Srpsko ime u Dubrovniku

Како је Хрвата у партизанима априла 1945 било око 100 000 а у усташама и осталим нацистичким формацијама дупло више око 200 0000, сасвим је јасно какав је хрватски антифашизам био а видимо га и данас.
Зато се боље врати на тему и не млати празну сламу.

Важно је напоменути да је међу редовима партизана било и оних који су претходно били усташе, док није постало извесно да ће ови други изгубити. Битно је напоменути и да су неки који су убрајани у хрватске партизане заправо били Срби са простора Хрватске, који и јесу чинили највећи део партизана све до пред крај рата.

Како год, донекле ценим доследност Хрвата и Бугарске, наспрам једне Румуније, која је у рат ушла као једна од Сила Осовине, а из њега изашла као победник и један од Савезника.
 
Србокатолички покрет основан је крајем 19. стољећа у Дубровнику, с циљем заштите католичке српске мисли, као реакција на насилно похрваћење католика Далмације које је било у јеку. Живаљ Дубровачки био је најотпорнији на ову подвалу, што је дуговао свом образовању, стога не чуди да су Лујо Бакутић, Медо Пуцић, Матија Бан и Иван Стојановић били најватренији представници Србља католичке конфесије. Још је Лујо Бакутић српски диванио: „Они католички свештеници којима је и хрватство било још један „посао“ којим су могли да стекну личне користи, износили су против Срба католика све могуће лажи, проклињали су их и претили им мукама на овоме и на другоме свету.“ Каноник Дум Иван Стојановић, поглавар дубровачке католичке цркве, казивао је: "„Србин си по роду и по обичајима; у српству ти је једини спас; вјера ти ни најмање не пријечи да будеш Србин“. Историчар Натко Нодило тврдио је како је у Дубровнику "од памтивјека српски расправни језик". Заиста још у Мавра Орбина пише како Дубровчани веле оним Хрватима који су се тамо затекли: "Али ви сте из земље веома далеке". Марко Цар је као истакнути Србин католик, 1902.г. у “Бранковом колу“ објавио чланак “Владика Раде и Срби католици“, па каже: “Породица конта Ивановића припада и данас католичкој вјероисповјести, што њеним члановима опет не смета да често “српствују“, као прави људи и бокељски старосједиоци. Нажалост, њихово је србовање, као уопште србовање бокељских католика, постало данас веома тешко и дозлабога зазорно у очима оних који се вјером служе, да њоме постигну одређење политичке сврхе. Као данас у Боки и Дубровнику, кад католик има срца да се призна за Србина, тај се као грађанин излазе многим неприликама и ступа у отворену борбу са свештеницима свoје вјероисповјести, који су безмало сви ревни браниоци антисрпске пропаганде која се тамо тјера." Дубровачки Србин католик Лука Војиновић пророчки је написао:"Србе преко Дрине! И та се лозинка слијепо слуша и слушаће се до оног усудног дана који мора да дође, када ће један велики катаклизам оборити све уметне ограде, или...или, јаох, порушити и пошљедње бедеме народне српске зграде и тада ће - Хрвати бити задовољни!" Срби католици сматрали су да је уједињењем са Србијом и стварањем Југославије 1918. решено њихово национално питање - али је заправо само погоршано даљим асимиловањем.

На слици је Србин из Дубровника, илустрација из дела ,,Срби Јадрана"
15894508_10154678525296628_8811752363170389502_n.jpg


- - - - - - - - - -

У листу „Дубровник” објављена је представка писана у очи Видовдана 1939. „Једна потреба и једно право Срба католика” послана бану Зетске бановине на Цетињу, а достављена Арцибискупу Барском и Примасу Србије, претсједнику владе и министарствима Правде и Просвете у Београду. У представци се износи : „За католике Београда и предратне Србије, за католике Црне Горе, Војводине и Далмације, потребни су су нам родољубиви српско-католички свећеници. Данашњи свећеници нису српски родољуби. Нека ови примјери илуструју рад њихов: Позната је вриједност Соколства у нас; оно је цемент у темељима Југославије. …Католички Епископат је заузео негативни став према Соколству. …Али дјеца из мјешовитих бракова изошташе са соколских часова, јер им мајке забранише да више иду у Соко. Приликом посјете у цркви мајке су добиле наредбу да своју дјецу више не дају у Соко. Па други примјер : у царском Скопљу излази већ 12 година католички лист „Благовест”, па у мјесто да служи ширењу и јачању српског имена у тим крајевима, он проналази у католицима Старе Србије Хрвате, као што их о. Петар Влашић налази у најисточнијем дијелу Баната. Ми нисмо у стању да контролишемо, шта се све не наређује путем цркве нашим католицима, али су ово очигледни докази : да католичка црква у Србији, Црној Гори, Војводини и Далмацији, иде насупрот интенцијама Српског Народа.”
 
