Srpski heroji

http://www.mojheroj.com/heroj.aspx?h=26
zorrad.jpg

Zoran Radosavljević
Juriš na neprijatelja

Najmlađi pilot MIG-a rekao je svojoj mojci: "Mi piloti moramo da preuzmemo prvi udar na sebe i tako spasemo bar neko dete u ovoj zemlji."

Major Zoran Radosavljević poginuo je trećeg dana NATO agresije na bivšu SRJ 26. marta 1999. godine, u vazdušnoj borbi sa brojčano i tehnički znatno nadmoćnijim neprijateljem.
Njegov avion MIG -29. prema zvaničnoj verziji, oboren je u širem rejonu Loznice. ali su olupina i telo pronađeni nedaleko od mesta Teočak kod Bijeljine.
Sa njim je te večeri oboren i major Slobodan Perić koji se spasio iskakanjem.
Radosavljević, pilot VJ i strastveni jedriličar, rođen je 26. februara 1965. godine u Prištini.
Otac mu je bio vojnik, oficir Jugoslovenske narodne armije i porodica se stalno nekud selila. Skrasili su se u Beogradu taman da se Zoran tu, u osnovnoj školi "Starina Novak", upiše u prvi razred.
- Bio je obično dete, ako takva deca uopšte postoje - kaže njegova majka Radojka. - Vragolast i druželjubiv, a poslušan i savestan. Ponekad bi zbunjivala njegova predanost školi.
Posle se upisao u vojnu gimnaziju, pa u Vazduhoplovnu akademiju. Bio je briljantan student. Onda Mostar, pa Zadar i, konačno, skrasio se u Beogradu. Magistrirao je na Saobraćajnom fakultetu u Beogradu i postao jedan od vodećih stručnjaka u našoj zemlji iz oblasti satelitske navigacije. Te 199. godine pripremao je doktorat i bio u stalnoj vezi sa svojim mentorima.
Bio je najmlađi pilot kod nas na avionu MIG-29.
Telo pilota Zorana Radosavljevića, koji je poginuo u borbama s avionima NATO, odmah uveče pronašli su dečaci u Republici Srpskoj, nadomak Bijeljine. Zahvaljući tim dečacima od 16 i 17 godina, Zoran je sahranjen! Trup aviona bio je na livadi, kljun na jednoj planini, a njegovo telo sa sedištem na drugoj. Dečaci su uzeli merdevine i ćebe od jedne bake. Umotali ga i predali vojsci Republike Srpske. Vojnici su ga peške preko njiva preneli u bolnicu u Loznici.
- Ubrzo su došli američki vojnici i maltretirali meštane da kažu gde je pilot - pričala je kasnije Zoranova majka, koja svakog dana obilazi sinovljev grob na beogradskom groblju Lešće. Dan pre pogibije odnela mu je, kaže, poslednji doručak u njegov stan na Novom Beogradu, gde je živeo sa devojkom, i molila ga da ne leti.
- Mama, moram - rekao je tada Zoran majci. - Šta je čovek ako izgubi svoju domovinu? Mi piloti moramo da preuzmemo prvi udar na sebe i tako spasemo bar neko dete u ovoj zemlji.
Pilot Zoran Radosavljević posmrtno je odlikovan Medaljom za hrabrost i unapređen ukazom svog komandanta. Medalja za hrabrost dobijena u ratu je neuporedivo blistavija od one što se dobija u mirnim vremenima. Još je sjajnija ako je dodeljena posmrtno. Glavna ulica u Batajnici danas ponosno nosi ime Majora Zorana Radosavljevića.
 
http://www.mojheroj.com/heroj.aspx?h=6
Milenko Pavlović
Herojski let u smrt
HrabriIkar.jpg


Komandant lovačkog puka poleteo je umesto mlađeg oficira u susret NATO eksadrili i bez oklevanja se upustio u neravnopravnu borbu

