Pomoci nekom...radi sebe ?

SlatkaSestra

Aktivan član
Poruka
1.057
Imam potrebu da nekom pomognem ,kao npr. dobrovoljci u nekim ustanovama za lecenje ili narkomanije ili nekih dr problema ...i mislim da je to zato shto zelim time da poboljsam svoju introspekciju tj da dodjem do "sebe" ...da li je to licimerno ipak..tj.ja nisam u stanju da se ,pretpotstavljajuci svoje motive,zapravo ukljucim u takav rad..nekako mi je to "dushebriznicki"...

Jeste li se bavili nekad necim slicnim? Shta mislite oovim razlozima za i protiv pomaganja nekom(bilo kom)?
 
Poslednja izmena:
ph..ja prekljuce dolazim kuci a ispred zgrade baka od 85 god kopa cvece..jedva ide, al kopa..a bas sam se pitala ko to odrzava, divan cvetnjak, sa smislom, sa ljubavlju....ne stanujem dugo tu
i upitam je (imala sam vremena, za divno cudo) da li vam treba pomoc
kaze ona sine, nikad me niko nije upitao..
i tako ja malo sa njom prckala, 20 min, smijurija jedna..naravno radi sebe, jer volim cvece, i volim da prckam, i bi mi je zao,a i lepo se covek oseca kad nekom pomogne..
ali ona se toliko zahvaljivala, i poljubila me je na kraju, i bilo mi neprijatno..
boze, zar smo stvarno toliko otisli dodjavola kad jedan takav beznacajan gest izazove tako burnu reakciju?:confused:
ne iylazi mi iz glave..
ne znam da li sam promasila temu, ali nema veze...
 
ph...naravno radi sebe, jer volim cvece, i volim da prckam, i bi mi je zao,a i lepo se covek oseca kad nekom pomogne..
ali ona se toliko zahvaljivala, i poljubila me je na kraju, i bilo mi neprijatno..
boze, zar smo stvarno toliko otisli dodjavola kad jedan takav beznacajan gest izazove tako burnu reakciju?:confused:
...

.. imam jednu drugaricu koja se,cini mi se , samo boji da ne ispadne previshe usluzna ..kao da ne bude da mi pomaze ,jer ja njoj trebam ...ja inace mislim da mozda ljudi imaju decu najvishe zbog toga shto se uzele neke "osecajnosti" koja medj' odraslim svetom ne postoji ..
 
Ne postoji istinska dobrota.

Čitala sam knjigu o tome koja je ostavila jak utisak na mene, a govori o sledećem:

Najupečatljiviji mi je ostao deo o egoizmu. Postoje 2 vrste egoizma: egoizam prema sebi, i egoizam prema drugima... Ovaj drugi tip egoizma, mu dođe nešto kao opasniji tip, jer je vešto prikriven i čini da se osećamo velikim ljudima, velikim ličnostima, mislosrdnim i dobrim osobama... To je onaj egoizam: pomoću koga, čineći drugom dobro delo - ustvari ugađamo sami sebi, tj ovom prvom tipu egoizma!
Zvuči malo ludo, a? :)

To je satisfakcija pomoću koje hranimo svoj ego, satisfakcija koja pothranjuje čisto lični interes...
I u najbanalnijim davanjima drugima, uvek će se provlačiti lični interes! Kako sam autor kaže: "Ali ipak, gotovo uvek je umešan lični interes. Čak i kad se ograniči na misao: "Biću upamćen kao heroj", ili: "Ne bih mogao dalje da živim da to nisam učinio; ne bih mogao da živim sa svešću da sam pobegao."

Dakle, mi kroz ljubav/davanje/poklanjanje ustvari sebično pothranjujemo svoju dušu, da bi sebi stvorili lepši osećaj... I eto nam paradoksa: zar to, ustvari, nije sebično?! :)

Iz tog razloga ne volim previše da imam kontakta sa najmislosrdnijim ljudima, sa predivnim dobrotvorima koji nikad ni mrava nisu zgazili, sa najmoralnijim ljudima koji će sve učiniti pre drugima nego sebi... Koliko god to zvučalo sad apsurdno, za mene su ti ljudi najveći među najvećim narcisima, i naprosto ne želim da iskorišćavaju moj duh i moje "ja" da bi ugodili u sebi...
Ne smatram dobrim čoveka koji je uvek milosrdan. Možda je dobar, ali za naivne.