Poslednja izmena:
Од вечерас, серијал:

Руђер Бошковић – грађанин Дубровника и света

b8f6dcd12d5e6220c798ffe7e66a0add--peter-otoole.jpg


на РТС 3

чет. 27. 7. – 1. део, 20:00
пет. 28. 7. – 2. део, 19:30
суб. 29. 7. – 3. део, 20:00
нед. 30. 7. – 4. део, 19:35

Репризе:
пет. 28. 7. – 1. део, 12:00
суб. 29. 7. – 2. део, 11:30
нед. 30. 7. – 3. део, 12:00
пон. 31. 7. – 4. део, 11:35

Вреди погледати!
 
Ja se ovde pomučih silne da objasnim neke prilično jednostavne stvari, u prvom redu...nazivimo ih pristalicama Grčevićeve škole. No, evo baš skoro (2018) zagrebački univerzitet objavio je jednu doktorsku disertaciju u kojoj je jednostavno rečeno nešto oko čega prste polomih. Marko Pijović (str. 54 i 55):

Slavenski jezik i pismo su se na ovom dijelu srednjeistočnoga Jadrana tijekom dobrog dijela kasnog srednjovjekovlja po svemu sudeći, u učenim krugovima i svijetu pismenosti najčešće nazivali srpskim, i dojma sam da je to bio – krajnje nespretno rečeno – “službeni” naziv, ili nešto preciznije, naziv “kancelarijskog” jezika i pisma, kako u Dubrovniku, tako i zaleđu toga grada u ovo doba.

[..]

Pisar u dubrovačkoj kancelariji obično se zvao “cancellarius sclav(ic)us” (ili “sclavonicus”) na latinskom, što je bilo prijevod titule/ naziva “dijak srpski” (M. Dinić, Srpske Zemlje, str. 34.). Ovom srpskom pisaru suprotan je latinski pisar. Tako npr. u ispravi iz travnja 1367., o prodaji zemlje logofeta Đurđa, a koju prevodi sa srpskog na latinski, za sebe dubrovački pisar Niko Bijelić kaže: ... a mi Nicho de Biele, scriuan scauonesco [pisar je ispustio slovo l, jer bi trebalo stajati sclauonesco – op. M. P.]... Nakon toga slijedi ćirilski tekst na srpskom, a potom opet latinski dio, u kojem među ostalim stoji: Copia unius litere sclauonesche, scripte ex alio latere istius carte, translatate de lingua sclauonica in latinum, pro mihi uulgaricauit Nicus de Biele ... (K. Jireček (ur.), Spomenici Srpski, Beograd: Srpska kraljevska akademija, 1892., str. 34.). Tri godine ranije, u ćirilski pisanom dokumentu iz kolovoza 1364. koji sastavlja isti pisar, navedeni su kao svjedoci isplati mogoriša: ...Frančesko Baldela i Lorin Rico i Cofredo notar i Milša i ja Niko Bielić diak srpski (K. Jireček, Spomenici Srpski, str. 33). Vrijedi navesti i dokument iz 1447. godine koji govori o tužbi jednog Trebinjca protiv nekolicine ljudi iz dubrovačkoga kraja zbog ubistva njegova brata. Dio isprave kazuje: ...i uzesmo megju se, vi dubrovčceh kmeti, a vi srpsceh kmeti, i dva pristava, edan dubrovački, Ilija Radosalikj, a drugi srpski Tomko Bogosalikj, i vodismo u Dubrovnik dva stanka i na granicu ... (K. Jireček, Spomenici Srpski, str. 85.). Isprava kasnije nastavlja: ... i knez i sudie ispitaše kmeti i pristave i rekoe Nikše Zviezdikju, dijaku srpskomu, da upiše sve po redu. ... i ošti nam ukazaše u latinskoi kanželarie pisano od latinskoga dijaka ... (Isto, str. 86.). Iako je ovaj uzorak imenovanja pisma i jezika relativno malen, predstavlja gotovo jedino što je sačuvano u izvorima za ovo doba Srednjeg vijeka, i utoliko je dovoljno za izvjesne zaključke, jer za spomenuti period osim “srpskog” nema drugog zabilježenog “dijaka” u Dubrovniku: “slavenskog”, “hrvatskog”, “bosanskog”, “humskog”, itd. i već je to dovoljno indikativno. Pritom, “dijak srpski” teško da označava tek “srpsko” pismo, već izvjesno i jezik, jer ćirilica se kao pismo koristila za bilježenje nekog konkretnog jezika, pa u tom smislu nema potrebe umjetno odvajati to dvoje, kao što se nekad radi (vidi primjer: T. Raukar, Hrvatsko srednjovjekovlje, str. 277.). Temeljno je komunikacijsko oruđe upravo jezik, a ne pismo, pa kada se dubrovački pisari nazivaju “scrivan sclaunoesco”, tj. “dijak srpski”, razumno je misliti da to može značiti baratanje kako pismom, tako i jezikom, jer ćirilicom se nije pisalo latinski jezik, već slavenski, tj. srpski, dok se istovremeno u Dubrovniku (prije 15. st.) latiničnim pismom nije pisalo slavenski jezik, već latinski.