Potpukovnik Milenko Pavlović, od oca Milorada i majke Radmile, rođen je 1959. godine u selu Gornje Crniljevo pored Osečine, u valjevskoj opštini. Prva četiri razreda osnovne škole završio je u rodnom selu, a zatim naredna četiri u Osečini. Pohađao je Vazduhoplovnu gimnaziju u Mostaru, a potom nastavio školovanje kao pitomac Vazduhoplovne vojne akademije u Podgorici, Puli i Zadru.
Od 1982. godine službovao je u Batajnici. Dva puta vanredno je unapređivan: u majorski i čin potpukovnika.
Bombardovanje Savezne Republike Jugoslavije zatekla ga je na dužnosti komandanta 204. lovačkog puka, čije je sedište bilo izmešteno u Staru Pazovu.
Oko 12 časova 4. maja 1999. primećena je veća grupa NATO aviona koja je dejstvovala u pravcu Valjeva, uglavnom na fabriku municije „Krušik“, kao i na vojna skladišta u selu Pričević. Komandu da poleti dobio je jedan od mlađih oficira, ali je potpukovnik Pavlović telefonskom vezom naredio da se pozvani pilot zadrži, a umesto njega poleteo je on u svom avionu MiG-29. Ubrzo se našao nad Valjevom, ali se posle samog uzletanja na njegovom avionu pokvario generator naizmenične struje tako da je ostao bez radara. Pavlović se upustio se u neravnopravnu bitku i ubrzo je, oko 12 i 35, bio pogođen sa tri rakete. Poginuo je još u vazduhu. Poslednje reči su mu bile: „Imaju me!“, a ostaci njegovog aviona pali su u blizini sela Petnica.
Sahranjen je 6. maja 1999. na Bežanijskom groblju. Iza sebe je ostavio suprugu Slavicu, i sinove Srđana i Nemanju.
Nikada nije proglašen za heroja. Odlikovan je posthumno Ordenom za hrabrost i Zlatnom letačkom značkom.
Drugog maja 2005. godine u Gornjem Crniljevu otkriven je spomen kompleks koji obuhvata spomen-česmu na kojoj je krilo sa oborenog aviona MiG-29, i spomen-dom „Milenko Pavlović Pilot“, a u okviru kompleksa nalaze se i crkva Obnovljenja hrama sv. Georgija i igralište FK „Milenko Pavlović Pilot“.
RTS je snimio dokumentarni film pod nazivom „Let u smrt“, koji govori o životu i radu Milenka Pavlovića, kao i o njegovim poslednjim trenucima. U filmu govore njegovi roditelji, supruga, sinovi, kolege i prijatelji.
Film možete skinuti na sledećem linku:
http://rapidshare.com/files/22672542/Pavlovic_final200.avi
 
milosevac.jpg


Selo od tri i po hiljade stanovnika zbrinulo je više od pet hiljada dece, a meštani ovog sela pravi su dokaz da, osim pesnika, postoje ljudi koji uistinu veruju da su sva deca i bilo čija, „ukras celog sveta“

Dok u domovima širom Srbije hiljade dece bez roditeljskog staranja sa zebnjom čeka na usvojenje i dan kada će imati svog plišanog medu, jedno omanje selo Donjeg Pomoravlja odnegovalo je više od pet hiljada napuštene dece. Skoro sve porodice u Miloševcu, selu smeštenom nadomak Velike Plane, bez prestanka, 77 godina već, sa kolena na koleno prenose i neguju hraniteljstvo, vrlinu dostojnu heroja.
U Miloševcu svi projekti nevladinih organizacija, doktorske disertacije i specijalizovane prakse za uključivanje usvojene dece u novu porodicu, deluju gotovo bespredmetno. U atmosferi tog sela sasvim je svejedno ko je čiji, ko je odakle došao i da li su deca rođena ili nerođena u svojim porodicama. Svi su jednaki i niko nije drugačiji zato što ne nosi prezime svojih hranitelja. Gotovo nezamisliva lakoća sa kojom meštani Miloševca prihvataju obaveze hranitelja deluje još manje stvarno ako se zna da su hranitelji mahom već biološki roditelji nekoj drugoj deci i da potreba za hraniteljstvom ne proizilazi samo iz nedostatka potomstva. Reč je o svojevrsnoj naslednoj želji da se pomogne onima koji nemaju zaštitu.

