- Poruka
- 373
Novak ADŽIĆ:
PREGRŠT DOKAZA DA JE CRNOGORSKA PRAVOSLAVNA CRKVA BILA AUTOKEFALNA
Fond dokumenata Ministarstva prosvjete i crkvenih poslova Knjaževine i Kraljevine Crne Gore, koji se nalazi u Arhivu Crne Gore, na Cetinju, sadrži mnoštvo dokaza (u 110 fascikli) o autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve. (Negatori Crnogorske pravoslavne crkve, inače, nijesu nikada citirali niti jedan dokument iz tog fonda!)
I sabrana djela Mitrofana Bana, objavljena u više tomova, takođe su uvjerljiv izvor koji svjedoči o autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve. I (sačuvana) arhiva o zasjedanjima Svetog Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve, nudi dokaze o njenoj autokefalnosti, a i službeni časopis crnogorskog Ministarstva prosvjete i crkvenih poslova – “Prosvjeta” (1889–1901) takođe sadrži brojne fakte i dokaze o autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve.
Isto tako, brojni su akti i članci o autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve, koje je objavio list “Glas Crnogorca” u periodu od 1871. do 1922. godine. Iz navedenih izvora nudimo samo neke dokaze.
O autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve pisale su i mnoge značajne ličnosti koje su živjele u vrijeme kada je ona imala takav status, a među njima su Valtazar Bogišić, Nikodim Milaš i Nićifor Dučić.
Autor “Opšteg imovinskog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru” (1888.) i prvi crnogorski ministar pravde, dr Bogišić, u svojoj knjizi “Pravni običaji u Crnoj Gori, Hercegovini i Sjevernoj Albaniji” (CANU, Titograd, 1984, str. 238–239), napisao je i sljedeće:
“Kao i sve države gdje gospodari istočno-pravoslavna vjera, tako i Crna Gora ima svoju autokefalnu Crnogorsku crkvu...”.
Nikodim Milaš, zadarski episkop, zapisao je 1890. godine u knjizi “Crkveno pravoslavno pravo” da je Cetinjska mitropolija autokefalna i u njegovom katalogu je na trećem mjestu.
Kada je mitropolit autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve Mitrofan Ban, 1910. godine, slavio jubilej – 25-ogodišnjicu arhijerejske službe – tim povodom primio je brojne čestitke, a jednu od njih uputio mu je (iz Soluna) i dr Gavrilo Dožić, kasniji srpski patrijarh, u toj poruci piše i ovo:
“Meni bi bila dužnost ne samo moja skromnost da uzme učešća, već da budem inicijator i, u okolini u kojoj sam se nalazio, da i drugi izvrše ono što su bili prema tome znamenitom momentu u istoriji Crnogorske ckve”.
Kada je dr Gavrilo Dožić, 1913. godine, određen da bude episkop pećke eparhije Crnogorske pravoslavne crkve, crnogorski kralj Nikola Prvi Petrović je poručio:
“Gospodo, može li biti ljepšega dana za našu autokefalnu Pravoslavnu crkvu od ovoga, u kome sa našega Cetinja spremamo, dr Gavrila Dožića, vrijednog sina zemlje ove na njegovu službu bogu i narodu”.
U biografiji dr Gavrila Dožića, koju je objavio Ilustrovani zvanični almanah–šematizam Zetske banovine, (god. I, državna štamparija, Sarajevo, 1931. str. 232), piše i ovo:
“Ogledao se na bogoslovsko–književnom polju, a sada radi na istoriji Crnogorske pravoslavne crkve”.
Mitropolit autokefalne Crnogorske pravoslave crkve u periodu od 1884 do 1920. godine (kada je nasilno ukinuta) bio je Mitrofan Ban (1841–1920). On je 1910. godine, u pismu koje je zahvalnica na pozdravni govor kralja Nikole, uz ostalo, naveo i ovo:
“Vaše Kraljevsko Visočanstvo, Premilostivi Gospodaru,
Četrdeset godina već je prošlo, od kako mi je velika sreća u udio pala da stupim na službu Crnogorske crkve – na službu Vaše, Gospodaru, junačke države”.