https://repozitorij.hrstud.unizg.hr/islandora/object/hrstud:1799/preview

:kafa:
 
stari-dubrovnik.jpg

Stari Dubrovnik

Prema podacima koje je skupila Austrougarska država, kada je 31. decembra 1890. godine popisala stanovništvo grada Dubrovnika, srpskim jezikom govori apsolutna većina od 5.823 ljudi, italijanskim 677, češkim 48, poljskim 6, nemačkim 263 i mađarskim 384.

dubrovnik.jpg


Tu su i podaci za druga mesta u opštini Dubrovnik, a podaci su tu još frapantniji, jer Srbi u većini mesta čine 100 odsto stanovništa.

Dakle, iz priloženog možemo videti da hrvatski jezik nije ni postojao kao jezik kojim se pričalo u Dubrovniku i okolini.

Ako to nije dovoljno, treba reći da je tadašnji papa, Lav XIII (1810-1903), javno i pismeno priznao Dubrovčanima da su Srbi.
 
Pogledajte prilog 612390
Stari Dubrovnik

Prema podacima koje je skupila Austrougarska država, kada je 31. decembra 1890. godine popisala stanovništvo grada Dubrovnika, srpskim jezikom govori apsolutna većina od 5.823 ljudi, italijanskim 677, češkim 48, poljskim 6, nemačkim 263 i mađarskim 384.

Pogledajte prilog 612391

Tu su i podaci za druga mesta u opštini Dubrovnik, a podaci su tu još frapantniji, jer Srbi u većini mesta čine 100 odsto stanovništa.

Dakle, iz priloženog možemo videti da hrvatski jezik nije ni postojao kao jezik kojim se pričalo u Dubrovniku i okolini.

Ako to nije dovoljno, treba reći da je tadašnji papa, Lav XIII (1810-1903), javno i pismeno priznao Dubrovčanima da su Srbi.

Jezik se u popisnim listinama zvao srpsko-hrvatski, a prilikom objavljivaja uređivači su samo to preimenovali u srpski.
 
Utemeljivač hrvatske istorije: U Dubrovniku se oduvek govorilo srpski

1573572926234.png

Foto: Wikimedia Commons

"U Dubrovniku, od pamtivjeka, govorilo se srpski, govorilo - kako od pučana, tako od vlastele, kako kod kuće tako i u općini". To je tvrdio Natko Nodilo, koji se pored Franje Račkog smatra za utemeljivačem hrvatske istorije.

Kao učenjaka, krasila ga je pre svega privrženost istini. Zaključke je donosio samo na osnovu pouzdanih izvora i nije podlegao pritiscima hrvatskih državotvoraca 19. veka, koji su od naučnika tražili da svoje radove prilagođavaju "istorijskim dokazima" o prisustvu hrvatskog naroda i hrvatskog jezika "diljem" Dalmacije, Slavonije, Srema, Like, Korduna, Banije, Hercegovine, Bosne, Baranje i Dubrovnika.

Doslednost istini Natko Nodilo je dokazao i svojim delom "Prvi ljetopisci i davna historiografija dubrovačka" (JAZU, Zagreb, 1883. sveska 65, strane od 92. do 128), gde je, o jeziku Dubrovnika, napisao ovako:

"U Dubrovniku, ako i ne od prvog početka, a ono od pamtivjeka, govorilo se srpski: govorilo - kako od pučana, tako od vlastele; kako kod kuće, tako u javnom životu i u općini, a srpski je bio i raspravni jezik."