Milesa i Mile Resavac imaju četvoro „biološke“ dece, unuku, učenicu trećeg razreda osnovne škole i dva dečaka iz Sopota koji su se u njihov dom uselili pre četiri godine. Dvanaestogodišnji D.M. i desetogodišnji Z.S. Milesu i Mileta oslovljavaju sa mama i tata, njihovu decu braćom i sestrama i taj običaj nije izuzetak nego pravilo u selu.
„Deca sama odluče da nas tako zovu,“ kaže Milesa. „Moji su roditelji celi život bili hranitelji i ja, iako sam biološki jedinica, imam mnogo braće i sestara. Odrasla sam sa drugom decom i otuda potreba da i sama postanem hranitelj“. Kod nje u gostima je jedna od njenih sestara. Dragana, takođe, majka četvoro dece, još uvek nije hranitelj, ali će postati kad joj deca još malo porastu. Dragana kaže da je od treće godine živela u kući Milesinih roditelja, a potom se odselila u studentski dom. „Ali sam vikende i raspuste provodila u Miloševcu, jer ja za drugu kuću i ne znam“.
Milesa je prošla kroz mnoge teške rastanke sa decom koja su usvojena ili su se vratila u svoju biološku porodicu. Ali, rastanci je ne obeshrabruju.“ Neverovatno je teško kada odu, ali prolazimo kroz obuku i spremamo se za njihov odlazak. Obučavaju nas i kako njih da spremimo za taj trenutak. To je, međutim, samo još jedna potvrda da teorija i praksa nikada nisu isto. Znamo kako treba, ali nikada nismo dovoljno spremni. Ipak, veze se nikada ne prekidaju. Kod nas je bila Azra iz Sarajeva, koja je posle studirala u Zagrebu, a udala se za Palestinca i sad živi tamo, ali smo u kontaktu“.

Prema njenom iskustvu obuka koju prođu hraniteljske porodice ne može da predvidi sve situacije u odgajanju deteta, a odnos dece prema okruženju i hraniteljskoj porodici ponajviše zavisi od razloga zbog kojih su došli. „Ima dece koja su imala divno detinjstvo i gaje jake emotivne veze sa svojom porodicom, ali ih je neka nesreća razdvojila. Ta deca ponekada odbijaju da se vežu za novu porodicu neko vreme. Ima i tužnih priča tragičnog detinjstva, a onda dete ne želi da ima kontakt s roditeljima, pa na njega moramo da utičemo drugačije. Međutim, u svačijem životu postoje trenuci kada kao roditelji dođemo u ćorsokak. Veoma je specifičan odnos i naše vezivanje, ali i lepi i ružni trenuci su deo svačijeg života,“ kaže Milesa.
Kada je posle Balkanskih i Prvog svetskog rata u Srbiji više od pet stotina hiljada dece ostalo bez roditelja, a i sam Miloševac dao 150 žrtava, tamošnje porodice primali su u svoje domove decu nastradalih. Savez zdravstvenih zadruga Srbije i Higijenski zavod iz Beograda poslali su u ovo selo doktorku Spaseniju Simić da osnuje zdravstvenu zadrugu i apoteku. Dvadesete godine prošlog veka najpre je osnovan Crveni krst u tom selu. Simićeva je, potom, 1929. godine, pokrenula osnivanje Centra za porodični smeštaj dece, a prvi mališani iz drugih delova Srbije u Miloševac dolaze 1931. gdoine. Posle Drugog svetskog rata Centar je dobio ime po partizanki Radi Mladenović-Đulić Crnoj, po kojoj se i danas zove.

Na smeštaju u Centru je trenutno 215 dece, a samo u Miloševcu o njima brine 118 porodica. Deca posle srednje škole odlaze na studije ili osnivaju svoje porodice. U zavisnosti od uslova pod kojima su došli u Miloševac, neki se vraćaju svojim roditeljima i pre punoletstva, ako za to dođe trenutak, a neka bivaju usvojena. Direktor Centra Vojislav Pavlović, nekada i sam štićenik Centra, kaže da se mnogi posle školovanja vraćaju u Centar da rade. „ Trenutno imamo i tri studenta. Oni posle škole sami biraju šta će da rade, ali mnogi odluče da se zaposle i u drugim centrima za socijalni rad ili za smeštaj dece. Oni se stapaju sa sredinom, pa imamo i mnogo ženidbi i udaja među štićenicima, ali i sa meštanima.“