Član Svetog Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve Kiril Mitrović (1867–1931), koji je 1909. godine postao episkop njene zahumsko–raške eparhije, 6. aprila 1910. godine, u pozdravnom govoru upućenom Mitrofanu Banu istakao je i ovo:
“Vaše Viskopreosvještenstvo, Visokodostojni gospodine Mitropolite!
Raduje se danas sveta pravoslavna Crnogorska crkva slaveći dvadestpetogodišnjicu revnosne službe Vaše Bogu, prijestolu i otadžbini, i prinosi toplo blagodarenje Božjem promislu, što Vas je sv. Blagoslovom svojim pratio na putu duge teške apostolske službe Vaše i udijelio da ona bude plodonosna i korisna sv. Božijoj crkvi”.
Autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve eksplicitno dokazuje pismo Svetog Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve knjazu Nikoli I Petroviću Njegošu od 1. maja 1908. godine, koje glasi:
“Njegovom Kraljevskom Visočanstvu Knjazu Gospodaru Nikoli Prvom – Topolica.
Bog vjerni čuvar Crne Gore kroz duga i teška vremena očuvao je njenu političku nezavisnost i crkvenu autokefalnost. Za ovo zasluga pripada Vašemu Uzvišenome Domu, iz koga su na kormilo državno i crkveno dolazili veliki muževi, duhovni pastiri i svjetski vladari, koji su vazda znali visoko držati ugled Crne Gore.
Između mnogijeh savremenijeh reformi koje je Vaše Kraljevsko Visočanstvo na sreću i blago Crne Gore blagoizvolilo sankcionisati i sveta crkva bila je usrećena duhovnijem zakonima Pravoslavnih Konsistorija i Svetog Sinoda.
Saglasno Ustavu Svetog Sinoda danas prvi put okupljeni sinodski članovi na prvome mjestu za svoju svetu dužnost smatraju, Vašemu Kraljevskom Visočanstvu i Vašemu Uzvišenome Domu izjaviti svoju vjernost i nepokolebljivu odanost. U isto vrijeme Sinod najponiznije, Vama Uzvišeni Gospodaru najtoplije blagodari za nebrojena dobra koja ste crkvi svojoj učinili.
Vaše Kraljevsko Visočanstvo, Vaš Uzvišeni Dom i Crnu Goru Sveti Sinod preporučuje promislu Svevišnjemu.
Smireni molitvenici: Mitropolit Mitrofan, predsjednik, naim. episkop Kiril Mitrović, član, arhimandrit Mihailo Dožić, član, iguman Prokopije Vračar, član, protođakon Filip Radičević, član, protojerej Aksentije Bojović, član, protojerej Pavle Petrović, član, sekretar Svetoga Sinoda, đakon Ivo Kaluđerović”.
Crnogorski knjaz Nikola I Petrović Njegoš proglašen je 1910. godine za kralja Crne Gore. Među brojnim čestitkama tim povodom primio je i čestitku Njegove Svetosti Patrijarha Antiohijskog Grigorija:
“Njegovom Veličanstvu Preblagočestivom Kralju Nikoli Prvom.
Petnaesti avgust, blagosloveni dan, koji mi napominje milosti i obimne blagodati, Našega Gospodara, Boga, jer tog istog dana 1906. godine ja sam uzašao po milosti Svetoga Duha na prijesto Patrijaršijski Prvoprestolnih Apostola Petra i Pavla, danas postaje izvor radosti i veselja za Sveto Pravoslavlje cijelog svijeta, jer danas vidimo Vašu glavu, obasutu poštovanjem i obožavanjem, a tako i mudrošću ispunjenu, koja Vas je učinila predmetom uvažavanja i divljenja Velikodušnih Ruskih Careva.
S kojom ste mudrošću znali upravljati predstojno Vašu Srećnu Knjaževinu kroz čitavo po vijeka, okrunjenu pravoslavnom krunom i kao što to vidi Vaš vjerni narod, radan i hrabar, predan pravoslavlju i gleda svoga omiljenog Knjaza na dostojanstvu Njihovih Veličanstava Kraljeva.
