci od nemila do nedraga
druzeci se s kisama septembra
gledam,
od svega je samo
ironija ostala
rukom sudbine
ostro zabiljezena.

Шумадијски Блуз


O какo сте људи моји
једна соба други свет
ја сам сам у својој чоји
гледам туђи труo цвет

поклониo бих живот
да пређем стари плот

сањаo сам жуту дуњу
земљу моју зелен гај
видеo сам сјајну муњу
драг и далек завичај

некo ми тад приђе и рече
странче добрo вече

имаш лепа кола странче
сигурнo си срећан ти
а ја уплакан рекох јадан
дајем је за твој један дан

а онда поче блуз
моја Шумадија пева o срећи ....

OKTOBAR

Oktobar.Doba kisa
sa sivim jutrima i
sumornim vlaznim danima,
sa nocima kada se tuga
useta u snove
a nebo opusti.
Oktobar,kao tuzna,stara lutalica
opet je prepun suza i bolecivih prica,
skrte toplote sa pola osmjeha
otplakace malo,ispricati po nesto,
a onda ce ponovo da luta.
oktobar,boem bez sesira
pisac bez olovke i papira
lutace dok tuznih prica bude
ali najtuzniju pricu,
pricu o beskrajnom lutanju svom
zadrzace duboko u sebi
u sivilu jednog kisnog dana
i nikad i niko nece je cuti.
mozda,ali mozda samo,
tu pricu isprica
u necijem snu
kad oktobarske noci padnu
a tuga,necujno polako
doseta sa njima.

napisano jednog davnog oktobra-1998.g.

jos malo u '98-oj...

Vrijeme je kisa Strance

Strance,vrijeme je kisa.
Poneka kap pasce ti na lice
bas kao sto pade tad.
Sklopices oci i uzdahnuces,znam,
i usnices,strance,cudan san.
Vidjeces oci jedne kako te
gledaju pogledom jasnim
oci sjajne poput zvjezde i
tamne poput noci.
Ne plasi se strance
to je,ipak,samo san
probudices se,a te cudne oci
bile su i ostace u snu.
Vrijeme je kisa i to nije san
vec samo jos jedan sumoran dan.
Znam,stajaces dugo na kisi,
lutaces pogledom i traziti nesto,
nesto sto podsjeca na
sjaj zvjezda i tamu noci,
trazices svoj san i u tom snu
one cudne oci.
I ne znas da li to kisa pada
ili to placu one oci
i znas da sunca nema
pa opet vidis kako nesto u daljini sija.
Vrijeme je kisa strance,
vrijeme kad tuga sama dodje,
kad sanjamo cudne snove
i kad ne znamo gdje je san prestao
a gdje pocela java.
Vrijeme je kisa strance
i zato,samo sklopi oci
i ne cudi se odkud bas sad
da sanjas te cudne oci.
Vrijeme je kisa strance,
vrijeme kad tuga ne pita
u cije snove smije doci.

BALADA O NEZNANKI

Nisam joj znao ime
niti ko je i odakle
ali joj lik nikad nisam zaboravio.

Imala je kosu sto je
mirisala na proljece
hod po kojem si mogao da je prepoznas
izmedju mnogih prolaznika...
imala je lice koje ste
morali gledati i ne htjeli.
Ne...ne, nije to bilo lice
bizarne, hladne ljepote
zene koja zna koliko je lijepa,
to lice je imalo toplinu
neusiljenu...prirodnu toplinu
koja ce vas ugrijati,
otopiti led i u najtvrdjim srcima,
ali ono najljepse, najcudesnije,
bjehu njene oci.
I najzagonetnije...Oci zbog kojih sam
je i nazvao Neznanka...

Necu vam reci koliko su bile
te oci sjajne i cudesno lijepe.
Reci cu vam nesto drugo...
ako uspijete da razumijete.

Ako bi ste zaronili
u dubinu njenih ociju
natrag vise niste mogli...
njena dusa je bila u tim cudesnim ocima.
Mislili bi ste lako je stici
do njene duse...jednostavno je
procitati misli tog jasnog
otvorenog pogleda...
Greska,
mogli ste da citate
iz tih ociju tek ono
sto je ona dopustila...
a to je bilo tako malo
da bi neko razumio taj pogled.