Inače, knjiga se zove "Buđenje" - Anthoni de Melo
 
Imam potrebu da nekom pomognem ,kao npr. dobrovoljci u nekim ustanovama za lecenje ili narkomanije ili nekih dr problema ...i mislim da je to zato shto zelim time da poboljsam svoju introspekciju tj da dodjem do "sebe" ...da li je to licimerno ipak..tj.ja nisam u stanju da se ,pretpotstavljajuci svoje motive,zapravo ukljucim u takav rad..nekako mi je to "dushebriznicki"...

Jeste li se bavili nekad necim slicnim? Shta mislite oovim razlozima za i protiv pomaganja nekom(bilo kom)?



Ako nekome stvarno pomogneš, manje su važni tvoji motivi. A oni se i menjaju, koliko se i ti menjaš u suretu sa ljudima kojima je pomoć potrebna.
Samo nije dozvoljeno pomagati onima koji ne žele da im pomažemo.
 
Poslednja izmena:
Ima vec jedna ovakva tema.....bas o pomoci i tome da se pomoc drugima preslikava kao zahtev za odgovornoscu i boljim organizovanjem , a od toga kasnije ostane korist i na licnom planu....

Samo kratki intro u tu temu....

onaj koji pomaze nekome (samo)iz lichne koristi je zapravo sebichna ljiga,koja ne bi ni pomogla kada ne bi bilo nichega sto je korisno za nju
 
Poslednja izmena:
Што год радимо - радимо због себе, ма како апсурдно звучало.
То није ништа ружно и тиме се не умањују добра дела која чинимо. То је једноставно тако.

Jasica већ написа све о томе.
 
Ne postoji istinska dobrota.

Čitala sam knjigu o tome koja je ostavila jak utisak na mene, a govori o sledećem:

Najupečatljiviji mi je ostao deo o egoizmu. Postoje 2 vrste egoizma: egoizam prema sebi, i egoizam prema drugima... Ovaj drugi tip egoizma, mu dođe nešto kao opasniji tip, jer je vešto prikriven i čini da se osećamo velikim ljudima, velikim ličnostima, mislosrdnim i dobrim osobama... To je onaj egoizam: pomoću koga, čineći drugom dobro delo - ustvari ugađamo sami sebi, tj ovom prvom tipu egoizma!
Zvuči malo ludo, a?

To je satisfakcija pomoću koje hranimo svoj ego, satisfakcija koja pothranjuje čisto lični interes...
I u najbanalnijim davanjima drugima, uvek će se provlačiti lični interes! Kako sam autor kaže: "Ali ipak, gotovo uvek je umešan lični interes. Čak i kad se ograniči na misao: "Biću upamćen kao heroj", ili: "Ne bih mogao dalje da živim da to nisam učinio; ne bih mogao da živim sa svešću da sam pobegao."

Dakle, mi kroz ljubav/davanje/poklanjanje ustvari sebično pothranjujemo svoju dušu, da bi sebi stvorili lepši osećaj... I eto nam paradoksa: zar to, ustvari, nije sebično?!
Моје искрено мишљење је да је госп. Антони де Мело поприлично неуспешно исфилозофирао на дату тему.
Човек може да се саосећа, али колико год неком смешно звучало, може и да буде емпатичан.
Ја чиним добра дела и према онима које више никад нећу видети,значи личну корист ту не могу ућарити.

А храњење сопственог ега, егоизмом према другима, хммм...чудно...Шта је с људима који никад не чине добра дела? Чиме они хране сопствени его?
Шта би дотични рекао на нпр, следећу ситуацију:
Мајка види да јој на дете налећу кола.
Она гурне дете, али пада под кола и губи живот.

Он би вероватно рекао да је то урадила да би је дете памтило као неког ко је дао живот за њега-њу!


Јел' сви тако мислите?

Хиљаду је примера, а суштина је да је потпуно апсурдно банализовати тако ствари, јер се по том принципу све своди на искључиво љубав према самом себи.
А с обзиром на то колико је човек комплексно биће, то ми свучи, искрено , као покушај неког жестоког егоисте да оправда свој абнормални егоизам.
 