Sasvim je dakle pravedno da danas naše duše veličaju Gospodara, a naši duhovi da se raduju u Gospodu, koji je naš spasitelj, i za to Antiohiska crkva uzimlje udjela u velikoj radosti svoje sestre Svete Crnogorske Crkve.
Smatrao sam dužnošću da otslužim sa svim mojim patrijaršijskim klirom u prisustvu velikog broja moje pastve svetu liturgiju, namijenjenu Vašem Veličanstvu vozljubljenom u Gospodu.
Ja ovim uzimljem slobodu da podnesem Vašem Kraljevskom Prestolu moja Patrijaršijska čestitanja i moje očinske želje duboko iskrene, moleći Gospoda i Cara Careva, da Vas sačuva još svetom desnicom za dug i presrećan život na korist i na sreću države koju Vam je Svevišnji povjerio, da sačuva Nj. V. Preblagočestivu Kraljicu Vašu uzvišenu Suprugu, Nj. Kr. V. Knjaza Našljednika i cijelu Kraljevsku porodicu, da blagoslovi Vaš Narod i uzdrži i štiti Vašu Slavnu Kraljevinu.
U znak blagoslova slobodan sam poslat V. Veličanstvu ikonu Sv. Bogorodice, zaštitnice naše patrijaršijske katedralne crkve, i kao dokaz moje istinske ljubavi prema V. Veličanstvu i mog velikog veselja za ovaj srećan dan, ja se usuđujem upraviti Vam ovo pismo, sa kojim Vam podnosim moje duboko poštovanje.
Neka je milost Božja s Vama i neka Vas prati.
Čast mi je biti Vašega Veličanstva vrlo vaтreni i ponizni molitvenik u Hristu!
Damask, 15. avgust 1910. Grigorije Patrijarh Antiohiski i cijelog istoka”.
PREGRŠT DOKAZA DA JE CRNOGORSKA PRAVOSLAVNA CRKVA BILA AUTOKEFALNA
Fond dokumenata Ministarstva prosvjete i crkvenih poslova Knjaževine i Kraljevine Crne Gore, koji se nalazi u Arhivu Crne Gore, na Cetinju, sadrži mnoštvo dokaza (u 110 fascikli) o autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve. (Negatori Crnogorske pravoslavne crkve, inače, nijesu nikada citirali niti jedan dokument iz tog fonda!)
I sabrana djela Mitrofana Bana, objavljena u više tomova, takođe su uvjerljiv izvor koji svjedoči o autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve. I (sačuvana) arhiva o zasjedanjima Svetog Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve, nudi dokaze o njenoj autokefalnosti, a i službeni časopis crnogorskog Ministarstva prosvjete i crkvenih poslova – “Prosvjeta” (1889–1901) takođe sadrži brojne fakte i dokaze o autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve.
Isto tako, brojni su akti i članci o autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve, koje je objavio list “Glas Crnogorca” u periodu od 1871. do 1922. godine. Iz navedenih izvora nudimo samo neke dokaze.
O autokefalnosti Crnogorske pravoslavne crkve pisale su i mnoge značajne ličnosti koje su živjele u vrijeme kada je ona imala takav status, a među njima su Valtazar Bogišić, Nikodim Milaš i Nićifor Dučić.
Bog nam je očuvao crkvenu autokefalnost
Autor “Opšteg imovinskog zakonika za Knjaževinu Crnu Goru” (1888.) i prvi crnogorski ministar pravde, dr Bogišić, u svojoj knjizi “Pravni običaji u Crnoj Gori, Hercegovini i Sjevernoj Albaniji” (CANU, Titograd, 1984, str. 238–239), napisao je i sljedeće: “Kao i sve države gdje gospodari istočno-pravoslavna vjera, tako i Crna Gora ima svoju autokefalnu Crnogorsku crkvu...”.