Andrijana Petrović, bivša štićenica Centra, ima dvoje dece i još dvoje na smeštaju. Njeni štićenici su deca sa posebnim potrebama i vršnjaci su njenih sinova. M.M. ima 12 godina, kao i njen mlađi sin, a S.I. je desetogodišnjak, i obojica su u novoj porodici četiri godine. Roditelji posećuju ove mališane i čekaju bolje dane da svoju decu vrate kući.
„Ipak, zovu nas mamom i tatom, a međusobno su braća,“ kaže Andrijana. „Silno sam želela da im pružim ljubav i razumevanje koje sam i sama dobila. Pre njih sam imala dečaka i devojčicu koji su otišli na usvojenje u Švedsku. Uvek je strašno kada odu, ali sve što želimo je da njima bude bolje. I još uvek imamo snage da prebrodimo njihove odlaske. Deca se javljaju, dolaze da nas vide. Ja sam svoje hranitelje obilazila dok god su bili živi, a vratila sam se kod svojih roditelja već sa šest godina.“
Višegodišnjim istraživanjima, koja su najpre počela u Švedskoj, u kojoj danas više nema domova za decu, dokazano je da je hraniteljstvo po emotivno, psihičko i fizičko odrastanje daleko zdravije od smeštanja dece u domove. Deca u hraniteljskim porodicama pre prohodaju, progovore i uopšte su zdravstveno u prednosti u odnosu na decu koja borave u domovima. Stroga ograničenja koja Centar u Miloševcu postavlja hraniteljima uglavnom se tiču njihovih godina. Pavlović kaže da odnos u porodici mora biti dete-roditelj, nikako baka ili deda-unuče. „Porodice najčešće prestaju biti hraniteljske zbog starosti. Osim toga, imamo i mnogo dece sa posebnim potrebama, pa se više vodi računa i o pažnji koju su hranitelji u stanju da im pruže,“ kaže Pavlović.

Tridesetak dece sa posebnim potrebama pohađaju nastavu od prvog do osmog razreda u odeljenjima za decu sa posebnim potrebama Osnovne škole „Radomir Lukić“. Ne računajući Miloševac, u ostatku Srbije još je 3.478 mališana smešteno u hraniteljske porodice. I to sedamdeset odsto tek posle opsežne kampanje Ministarstva za rad i socijalnu politiku 2002. godine. Tek, poređenja radi, u 17 beogradskih opština koje su, svaka pojedinačno, nekoliko puta veće od ovog sela, u 337 porodica smešteno je svega 506 mališana. Specifičnost Miloševca je i u tome što se broj hraniteljskih porodica nije smanjivao ni tokom teških vremena-nemaštine i ratova devedesetih. Naprotiv. S većom potrebom dece za smeštajem raste i broj hraniteljskih porodica u ovom selu i okolini ili raste broj dece koja istovremeno dolaze u domove hranitelja.
Kod Vesne Dulić, majke jednog osamnaestogodišnjeg i jednog mladića od dvadeset i jednu godinu, pre dve godine stigla je devojčica od samo par meseci. Danas, ta devojčica šeta, govori, igra se sa svojom braćom. Vesna je mogla da bude baka, ali je imala snage da kao mama posle dvadeset godina pronovo prođe kroz plač bebe, neprekidno bdenje i da to sićušno biće uči životu iz početka.

„Imala sam veliku želju da se brinem o i potrebu da je negujem kao svoje dece. Zapravo, taj osećaj nije ni malo drugačiji. Potpuno je isto,“ kaže Vesna. „Ponekad razmišljam o trenutku kada ću morati da joj pričam o njenim biološkim roditeljima ili o trenutku kada će, možda, hteti da nas napusti, ali je još rano. Sve će znati kada bude imala pet šest godina, kada bude mogla da razume.“
Vesna se udala u prodicu sa hraniteljskom tradicijom i potajno je oduvek želela da i sama postane hranitelj. „Ali, nisam se usuđivala dok su deca bila još mala. Htela sam da što bolje shvate i da u potpunosti i sami učestvuju u negovanju deteta. Oni je sada vide kao rođenu sestru. Mislim da nikada, ni jednog trenutka, nisu pomislili da im ona nije rođena sestra. To je divan osećaj, i ubeđena sam da ću biti hranitelj dok god mi godine budu dozvoljavale.“
Srpski zakoni i konvencije o pravima deteta obavezuju centre za socijalni rad i hranitelje da deci obezbede ishranu, garderobu, udžbenike, igračke – jednom rečju, život dostojan deteta. Socijalni radnici, međutim, upozoravaju da postoje i loši ljudi koji u hraniteljstvo ulaze tek da bi dobili naknadu od države - zdravstvenu zaštitu, staž i devet hiljada dinara. A za potrebe deteta još četrnaest hiljada dinara.