Danas u Dubrovniku nema više nijednog Srbina, osim onih koji dolaze na letovanje.
 
@sumljiv_tip nešto si se ti sa Kroasanijem svojevremeno domunđavao oko rezultata na izborima za ustavotvornu skupštinu 1920. godine. Nešto sam gledao rezultate za Crnu Goru, tako da evo ih za Dubrovnik:

Ukupno upisanih birača 1.503. Izašlo 1.058 (70,39%):
* KPJ: 228 (21,55%)
* NRS: 185 (17,49%)
* HZ: 164 (15,5%)
* HPS: 151 (14,27%)
* JDS: 99 (9,36%)
* TS: 17 (1,61%)
* ostali: 214 (20,13%)
 
@sumljiv_tip nešto si se ti sa Kroasanijem svojevremeno domunđavao oko rezultata na izborima za ustavotvornu skupštinu 1920. godine. Nešto sam gledao rezultate za Crnu Goru, tako da evo ih za Dubrovnik:

Ukupno upisanih birača 1.503. Izašlo 1.058 (70,39%):
* KPJ: 228 (21,55%)
* NRS: 185 (17,49%)
* HZ: 164 (15,5%)
* HPS: 151 (14,27%)
* JDS: 99 (9,36%)
* TS: 17 (1,61%)
* ostali: 214 (20,13%)

Znaci Srbi jesu bili u strasnom opadanju, ali nisu bas ni bili "jednokratni Srbi" koji su preko noci 1918. prestali to biti, kako Hrvati vole da kazu. A koja je stranka "TS" i sta se podrazumeva pod "ostali"?
 
Znaci Srbi jesu bili u strasnom opadanju, ali nisu bas ni bili "jednokratni Srbi" koji su preko noci 1918. prestali to biti, kako Hrvati vole da kazu. A koja je stranka "TS" i sta se podrazumeva pod "ostali"?

Težačka stranka.

To ostali je zapravo moja greška što sam stavio na samo dno. Reč je o listi nestranačkih ličnosti.

Ovi kandidat.JPG


Najveći deo tih glasova najverovatnije je tu zbog Melka Čingrije, doskorašnjeg gradonačelnika Dubrovnika i docnije čuvenog guvernera Narodne banke.
 
Treba to istražiti. Čingrija postaje pravi srbenda posle 1920. godine i ostaje do smrti, ali nailazio sam na kontradiktorne informacije vezano za njegove mlađe dane.

Ako je sudeci po wiki-iju i ovoj referenci "P erić, Ivo: „Iz prepiske Melka, Pera i Ivanke Čingrija (1883-1918)“ Dio 2 (pp. 127-158), Arhivski vjesnik God. 31, Sv. 32 (Zagreb: Hrvatski državni arhiv, (1988). pp. 127) ", srbuje bar od 1914. "Аустроугарске власти хапсе Мелка у ноћи између 25. и 26. јула 1914. године, као носиоца »великосрпског покрета«, а већ од 27. јула 1914. године, он се налази у тамници Судбеног двора I степена у Шибенику. "
 
Taj Melko je možda najbolji primjer koliko smo skloni anakronizmima. Prvu polovinu je bio Hrvat, pratio ćaću, drugu polovinu je bio Srbin. Mislim da se ne može za njegovo Srbovanje govoriti baš u kontekstu Srba-katolika u Dubrovniku nego više nekakva paralela s Andrićem ili još nekim ljudima na funkcijama, npr glasoviti deda od Vesne Pusić, jer njegovo(Melkovo) srpstvo dolazi poslije te eohe, ili na samom kraju. Kasnije je tužno završio ako se ne varam, u rukama ozne.

Jel Vojnovići beše jedan Srbin drugi pravaš Kosta/Ivo?
 
@sumljiv_tip nešto si se ti sa Kroasanijem svojevremeno domunđavao oko rezultata na izborima za ustavotvornu skupštinu 1920. godine. Nešto sam gledao rezultate za Crnu Goru, tako da evo ih za Dubrovnik:

Ukupno upisanih birača 1.503. Izašlo 1.058 (70,39%):
* KPJ: 228 (21,55%)
* NRS: 185 (17,49%)
* HZ: 164 (15,5%)
* HPS: 151 (14,27%)
* JDS: 99 (9,36%)
* TS: 17 (1,61%)
* ostali: 214 (20,13%)

Ček KPJ uzela čak 21,5%?
Narodna radikalna stranka 17,5? Ok, puno.
 

Back
Top