Ja pjevam svoj bluz

PROSUT MOZAIK

Prosut mozaik jednog života
kao sudbina tu pred očima mojim...
Krhotine i parčad
opet, i opet iznova, brojim.

Koloritom boja
igra se svjetlost,
a sutra donosi oblik broja.

Prosut mozaik prepun slika,
staklo krhko,
razbacano svuda
Skuplja ga jedna pusta ruka
i kapi krvi padaju svuda...

Svaka krhotina
po jednu ranu otvara,
od svake po damar strada,
svako parče u dušu se zabada.

Prosut mozaik, splet boja svih,
zvuk tišine što priču nosi,
prsti što krvlju pišu stih...

Prosuta slova prošlog vremena
pomješano sve u čaši čemera,
čuvano u duši prepunoj nemira.​

Iza njenog osmjeha


Smješila se. Da, uglavnom se smiješila.
Dok su je drugi gledali. Dok je hodala
onako gorda, lagano njišući bokovima
nesvjesna tih suptilnih pokreta.
Smješila se i kada priča ozbiljne stvari
uvijek je to nekako zvučcalo kao da
za ništa ne mari. Smjesila se. Da.

I često sam se pitao šta se iza osmjeha krije?
Praznina? Nemarni lik što ne haje za nikog?
Besćutna duša u kojoj sem ega
ne postoji ništa?

Ja sam se pitao, a ona se samo smješila.
I dok je tražila prodornim pogledom
nešto samo njoj znano na mom zbunjenom licu
djelujući ozbiljno, opet se smejšila,
ovoga puta očima što su ličile na suton
tek pristigle, tople jeseni.

Smješila se očima djeteta skrivenog
ispod maminog skuta dok stidljivo
posmatra nepoznata lica,
smješila se očima u kojima si mogao da
omirišeš miris pokisle zemlje
i osjetiš šibanje hladnog vjetra sjevera.

Ja sam je gledao, zbunjen, a ona,
ona je, još uvijek se smješeci bez osmjeha,
nestala za uglom sivog vremena.
Smješila se, još joj vidim oči u nekoj
zalutaloj zvijezdi iznad oblaka.
Ili sam sve to samo sanjao.
I nju.I osmjeh.​