Nikodim Milaš, zadarski episkop, zapisao je 1890. godine u knjizi “Crkveno pravoslavno pravo” da je Cetinjska mitropolija autokefalna i u njegovom katalogu je na trećem mjestu. Kada je mitropolit autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve Mitrofan Ban, 1910. godine, slavio jubilej – 25-ogodišnjicu arhijerejske službe – tim povodom primio je brojne čestitke, a jednu od njih uputio mu je (iz Soluna) i dr Gavrilo Dožić, kasniji srpski patrijarh, u toj poruci piše i ovo: “Meni bi bila dužnost ne samo moja skromnost da uzme učešća, već da budem inicijator i, u okolini u kojoj sam se nalazio, da i drugi izvrše ono što su bili prema tome znamenitom momentu u istoriji Crnogorske ckve”.
Kada je dr Gavrilo Dožić, 1913. godine, određen da bude episkop pećke eparhije Crnogorske pravoslavne crkve, crnogorski kralj Nikola Prvi Petrović je poručio: “Gospodo, može li biti ljepšega dana za našu autokefalnu Pravoslavnu crkvu od ovoga, u kome sa našega Cetinja spremamo, dr Gavrila Dožića, vrijednog sina zemlje ove na njegovu službu bogu i narodu”.
U biografiji dr Gavrila Dožića, koju je objavio Ilustrovani zvanični almanah–šematizam Zetske banovine, (god. I, državna štamparija, Sarajevo, 1931. str. 232), piše i ovo: “Ogledao se na bogoslovsko–književnom polju, a sada radi na istoriji Crnogorske pravoslavne crkve”.
Mitropolit autokefalne Crnogorske pravoslave crkve u periodu od 1884 do 1920. godine (kada je nasilno ukinuta) bio je Mitrofan Ban (1841–1920). On je 1910. godine, u pismu koje je zahvalnica na pozdravni govor kralja Nikole, uz ostalo, naveo i ovo: “Vaše Kraljevsko Visočanstvo, Premilostivi Gospodaru,
Četrdeset godina već je prošlo, od kako mi je velika sreća u udio pala da stupim na službu Crnogorske crkve – na službu Vaše, Gospodaru, junačke države”.
Član Svetog Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve Kiril Mitrović (1867–1931), koji je 1909. godine postao episkop njene zahumsko–raške eparhije, 6. aprila 1910. godine, u pozdravnom govoru upućenom Mitrofanu Banu istakao je i ovo: “Vaše Viskopreosvještenstvo, Visokodostojni gospodine Mitropolite!
Raduje se danas sveta pravoslavna Crnogorska crkva slaveći dvadestpetogodišnjicu revnosne službe Vaše Bogu, prijestolu i otadžbini, i prinosi toplo blagodarenje Božjem promislu, što Vas je sv. Blagoslovom svojim pratio na putu duge teške apostolske službe Vaše i udijelio da ona bude plodonosna i korisna sv. Božijoj crkvi”.
Autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve eksplicitno dokazuje pismo Svetog Sinoda Crnogorske pravoslavne crkve knjazu Nikoli I Petroviću Njegošu od 1. maja 1908. godine, koje glasi: “Njegovom Kraljevskom Visočanstvu Knjazu Gospodaru Nikoli Prvom – Topolica.
Bog vjerni čuvar Crne Gore kroz duga i teška vremena očuvao je njenu političku nezavisnost i crkvenu autokefalnost. Za ovo zasluga pripada Vašemu Uzvišenome Domu, iz koga su na kormilo državno i crkveno dolazili veliki muževi, duhovni pastiri i svjetski vladari, koji su vazda znali visoko držati ugled Crne Gore.
Između mnogijeh savremenijeh reformi koje je Vaše Kraljevsko Visočanstvo na sreću i blago Crne Gore blagoizvolilo sankcionisati i sveta crkva bila je usrećena duhovnijem zakonima Pravoslavnih Konsistorija i Svetog Sinoda.