Na stranu što se ni jedan miloševački hranitelj nije žalio na davanja države niti i jednom rečju pomenuo materijalnu stranu hraniteljstva, jedan letimičan pogled na razdragane osnovce Miloševca dovoljan je da razbije sve zle misli. Među njima je nemoguće prepoznati decu štićenike. I nemoguće je, među njima, uočiti mališane kojima nedostaje toplina doma. A onda postaje jasno da nema hiljada ni miliona koji mogu da plate njihov, neretko, ponovo otkriven osmeh.
D. P.
 
Narodni heroji
GORAN OSTOJIĆ

Legendarni komandant elitne 63. Padobranske brigade Vojske Jugoslavije. Poginuo je 1998. na granici sa Albanijom, hrabro braneći domovinu od šiptarskih terorista. Iste godine odlikovan je ordenom Narodnog heroja.

izvidjac.jpg
 
Vidim da se ovde baš ne shvata poenta mog posta.

A ja vidim da si ti ukapirao da si se malo zajebao kad si postavio onaj sajt.
Heroj je neko ko se odlikuje izuzetnom hrabroscu, moralnim i duhovnim kvalitetima. Heroj je neko ko je spreman da se zrtvuje za vise dobro. To je naravno, koncept tebi potpuno stran, ali to je vec druga prica.

Srbiji treba više života, a ne smrti!

Ovo je besmislena demagogija. Ne zivi se radi zivota i nije svrha zivota prezivljavanje.
 
Vidim da se ovde baš ne shvata poenta mog posta.

Po meni je heroj onaj koji neguje i voli život, a ne onaj koji ga uništava i gubi...

Srbiji treba više života, a ne smrti!

:dash::dash::dash::dash::dash::dash::dash: Све што ћу рећи!

Да не заборавимо још једног храброг пилота

пПотпуковник Живота Ђурић (1963–1999), командант ескадриле у Лађевцима, полетео је на задатак 25. марта. Док је прелетао подручје Глоговца приметио је базу ОВК, командно место и складиште, које је уништио са две бомбе. Наставио је лет према унапред одређеном циљу и у једном тренутку, када је због конфигурације терена морао да окрене авион на бок, погођен је ватром са земље. „Орао” је, према расположивим сазнањима, под релативно малим углом ударио у земљу. Детаљи његове погибије нису да краја утврђени, претпоставља се да је погођен паљбом из тешког митраљеза и да је одмах изгубио свест због чега је авион пао без маневрисања. Сахрањен је у родном Параћину.
 
Poslednja izmena:
A ja vidim da si ti ukapirao da si se malo zajebao kad si postavio onaj sajt.
Heroj je neko ko se odlikuje izuzetnom hrabroscu, moralnim i duhovnim kvalitetima. Heroj je neko ko je spreman da se zrtvuje za vise dobro. To je naravno, koncept tebi potpuno stran, ali to je vec druga prica.



Ovo je besmislena demagogija. Ne zivi se radi zivota i nije svrha zivota prezivljavanje.

Bas tako!:ok:
 
Heroj je neko ko se odlikuje izuzetnom hrabroscu, moralnim i duhovnim kvalitetima. Heroj je neko ko je spreman da se zrtvuje za vise dobro. To je naravno, koncept tebi potpuno stran, ali to je vec druga prica.



Ovo je besmislena demagogija. Ne zivi se radi zivota i nije svrha zivota prezivljavanje.

Više dobro je kad odgajiš 10ro dece, pa posle tvoje smrti imaš 10 uspešnih ljudi Srba, sa svim kvalitetima dobrog čoveka. Heroj je onaj koji od našpuštene dece napravi dobre i časne ljude....

Meni je taj tvoj stav u potpunosti jasan. Ali nemoj ti meni sad o demagogiji, kad se ti nikad u životu nisi žrtvovao ni da sebi ugodiš, a ne za neki viši cilj. A i šta je viši cilj? Da umreš za Slobu, Tomu ili Vojvodu Djujića???

Živi se radi života i postojanja. Ako možeš više od toga, to je bonus. Prirodno je da se svi razmnožavaju. U srbiji se gaju tradicija da izrodiš decu i da ih pošalješ da ginu. Pali bre
 
Više dobro je kad odgajiš 10ro dece, pa posle tvoje smrti imaš 10 uspešnih ljudi Srba, sa svim kvalitetima dobrog čoveka. Heroj je onaj koji od našpuštene dece napravi dobre i časne ljude....

