Krajnje je nepodnošljivo unedogled ispunjavati zahtjeve raznih svjetskih moćnika koji u etapama upozoravajuće iščitavaju poznato štivo osumnjičenoga ratnog zločinca Save Štrbca. Kada se čini da je iscrpljujuće dugotrajnom nizu postavljenih zadataka došao kraj, iskrsnu novi uvjeti - još veći i još teži. I ne samo to. Nakon pomnijega promatranja, sve više postaje jasno kao da je prvi postavljeni cilj tako opake igre upravo uživanje u iznalaženju raznih kombinacija kojima se izluđuje dotičnoga kandidata, tj. državu kojoj se obraćaju: “Ako položite još ovaj ispit, razmotrit ćemo mogućnost vašeg približavanja procesima daljnjih euro-integracija”. Sjetimo se, još nam bruje u ušima beskrajno ponavljana upozorenja o “nedovoljnoj suradnji” s Haaškim sudom, kao i kojekakva obećanja koja će se moći primjenjivati tek “kada general Gotovina sjedne na optuženičku klupu”.
Godinama se rastezao nametnuti dojam kako će uhidbom Gotovine svi hrvatski problemi napola nestati, te će onda u duhu općeprihvaćene suradnje započeti novi iskorak u međunarodnoj afirmaciji mlade demokracije. I doista, neko vrijeme se činilo kako će Hrvatskoj biti prikladno honorirano to što je revno postupala prema zadanim uputama i da je to bio dio priznanja za, kako se govorilo, briljantno obavljeni Akcijski plan. Ali po onoj “udari konja koji vuče!”, Hrvatska je uvučena u zloguki eksperiment daljnjega samokažnjavanja, u kojemu na dulji rok može izgubiti više nego što je pretrpjela štete u nekoliko ratova zajedno. Gore od famoznoga plana “Z-4”, koji je u vrijeme neposredno pred Oluju imao Srbima osigurati državu u državi, pa im ni to nije bilo dovoljno, bit će sada ako se srpskim predstavnicima kao što su Veljko Džakula i Milorad Pupovac osigura mandat za nadgledanje i provedbu cjelokupnih mjera koje bi zadovoljile zahtjeve za “adekvatno zbrinjavanje srpskih povratnika u Hrvatsku”.
Za Srbe se traži ono što nijedna demokratska država na svijetu nije osigurala nekoj svojoj etničkoj skupini. Traži se povlašteni status, nešto što u pravnoj normi ne može imati ni matični većinski narod. Tako, uz iskrivljeno tumačenje instituta stanarskoga prava koje kao takvo u Hrvatskoj već godinama ne postoji ni za koga, traži se za urbane Srbe povratnike. Uz zahtjev da im je država dužna omogućiti povoljan(!) otkup državnih stanova u koje se trebaju useliti. Za razliku od onih na selu koji za početak dobivaju određeni broj komada stoke i traktor, ili neki drugi poljoprivredni stroj, ovima u gradu treba bez odgađanja omogućiti dobivanje posla u državnoj upravi, a pogotovo u policiji, sudovima, carini. Još nije poznato koliko je pristiglo zahtjeva za mjesto čuvara u zatvorima, čime bi se uglavnom zaokružila projekcija Hrvatske kao nekadašnje federalne jedinice u kojoj se znalo tko je gazda. Jer, danas govoriti o ljudskim pravima, a pogotovo o zaštiti prava nacionalnih manjina u gotovo ujedinjenoj Europi i o usporedbi provedbe tih prava na razini pojedinih zemalja i pritom apostrofirati Hrvatsku kao tobože remetilački čimbenik takvog ostvarenja, besramni je cinizam.
Upravo stoga što odgovorne institucije pod ingerencijom Bruxellesa ne negiraju kako je upravo Hrvatska u pitanju zaštite manjinskih prava učinila više od bilo koje europske države. Međutim, odlučujuća je percepcija koja je dovela do takvoga doživljavanja pretežitoga dijela hrvatske politike u svijetu i onih koji su je namjernom zamjenom teza uspjeli pribiti na stup srama. Kako se to moglo dogoditi? Koliko je uloženo u promidžbeni stroj i prema kojemu je načelu osnovana glavnina ekipe za realizaciju tako opsežne zadaće? U istome pitanju, ali pod trećom točkom, potrebno je razlučiti u kojemu su razdoblju stvoreni uvjeti za ispunjenje toga paklenog plana, ako je poznato kako je neposredno nakon akcije Oluja i konačnoga oslobađanja okupiranog teritorija stanovito vrijeme Hrvatska duboko uvažavana kako u Bijeloj kući, pred kojom se otvarao prostor za tješnju partnersku suradnju, tako i u vodećim europskim prijestolnicama. Njima je bilo u interesu svoje odnose temeljiti uz najjaču kariku lanca zemalja u regiji, a to je nedvojbeno bila tadašnja Hrvatska. Kad je već protiv njihove volje s lica zemlje nestala Jugoslavija, u kojoj je dominantnu ulogu imala Srbija, vodeća je neformalna koalicija ondašnje Europske zajednice na osovini London - Pariz bez velikoga krzmanja primila na znanje novo činjenično stanje i bez uočljive pompe dala mig da će do daljnjega “pasivno promatrati razvoj događaja”. Iz istih stopa u Zagreb su poslani predstavnici NATO pakta, petnaest članica EZ-a, moćnih gospodarskih i financijskih ustanova, koji su imali jedan jedini cilj, a to je ispitivanje terena za očekivanu suradnju s hrvatskim predstavnicima. Bilo je tu, razumije se, i lovaca u mutnome, ali ukupna je ocjena stranih emisara odavala nove mogućnosti jedne snažne i prosperitetne države u kojoj na vrijeme vrijedi rezervirati mjesto u areni nadolazećeg tržišnog natjecanja. Komparativne geostrateške pogodnosti uz jamstvo provedbe mirnoga razvoja, te omogućavanje povezivanja izgradnje gospodarskih sadržaja u skladnoj cjelini gotovo netaknutoga prirodnog okruženja, bio je izazov mnogima da upravo Hrvatsku izaberu za svoje sjedište.