Poslednja izmena:
Софија, нисам разумела да неко жели да УЋАРИ нешто за себе ако помогне другом.
Али, помоћ другом јесте помоћ себи самом.
Углавном је човек задовољан кад учини нешто добро.
Зар то није довољан ћар?
А што рекоше неки пре мене, ако си неком помогао, мотив и није важан.
 
Понекад се деси да људи који помажу другима то презентују као своју жртву и траже захвалност.
То онда и није помоћ, на то нисам ни мислила кад сам прочитала тему.
Радила сам као волонтер у Црвеном Крсту,много помагала избеглицама''92.и 95. обилазила децу у Дечијем селу, сусретала се са наркоманима'...
Али, не смемо се трудити да помогнемо неком више него што је он у стању да прими.
И не огугла човек, али не сме да се превише емотивно унесе, тада не може пружити адекватну помоћ.
 
ne bi se nikad prikljoočio nikakvoj hoomanitarnoj akciji .....u smislu organizacije, udrooženja ili bilo kakvog pravnog lica u čije ime se nastoopa i delooje...jer su to kriminalna udroženja.......mogu samo u svoje ime i najbolje anonimno...ako može....a sad...za to je potrebno mnogo vremena...pa to ne činim, a i nikad mi nije palo na pamet...kao ustaneš i kažeš...hajde da idem da pričam sa narkomanima.....al ovo šo je napisala koto je ono šo možemo da radimo svakog dana.......da nekog razoomemo..... pokoošamo ....taj mali svet, ne neke akcije... ja misim da nisu birtni razlozi za dobra dela...samo da ih boode više...
 
onaj koji pomaze nekome (samo)iz lichne koristi je zapravo sebichna ljiga,koja ne bi ni pomogla kada ne bi bilo nichega sto je korisno za nju
Lična korist je takođe i zadovoljstvo koje svako oseti kad nekome pomogne. Znači radimo to da bismo poboljšali sliku o sebi u sopstvenoj glavi. Ipak je to malo nevinija korist od one, očigledne..... ja ću tebi da bi ti sutra meni..... e to se sreće na faksu redovno :neutral: al' dobro, valjda tako mora.....

Ima ovih tema gomila, možda si mogla ovo na filozofiju.
 
Hm..pomazemo drugima zbog sebicnih motiva i egoizma?
Taj Anthoni de Melo je prebacio svoja osecanja i motive na ostale ljude,misli ako je on takav da su i ostali isti.
To je normalno,to svi radimo,projektujemo svoje zelje,osecanja i teznje na druge.
Ali covek nije u pravu,jer bi to znacilo da ne postoji dobar covek na ovom svetu a to jednostavno nije tacno.
Dobrota postoji. Kao i ljudi koji su u stanju da osecaju empatiju i ljubav prema drugima,zelju da pomognu bez zadnjih namera.
Znam da ja ako nekom mogu da pomognem,pomocicu,ne da bih se osecala bolje,ne treba mi ni zahvalnost ni nagrada,
nego jednostavno zasto ne bih to uradila ako mogu,zasto bi mi bilo tesko?
Inace,htela sam da se uclanim u Unicef i volontiram.
 
Dobrota postoji. Kao i ljudi koji su u stanju da osecaju empatiju i ljubav prema drugima,zelju da pomognu bez zadnjih namera.
Znam da ja ako nekom mogu da pomognem,pomocicu,ne da bih se osecala bolje,ne treba mi ni zahvalnost ni nagrada,
nego jednostavno zasto ne bih to uradila ako mogu,zasto bi mi bilo tesko?
Jednostavno je
Niko nije spominjao zadnje namere
Ali u svakom slučaju ne trebaš osećati grižu savesti jer se TI osećaš dobro ako pomogneš nekom
 
Upravo. Nema tu "zadnjih namera". To je jednostavno tako.

I ti bi da volontiraš jer voliš sliku sebe kao humane osobe. Što ne znači da se nećeš odreći jednog dela svog vremena da bi bila na raspolaganju drugima i to je lepo.

Kad bismo svi bili tako i toliko sebični, svet bi bio bolje mesto.
 
Ne postoji istinska dobrota.