Meni je taj tvoj stav u potpunosti jasan. Ali nemoj ti meni sad o demagogiji, kad se ti nikad u životu nisi žrtvovao ni da sebi ugodiš, a ne za neki viši cilj. A i šta je viši cilj? Da umreš za Slobu, Tomu ili Vojvodu Djujića???

Živi se radi života i postojanja. Ako možeš više od toga, to je bonus. Prirodno je da se svi razmnožavaju. U srbiji se gaju tradicija da izrodiš decu i da ih pošalješ da ginu. Pali bre

Nije smrt najgore sto se coveku moze desiti.A desit ce se svakako. Vreme koje ces do tada proziveti je ono sto cini smisao zivota. A svako ima svoj sopstveni. Nekome jeste da se razmnozava, nekome da casno pogine a neko prozivi osamdeset leta i ne zna ni zasto se rodio ni zbog cega ziveo ni zasto umire.
Ljudi koji su ginuli u ratovima nisu ginuli ni za Slobu ni za Tomu , ginuli su za svoju zemlju i za svoju decu ( barem su verovali da je tako) zato nemoj da potcenjujes njihove zrtve,imas mnogo drugih aduta da govoris protiv ratova devedesetih.

A ovo boldovano pokazuje da ti treba novi smisao osim tog kojeg imas , a to je da malo prelistas pravopis.Moze?
 
A ja vidim da si ti ukapirao da si se malo zajebao kad si postavio onaj sajt.
Heroj je neko ko se odlikuje izuzetnom hrabroscu, moralnim i duhovnim kvalitetima. Heroj je neko ko je spreman da se zrtvuje za vise dobro. To je naravno, koncept tebi potpuno stran, ali to je vec druga prica.



Ovo je besmislena demagogija. Ne zivi se radi zivota i nije svrha zivota prezivljavanje.

Свака ти част што си написао.То је апсолутна истина.
Али,не разуме то "демократа".
 
Nije smrt najgore sto se coveku moze desiti.A desit ce se svakako. Vreme koje ces do tada proziveti je ono sto cini smisao zivota. A svako ima svoj sopstveni. Nekome jeste da se razmnozava, nekome da casno pogine a neko prozivi osamdeset leta i ne zna ni zasto se rodio ni zbog cega ziveo ni zasto umire.
Ljudi koji su ginuli u ratovima nisu ginuli ni za Slobu ni za Tomu , ginuli su za svoju zemlju i za svoju decu ( barem su verovali da je tako) zato nemoj da potcenjujes njihove zrtve,imas mnogo drugih aduta da govoris protiv ratova devedesetih.

A ovo boldovano pokazuje da ti treba novi smisao osim tog kojeg imas , a to je da malo prelistas pravopis.Moze?

U pravu si za boldovano. Ne potcenjujem, žalim uzalud izgubljene živote. Svaki od njih je mogao da podari još ljudi, Srba, koji bi bili uspešni i časni...

Pravopis ili greška u sintaksi? Možda brzo kucanje?:super:
 
U pravu si za boldovano. Ne potcenjujem, žalim uzalud izgubljene živote. Svaki od njih je mogao da podari još ljudi, Srba, koji bi bili uspešni i časni...

Pravopis ili greška u sintaksi? Možda brzo kucanje?:super:

Nisu uzalud izgubljeni zivoti, ali si u pravu da nisu ubijeni samo oni vec i njihovo potomstvo.Ima neka nasa drama u kojoj kao poginuli cetnik na onom svetu govori kako bi sve izgledalo da je preziveo rat pa kaze nesto kao :" Da nisam poginuo ozenio bi Darinku, imali bi mi Milana, Dragana, Stevana, Koviljku i Bosu, Milan bi imao Vuka, Vladimira, Marka, Svetlanu a Dragan bi imao Vesnu, Milicu..." Drugi poginuli borac mu dovikuje "A ko pobi tolike Srbe jednim jedinim metkom?" E to je nasa zla sudbina.Potomstvo su ostavljali preziveli u cestim ratovima, a medju prezivelima su uglavnom vecina bili "snalazljivi" nesposobni za vojsku, dezerteri, kukavice.Mozda smo bas zato ovakvi kakvi smo.:p
 