Te oci su citavu pojavu te zene
cinile zagonetnom...drugacijom.
Pamtili su je po tim tajanstvenim
dubokim pogledima
ociju koje govore vise od svake rijeci...

Prosle su godine.
Zivot me poveo nekud
putevima samo njemu poznatim.
Nisam vise sretao Neznanku
ali sam vrlo cesto u drugim ocima
trazilo onu cudnu notu njenih.

A onda, jednog dana,
nekim spletom kolnosti
stajao sam pred jednom zenom.
Razgovarala je s nekim drugim
meni okrenuta profilom.
Zena, vidi se, mlada,
sasvim klasicno odjevena,
prorijedjene kose
nemarno oblikovane u nesto
sto je trebalo da lici na frizuru.
Profil ozbiljan, tvrdih crta,
tamnih...uzasno hladnih...

Privuce me njen glas.
Ton odmjeren...dubok.

Okrenula se prema meni
prekinuvsi tok mojih misli
jednim hladnim; -'Izvolite?'
Istina, usne su bile razvucene
u nesto sto je trebalo biti osmjeh.

Gledao sam to tvrdo lice
i slusao, istina, ljubazan glas
dobro vaspitane osobe.
Ali, bila je to ona hladna ljubaznost
prozeta dozom ironije...

Uhvatih njen pogled.
Te oci...
Bez osmjeha...sjaja...
Otvorene i jasno hladne.
Prodje me jeza od tog pogleda.
Pricala je nesto sa onim
namjestenim osmjehom
a ja sam bio prikovan za te oci
koje su me gledale hladno...ispitivacki.

Osjecao sam da sam
te oci vec vidio..ali gdje ?

Zena je mislila da je vise ne gledam.
Usmjerila je pogled negdje neodredjeno,
u nesto cega u blizini ije bilo...
Primjetih tada kako
pogled postaje meksi,
hladnocu zamjeni sjenka tuge
koja na tren preleti njenim licem,
licem koje je bilo prica za sebe...

Ali bjese to samo tren.
Tren koji me podsjetio
odakle poznajem te oci...
Bila je to moja Neznanka...
ili tacnije - njena sjenka...
Ali opet ne sjenka
koja ostaje nezapazena...
Razlika je u tome sto je
ona stara Neznanka cinila
ljude oko sebe srecnim
i sto je njen osmjeh cinio
da se i vi smijete...
A ova zena danas
cini vas uplasenim i budi u vama
zelju da pobjegnete iz njene blizine.
I dugo, dugo ce te imati osjecaj
da vas prati nepovjerljiv
ispitivacki pogled hladnih ociju
ispod kojih je jos hladnija dusa
i srce od najtvrdjeg kamena.
Jedino ako ste u tom poledu
uhvatili onaj jedan tren
pozeljecete da saznate
ko je ta zena i kakva je u stvari
njena istina...

Ja iskreno zelim onom ko pozeli
da pronikne kroz led tih ociju
mnogo upornosti i paznje...trebace mu.
Mada sumnjam da ce to pokusati
i uspjeti vise ikom.
Za to je potrebno mnogo ljubavi
a moju Neznanku,
ovakvu kakva je sada,
tesko je...vrlo tesko voljeti.

Davno nekad bjese nedostizna
i kad pomislite da ste joj blizu
ona vas vrati tamo
gdje ste i bili - daleko...
Danas...danas mozete da je vidite,
dodirnete, razgovarate...a kada
odete od nje necete biti sigurni
da ste vidjeli, dodirnuli i
razgovarali bas sa njom.
Osmjehnuce vam se...
ali to nije osmjeh...
gledace vas...
ali vas nece vidjeti...

Bila je daleka...
danas je predaleka...

Volio bih da opet vidim
moju Neznanku...
I njene oci prepune tajni.
Ne znam joj ime
ni ko je i odakle.
Znam jedino da je vise
ne mozemo prepoznati
po nicemu sem po ocima,
a ni one vise nisu iste...

Zelim da neko pronikne
u njenu dusu...
da neko rijesi zagonetku tih ociju,
ociju gotovo obicnih,
a tako drugacijih od hiljade drugih...

Ja idem dalje...
I dalje cu pisati balade
sa nadom da ce oci moje Neznake
ponovo carobnim sjajem da zasjaje.


Davni, neuspjeli pokusaj pisanja balade...
..mozda mi jednom i uspije ...