Čitala sam knjigu o tome koja je ostavila jak utisak na mene, a govori o sledećem:

Najupečatljiviji mi je ostao deo o egoizmu. Postoje 2 vrste egoizma: egoizam prema sebi, i egoizam prema drugima... Ovaj drugi tip egoizma, mu dođe nešto kao opasniji tip, jer je vešto prikriven i čini da se osećamo velikim ljudima, velikim ličnostima, mislosrdnim i dobrim osobama... To je onaj egoizam: pomoću koga, čineći drugom dobro delo - ustvari ugađamo sami sebi, tj ovom prvom tipu egoizma!
Zvuči malo ludo, a? :)

To je satisfakcija pomoću koje hranimo svoj ego, satisfakcija koja pothranjuje čisto lični interes...
I u najbanalnijim davanjima drugima, uvek će se provlačiti lični interes! Kako sam autor kaže: "Ali ipak, gotovo uvek je umešan lični interes. Čak i kad se ograniči na misao: "Biću upamćen kao heroj", ili: "Ne bih mogao dalje da živim da to nisam učinio; ne bih mogao da živim sa svešću da sam pobegao."

Dakle, mi kroz ljubav/davanje/poklanjanje ustvari sebično pothranjujemo svoju dušu, da bi sebi stvorili lepši osećaj... I eto nam paradoksa: zar to, ustvari, nije sebično?! :)

Iz tog razloga ne volim previše da imam kontakta sa najmislosrdnijim ljudima, sa predivnim dobrotvorima koji nikad ni mrava nisu zgazili, sa najmoralnijim ljudima koji će sve učiniti pre drugima nego sebi... Koliko god to zvučalo sad apsurdno, za mene su ti ljudi najveći među najvećim narcisima, i naprosto ne želim da iskorišćavaju moj duh i moje "ja" da bi ugodili u sebi...
Ne smatram dobrim čoveka koji je uvek milosrdan. Možda je dobar, ali za naivne.

Inače, knjiga se zove "Buđenje" - Anthoni de Melo

jeste , knjiga je divna...ali kada bi se tumachila bukvalno kako je napisano ili iz citata, mogli bi je zvati Spavanje, a ne Budjenje..chovek je pokushao kroz knjigu shamarima da nam pomogne da razotkrijemo sebe...a onda razmishljash svesno zashto pomazesh...ili ne pomazesh...i da li mozesh da se izborish sa sopstvenom dushevnom pauchinom

...shto znachi da ako ja nisam na nivou da pomazem zato shto je bash nekom potrebna pomoc, bez uplitanja darova koji meni trebaju da padnu u krilo...kako smijem tvrditi da neko drugi nije sebe nadogradio iznad svega toga...

sve je to staza kojom mozemo da krenemo, a ne de Melo je rekao tako , izvuchesh citat i postanesh gori chovek, nego shto si bio pre nego shto si je prochitao ili saznao da tvoje dobre poteze pokrece lichni ego

nekome kome treba pomoc , najvaznije je da je dobije...a motive svako neka nosi na svojoj dushi

shta treba da sjedimo kao statue i prepiremo se sa sopstvenim egom, dok propada neshto shto smo mogli pridrzati...nekad i mala pomoc moze da spasi mnogo...ma daj..'ebo ti takav ego...od ega se ne zivi...i takva hrana kratko zavarava dushevnu glad...prazninu
 
Poslednja izmena:
Lična korist je takođe i zadovoljstvo koje svako oseti kad nekome pomogne. Znači radimo to da bismo poboljšali sliku o sebi u sopstvenoj glavi. Ipak je to malo nevinija korist od one, očigledne..... ja ću tebi da bi ti sutra meni..... e to se sreće na faksu redovno :neutral: al' dobro, valjda tako mora.....

.

pa ja i mislim na te koji su u fazonu ja tebi a posle ti meni
mada nisam bas razmishljala o tome koliko se dobro osecam posle pomaganja nekome... :neutral: iskreno.....
uvek pomognem jer mi je zao nekoga...i bitno je da tom nekom znachi moja pomoc,a dal cu ja da se osecam dobro ili ne,to i nije bitno toliko, koliko je bitno sta moze da se uchini i sta se uchini
 

Back
Top