Nisu uzalud izgubljeni zivoti, ali si u pravu da nisu ubijeni samo oni vec i njihovo potomstvo.Ima neka nasa drama u kojoj kao poginuli cetnik na onom svetu govori kako bi sve izgledalo da je preziveo rat pa kaze nesto kao :" Da nisam poginuo ozenio bi Darinku, imali bi mi Milana, Dragana, Stevana, Koviljku i Bosu, Milan bi imao Vuka, Vladimira, Marka, Svetlanu a Dragan bi imao Vesnu, Milicu..." Drugi poginuli borac mu dovikuje "A ko pobi tolike Srbe jednim jedinim metkom?" E to je nasa zla sudbina.Potomstvo su ostavljali preziveli u cestim ratovima, a medju prezivelima su uglavnom vecina bili "snalazljivi" nesposobni za vojsku, dezerteri, kukavice.Mozda smo bas zato ovakvi kakvi smo.:p

Ja smatram da JESU uzalid iygubljeni, a vidiš i sama. Odličan primer si dala za četnika. I odlična konstatacija, sve što smo imali da vredi, poslali smo da pogine ili smo proterali i oterali.
 
Vidim da se ovde baš ne shvata poenta mog posta.

Po meni je heroj onaj koji neguje i voli život, a ne onaj koji ga uništava i gubi...

Srbiji treba više života, a ne smrti!

apsolutno tacno.koliko ih je samo poginulo braneci kosovo a nezavisnost kosova je tajno bila proklamovana godinama ranije izmedju milosevica i cia.
hiljade heroja izginulo je braneci kninsku krajinu a sudbina krajine je jos 1991 uz tajni dogovor tudjman milosevic bila zapecacena.
u bosni isto.izgibe silan narod da bi miloseviceva porodica danas bila jedna od najbogatijih u evropu.

dali su oni sto su izginuli stvarno veliki heroji il su toliko neinformisani da ginuci nisu ni pretpostavljali za ciji ciljevi daju zivot
buduci da je srbija svaki rat 90 tih izgubila automatski je svaka zrtva bila uzaludna pa je proglasavanje heroja posebno posthumno sprdacina sa neduzni vojnici koji dadose zivot ne znajuci da se rat ne dobija na frontu vec sa svajcarski bankovni racuni i na tajnim dogovorima sa korumpirani politicari.
 
apsolutno tacno.koliko ih je samo poginulo braneci kosovo a nezavisnost kosova je tajno bila proklamovana godinama ranije izmedju milosevica i cia.
hiljade heroja izginulo je braneci kninsku krajinu a sudbina krajine je jos 1991 uz tajni dogovor tudjman milosevic bila zapecacena.
u bosni isto.izgibe silan narod da bi miloseviceva porodica danas bila jedna od najbogatijih u evropu.

dali su oni sto su izginuli stvarno veliki heroji il su toliko neinformisani da ginuci nisu ni pretpostavljali za ciji ciljevi daju zivot
buduci da je srbija svaki rat 90 tih izgubila automatski je svaka zrtva bila uzaludna pa je proglasavanje heroja posebno posthumno sprdacina sa neduzni vojnici koji dadose zivot ne znajuci da se rat ne dobija na frontu vec sa svajcarski bankovni racuni i na tajnim dogovorima sa korumpirani politicari.

:ok::ok:
 
Više dobro je kad odgajiš 10ro dece, pa posle tvoje smrti imaš 10 uspešnih ljudi Srba, sa svim kvalitetima dobrog čoveka. Heroj je onaj koji od našpuštene dece napravi dobre i časne ljude....

Meni je taj tvoj stav u potpunosti jasan. Ali nemoj ti meni sad o demagogiji, kad se ti nikad u životu nisi žrtvovao ni da sebi ugodiš, a ne za neki viši cilj. A i šta je viši cilj? Da umreš za Slobu, Tomu ili Vojvodu Djujića???

Živi se radi života i postojanja. Ako možeš više od toga, to je bonus. Prirodno je da se svi razmnožavaju. U srbiji se gaju tradicija da izrodiš decu i da ih pošalješ da ginu. Pali bre

У почетку сам заиста мислио да имаш намеру да овом темом говориш о херојима, али тебе не интересују хероји, како они који одгајају децу, тако и они који се жртвују за свој народ, циљ твоје теме је било да ке.њаш глупости, као и већина пацифистичког олоша, овај, квазипацифистичког, јер вам сметају само Срби који ратују, али не и оне убице са запада, које су починиле злочине широм целе планете, мада и зашто би вам сметале, када покушавате да се огребете за неку кинту од њих, а о газдама све најбоље, зар не? :mrgreen:
 