Saglasno Ustavu Svetog Sinoda danas prvi put okupljeni sinodski članovi na prvome mjestu za svoju svetu dužnost smatraju, Vašemu Kraljevskom Visočanstvu i Vašemu Uzvišenome Domu izjaviti svoju vjernost i nepokolebljivu odanost. U isto vrijeme Sinod najponiznije, Vama Uzvišeni Gospodaru najtoplije blagodari za nebrojena dobra koja ste crkvi svojoj učinili.
Vaše Kraljevsko Visočanstvo, Vaš Uzvišeni Dom i Crnu Goru Sveti Sinod preporučuje promislu Svevišnjemu.
Smireni molitvenici: Mitropolit Mitrofan, predsjednik, naim. episkop Kiril Mitrović, član, arhimandrit Mihailo Dožić, član, iguman Prokopije Vračar, član, protođakon Filip Radičević, član, protojerej Aksentije Bojović, član, protojerej Pavle Petrović, član, sekretar Svetoga Sinoda, đakon Ivo Kaluđerović”.
Naša crkva kao autokefalna nezavisna je
Crnogorski knjaz Nikola I Petrović Njegoš proglašen je 1910. godine za kralja Crne Gore. Među brojnim čestitkama tim povodom primio je i čestitku Njegove Svetosti Patrijarha Antiohijskog Grigorija: “Njegovom Veličanstvu Preblagočestivom Kralju Nikoli Prvom.
Petnaesti avgust, blagosloveni dan, koji mi napominje milosti i obimne blagodati, Našega Gospodara, Boga, jer tog istog dana 1906. godine ja sam uzašao po milosti Svetoga Duha na prijesto Patrijaršijski Prvoprestolnih Apostola Petra i Pavla, danas postaje izvor radosti i veselja za Sveto Pravoslavlje cijelog svijeta, jer danas vidimo Vašu glavu, obasutu poštovanjem i obožavanjem, a tako i mudrošću ispunjenu, koja Vas je učinila predmetom uvažavanja i divljenja Velikodušnih Ruskih Careva.
S kojom ste mudrošću znali upravljati predstojno Vašu Srećnu Knjaževinu kroz čitavo po vijeka, okrunjenu pravoslavnom krunom i kao što to vidi Vaš vjerni narod, radan i hrabar, predan pravoslavlju i gleda svoga omiljenog Knjaza na dostojanstvu Njihovih Veličanstava Kraljeva.
Sasvim je dakle pravedno da danas naše duše veličaju Gospodara, a naši duhovi da se raduju u Gospodu, koji je naš spasitelj, i za to Antiohiska crkva uzimlje udjela u velikoj radosti svoje sestre Svete Crnogorske Crkve.
Smatrao sam dužnošću da otslužim sa svim mojim patrijaršijskim klirom u prisustvu velikog broja moje pastve svetu liturgiju, namijenjenu Vašem Veličanstvu vozljubljenom u Gospodu.
Ja ovim uzimljem slobodu da podnesem Vašem Kraljevskom Prestolu moja Patrijaršijska čestitanja i moje očinske želje duboko iskrene, moleći Gospoda i Cara Careva, da Vas sačuva još svetom desnicom za dug i presrećan život na korist i na sreću države koju Vam je Svevišnji povjerio, da sačuva Nj. V. Preblagočestivu Kraljicu Vašu uzvišenu Suprugu, Nj. Kr. V. Knjaza Našljednika i cijelu Kraljevsku porodicu, da blagoslovi Vaš Narod i uzdrži i štiti Vašu Slavnu Kraljevinu.
U znak blagoslova slobodan sam poslat V. Veličanstvu ikonu Sv. Bogorodice, zaštitnice naše patrijaršijske katedralne crkve, i kao dokaz moje istinske ljubavi prema V. Veličanstvu i mog velikog veselja za ovaj srećan dan, ja se usuđujem upraviti Vam ovo pismo, sa kojim Vam podnosim moje duboko poštovanje.
Neka je milost Božja s Vama i neka Vas prati.
Čast mi je biti Vašega Veličanstva vrlo vaтreni i ponizni molitvenik u Hristu!
Damask, 15. avgust 1910. Grigorije Patrijarh Antiohiski i cijelog istoka”.