Godinama se rastezao nametnuti dojam kako će uhidbom Gotovine svi hrvatski problemi napola nestati, te će onda u duhu općeprihvaćene suradnje započeti novi iskorak u međunarodnoj afirmaciji mlade demokracije. I doista, neko vrijeme se činilo kako će Hrvatskoj biti prikladno honorirano to što je revno postupala prema zadanim uputama i da je to bio dio priznanja za, kako se govorilo, briljantno obavljeni Akcijski plan. Ali po onoj “udari konja koji vuče!”, Hrvatska je uvučena u zloguki eksperiment daljnjega samokažnjavanja, u kojemu na dulji rok može izgubiti više nego što je pretrpjela štete u nekoliko ratova zajedno. Gore od famoznoga plana “Z-4”, koji je u vrijeme neposredno pred Oluju imao Srbima osigurati državu u državi, pa im ni to nije bilo dovoljno, bit će sada ako se srpskim predstavnicima kao što su Veljko Džakula i Milorad Pupovac osigura mandat za nadgledanje i provedbu cjelokupnih mjera koje bi zadovoljile zahtjeve za “adekvatno zbrinjavanje srpskih povratnika u Hrvatsku”.
Za Srbe se traži ono što nijedna demokratska država na svijetu nije osigurala nekoj svojoj etničkoj skupini. Traži se povlašteni status, nešto što u pravnoj normi ne može imati ni matični većinski narod. Tako, uz iskrivljeno tumačenje instituta stanarskoga prava koje kao takvo u Hrvatskoj već godinama ne postoji ni za koga, traži se za urbane Srbe povratnike. Uz zahtjev da im je država dužna omogućiti povoljan(!) otkup državnih stanova u koje se trebaju useliti. Za razliku od onih na selu koji za početak dobivaju određeni broj komada stoke i traktor, ili neki drugi poljoprivredni stroj, ovima u gradu treba bez odgađanja omogućiti dobivanje posla u državnoj upravi, a pogotovo u policiji, sudovima, carini. Još nije poznato koliko je pristiglo zahtjeva za mjesto čuvara u zatvorima, čime bi se uglavnom zaokružila projekcija Hrvatske kao nekadašnje federalne jedinice u kojoj se znalo tko je gazda. Jer, danas govoriti o ljudskim pravima, a pogotovo o zaštiti prava nacionalnih manjina u gotovo ujedinjenoj Europi i o usporedbi provedbe tih prava na razini pojedinih zemalja i pritom apostrofirati Hrvatsku kao tobože remetilački čimbenik takvog ostvarenja, besramni je cinizam.
Upravo stoga što odgovorne institucije pod ingerencijom Bruxellesa ne negiraju kako je upravo Hrvatska u pitanju zaštite manjinskih prava učinila više od bilo koje europske države. Međutim, odlučujuća je percepcija koja je dovela do takvoga doživljavanja pretežitoga dijela hrvatske politike u svijetu i onih koji su je namjernom zamjenom teza uspjeli pribiti na stup srama. Kako se to moglo dogoditi? Koliko je uloženo u promidžbeni stroj i prema kojemu je načelu osnovana glavnina ekipe za realizaciju tako opsežne zadaće? U istome pitanju, ali pod trećom točkom, potrebno je razlučiti u kojemu su razdoblju stvoreni uvjeti za ispunjenje toga paklenog plana, ako je poznato kako je neposredno nakon akcije Oluja i konačnoga oslobađanja okupiranog teritorija stanovito vrijeme Hrvatska duboko uvažavana kako u Bijeloj kući, pred kojom se otvarao prostor za tješnju partnersku suradnju, tako i u vodećim europskim prijestolnicama. Njima je bilo u interesu svoje odnose temeljiti uz najjaču kariku lanca zemalja u regiji, a to je nedvojbeno bila tadašnja Hrvatska. Kad je već protiv njihove volje s lica zemlje nestala Jugoslavija, u kojoj je dominantnu ulogu imala Srbija, vodeća je neformalna koalicija ondašnje Europske zajednice na osovini London - Pariz bez velikoga krzmanja primila na znanje novo činjenično stanje i bez uočljive pompe dala mig da će do daljnjega “pasivno promatrati razvoj događaja”. Iz istih stopa u Zagreb su poslani predstavnici NATO pakta, petnaest članica EZ-a, moćnih gospodarskih i financijskih ustanova, koji su imali jedan jedini cilj, a to je ispitivanje terena za očekivanu suradnju s hrvatskim predstavnicima. Bilo je tu, razumije se, i lovaca u mutnome, ali ukupna je ocjena stranih emisara odavala nove mogućnosti jedne snažne i prosperitetne države u kojoj na vrijeme vrijedi rezervirati mjesto u areni nadolazećeg tržišnog natjecanja. Komparativne geostrateške pogodnosti uz jamstvo provedbe mirnoga razvoja, te omogućavanje povezivanja izgradnje gospodarskih sadržaja u skladnoj cjelini gotovo netaknutoga prirodnog okruženja, bio je izazov mnogima da upravo Hrvatsku izaberu za svoje sjedište.