Ovo je besmislena demagogija. Ne zivi se radi zivota i nije svrha zivota prezivljavanje.


upravo zivot je najskuplja valuta sa koju politicari trguju.ako treba braniti njihovo prisvojeno bogatstvo i politicke polozaje mafiju sa kojom saradjuju oni ce propagandom lako narodu uvaliti patriotizam toboze odbranu zemlje od agresora i u toj borbi traze se zrtve nastaju heroji
spevaju se pesme o hrabrost .sve se stilizuje i prilagodi sluhu naroda kojima je preko crkve uvaljen pojam morala i stime ih onemogucila da istinu sagledaju i sa drugu stranu.ginu ne zaleci sebe navodno brane svoje zemlju svoju decu svoj narod a uistinu brane politicku elitu aktuelnu ili onu nastajucu koji su unistavali vlastiti narod i koji ce posle rata zajasiti taj narod i do besvesti ga pljackati ponizavati u socijalnoj bedi dok ce taj narod slep i tup od rezimske propagande i od biblijskih nacela slaviti svoje mrtve i zive heroje
heroj bi bio onaj koji bi stao zmiji na glavu prepoznao odakle dolazi zlo i dao zivot na pravom mestu i u pravo vreme za te vise ciljeve.ali ko je od nas toliko svestan dogadjaja i istine u svetu kad narod grca u bedi i siromastvu kad bela kuga hara nasim narodom kad mnoge porodice imaju samo po 50 evra mesecno po clanu kad nas nasi politicari svakodnevno uvlace u sve vece dugove kad nas prodaju ko stoku stranim kapitalistima.................... .i pitam se za kakvu buducnost i za kakvu ideju pogibose ti silni srpski heroji
 
apsolutno tacno.koliko ih je samo poginulo braneci kosovo a nezavisnost kosova je tajno bila proklamovana godinama ranije izmedju milosevica i cia.
hiljade heroja izginulo je braneci kninsku krajinu a sudbina krajine je jos 1991 uz tajni dogovor tudjman milosevic bila zapecacena.
u bosni isto.izgibe silan narod da bi miloseviceva porodica danas bila jedna od najbogatijih u evropu.

dali su oni sto su izginuli stvarno veliki heroji il su toliko neinformisani da ginuci nisu ni pretpostavljali za ciji ciljevi daju zivot
buduci da je srbija svaki rat 90 tih izgubila automatski je svaka zrtva bila uzaludna pa je proglasavanje heroja posebno posthumno sprdacina sa neduzni vojnici koji dadose zivot ne znajuci da se rat ne dobija na frontu vec sa svajcarski bankovni racuni i na tajnim dogovorima sa korumpirani politicari.

pa brate isto ginu i Iraku i po nekim vukojebinama Amerikanci pa su ipak heroji,a ne ovde nasi koji su poginuli za zemlju,casno je braneci,sada sto je takva DEMOKRATSKA POLITIKA da se pljuju oni dobrovoljvci koji su otisli da brane Krajnu,Rep Srpsku,da brane zemlju od agresije Nato pakta meni je to strasno,znaci svi su branili svoju zemlju.
 
pa brate isto ginu i Iraku i po nekim vukojebinama Amerikanci pa su ipak heroji,a ne ovde nasi koji su poginuli za zemlju,casno je braneci,sada sto je takva DEMOKRATSKA POLITIKA da se pljuju oni dobrovoljvci koji su otisli da brane Krajnu,Rep Srpsku,da brane zemlju od agresije Nato pakta meni je to strasno,znaci svi su branili svoju zemlju.

Amerikanci u Iraku ginu za pare, a propaganda ih pravi herojima.
Naši ljudi su ginuli za džabe, nisu branili zemlju, nego režim. Sve što su branili, nisu odbranili. Herojima ih je proglasio isti taj režim, i tako vekovima, jer ginu ljudi za badava, pa ajde malo da smirimo strasti.

Naša Velikosrpska pesta, govori o našoj tragediji, gluposti i zatupljenosti, a glasi ovako.

Ko to kaže, ko to laže
Srbija je mala
Nije mala, nije mala,
tri put ratovala.
...
i opet će i opet će
ako bog da sreće


Ni jedan rat je nije učinio velikom, već je srozao i degradirao. Pomrlo onoliko ljudi i mi to slavimo. treba li još nešto da dodam. Pametnima je sve jasno.



...
 

Back
Top